U okviru akcije "Ghoulov vodič kroz sekte" evo podsećanja na prvu za koju sam ikada čuo. I ne samo to, nego ovde kačim i sam taj tekst u kome sam prvi put pročitao o "Crnoj ruži". Poznavaocima mog lika a naročito dela očito je da je ovaj tekst snažno delovao na moju mladalačku, maloletnu imaginaciju.
Tekst je izašao u TV Novostima 1988. godine; dakle, imao sam tada 15 godina, završavao osmi razred osnovne škole, bio već duboko zabrazdio stazama horora i mračnjaštva, a inspirativni potencijali ovog članka naveli su me da ga sačuvam – i da ga čuvam sve do danas – kao jedan od prvih činilaca moje privatne Zbirke.
Da, Zbirka koju sačinjava junak mog romana NAŽIVO zaista postoji – u mojim fijokama. Štaviše, kao što ćete videti u donjem tekstu, naziv kafića GARUDA (koji sam ja u romanu smestio u Prištinu), omaž je ovom tekstu i njegovom uticaju na mene. Da budem jasan: to nije goli plitkoumni omaž, nego vrlo promišljeni i smisleni činilac u značenju romana čiji glavni junak za zadatak ima da prevaziđe (transcendira) razne nivoe "stvarnosti": prozaična svakodnevica (majka sa decom koja se svađaju u liftu), upliv medija na percepciju svakodnevice kroz direktne vesti sa ratišta i oko njega (odlomci iz novina i vesti sa TV-a), senzacionalistički ili potajno kvarni novinski tekstovi za izazivanje moralne i druge panike, straha i nesigurnosti (priče o sektama, satanistima i sličnim urotama), nesvareni pučki odraz toga što se u medijima čulo (razgovor putnika u vozu ka Prištini), glasine i urbane legende i teorije zavere (Adrijanove priče u GARUDI i u BOLJEM ŽIVOTU), direktne ispovesti učesnika događaja (Goranova pripovest), lično svedočenje post-festum (Dejan u Goranovom kupatilu) i najzad, na kraju, lično svedočenje/suočenje sa stvarnošću, direktno i – NAŽIVO!
Tekst, sam po sebi, zapravo nije iz današnje perspektive nešto spektakularno senzacionalan, jer u međuvremenu se svašta izdešavalo: poludeli vojnici kao spree-killeri u kasarnama (navodno povezani sa sektama poput Crne ruže), ratovi i klanice i ludila po Balkanu i njihov crni afterglow u vidu bezumnih zločina i perverzija svih vrsta u "mirnodopskim" uslovima poremećene i sjebane Srbije i sl. Od ovog teksta pa do danas imali smo prilike da pročitamo desetine feljtona i članaka u kojima se govori o satanističkoj zaveri, kao što je ovaj: VERSKE SEKTE - Crna ruža - Satanistički ritual žrtvovanja na grobljima, ili pak o vezi Crne ruže sa pripadnicima specijalnih jedinica (jer, Legija ima Crnu ružu tetoviranu na vratu!) koje se razotkrivaju ovde: Ko čuva Crnu ružu?
Uostalom, možete pogledati i brojne video priloge o Crnoj ruži, poput ovog:
Tekst je izašao u TV Novostima 1988. godine; dakle, imao sam tada 15 godina, završavao osmi razred osnovne škole, bio već duboko zabrazdio stazama horora i mračnjaštva, a inspirativni potencijali ovog članka naveli su me da ga sačuvam – i da ga čuvam sve do danas – kao jedan od prvih činilaca moje privatne Zbirke.
Da, Zbirka koju sačinjava junak mog romana NAŽIVO zaista postoji – u mojim fijokama. Štaviše, kao što ćete videti u donjem tekstu, naziv kafića GARUDA (koji sam ja u romanu smestio u Prištinu), omaž je ovom tekstu i njegovom uticaju na mene. Da budem jasan: to nije goli plitkoumni omaž, nego vrlo promišljeni i smisleni činilac u značenju romana čiji glavni junak za zadatak ima da prevaziđe (transcendira) razne nivoe "stvarnosti": prozaična svakodnevica (majka sa decom koja se svađaju u liftu), upliv medija na percepciju svakodnevice kroz direktne vesti sa ratišta i oko njega (odlomci iz novina i vesti sa TV-a), senzacionalistički ili potajno kvarni novinski tekstovi za izazivanje moralne i druge panike, straha i nesigurnosti (priče o sektama, satanistima i sličnim urotama), nesvareni pučki odraz toga što se u medijima čulo (razgovor putnika u vozu ka Prištini), glasine i urbane legende i teorije zavere (Adrijanove priče u GARUDI i u BOLJEM ŽIVOTU), direktne ispovesti učesnika događaja (Goranova pripovest), lično svedočenje post-festum (Dejan u Goranovom kupatilu) i najzad, na kraju, lično svedočenje/suočenje sa stvarnošću, direktno i – NAŽIVO!
Tekst, sam po sebi, zapravo nije iz današnje perspektive nešto spektakularno senzacionalan, jer u međuvremenu se svašta izdešavalo: poludeli vojnici kao spree-killeri u kasarnama (navodno povezani sa sektama poput Crne ruže), ratovi i klanice i ludila po Balkanu i njihov crni afterglow u vidu bezumnih zločina i perverzija svih vrsta u "mirnodopskim" uslovima poremećene i sjebane Srbije i sl. Od ovog teksta pa do danas imali smo prilike da pročitamo desetine feljtona i članaka u kojima se govori o satanističkoj zaveri, kao što je ovaj: VERSKE SEKTE - Crna ruža - Satanistički ritual žrtvovanja na grobljima, ili pak o vezi Crne ruže sa pripadnicima specijalnih jedinica (jer, Legija ima Crnu ružu tetoviranu na vratu!) koje se razotkrivaju ovde: Ko čuva Crnu ružu?
Uostalom, možete pogledati i brojne video priloge o Crnoj ruži, poput ovog:
Evo, dakle, ekskluzivno na ovom blogu, jednog od prvih pominjanja Crne ruže u predratnoj Srbiji 1988. godine – mnogo razumnije i objektivnije intoniranog od onih koja su usledila... Klikni na slike - ili još bolje SAČUVAJ ih - da bi ovaj sken bio čitljiv:
Ghoule, hoce li se Chetnixploitation baviti novim Andjinim cedom ?
ОдговориИзбришиah,sekte...
ОдговориИзбришиjedino što pouzdano mogu da tvrdim jeste da će anđa biti adekvatno ispoštovana ovde na CULTU, čim njeno zlodelo postane dostupno organima ghouljenja.
ОдговориИзбришиta kurva.iskopirala je poster srpskog filma.
ОдговориИзбришиKada započne priča o "Crnoj ruži" na površinu uvijek izađu dva imena...
ОдговориИзбришиŽELJKO MALNAR: "Crna ruža" je izmišljotina koju su prilijepili Željku Malnaru koji je u Dugom Selu zalazio u kafić "Garuda", koji je ime dobio po indijskoj mitskoj ptici. U isti je kafić zalazila 15-godišnja djevojčica koja je počinila samoubojstvo, a počelo se pričati da se prije toga čina odjenula u crnu odjeću. Kako je Malnar u svojoj knjizi "U potrazi za staklenim gradom" pisao o kultu Crvene ruže u Afganistanu, jedan je zagrebački - ne baš bistar - novinar sve to sklopio u jednu priču i proglasio Malnara vođom sekte Crna ruža, što je notorna glupost zbog koje je Malnar imao brojne neugodnosti.
ALEKSANDAR MILES: Aleksandar Miles arhitekt je najveće pljačke do vremena pretvorbe - krađe tisuća knjiga iz stare zgrade NSB-a na Marulićevu trgu i deponija u dvorcu Golubovec. Između 1981. i 1988. Miles i njegovi suradnici unutar knjižnice iznosili su knjige kao na traci. Točan broj ukradenih knjiga ostat će zauvijek nepoznat, jer mnoge nisu bile katalogizirane. Miles je zanimljiv i mimo priče o knjižnici: član ugledne novinarske obitelji no psihopat; mitoman, sotonist, vlasnik videoteke 666, piroman od malih nogu... Čovjek koji se barem sedam puta pokušao ubiti (uspio 1995. / sestra Maja počinila je samoubojstvo na vrhuncu karijere) i kreator talačke krize na Krležinu Gvozdu.
Konkretno u Zagrebu - jedan dječak se ubio zbog nesretne ljubavi, drugi radi obiteljskog nasilja, a djevojčica zbog negativnih ocjena (pada razreda) i straha od priopćavanja vijesti roditeljima. Navedena samoubojstva, senzacionalizma radi, pripisana su "Crnoj ruži".
zeljku malnaru su to lepili da bi ga srozali u medijima i odstranili, al sto bi on reko dobili su kurac
ОдговориИзбришиSláva Satanovi! Nech Crna Ruža na veky
ОдговориИзбришиU Novom Sadu je takođe postojao kafić Garuda koji je bio ozloglašen kao stecište narkomana, umetnika i intelektualaca sa društvene margine. Po mom sećanju kafić se otvorio oko 1985 i redovno sam tamo zalazio, ali darkere sam video tek na ulicama noćnog Zagreba u prolazu 1988. Te 1988 kupio sam na rafu smoposluge knjigu SAMOUBISTVO I APSURD od Jovana N. Strikovića i počeo ozbiljno da razmišljam o samoubistvu kao jedinom i pravom izrazu slobodne volje koji nas izdvaja od životinja. Još sam živ i nisam imao ni jedan pokušaj samoubistva mada psiholozi tvrde da je narkomanije samoubistvo na rate, pa se po tome ubijam oko 30 godina.
ОдговориИзбриши