среда, 24. јануар 2018.

DREVNA SVETLA sjaje!



            Veoma sam srećan što mogu i slikovito da se pohvalim onim što Orfelinovi pretplatnici već desetak dana unazad znaju: naime, iz štampe je izašla 9. knjiga naše edicije „Poetika strave“ – zbirka od osam odličnih priča Aldžernona Blekvuda pod naslovom Drevna svetla.

Svih osam po prvi put se nalazi na srpskom, i to u mom izboru, a u prevodu Save Kuzmanovića, koji se već pokazao na prevodu naše prve knjige Blekvudovih remek-dela, Vrbe,  a povrh svega tu su i odlične ilustracije Tijane Jevtić.

Da, Vrbama smo i započeli ovu ediciju, pre četiri godine, i iskren da budem – tada nisam smeo ni da očekujem da će ona zaživeti i doći do čak devet naslova (a u pripremi su još četiri za ovu godinu: dva romana i dve zbirke priča – najava stiže početkom februara).

Ovo tim pre što je Blekvud bio totalna nepoznanica: u to vreme na srpski nije bila prevedena nijedna jedina priča ovog prvorazrednog majstora strave, a budući da nema ni poznatih filmskih ni strip ni video-igričastih adaptacija, odnosno da je njegovo ime prilično opskurno u okvirima tzv. pop kulture (hell, čak i hevimetalci ga retko pominju u pesmama!), nismo znali šta možemo da očekujemo od srpske publike, i to dvojako.
Kao prvo, nismo znali kako će ona reagovati u pogledu kvalitetnog horora koji smo nameravali da joj ponudimo, budući da su ovdašnji čitaoci doskora uglavnom bili navikli na treš izdanja trešoidnih i/ili bestseler pisaca nominalno istog žanra (slab izbor imena i dela; kičaste korice i svekoliki nedizajn; traljavi prevodi; mek povez i loš papir; odsustvo ozbiljnih pratećih tekstova, itd). Kao drugo, dilema je bila i po pitanju prijemčivosti samog Blekvuda, čije ime ovde ipak nema ni izbliza takav status kakav imaju Lavkraft, King, Barker, Simons itd.
Ili ga barem nije imalo do pojave Vrba. A onda se desilo, na moje veliko čuđenje ako ne i zaprepašćenje, da je ta knjiga vremenom doživela i drugo izdanje, što znači da je do sada skoro 2.000 ovdašnjih čitalaca spoznalo i prepoznalo kvalitet Aldžernona Blekvuda.

Otud je pojava nove zbirke njegovih priča bila neminovna. I odmah da naglasim – glavni razlog za ovu knjigu je činjenica da Blekvud ima toliko mnogo vrlo dobrih i odličnih priča; vaš fidbek nam je samo dao krila da vam i njih predstavimo.
Elem, neki horor pisci svoj vrhunski uticaj postižu u relativno malom broju dela: skoncentrisano, izoštreno uspevši da sve svoje zaista najbolje stvari fokusiraju u 5-10 priča, taman za jednu poveću knjigu. Takvi su, recimo, Le Fanu i Maken. Naravno, ko se primi na njihove fantastične svetove, može da „šara“ dalje i iščitava i njihove druge priče – ali garantujem da neće naći ništa bolje od onoga što sam već probrao za zbirke priča kod „Orfelina“.
S Blekvudom je nešto ređi slučaj: naime, on je svoje kvalitete rasprostro kroz daleko veći broj priča; odnosno, mnogo veći deo njegovog opusa (oko polovine, ako ne i malo više) je iznadprosečan, mnogo više njegovih priča može se nazvati vrlodobrim, odličnim i izuzetnim, i po tome je on sličan svom sledbeniku, Lavkraftu. Naravno, i po mnogo toga drugog, ali o tome možete čitati u mojim pogovorima (i u Poetici horora iz koje je sve ovo proizašlo).
To, praktično, znači da ako odaziv na Drevna svetla bude dobar kao na Vrbe, možete očekivati najmanje još jednu ako ne i dve zbirke Blekvuda u narednim godinama. Jeste; ima on najmanje još 15-20 priča i novela za koje mogu potpisati da su natprosečne i vrlo vredne pažnje. Ali do tada, prvo apsolvirajte OVU zbirku.

Drevna svetla nije navrat-nanos nabacana gomilica priča: radi se o konceptualnoj zbirci za koju sam odabrao najbolje Blekvudove priče u kojima je njegova opsesivna tema – PRIRODA – najsnažnije prisutna. 

A zahvaljujući lutalačkom životu ovog pisca, u njegovom slučaju Priroda je veoma raznovrsna, i ove priče vas vode na jezovita putovanja od prividno pitomih engleskih vilonosnih šumaraka do divljih kanadskih šuma i jezera gde caruju duhovi životinja i stari indijanski bogovi, pa do nedostižnih(?), snegom okovanih  vrhunaca švajcarskih Alpa čija fascinantna lepota zavodi i ubija, pa nazad do engleskih pustara i vresišta u čijem gustom rastinju u posebnim noćima zrače vilinske staze...


Ali kad kažem "vilinske" - ne očekujte ljupka i benevolentna bića iz Diznijevih crtaća, već čudne, jezive i često zloćudne "vile" sličnije "malom narodu" iz Makenovih priča...


Ukratko, veliki je Blekvud, u šta ste se već uverili u Vrbama, a što dalje možete potvrditi Drevnim svetlima. Ovu knjigu i dalje možete naručiti kod Orfelina, ima je u svim većim knjižarama u zemlji, a ako je želite direktno od uredniak edicije – možete je naručiti i od mene (dok traju zalihe). Cena je 900 din + ptt, dakle ukupno 960 din. Pišite na dogstar666 at yahoo dot com i naručite svoj primerak...

9 коментара:

  1. Veliki je Blekvud. Pročitao sam prve dve priče iz zbirke Drevna svetla. Ako ništa drugo, taj čovek i ja imamo slične opsesije: kanadska i alpska bespuća (ja bih dodao aljaska, skandinavska i sibirska).

    Prva priča "Drevna svetla" je čudesna, progutao sam svaku reč i rekao bih samo da je prekratka, imao je tu materijala da još čitaoce "vozi" u pokretnom sasekskom čestaru, pravi književni unikat koji je kasnije plagiran u nekim бесцелер filmovima. Mobilne "biljke" - odmereno fantastično, blekvudovski misteriozno, majstorski zakuvano nekim rutinskim geodetisanjem prostora, a da ne bude smešno, antropocentrično, infantilno i banalno kao oni Entovi u Gospodaru prstena. I sam sam napisao priču koja se u par elemenata jedva podudara sa ovom Blekvudovom, a da nisam znao da on i postoji.

    "Vuk koji trči" mi je zagrejao stare uspomene na kanadsku divljinu još od čitanja Vendiga i nepročitanog Den Simonsovog "Terora" (koga čitam po stotinak strana godišnje od 2015., to je divan roman, ali vas brzo zasiti). Stopio sam se sa divljinom Ontarija, misterijom plovidbe rekom (verovatno Otavom), potražio na Google Earth-u fiktivno, srpasto Medicine Lake, Stony Creek (ima gomila Stoney Creek) u tom jezerskom lavirintu Istočne Kanade, vrteći se oko realne varoši Mattawe. Ova priča me nije uplašila, jer Indijanci su dobre duše, koje uvek sažaljevam zbog toga što su ih proždrali evropski kolonijalisti i napravili Pakao od tog, nekada devičanskog kontinenta, devičanskog u smislu neljudske pretnje po čovečanstvo, kao što prete i uništavaju svet zadnjih stotinak godina. Prosto je isceljujuće to proživljavanje glavnog junaka u netaknutoj, jesenjoj divljini koji peca i hrani se najfinijom pastrmkom i telepatiše sa, za njega, bezazlenim indijanskim božanstvima. Reinkarnacija ~ još jedna moja dodirna tačka sa Blekvudom.

    Noćas ide nova čaša tamnog vina, sveća, cigara, čokolada i još par njegovih priča...

    ОдговориИзбриши
  2. I sve to dok je napolju malosnežna ledena tišina koju razbija iz obližnje hrastove doline lisica, ispuštajući povremen, demonski dramatičan, lavež.

    ОдговориИзбриши
  3. eh, orfelin nije baš veliki ljubitelj promocija, ali možda ja nešto na svoju ruku organizujem - u beogradu, pa čak i n. sadu. možda.

    ОдговориИзбриши
  4. Upravo me postar obradovao sa Blekvudom.Prelistao i vidim na zadnjoj stranici da ste najavili jos Blekvuda.Hvala Orfelinu i Ognjanovicu na fenomenalnom radu :D

    ОдговориИзбриши
  5. Još jedno izuzetno izdanje kuće Orfelin,koja se i ovaj put prikazala u najboljem svetlu.
    Odlično uradjena knjiga sa još boljim pripovetkama.
    Kakva li će tek biti treća Blekvudova zbirka priča koje su povezane sa 'urbanim' sredinama,kako reče Ghoul na jednom mestu...može se samo maštati.
    Sve pohvale!!!

    ОдговориИзбриши
  6. Било би супер када би се издавач представио и у Крагујевцу.Мада окорели фанови хорор и сф литературе увек дођу до онога што их занима, 9 наслова само у овој едицији је сасвим довољно да се издавач представи широј публици...

    ОдговориИзбриши
  7. ja volim da dođem u kragujevac, pa eto, ako već ima zainteresovanih dovoljno da se potegne na toliki put, ko zna, možda na proleće...

    ОдговориИзбриши
  8. Dolina zveri - pročitano sinoć, uz tri sveće, jer je bila oluja i bez struje. Tipičan blekvudovsko-pustolovni animizam koji me natera da krenem u kanadske divljine (uskoro kreće ekranizacija Den Simonsovog Terora, pa ću se vizuelno nauživati kad nemam ni za kartu do Prištine). Možda je previše intenzivna bila ona ljubav među raznorodnim zverima, ali priča je bila fin večernji ugođaj. Ištot! Gaia! Odlična priča.

    ОдговориИзбриши