субота, 29. април 2023.

Albanski psoglavi, ratni zločini, poricanje i dehumanizacija u romanu PROKLETIJE

 

Upravo je ovih dana objavljen zbornik radova Zlobnici, zlikovci, čudovišta, psihopate – a nešto sa tim naslovom prosto nije moglo da prođe bez mene! Naravno da sam i ja unutra, a evo i kako! A evo i zašto!

Dakle, objavljen je zbornik naučnih radova Zlobnici, zlikovci, čudovišta, psihopate, u izdanju Filološko-umetničkog fakulteta u Kragujevcu i Andrićevog instituta u Andrićgradu.

To je zbornik radova sa naučnog okruglog stola „Zlobnici, zlikovci, čudovišta, psihopate“ održanog u okviru XVII međunarodnog naučnog skupa Srpski jezik, književnost, umetnost (Kragujevac/Andrićgrad, 11–13. novembar 2022) i nastao je kao rezultat rada na projektu „Književno lingvističko-kulturološka humano(po)etika: Dobar – loš, zao“.

Urednici ovog izdanja su: Dr Marija Lojanica, vanredni profesor (gost-rukovodilac projekta), Dr Nikola Bubanja, redovni profesor (rukovodilac projekta) i Dr Miloš Kovačević, redovni profesor (rukovodilac projekta).

            A gde sam tu ja? Evo. U ovom obimnom zborniku, pored ostalog, možete pročitati i naučni rad posvećen mom romanu Prokletije!

            Evo autora, naslova i sažetka:

 

Rastislav N. DINIĆ

University of Niš Faculty of Philosophy

Department of Philosophy

 

STVARANJE „ALBANSKIH PSOGLAVIH”: RATNI ZLOČINI, PORICANJE I DEHUMANIZACIJA U ROMANU PROKLETIJE DEJANA OGNJANOVIĆA

 

U prologu horor romana Dejana Ognjanovića Prokletije, čija se radnja odvija na Kosovu u proleće 1998. godine, suočeni smo sa eksplicitnom scenom u kojoj odrastao čovek ubija ceo razred školske dece. Iako je scena na prvo čitanje šokantna, ostatak romana daje nam kontekst u kojem postupci ubice počinju da izgledaju razumljivo, pa čak i neophodno. Ispostaviće se da je ubica zapravo komandant male srpske jedinice čiji je cilj uništenje plemena čudovišta, „albanskih psoglavih”, a ispostavlja se da su deca zapravo pripadnici ovog plemena, a samim tim i da nisu ljudska bića. Koristeći model dehumanizacije koji je ponudio Dejvid Livingston Smit, pokazaću da su čudovišni „albanski psoglavi” samo psihološki nusprodukt ideoloških narativa koji potiču ili opravdavaju srpske ratne zločine na Kosovu, kao i srpske ratne propagande koja je imala za cilj dehumanizaciju kosovskih Albanaca.

Ključne reči: ratni zločini, dehumanizacija, genocid, rasizam, propaganda, poricanje, ideologija, horor, Kosovo

 

Budući da je ovaj konkretni rad u zborniku objavljen na engleskom (inače su radovi u tom smislu mešoviti: neki na srpskom, neki na engleskom), evo i njegovog sažetka na engleskom.

 

MAKING “ALBANIAN DOGHEADS”: WAR CRIMES, DENIAL AND DEHUMANIZATION IN DEJAN OGNJANOVIĆ’S PROKLETIJE

 

In the prologue to Dejan Ognjanović’s horror novel Prokletije, set in Kosovo in the spring of 1998, we are faced with a graphic scene in which a grown man brutally kills a whole class of schoolchildren. The scene is shocking at first, but the rest of the novel creates a context in which the man’s actions begin to appear understandable and even necessary. The man turns out to be the commander of a small Serbian military unit set out to destroy a monstrous tribe referred to as the “Albanian dogheads,” and the children turn out to be members of this tribe, and therefore – not human. By using David Livingstone Smith’s account of dehumanization, I will show that the monstrous “Albanian dogheads” are a psychological byproduct of ideological narratives that deny and justify Serbian war crimes in Kosovo, as well as of the Serbian war propaganda aimed at dehumanizing Kosovo Albanians.

Keywords: war crimes, dehumanization, genocide, racism, propaganda, denial, ideology, horror, Kosovo

 

 

            Ako želite da bacite pogled na čitav taj Zbornik, on se sasvim legalno nalazi dostupan na netu OVDE:

https://drive.google.com/file/d/12ubI-wUNfGxQBfQd8SGFV1F9sAioBDc5/view

 

            A ako vas zanima samo ovaj rad o PROKLETIJAMA, njega sam iz ove knjižurine od 590 strana isekao, i tih 15 strana -fajl pod imenom „Humanopoetika 43-58 (PROKLETIJE)“- možete skinuti OVDE:

https://www.mediafire.com/file/512pwon3ab123ao/Humanopoetika+43-58+(PROKLETIJE).pdf/file

 

            Ime autora ovog rada, Rastislava Dinića, biće poznato onima koji prate moj blog od njegovih početaka, jer sa njim sam ovde, pre nekih desetak godina, imao snažna neslaganja i rasprave prilično žučne, a povodom tematike koja nije mnogo daleka od ovog ugla iz kojega sada sagledava PROKLETIJE.  

Tada smo žustro diskutovali povodom mojih stavova izrečenih u rivjuu dokumentarca na temu blek metala (UNTIL THE LIGHT TAKES US), i tu raspravu imate u postu pod naslovom CRNI METAL – BELO SRCE.

            Rasprava je bila još žešća nešto kasnije, kada je povod bio moj osvrt na novelu JEDENJE BOGOVA.  

Dinićevu reakciju na to imate u postu pod naslovom Rastislav Dinić: O jedenju bogova, a moj odgovor na njegove optužbe je ovde: Odgovor Rastislavu Diniću povodom jedenja bogova.

            Ako su vam ovi spektakularni intelektualni okršaji između Dinića („Peščanik“, autošovinistički „liberalizam“) i Ghoula (čije će ideološko stanovište ostati bezimeno, ali svakako nije ni blizu Dinićevoj  poziciji), savetujem da kliknete na ove linkove i to pročitate. Em je zabavno samo po sebi, em bi vam moglo biti korisno za bolje razumevanje PROKLETIJA, em je svakako korisno za ulaženje u ideološki ugao autora rada MAKING “ALBANIAN DOGHEADS”: WAR CRIMES, DENIAL AND DEHUMANIZATION IN DEJAN OGNJANOVIĆ’S PROKLETIJE.

            A ako se pitate šta mislim o ovom radu, reći ću ukratko:

            1) Drago mi je i počastvovan sam što je moj roman još jednog akademskog građanina potakao na promišljanje njegovih tema i ideja.

            2) Iako se naša idejna i ideološka stanovišta nisu promenila, ipak ne očekujte u ovom radu nekakav „okršaj“ – ako ste došli zbog pljuvačine, pucačine, svađačine, to u radu nećete dobiti. Ipak, blog je blog, a naučni rad mora barem da liči na naučni rad.

            3) A nećete masakr dobiti ni ovde na blogu. Pre svega zato što za to nema ni povoda. Mislim da je ovo jedan korektan rad (što bi reko naš narod, „good of its kind“), i da je Dinić relativno pošteno (u smislu: ne zaista zlonamerno, ne tendenciozno) iščitao moj roman, ali da je krajnji rezultat ipak (neizbežno?) jednostran i ograničen autorovom agendom i čeripikovanjem (eng. cherry-picking) onoga što je njega zanimalo, a što drastično redukuje i motive i teme i ideje prisutne u romanu, od kojih se Dinić bavi samo jednim slojem.

            4) Moja najveća zamerka ovom radu nije usmerena protiv Dinića, pa ni protiv njegove ideološke agende, nego je načelna: ovaj rad je školski primer (zlo)upotrebe umetničkog dela (ovde: romana) iz ugla vanumetničkih, socijalnih disciplina, gde se tekst sagledava kao polazišna osnova (i ilustracija) za neke teorije iz oblasti društvenih nauka (nebitno da li je to sociologija, antropologija, etnologija, politikologija…). To je, da se razumemo, legitiman pristup, i uveliko se koristi u naučnoj zajednici: uzmete neki igrani film (fikciju) ili neki roman ili priču (fikciju) i onda u njima prepoznajete elemente koji podsećaju na neke procese, teme, ideje, probleme itd. koje su neki teoretičari obrađivali u nekim svojim (non-fiction) naučnim delima.

            Dinić svoju namernu jasno kazuje na samom početku: 

„In this article I will attempt to situate the central motifs of Dejan Ognjanović’s novel Prokletije in an interdisciplinary theoretical framework offered by the American philosopher David Livingstone Smith. This framework was not constructed in order to analyze literary works, but in order to analyze a set of interconnected social, political, cultural and psychological phenomena that together constitute the phenomenon of dehumanization treating certain groups of people as less than human. However, it does leave an important place for works of literature as a space for reflecting on implicit essentialist assumptions of what Livingstone Smith callsfolktheories of race which underlie the processes of dehumanization.“

 

            Moj problem sa ovim pristupom, en generale, jeste u tome što sebe iznad svega smatram piscem, pa tek onda kritičarem i teoretičarem, pa mi stoga ovakva (zlo)upotreba umetnosti od strane „nauke“ nije draga, jer nju ne zanima delo fikcije kao umetničko (estetsko) delo, nego samo kao nosilac ili ilustracija nekih teorija, ideja, poruka – dok je, po meni (i ne samo po meni) umetničko (estetsko) delo nešto DALEKO više od svojih tema i ideja. Umetničko (estetsko) delo je živi i složeni i slojeviti organizam, a ne jednoznačna tvrdnja (poruka), a svakako nije ilustracija neke teorije.

            Formalno, Dinićev rad je korektan primer ove vrste rada. On je (kao što se i inače čini) upotrebio moj roman – tačnije, neke njegove motive i teme – kao asocijativni sklop koji ga je podsetio na neke motive i teme koje je obrađivao neki teoretičar (filozof). Prepoznao je neke paralele, neke sličnosti (mnoge druge nesličnosti i razlike je ignorisao). Ali onda kada je trebalo da veže mašnicu, da da zaključak, poentu, on je kapitulirao pred romanom. Jeste, pokazao nam je da „Roman X obrađuje (pored mnogo toga ostalog, nepomenutog) Tematiku Y, koju je u svojoj teoretskoj knjizi W obradio teoretičar Z“. I on to čini toliko ubedljivo da bi neki prostodušni čitalac ovog rada mogao pomisliti da je moj roman plagijat: da sam ja pročitao tu filozofijadu g. Livingstona i samo je prepisao, preneo u zaplet, u neku jedva zamaskiranu fikciju. (Izlišno je reći da rečenog gospodina nisam čitao, mada sad možda i hoću; ta njegova tematika jeste zanimljiva – da nije, ne bih se njome bavio u romanu! Uzgred, to što nisam čitao baš tu, baš njegovu knjigu ne znači da nisam čitao neke druge na srodne teme i promišljao tematiku odnosa prema Drugosti, temu Demonizacije, temu Neprijatelja, itd itsl)             

Međutim, po meni, ovo je samo prvi korak, basic level, najniži stepenik jedne analize. Dinić je, na tom prvom stepeniku, pokazao: „TO-I-TO DELO bavi se TOM-I-TOM TEMOM.“ Odnosno: "U OVOM romanu dramatizovani su ovi motivi, postupci, ideje." I tu je stao. Ali kad je trebalo da nam kaže: KAKO je to roman obradio (s kojim nivoom složenosti, više/smislenosti), kojim pripovednim sredstvima (karakterizacija, motivacija, ambijentacija… struktura… ne/linearnost pripovedanja… esejističke intruzije, čak dve /jedna o Magna Mater, druga Da se napokon svrši s ovim svetom…), kojim idejnim kompleksima (npr. alhemija), kojim aluzijama (Arto? Fulkaneli?) --- i zašto baš sve to, pa još baš tako, Majku Mu Magnu, s kojim ciljem, smislom, poentom, s kojim proizvedenim efektom (idejnim? estetskim? afektivnim?), kojim značenjem… on je ustuknuo… Ali, nije on (glavni) krivac. On to nije uradio jer se od ove vrste rada to i ne traži i ne očekuje. Ova vrsta rada, koja zanemaruje estetiku i bavi se samo "idejama", nužno ostaje na pragu umetničkog dela, viri voajerski kroz prozor i kroz dimnjak, kroz ključaonicu, i mada nije bez svoje (ograničene) vrednosti, zapravo najmanje govori o delu koje je nominalni povod.

            UPOZORENJE: U radu ima grdnih SPOJLERA. Ako niste čitali roman – PRVO PROČITAJTE PROKLETIJE! Šta još čekate? Da se rasprodaju? Da neko doktorira na njima? Ko ima roman, nek ga čita; ko nema, nek naručuje što pre na dogstar666 at yahoo dot com (990 din + 170 ptt).


28 коментара:

  1. Nisam citao roman, ali ova Rastkova kritika mi deluje ubedljivo. Ona i ne pretenduje na knjizevnu kritiku, vec na socio-politicku, pa zato i jeste manjkava u tom smislu koji si naveo. Ali takva kakva jeste, tj. ogranicena na sasvim specificne aspekte teksta kojim se bavi, ova kritika meni nudi i daje uverljivo objasnjenje zasto je autor izmastao bas ovakvu pricu kakvu je ispricao. E sad, odgovor na Rastkovu dilemu o tome da li je autor nesvestan rada propagande ili se svesno igra tim motivima znas samo ti kao autor. Ono sto meni kao necitaocu tvog romana a citaocu Rastkove kritike deluje nesumnjivo je da je Mladen u ucionici ipak pobio samo nevinu decu.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. teško da dinićev text "daje uverljivo objasnjenje zasto je autor izmastao bas ovakvu pricu" - motivacija autora je nedostižna, a donekle i nebitna (mada bi se do nje moglo dopreti analizom texta, ali pre svega književnom, baveći se aspektima koje sam nabrojao). takođe, roman je tako pisan da ni onome ko ga pročita teško da je baš 100% jasno i nesumnjivo ko je tu nedužan, ko je kriv, kako, zašto i koliko. moje je pisanje nesklono jednoznačnosti, a to je teško da pojme, a još manje da analiziraju, ovi iz vanknjiževnih, društvenopolitičkih sfera. njima treba jasno određenje prema problemima, a mene više zanima problematizacija i dramatizacija (mada, iz izbora i odluka načinjenih prilikom njih mogu se neke stvari NASLUĆIVATI, ako neko dovoljno pažljivo i pametno čita, bez predrasuda, a sa adekvatnim predznanjem o stvarima koje obrađujem).

      Избриши
    2. Pa ne bih rekao da je autorova motivacija nedostizna. Meni je figura autora demistifikovana. A i sam kazes da bi se do autorove motivacije moglo dopreti analizom teksta, znaci jeste dostizna. Ali ja sam se ipak nepromisljeno i nespretno izrazio. Nisam hteo da pisem o tvojoj motivaciji. Hteo sam reci da mi Rastkova kritika uverljivo pokazuje kako i zasto bas takav tekst, sa takvim temama i motivima, nastaje u datom socio-politickom kontekstu.

      Избриши
    3. I dalje bespotrebno uplitanje autora u kučine. Šta Dinić piše za psoglave: "a psychological byproduct of ideological narratives". To znači, naspram priče o višeznačnosti i naslućivanju bez predrasuda, da Dinić ističe da je autor izrazio, čak mislim Dinić kaže i izoštrio - kolektivnu predrasudu, iliti političko nesvjesno srpskog naroda.

      Da li je to tačno je jedna stvar, ali ako ne kontaš da nikog u društvenim naukama nije briga za tvoja autistična obrazloženja, nego za ideološki narativ s kojim se jesi poigrao, bio toga svjestan ili ne, onda već "psychological byproduct" teza jeste zagrebala nešto. A kad se pokrene ideološki narativ autor je mrtvav, živi su samo čitaoci, a ako su oni nacionalisti tvoja "naslućivanja" su nebitna.

      Uporno insistiranje da si filigranski pisao roman i da "vanumjetnici" ništa ne kontaju te neće izvući iz ove optužbe.

      Je li, a kad izlazi knjiga Robina Vuda, tog vanumjetnika?

      Избриши
    4. ne znam da li si primetio (izgleda da nisi!) da nikoga ovde ne zanimaju tvoja autistička proseravanja, pa ih ti i dalje izručuješ. i dalje projektuješ gluposti i iskrivljavanja za koja si jedino sposoban, jer ja nigde nisam upotrebio taj tvoj debilan izraz "neumetnici", koji ti stavljaš pod navodnike, citirajući ne znam koga, sebe? niti sam rekao da oni "ništa ne kontaju". ti si taj koji ništa ne konta ali mnogo galami i misli na halabuku nešto da postigne.

      Избриши
    5. Kad kažeš da nikog ne zanima moje proseravanje na koga tačno misliš: naučnike ili čitaoce tvog bloga? Pošto je možda i glavni problem što miješaš te dvije stvari. Naime, ja sam ipak jedini naučnik ovdje, bar dok se ne javi još koji.

      Napisao si da je društvenopolitička sfera u stvari vanknjiževna sfera, mojne sad da se vadiš jesam li te parafrazirao pogrešno itd, kad naravno da nisam. Bukvalno tvrdiš da su književna i društvenopolitička sfera odvojena iako je sasvim obrnuto - prvi književnici su apsolutno društvenopolitičke ličnosti, a "autonomni umjetnici" su izuzetak koji nije pravilo - već autizam.

      Književnost nije autonomna oblast u odnosu na društvo i red je da prestaneš propagirati takvu religijsku fikciju.

      Избриши
    6. pa, vrli "naučniče" (da ti poverujemo na reč), koji ne umeš ni elementarno citiranje (i tumačenje citiranog) da izvedeš, ajde citiraj gde sam to kazao da je književnost "autonomna" u odnosu na društvo? takvu debilnost samo tvoj nakaradni um može da projektuje na moje reči.

      Избриши
    7. Pazi, to što govoriš ili je plod neznanja ili vađenja. A ni jedno niti drugo ne priliči ozbiljnoj osobi. Sam si nazvao društvenopolitičku sferu vanknjiževnom iliti vanumjetničkom. Šta hoćeš, da ti nađem bukvalni citat da si 19-vjekovni prežitak autonomističkih umjetničkih fikcija? Eno ti dolje od a) do h), moraš bukvalno da primijeniš sve te principe u praksi a ne da samo napišeš da ne vjeruješ u autonomiju umjetnosti.

      Kakva je ovo rasprava, kao onomad kad si rekao da si napisao roman o Magna mater samo nisi čito magnum opus Eriha Nojmana? Jel taj fazon? I onda ja treba da ti sažvaćem Istorijsko poreklo svesti da bi napokon priznao da si transžena? :)

      Što lijepo ne kažeš da naravno da vjeruješ u artističku grandioznost, novalisovsku svirepost prema kosmosu, lavkratfijanu i sve ostale autonomije umjetnosti? Nego smrdiš tu, bauljaš nešto, slamohvataš, dvostrukiraš aršine...

      Избриши
    8. znači, ništa od citata? eh moj samozvani "naučniče"... pa jel su te to učili u navodnim školama, da ne čitaš ono što je napisano, nego da mu pripisuješ ono što u svojoj ograničenosti umišljaš? baš si ne samo "vanumetnik" nego i "vannaučnik".

      Избриши
    9. Ajde, ajde, Gule, zar ćeš pasti do ulice? Jel te toliko prca sujeta? Napišeš post u kojem nemam šta da ti odgovorim jer nema nijednog intelektualnog argumenta. Znaš šta je argument - nisi čitao Nojmanovo Istorijsko poreklo svesti (inače pdf na srpskom je dostupan na netu pa bi napokon mogao), a čak i u ovom blog postu se žališ da se Dinić nije dotakao Velike Mame? Nisi se ni ti dotakao - činjenično stanje :)

      Bukvalno samo drobiš unedogled da bi još zaboravili da se i dalje držiš autonomističke paradigme.

      Избриши
  2. Nisu valjda društvene nauke jopet krive za sve? Hajde, Dinić generalno lupeta, ali ne bih ti preporučio da ideš sa tezom o "vanumetničkoj" kritici, jer pobogu - onomad si napisao da je horor radikalan odnos prema - stvarnosti.

    Kada se umjetnost odnosi prema stvarnosti, to je ok, čak je "radikalno". Umjetnik može da radi šta god hoće sa stvarnošću. Kada se stvarnost, odnosno nauke o stvarnosti odnose prema umjetnosti (koja je odnos prema stvarnosti i izražava neku stvarnost) onda ništa nije ok?

    Izabrao si konkretne istorijske okolnosti da miješaš sa fiktivnim horor elementima, i sad misliš da se braniš fiktivnom umjetničkom autonomijom? Zaboravi u startu.

    Umjetničko djelo nije ilustracija teorije već je i samo teorija. Teorija i teatar imaju isti korijen riječi i samo znače - pogled. Djelo može da bude i značajnije i sadržajnije od klasične teorije, ali ne može biti nešto sasvim drugo u odnosu na teoriju.

    To što Dinić nema pojma šta je Magna Mater ili šta je genocid je sasvim drugi problem. Nadam se da ćemo jednom dočekati s tvoje strane pošten odgovor, a ne te sholastičke kompartmentalizacije i vrludanja, da se ogradiš prosto kao autonomni umjetnik, koji se prije toga nije autonomno odnosio ni prema etnicitetu, ni prema vojsci, ni prema religiji, ni prema psihijatriji, ni prema nauci, stvarnosti uopšte, a sad bi da se drugi autonomno odnose prema njegovom djelu.

    Mislim, to je tvoj problem prvo sa Lavkraftom pa onda sa Prokletijama, ali to neće proći, besmisleno je dvostrukiranje aršina. Vrati se samo malo natrag, recimo do knjige zvane "Biblija", shvati njen odnos prema stvarnosti pa onda kaži da li se "Biblija" ne smije "vanreligijski" ili "vanumjetnički" kritikovati.

    Ne da smije nego mora.

    P.S. Opet ponavljam - Dinić lupa. Ali to ne znači da imaš pravo u vezi rasprave oko načela ili pristupa. Idi brani svoj roman, nemoj kuditi "socijalne nauke", pogotovo što ih se Dinić jedva dotakao.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. tačno sam znao ko će da se javi, a i zašto. pošto se odgovor na većinu ovih zamerki već nalazi u mom blog postu, ne bih se ponavljao. jasno sam kazao koju rezervu i zašto imam glede ovih članaka, šta god ove halucinacije o bibliji i koječemu mutile. što se tiče "Idi brani svoj roman" - gde da idem, od čega da ga branim? ne vidim da je zaista moj roman napadnut, sem nešto izokola, stidljivo, pred kraj (preko lavkrafta), ali pošto rad čak nije ni definisao u čemu je moja lavkraftijana, ni kakav je moj odnos prema njoj (da li ortodoksan, da li kritički, ili barem nadograđen), morao bih da se 'branim' od stvari koje nisu zaista ni izrečene nego onako, u rukavicama, nagoveštene pod 'možda, ne znam, nisam siguran'.

      Избриши
    2. Uopšte se ne nalazi odgovor u tvom postu. Izgleda da prosto ne razumiješ ili nećeš da razumiješ šta ti se govori, i tako već decenijama. Super je ta naučna fantastika, odgovor na moj post se zapravo nalazi u prošlosti, odnosno budući post čine zamjerke koje su obrazložene već ranije. Aha, i onda je mrmot zamotao čokoladu u foliju.

      Ovo je samo dobronamjerni savjet, ako ono gore napišeš u bilo kom akademskom maniru i objaviš - pašće bruka. Naravno da treba da braniš ne "tvoj roman", pošto on odavno nije tvoj, pripada književnom svijetu i cirkuliše u društvu, umrežen sa drugim idejama, Samo si malo pobrkao stvari pa umislio da je tvoje djelo slojeviti živi organizam sam za sebe, nevezan nikakvim kontekstom, čak ni čitaocima.

      Ali ti si samo autor, koji je odavno umro. Moraćeš malo prilagoditi perspektivu.

      Избриши
    3. jbt koja si ti prsotina, nisi u stanju najprostije misli da ispratiš: u jednom komentaru: "brani SVOJ roman", u sledećem: "nije to tvoj roman", pa ajd prvo se dogovori sa sobom šta ćeš da oćeš, barem u okviru ista 24 čada.

      Избриши
  3. Au jbt čovječe, s tobom je u stvari džaba razgovarati. Dakle, to što sam kolokvijalno rekao da je to "tvoj" roman u prvom postu znači da je naučno gledano to "tvoj" roman onako kako je tretiran od strane Dinića ili bilo koje društvene nauke uopšte? Pa izvini, ali hajde ono pokušaj, iako ti ne ide od ruke već decenijama, da razdvojiš pop-kult, agit-prop, pa čak i taj "tvoj zdrav razum" kojim zasenjuješ prostotu, od nauke. Naučno gledano, to nije "tvoj roman", već entitet intertekstualno povezan u širu diskurzivnu formaciju, koja nije samo lingvistički fenomen. Uprkos tome, ti misliš da ga svedeš na poetiku, što bi se reklo da spustiš na svoj nivo i dobiješ na iskustvo. Izvini, ali još jednom ponavljam, probaj i pašće bruka.

    Dvostrukiranje aršina, gdje ti imaš "radikalan odnos prema stvarnosti" ali stvarnost ne može da ima radikalan odnos prema tebi i "tvom" djelu neće proći. Mora da se šališ da 50 godina nakon postmoderne teorije to pričaš. U stvari, mora da se šališ da 100 godina nakon Lavkrafta to pričaš. Takve stvari u diskurzivnoj analizi su razjašnjene prije nego što si se rodio.

    Neću valjda ja da se sramim tvoje sramote, što si ovako jeftino pokušao da izvrdaš ono što ti je saopšteno.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. umesto što pokušavaš da zasenjuješ prostotu u blog komentarima tim tvojim sofizmima i projekcijama misli i tvrdnji koje niko nije izrekao, prodajući budzašto pamet koju nemaš, bolje svoje "dobronamerne" kritike već jednom uobliči u naučni rad kojim ćeš dokazati moju bezvrednost, što već decenoju pokušavaš po forumima i blogovima. ili još bolje, skini mi se: eno onaj ustaša napiso nešto novo na sagiti, idi mu objasni kako gul nema pojma i jedino labudan suvereno vlada svim znanjem ovoga svijeta.

      Избриши
    2. Fino je što si počeo da recikliraš moje riječi. Neki kažu da poslije dovoljno simulacija prestaješ biti simulant i postaješ original.

      Uopšte ne tvrdim da nemaš pojma. Samo tvrdim da nemaš pojma o društvenim naukama. I to je činjenica.

      Ti i ustaša imate nešto zajedničko: imuni ste na činjenice. Sad bi trebalo da presavijam istinu da bi tebi odgovarala?

      Ili još bolje, da igram ovu jeftinu igru koju ti igraš, da napišem naučni rad i objasnim sve. Odlično, eo zrcala: napiši ti naučni rad u kojem tvrdiš da se društvene nauke po pravilu zloupotrebljavaju u analizama umjetničkih djela, dokaži i objavi :)

      I eto, sad kad sam počeo da simuliram tvoje provokacije kvalitet posta mi je značajno opao :)

      Prosto je fascinantno kako se godinama usuđuješ da ne adresiraš centralni argument koji ti neko uputi nego natrabunjaš bilo šta radi najpovršnijeg efekta. Jel to neka marketing tehnika, meni nepoznata?

      Избриши
  4. stalno koristiš taj jadni radikalski demagoški trik kojega vučić voli: pripišeš protivniku neku misao, ideju ili nameru, i onda ismevaš i kritikuješ tu projekciju i kreaturu koju si sam sočinio, a ne zaista ono što protivnik zastupa. te jadne fore možda prolaze po forumima i ispred dragstora; zato ti i kažem, ako si tolko zapeo da me osporiš, NAPIŠI NAUČNI RAD. tamo ćeš morati da citiraš moje reči, uredno fusnote, literatura, na kojoj strani to piše itd, a ne da se svađaš sam sa sobom.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. jel to sad ne objaviš na komentar ali odgovaraš na njega? :)

      Избриши
    2. ne, nego pišem u isto vreme. mefitiraj nad ovim što ti rekoh

      Избриши
  5. Evo, citiram te, da ne bude da u ovu neistinu neko povjeruje.

    Citat #1
    "ovaj rad je školski primer (zlo)upotrebe umetničkog dela (ovde: romana) iz ugla vanumetničkih, socijalnih disciplina, gde se tekst sagledava kao polazišna osnova (i ilustracija) za neke teorije iz oblasti društvenih nauka"

    Dakle, Gul tvrdi da postoje umjetničke i vanumjetničke kritike (i samo su mu prve legitimne), što podrazumijeva da Gul vjeruje u fikciju zvanu autonomija umjetnosti. Pritom Gul vjeruje da je horor radikalan odnos prema stvarnosti, što znači da umjetnički žanr ima radikalan odnos prema vanumjetničkom polju. To je dvostrukiranje aršina, jer umjetnost ima i može da ima odnos prema vanumjetničkom, a vanumjetničko nema pravo da ima odnos prema umjetničkom (iako ga stvara i omogućava).

    Jasnije? Odlično, idemo dalje.

    Citat #2
    "Umetničko (estetsko) delo je živi i složeni i slojeviti organizam, a ne jednoznačna tvrdnja (poruka), a svakako nije ilustracija neke teorije."

    Kao što rekoh, i gore, djelo nije samostalan organizam već umrežen u diskurzivnu formaciju čiji je dio. Gul pokušava da izbjegne samu formaciju, jer je "vanumjetnička", da onda iz svoje fiktivne autonomne pozicije ima radikalan odnos prema vanumjetničkom, i kada mu neko saopšti da je to besmisleno, jer ne može da izbjegne diskurzivnu formaciju (pravog Ktulua), dobije repetitivan odgovor: napiši naučni rad.

    Ali za početak, iako je ovo blog, ne znači da možeš nenaučne tvrdnje da iznosiš o vanumjetničkim kritikama ili djelu kao slojevitom organizmu koji opstaje u vakuumu bez životne sredine.

    Hvala lijepo na pažnji, i previše lekcija za jedan dan.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. ni iz jednog od ova dva citata ne proizilaze te stvari koje si ti iskonstruisao: umesto da opovrgneš moje tvrdnje, samo si još jednom, plastično, dokazao svoj radikalski metod svađanja sa zamišljenim (iskonstruisanim) protivnikom. ovako nešto ti u naučnom radu ne bi prošlo .

      Избриши
    2. Izvoli lijepo pa (ne) potpiši ljudima da:
      a) vjeruješ u autonomiju umjetnosti
      b) ne koristiš se socijalnim disciplinama prilikom pisanja djela
      c) djelo nije u odnosu sa stvarnošću
      d) stvarnost nije u odnosu sa djelom
      e) djelo je živi kompleksni organizam
      f) djelo nije smješteno u još življi i kompleksniji socijalni organizam
      g) djelo nije interktekstualno vezano za diskurzivnu formaciju
      h) diskurzivna formacija je samo lingvistički fenomen

      super je sve to, al kad sve sabereš tvoja paradigma je 19-vjekovna autonomija umjetnosti, i sve ostale tvoje iluzije se nadovezuju na to

      Избриши
  6. Hm, Rastijev rad je manje grdan nego što sam očekivao (štaviše prijatno sam se iznenadio), gori nego što bih voleo (mnogo mi je sve to nategnuto).

    Dehumanizacija je rekao bih, skroz normalna što psihološka, što dnevnopolitička potreba prilikom ratova. Međutim, meni lično, mnogo je interesantnije pratiti trenutna dešavanja, nego učitavati koješta u romane. Možemo da vidimo kako rusi proglašavaju ukraince za naciste, ameri proglašavaju ruse za naciste, i tako u krug. Npr. svedoci smo toga da gro prosvećenih i ispravnomislećih Zapadnih ljudi, bez trunke empatije, slavi, gledajući snimke na kojima granate raznose ruske vojnike, kao da su u pitanju demoni, a ne ljudi, koji su protiv svoje volje naterani da budu tu.

    Međutim, i sama moralna kategorija „čovečnosti“ je samo spuk Štirnerovskim jezikom rečeno, suštinski jedna proizvoljna odrednica, proizvoljno dodeljena, pa isto tako i oduzeta. Pita Rasti zašto psoglave ne tretiraju kao ljude, kad su, po svemu sudeći, oni efektivno ljudi? Potencijalnih razloga može biti puno (ovo ja sad a̶n̶a̶l̶i̶z̶i̶r̶a̶m̶ učitavam) ali izdvojio bih estetski. Dovoljan uslov da ne budu doživljavani kao ljudi jeste da izazivaju gađenje. Kao što vidimo na primeru toga kako neki doživljavaju ruske vojnike, to gađenje ne mora uopšte biti izazvano fizičkim izgledom, ali u slučaju psoglavih, najverovatnije postoji i taj element.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Drugim rečima (Arnijevim, iz PREDATORA): "You're One Ugly Motherfucker!" Da, sigurno ima i toga. Ono što taj konkretni konflikt čini drugačijim od trvenja sa Hrvatima, "Bošnjacima" i drugim komšijama, jeste što Arbanasi ne pripadaju našem (slovenskom) plemenu i što jedino u poređenju sa njima postoje nešto primetnije fizičke razlike... koje sam ja, u romanu, dodatno pojačao ;) U svakom slučaju, stvari su mnogo složenije u romanu nego što to jedan naučni rad na 15 strana može i skicira, a kamoli analizira. Delom i zato (što onaj slepac Zoon ne ume da pojmi) što naučni rad mora da ima tezu, dok umetničko delo ne mora, a naročito ako je dobro.

      Избриши
    2. Mihajlo, a šta ga ti sad komolikuješ, misim ovo je valjda dovoljno
      https://pescanik.net/zveri-srpske/

      Избриши
    3. http://decijisnovi.com/basna-8

      Избриши