субота, 7. новембар 2009.

HOLLOW MAN (2000)

HOLLOW MAN

iliti, u srpskim bioskopima, ČOVEK BEZ SENKE

ovo je text objavljen u listu PRESSING br. 35. decembar 2000, str. 37.


Pozicija stranca u Holivudu navela je genijalnog gastarbajtera, Holanđanina Pola Verhovena da se prevashodno posveti tematici koja nije ukorenjena u realizmu pojavnih oblika njemu strane kulture, pa tako u američkom delu njegovog opusa preovlađuju SF filmovi (ROBOCOP, TOTAL RECALL, STARSHIP TROOPERS). Fantastička vizura omogućila mu je da apstrahuje "realističnost" i posveti se istraživanju onoga što leži ispod površinske slike Amerike (bezdušne multi-korporacije, obezljuđena tehnologija, konzumerizam, virtuelna realnost, militarizam i fašistoidni totalitarizam), što njegove SF filmove čini efektnim i britkim satirama. S druge strane, njegova pripovedačka veština i vizuelna imaginacija pružili su uzbudljivost i spektakularnost prijemčive i za najšire mase u gotovo unikatnom spoju komercijalnog i umetničkog, žanrovskog i autorskog.

ČOVEK BEZ SENKE četvrti je Verhovenov SF film, oplemenjen uobičajenom dozom erotizma, akcije, napetosti, humora i brutalnosti, što je sve filovano nešto većom dozom horora. On je, istina, još u rodnoj Holandiji koketirao sa ovim žanrom (u horor-trileru ČETVRTI ČOVEK, 1984); a elementi horora prisutni su i u većini njegovih američkih filmova (frankenštajnovski motiv u ROBOCOPU, mutanti u TOTAL RECALLU, krvoločne svemirske bube u TROOPERSIMA, horor-triler tenzija u BASIC INSTINCTU – plus obilje krvavih scena i body-horror transformacija u svim ovim filmovima). Ipak, po načinu na koji su horor motivi neraskidivo utkani u SF-tkivo filma, ČOVEK BEZ SENKE je bliži naslovima – poput FRANKENŠTAJNA, OSMOG PUTNIKA i MUVE – koje s podjednakim pravom možemo svrstati u horor ili SF.

Baš kao i u pomenutoj MUVI Dejvida Kronenberga (autora Verhovenu bliskih nazora), u centru pažnje je faustovska figura naučnika koji svojim fantastičnim otkrićem zadire u božanske ingerencije, i pod čijim uticajem prelazi granice ljudskog. Brojne se paralele mogu povući sa MUVOM: experimenti sa majmunima, ljubavni trougao protkan ljubomorom, opčinjenost novim moćima sve do snova o natčoveku, transformacija koja nagriza um (i ljudskost) protagoniste, sukob sa voljenom osobom i završnica u kojoj uravo ona, žena, uništava transgresora. Na žalost, Verhoven - za razliku od Kronenberga - ne piše svoje filmove, a scenario Endrjua Marloua (END OF DAYS) je i glavni krivac što paralele s MUVOM nisu jos dublje i ozbiljnije, tj. što je ovaj film ostao bez prepoznatljive verhovenovske satirične oštrice i uopšte žestokog udara.

Dok nam Kronenberg daje zaokružene, žive i ubedljive likove čije motive razumemo čak i kad se s njima ne slažemo -likove koje volimo i za koje nam je stalo -Endrju Marlou u tome ne uspeva u potpunosti. Istina, Elizabet Šu igra jednu od onih žena kakve valjda postoje samo na filmu (em lepa, em pametna, pa još i energična, odvažna i snalažljiva) i njoj se nema šta zameriti: ono gde ova priča pada jeste lik dr Sebastijana Kejna (K. Bejkon). Isprva simpatičan u svojoj faustovskoj samouverenosti, on se vrlo brzo (i neubedljivo) od genijalnog naučnika preko banalnog voajera srozava na nevidljivog Fredija Krugera. Paralelno s njim se trivijalizuje i sav (bogati) idejni potencijal ove priče, do nivoa pubertetlijskih maštarija (što Verhovenu pruža priliku za nekoliko lascivnih voajerskih scena), a sva "idejnost" se svodi na eksplicitne reference u dijalogu na preuzimanjc božanskih moći, i na naravoučenije: prosečni žive duže (i odlaze kući sa ženskom).

Marlou nije sposoban da razume svog protagonistu, i zato ga svodi na klišetiziranog zlikovca iz jeftinih horora.Tragičan kraj naučnika u MUVI u gledaocu izaziva gorčinu pred jednom ljudskom tragedijom i pred nemogućnošću transcendencije smrtničkih, previše ljudskih ograničenja. Sasvim drugu vrstu gorčine izaziva lakoća sa kojom scenarista ČOVEKA BEZ SENKE bukvalno odbacuje svoj lik na kraju, i šutira ga u plamenove pakla. Đina Dejvis na kraju MUVE plače na kolenima, pošto nije bilo druge do da ubije (ostatke) svog voljenog: Elizabet Šu svog dragana baca u vatru sa stripovskim "Idi u pakao!" i na tome je izlišno dalje se zadržavati.

Na pozitivnoj strani ističu se pre svega odlična i dinamična Verhovenova režija koja izvlači maksimum iz te i takve priče, ipak sa samo nekoliko zaista nadahnutih rešenja koja nas podsećaju da ne gledamo film Renija Harlina ili nekog sličnog kompetentnog egzekutora. Specijalni efekti su zaista fenomenalni - štaviše, revolucionarni - i nude nekoliko nezaboravnih prizora. Izgled dr Kejna sa maskom i naočarima priziva pojavu NEVIDLJIVOG ČOVEKA iz klasične verzije Džejmsa Vejla - na žalost, još jednog dela toliko iznad nivoa ČOVEKA BEZ SENKE. Umesto za SF-horor-DRAMU, Marlou - a s njim i Verhoven - opredelio se za polu-svareni, nedomišljeni i polutanski SF-horor-SLASHER, i time je definitivno pokopao sve ambicije za nešto više od jednog solidnog bioskopskog filma.

петак, 6. новембар 2009.

MY BIG AMERICAN ADVENTURE (12): SUMMA SUMMARUM

Ovo što sledi je interview koji su sa mnom uradili moje studentkinje, Natalija i Milena – dakle, mlade anglističarke-u-nastajanju, a za nekakav 'projekat' na Filozofskom fakultetu.

Intervju je rađen na engleskom, pa ga u tom obliku i kačim.

Kao ilustracije evo nekih novih (na blogu), do sada nekorišćenih fotki iz nekih mesta netaknutih mojim izveštajima. Ne mislite valjda da sam u onim 'reportima' pokrio baš svako mesto i svaki događaj tokom 12 meseci u USA?

Konkretno, videćete kroz text fotke:

-iz Japanske bašte u San Francisku

-'25 miles drive', zvanično najlepši deo obale u Americi, na putu ka Carmelu (južno od San Franciska)

-snimci sa proslave Božića (tačnije, kićenja jelke, par dana pre Božića – pošto sam baš tog dana već bio u Severnoj Karolini) kod mog dragog domaćina Eda, koga, eto, sticajem okolnosti, i ne pomenuh u ovim reportima…

A sad, intervju o mom boravku u USA:


First things first: were you sick on the plane?


No.


Really?


I was warned by a certain professor who will not be named here that on my first flight I should have some pills, try to be composed and meditate, and not look through the window or I would start to panic... But none of that happened; I actually enjoyed flying very much. I'm not trying to present myself as some kind of hero - it just felt so natural to be above the clouds that I sat as close to the window as possible whenever I could.

Describe the first impression of America.


Actually the first impression was not so pleasant, because when we arrived there was a storm over Chicago, where we were supposed to land. So, we had to land in Indianapolis, and because of all the technicalities we had to stay on the plane for hours until the storm finished. When we finally arrived in Chicago, we missed the plane we were supposed to catch there, and had to wait for the next flight... So, the beginning was really hard, but not by any means ominous and auspicious.


Give us some details about your stay.


The program that took me there in 2003 is called JFDP - Junior Faculty Development Program - so, obviously, it's a program for junior faculty members. It lasted two semesters, although now it is shortened to one semester because now America has some expensive wars to finance. The point is to have young faculty members experience a different way of education in what is supposed to be a more developed system, through the courses similar to those they have at home, and through getting to know people of different cultures. So, the aim is to improve yourself as a teacher, to come back improved and improve others.

I was at Berkeley, one of America's most famous universities, which is in California, right across the bay from San Francisco. It's the most beautiful place in the world, and the only one apart from Nishka Banja where I could imagine myself living.

The first thing I did upon arrival was to cross out all courses that began before 10 or 11 a.m. Out of the remaining ones I picked those closest to my interests, and to what I teach here or what I would like to teach.

Which were?


Which were related to short story, gothic fiction, film... I attended a course on film noir by Carol J. Clover, and all those classes were very interesting and pleasant and inspiring. My position was that of a visiting scholar, it was not a grade program - I did not get a diploma for that. I was just supposed to sit in the back, observe, take notes, upgrade my knowledge, become a better person, understand things better...


Does that mean you had no obligations?


I had the obligation to attend the courses, and I had coordinators from the program in Washington who took care of the financial aspect and other technicalities about my stay in the USA, and immediate coordinators in Berkeley whom I could address if I had any academic needs in Berkeley.

What was your strongest impression from the courses?


Believe it or not, students came prepared to classes, with books read and thought about, with movies seen and thought about, ready to discuss and participate, so those courses were much more interesting than those in which students are not ready or able to discuss the works (as the case usually is in Serbia).


How different are university classes at Berkeley from those we have here?


There are many differences. For example, many students who were not from the English department but from other departments, attended courses in literature and other courses not closely related to their studies in order to get the grades and points. There is also a much greater variety of choices. Here you barely manage to discuss the classics, and there you have courses on things like film noir or American short story, SF, gothic and many other specific subjects. That way, they can get a bigger picture from learning about smaller things, which is quite the opposite from what we do here.

Which aspects of the American way of teaching and organizing courses do you find applicable here?


First of all, since I am not a teacher but only a teaching assistant, I'm not in the position to organize the courses. But apart from that, there are some aspects, above all technical aspects, which might make my work richer or more student-oriented or student-involved. For example, one of the main reasons why students come to my office hours is to ask about the curriculum and the exams, instead of those information being available on the internet. For example, there were closed internet forums for particular courses where students could discuss issues related to those courses outside of classes, which I liked a lot.


Tell us something about the American students how similar to or different from us are they?


Could you be more specific?

Could you? For example, tell us about their lifestyle.


I noticed that, while many students here come to classes dressed up and made up as if they were going to a party or an opera, in America they are much more laid back and relaxed. I mean, it's California, so they come to classes wearing slippers and bermudas, dressed lightly...but when I say 'dressed lightly' I don't mean dressed like hookers, which is likelier to be encountered here. I just mean more relaxed than here. For example, they sit on floors, since the floors are so clean there that you can freely sit on them, which I never encountered here, nor would I dare to sit on the floor at our faculty.


How much do you think the Americans fit (or do not fit) into the stereotypical image that the Europeans have of them?


I don't really deal with stereotypes, so I couldn’t possibly give a simple answer to this. Well...they tend to be a bit on the fat side, but so do we and yet nobody talks about stereotypical fat Serbs. I think it's just a matter of envy - we envy their fat and their money, we would like to be rich enough to fatten up just like them, and that's why we invent such stereotypes.

However, Berkeley is not a typical place in America. As you probably know, San Francisco is the place where the hippies and the beatniks were born, so their attitudes are not as republican and strict and conservative as in the bulk of America. Their open-minded and curious spirit is something I found very pleasant.

Of course, the experience would've probably been completely different if I were supposed to work there and earn my living. But, I lived there as a guest, protected by the money I recieved from the program, so that's the impression I got from that position.


Who was the most ineresting person you met in America?


The most interesting person I met was Stephanie Manning, a poetess who was my host. I stayed in several host families, but she is just the kind of crazy person that I am, so we clicked from the start even though technically she could be my mother. She's young in spirit, so she took me to all kinds of interesting places, and I addicted her to horror... She also took me on a trip to Mississippi, we went to New Orleans before the flood, visited the Voodoo Museum, the Water World... I got to see the lighthouse where The Fog was filmed, and also to the place where Hitchcock's Birds take place.

Tell us an anecdote.


While we were at the San Francisco Film Festival, Stephanie introduced me to a friend of hers who is a local poet. Actually, in San Francisco everybody is either a poet, or gay, or both, or a hippie, or a junkie, and they all smoke a lot of grass, and have a lot of lovers, and do all kinds of crazy things... So, upon learning that I was from Serbia, this guy asked me: 'Do you know the film Davitelj protiv davitelja?' And he actually even pronounced it in Serbian, which was such a pleasant shock to me I was left speechless! What’s even more curious about it is the fact that he had no friends or relatives from Serbia to recommend that film to him, he had simply seen it many years before at a film festival, and liked it very much. It shows how good art crosses all borders and always finds its way to people.


So would you go back if you had a chance?


Right now? Yes.


Without packing?


Well, I don't have enough money in my pockets right now, but tonight...yes.

What was the last memorable image you saw at departure?


My 3 or 4 days I spent in Providence, the birthplace of my favourite author H.P. Lovecraft. I saw the graveyard where he was buried, and stayed with a member of the Lovecraft in Providence Society who took me to all kinds of interesting places there which were important for Lovecraft and his work. We also went to Salem. Those sights are what I like to cherish as most memorable things.


Describe your experience in America in 5 nouns and 5 adjectives.


Graveyards, Berkeley, the campus - the buildings, surroundings, architecture - everything makes you want to study there, Voodoo Museum and beans- actually a sort of bean soup made of about 15 different kinds of beans we had in Missippi, one of the tastiest meals I ever had.

And the adjectives would be: beautiful, relaxed, complex, enviable, eagerly anticipated.


Now, to give the readers a hint of what we'll be doing in the next issue, we have just a few more questions. Do you enjoy being a teacher?


Yes, I enjoy it. Isn't it obvious?


And what do you think about your students?


They are a mixed bag. There are different kinds of them, and for some I am not sure how they even managed to get to the third year. So, there are always surprises and not all of them are bad. You always have 10 percent of really good students who deserve to be here, 40 percent of those who might be here and are trying to do their work - I mean they are not lazy- and you have around 50 percent of those for whom I don't know how they ended up here at all- they are a mystery to me.


And finally, what was it like to be on the other side- to be questioned by your inquisitive students?


Well... as a media personality, I am quite used to giving interviews, so it was nothing special or strange for me. And I don't really make that strong distinction between the students and the professors, since I myself was a student quite recently.


Thank you for the interview.

четвртак, 5. новембар 2009.

NANG MAI aka THE NYMPH (2009)

**

2-

ne bi me čudilo da ovaj film dođe na idući FEST. jer, ovo je tipičan, školski primer festovskog filma, odnosno savršeno gađa (ne)ukus njegovih retardiranih selektora.

-dugi kadrovi;

-nema muzike;

-ništa se ne događa;

-dosada;

-nadrkani 'simbolizam' koji je dovoljno otvoren da može da znači ama baš svašta, i ništa;

-prikazan u Kanu.

prepričan, zvuči kao neki potencijalno zanimljiv horor: mladi par ode u džunglu. on je neki kao fotograf pa slika lišće i paučinu izbliza, a ona se švrćka sa njim. oni imaju neke probleme u zadnje vreme, i 'mesecima se nisu jebali' ako je verovati ovom peeping tomu, tj. fotografu. da li zbog toga, ili nečega drugog, tek on usred noći odluta u šumu (da pojebe rupu u drvetu, pošto ova njegova ima 'glavobolju'?). izgleda da je odabrao pogrešno drvo za te radnje, jer… ujutro, on je nestao. nema mu ni traga ni glasa. policija nju ispita, al uzaman. kad je pa policija nekome pomogla?

ona tako kunja neko vreme, a onda – on se vrati. prođe još neko vreme ničega, dok ne ispadne da se on NIJE vratio, nego se njoj to tako činilo. tripovala žena. pobrkala ga sa svojim ljubavnikom, koga ima već 2 godine. a ona još lepo kupila 3 pakovanja kondoma za svog sveže-vraćenog mužića.

ništa, ode ona opet u džunglu, a ovaj ljubavnik je prati. u šumi, ona se ustremi na jedno drvo. možda u njemu živi ta nimfa iz naslova? if any? znači, uz poklič 'demoliraću šumu!' ona izudara to drvo, samo da bi se njen mužić pjavio i odneo je nazad, onesvešćenu, njenom ljubavniku. ovom održi pridiku da ide da se izvini svojoj familiji što ih je obrukao spanđajući se sa udatom ženom, i da se vrati svojoj zakonitoj ženi, iako je ne voli. onda se vrati nazad u šumu, a ovo dvoje kolima ode nazad u grad.

kraj.

ups! ja vam spojlovao film?

ma ne, samo sam vam sačuvao sat i po života.

nije da nisam bio i sam upozoren – svi rivjui na netu naglašavaju da je ovo dosadnije nego gledati farbu kako se suši, ali hteo sam lično da proverim, jer je polazna premisa zanimljiva, i ima određenu sličnost sa ANTIHRISTOM. ha! proći će eoni dok ti mongoloidni cigani na tajlandu ne nauče da prave filmove kao ANTIHRIST!

znači, ova NIMFA je čisto artsy-fartsy izdrkavanje za snobove i festovski polusvet koji može da meditira nad tim dugim kadrovima i simbolizmom ŠUME… nije to sasvim negledljivo, lepo je uslikana ta šuma, a početna scena, u jednom kadru, je čak fascinantna – subjektivac se šeta i vozi kroz šumu, čas na nivou tla, čas visoko u granju, i prati kako 2 mamlaza jure i siluju jednu ženu – a nešto kasnije ih nađemo kako plutaju u obližnjoj bari. to je, valjda, bila osveta mame prirode, ili tako nešto. u ostatku filma imamo povremeno te subjektivce iz žbunja, kao u nekom thai rip-offu PETKA 13-og, samo bez ki-ki-ća-ća-ćaahhh muzike. i bez džejsona. i bez nimfe.

MORPHIUM (2008)


***(*)

4-

nakon predugog čekanja na prokleti eng. titl, najzad se isti pojavio, a ja asap odgledao najnoviji film najintrigantnijeg mi i najdražeg živog ruskog reditelja. ukratko, nije razočarao. ovo je standardno vrlo dobri balabanov, gadan, mračan, uspaljen, morbidan, mizantropski, rusocentrični (ali i rusokritični), cinični, skoro-hororični balabanov - mračan kao katran u dnu rudarske jame
pored toga, film je vrlo linearan i jednostavne (epizodične) strukture, i spada u moj omiljeni pod-žanr: polagano potonuće u propast. nema ovde neke prave drame ili konflikta, već samo polagana i neometana silazna putanja mladog doktora koga iz moskve pošalju u neku prokletu rusku zabit među zatucane seljake, vukove i smetove do preko glave, da spasava tela priprostih, neukih, sirovih, nezahvalnih, tupavih, pijanih i downright prokletih duša. ali, ovo je slučaj za izreku: doktore, prvo izleči sebe!
o glavnom junaku ne znamo ništa: ni šta je i kakav je bio u moskvi, ni šta tačno misli o ovoj vukojebini u kojoj je zaglavio (svojom voljom? po kazni? wtf?)… kada ga, na jednoj večerinki, a povodom glasina o revoluciji u petrogradu (film se dešava 1917.) pitaju na čijoj je on strani, mladi doktor odvraća: za mene postoje samo dve grupe ljudi: zdravi i bolesni. to je sav njegov (a)politički angažman koji doznamo, i mada film ima pozadinu u vidu krupnih istorijskih događaja, oni su ovde uglavnom prisutni kao odjek, i nešto se konkretnije ispolje tek pred kraj, kada diktatura proleterijata krene sa svojom, je li, diktaturom, upadajući čak i u ludnice da prevaspitava i 'leči' bolesnike koji im dovikuju s prozora.
baš kao i nedavni WHITE RIBBON od hanekea, ni MORFIJUM balabanova nije prevashodno istorijska freska niti društveno-politički angažovan film. istorijske zavrzlame, rekao bih, ovde se prikazuju kao logična (nužna?) posledica ljudskog usuda. prostije rečeno, ljudi su prokleta stoka, i tu podele na leve i desne, kulake i proletere itsl. nemaju nikakve veze.
nisam siguran da li je to etitjud iz spisa mihaila bulgakova (zapisi seoskog doktora), koji su predložak, ili ih je bulgakovu nakalemio scenarista, sergej bodrov jr. (poznatiji kao glavni glumac oba BRATA i stari prijatelj balabanova – na žalost, tragično stradao 2002.), ali šta god da je slučaj, iza naizgled objektivne, kliničke slike ipak se provlači humanost, odnosno briga za njenu dekadenciju.
u centru epizoda koje čine MORFIJUM nalazi se ono 'pusto rusko', i u njegovom hvatanju i slikanju najveći je kvalitet filma. epoha je savršeno uhvaćena: odlične lokacije, savršena scenografija i apsolutno izuzetna fotografija. potonja je nešto izbledelog, ali ne sepija kolorita (isti DP je slikao i prethodni mu film, GRUZ 200). svet ovog filma, iako sveden, pretežno ograničen na tu snegom zavejanu vukojebinu, sa samo nekoliko kratkih izleta na druge lokacije, klaustrofobičan je, uklet, pakleni svet bez izlaza, i čini se da neka psihologizacija junaka i njegove potrebe za morfijumom i nije potrebna.
što bi reko stari narkoman, bil barouzwouldn't you?
sve je tu tipično rusko: užasni snežni smetovi i oluje; saonice; vukovi; ogromna čovekoumanjujuća prostranstva; ogromno sivo nebo iznad; jak alkohol, jake strasti, jake emocije, jaki bolovi; zatucano seljaštvo; društvena nestabilnost; revolucije; sjebani 'običan čovek'; klimava aristokratija; tiranija na delu, ili odma iza ćoška; sjebani intelektualac…
ipak, ne mogu reći da je film opresivan. uživao sam u svakom trenutku zahvaljujući zaista jednoj od najlepših textura i kolorita kamere ikada, i zahvaljujući involviranosti u propast ovog nesrećnika, iako je ona prikazana sa kliničke (heh!) distance, nepatetizovana, više kao case study nego kao melodrama s pucanjem i plakanjem. svi su 'likovi' ovde samo slamke među vihorove, tanki i jedva taknuti, a opet većina njih deluje ubedljivo i živo, kao da su i scenarista i reditelj o njima znali mnogo više nego što su nam pokazali i rekli, ali je glumom i režijom nekako pokazana njihova višedimenzionalnost.
naravno, šteta je što je i naša katarina radivojević ovde prisutna u jednoj jedva-taknutoj epizodi, i bez veće uloge na dešavanja, maltene kao dodatak ili slepo crevo u fabuli – ali barem je to jedno lepo, ogoljeno slepo crevo, o čemu su domaći tabloidi već dovoljno brujali. njena scena felacija je kratka i sasvim ukusno snimljena, te nema razloga za neku halabuku, sem kod najzadrtijih idiota. to su oni što se kikoću svaki put kad vide gole grudi u filmu, a ako krene hopa-cupa, smesta se pretvore u razularene šimpanze.
originalnog muzičkog skora jedva da ima, soundscape ispunjavaju skoro isključivo stare ruske pesme iz tog perioda, i one imaju neku auru blago-zlokobne i nametljivo-zastarele patine koja je, bar meni, delovala deprimirajuće.
kao i uvek kod balabanova, ima tu nekoliko vrlo brutalnih i gnusnih prizora, pa će verovatno i najizdržljiviji ljubitelji splattera biti zgađeni bar dvema scenama vrlo explicitnih i zaista perfektno, bezgrešno prostetički urađenih scena operacije. jedna prikazuje amputaciju gadno zdrobljene potkolenice, a druga traheotomiju na jednoj zamalo ugušenoj devojčici. dakle, budite upozoreni – ovo nije film uz koji je zgodno nešto jesti. ja sam, istina, jeo pizzu baš tokom jedne scene bljuvanja u nekom gnusno prljavom čučavcu, ali vi, normalni gledaoci (ako takvi zalaze na ovaj blog) – čuvajte se.
posebno ističem kraj filma (BEZ SPOJLERA!): to kako se MORFIJUM završi je nešto najlepše, najcrnje, najpesimističkije, najciničkije što sam video ove godine, a možda i duže. ta deonica počinje sa odlaskom doktora u crkvu (da se tamo 'uradi'). taman sam pomislio: 'e, jebi ga! znao sam! pa da, ruski film, gde može da prođe bez ikone bogorodice i nekih gnusnih popova! sad će da krene pokajanje i iskupljenje! sad će pravoslavlje da izvadi stvar!'
al patka. balabanov je to. he he.
nakon te kratke, ali ljute scene, doktor odlazi u bioskop, i tu se film okončava na tako neopisivo prelepo CRN i mračan način da je to rečima neopisivo i samo se magijom filma može preneti. filmu sam dodao još pola ocene samo zbog tog neprejebivo mrakosjajnog kraja…
jedino što me blago brine vezano za taj završetak jeste to što on kao da implicira i izvesnu skepsu prema filmskoj umetnosti (impliciranu i u intervjuu s balabanovim na gornjem linku). imdb ne navodi nikakav work in progress i nadam se da to NE znači da se balabanov smorio od filmotvorstva i da je ovim krajem istovremeno udario tačku na svoju karijeru? iz sve snage navijam da NIJE tako, ali ako jeste – onda je ovo zaista upečatljiva, žestoka, odjekujuća tačka.

среда, 4. новембар 2009.

SAJAM STRAVE - Horori Sajma Knjiga


Ovo dole je text koji je izašao u kulturnom dodatku POLITIKE u subotu, 31.10.2009. (baš na Halloween!)

U suštini, to je moj osvrt na najzanimljivije knjige horor žanra koje su se pojavile od prošlog sajma knjiga, i na ovom imale premijeru.

Tekst je izašao pod uredničkim naslovom KNJIGE ZA NOĆ VEŠTICA, i redosled izlaganja je u štampanoj verziji malo izmenjen (prvo su stavljeni domaći autori).

Ovo dole je, kao i uvek, uncut, as God intended it verzija texta.




SAJAM STRAVE - Horori Sajma Knjiga


Dejan Ognjanović


Noć veštica (31. oktobar) je vreme posvećeno zabavi kroz plašenje. Ove godine se zgodno poklopilo da termini održavanja Sajma knjiga "zakače" i ovaj datum, što je dobar povod da se osvrnemo na novije knjige posvećene jezovitoj tematici.


Za ljubitelje klasičnog horora nema boljeg izbora od zbirke dvadeset najboljih priča velikana stravične proze, Hauarda F. Lavkrafta Nekronomikon (Everest Media), kojoj će ovo biti sajamska premijera. Ova luksuzno opremljena knjiga, praćena opširnim uvodom i pogovorom, te bio-bibliografskim i drugim dodacima i napomenama ilustrovana je originalnim crtežima Nikole Vitkovića. Nekronomikon predstavlja nezaobilaznu lektiru za svakog čitaoca koji voli da se plaši – ali i da razmišlja o onome što ga plaši.


Još jedan klasik, ali nešto novijeg datuma, je Salemovo Stivena Kinga. Jedno od najznačajnijih dela ovog popularnog pisca dugo je bilo zaobilaženo od strane domaćih izdavača, ali sada je taj propust napokon ispravljen. Alnari izdaje ovaj roman o vampirima u jednom malom američkom gradiću, i grupici ljudi koja pokušava da se odupre njihovoj sve rasprostranjenijoj najezdi. U pitanju je, zapravo, modernizovana i amerikanizovana verzija klasičnog Stokerovog Drakule. Roman pripada ranoj, najboljoj Kingovoj fazi i u njemu se na superioran način ogledaju svi oni kvaliteti koji su mu doneli titulu "Kralja horora".


Ne treba, ipak, zaboraviti koji je narod svetu podario reč "vampir". Vampiri kolo vode u nekoliko novih knjiga domaćih autora. Pre svega, tu je novo izdanje romana Strah i njegov sluga Mirjane Novaković, ovog puta u ediciji "Fantastična biblioteka" izdavača Everest Media. Ovaj višeslojni, duhoviti alternativno-istorijski roman govori o Srbiji kojom Đavoli i neupokojeni slobodno šetaju i mešaju se u najvišu politiku.


Tu je, zatim, Lagunin bestseler Konstantinovo raskršće niškog pisca Dejana Stojiljkovića, koji je za tri meseca doživeo tri izdanja. Iako se ne reklamira kao horor, žanrovski se ovaj roman pre svega oslanja na noviju američku prozu strave. Preciznije, u pitanju je žanrovski melanž (para)istorijske fikcije, fantastike i horora koji se poigrava popularnim predstavama o vezama između nacista i okultnog, i govori o potrazi za mačem Cara Konstantina u Nišu pod nemačkom okupacijom tokom II svetskog rata. U zapletenom klupku tih zamešateljstava našlo se mesta i za vampire.


Ako su u pomenuta dva romana vampiri sporedni igrači iz senke, u knjizi Malteški šišmiš Ljubomira Damnjanovića (Tardis) oni su u glavnim ulogama. Niz komičnih spletki prati glavnog junaka, vampira, i njegovu suprugu, vukodlačicu, u još jednom popularno pisanom i pitkom spoju različitih žanrova (alternativna istorija, fantastika, SF, krimić, horor...). Kroz sva tri romana provlači se za Srbiju neizbežna sprega horora i politike, pa tako u Malteškom šišmišu, pored ostalih, nalazimo i Druga Tita kao jednog od "besmrtnih".


Da je horor već postao sastavni deo nove srpske proze pokazuje još nekoliko izdanja domaćih autora. Stravični motivi dominiraju zbirkom priča Poslednja velika avantura Pavla Zelića, objavljenoj u ediciji Matice srpske "Prva knjiga". Zbirka je na ovogodišnjem konkursu Matice srpske za dela autora mlađih od 30 godina odabrana kao jedan od tri najkvalitetnija pristigla rukopisa. Iako i tu ima upliva drugih žanrova, horor motivi su najprisutniji u ovim kratkim i pričama.


Slično se može reći i za dve tematske antologije koje priređuje Goran Skrobonja, ujedno i izdavač (Paladin). Ranije ove godine izašao je Beli šum, obimna antologija priča domaćih autora na temu televizije i njenih stravično-fantastičnih moći. Gotovo svi trenutno aktivni srpski pisci koji se bave fantastikom i hororom mogu se naći u ovoj zbirci, kao i u njenom neformalnom nastavku pod naslovom Istinite laži - Priče o urbanim legendama. Ova knjiga, izašla tik pred Sajam, bavi se postojećim i izmišljenim modernim mitovima iz ovih krajeva. Oni imaju veze sa trajanjem košave, hobijima Gorana Bregovića, kultnim Klubom studenata tehnike (KST), gradom Vršcem, beogradskim taksistima i lagumima, fantomima u prestoničkom noćnom prevozu, tajnama veštačkog jezera kod Zvornika, nasleđem rata u Bosni, partizanskim filmovima, somovima u jezeru Jarun, sektama u podzemlju velikog grada, staricom koju pojedu njene mačke, itd. Među autorima priča su i "magični" Zoran Ćirić, Ilija Bakić, Oto Oltvanji, Marko Pišev, Ivan Nešić i drugi.


Marko Pišev se može pohvaliti i svojom zbirkom novela Fotofobija (Treći trg) u kojoj se moderno i promišljeno reinterpretirani horor žanr prirodno stapa sa ovdašnjim okruženjem. Pišev je svakako najveća nada među mlađim piscima strave, a ova zbirka ga pokazuje u najboljem svetlu i zaslužuje najtopliju preporuku za ledene jesenje i zimske noći.


Pomenuti Ivan Nešić, prisutan u obe pomenute antologije, takođe ima i zasebnu zbirku kratkih priča, Jedan na jedan (Everest Media). Priče su malo manje mračne i žestoke nego u njegovoj prvoj zbirci, Rigor Mortis (1997), ali svakako predstavljaju jednog zrelog autora koji suvereno vlada žanrom i pripovedanjem. Čitajući Nešića čini vam se da je pisati žanr daleko lakše nego što zapravo jeste.


Najzad, ukoliko se umorite od ovoliko srpskog horora, tu su dve veselije preporuke iz ranga prevedene književnosti: Maks Bruks, sin kultnog reditelja komedija, Mela Bruksa, potpisuje Svetski rat Z, svojevrsnu istoriju budućnosti o svetu preplavljenom živim mrtvacima. Da se ta budućnost ne bi ostvarila, pomaže njegov duhoviti, nezaobilazni Priručnik za odbranu i zaštitu od zombija. Obe knjige izdao je Paladin.


Kao što se može videti iz ponuđenog, dostupan je širok dijapazon izbora, od sumorne i zlokobne strave Lavkrafta, preko nešto pitkije i puku približnije Kingove, pa do domaće strave u kojoj su obilate doze ironije i parodije često jedini način odbrane od svakodnevnog horora i zombi-političara.