понедељак, 13. јун 2011.

Kragujevac Gothic

             Pre desetak dana – tačnije, u petak 03. juna – u Kragujevcu sam saučestvovao u promociji knjige A ZNAŠ LI TI ITD. by Bojan Pandža. Iskoristio sam tu priliku za druženje sa svojim domaćinom, Vojom (fala za trešnje, i sve ostalo!), i za obilazak nekoliko gotsko-hororičnih lokacija u gradu i okolini, dok je Pandža iskoristio priliku da neuznemiravan popije dva kila jeftinog vina (u dva dana) i još koješta. Evo kratkog izveštaja o svemu tome.

            Pošto sam imao neka važna (doktorska) posla u Beogradu, sticajem okolnosti i ja sam, kao i Pandža, ka srcu Šumadije krenuo iz glavnoga grada. Na svu sreću, on je uzeo drugi autobus, 15 minuta pre moga, pa nismo putovali zajedno. Zatekao sam ga na bus stanici u KG, gde su s njim već sedeli naši domaćini, Voja i "Collapse" (ne znam smem li da mu otkrivam identitet, ipak su to nekakvi urotnici, anarhisti i bog te pita šta, pa nek ostane na ovom umjetničkom imenu). Sin (Čovečji) bio je opravdano zgrožen činjenicom da "kafić" (u nedostatku boljeg naziva) na Bus stanici ne dopušta korišćenje WC-a mušterijama, već ih nabacuje kolegama iz zvaničnog, od stanice ovlašćenog preduzetnika za bavljenje izlučevinama putnika. To zadovoljstvo košta 25 din, što je u Sinu (s pravom) izazivalo gnušanje. Ja sam bio nestrpljiv da što pre odemo sa tako ogavnog & besramnog mesta (Naplaćivati ljudima NUŽDU! Ima li nešto odvratnije, neljudskije, sramotnije?!), pa to i učinismo.

            Taxista koji nas je vozio do grada bio je naročito raspoložen za iznošenje tipičnih taxističkih palamuđenja na koja ja, po difoltu, nikad ne obraćam pažnju, i kad sam sâm u vozilu s tom žgadijom, najradije ćutim, ili pričam o vremenu; ali pošto nas je sad bilo četvoro natrpano u ne baš prostrano vozilo (naravno, debeljan Pandža napred), i pošto su ostali bili više nego zabavljeni njegovim trućanjem, to se razvilo u maltene diskusiju. Ona se protezala od "Srbi, narod najstariji" teorija, pa do "anti-beogradizacijskih" benevolentnih šovinizama (tipa: "Kakav bre Vidikovac, pa svako brdo oko Kragujevca je vidikovac!" ili "Serem vam se na Konjarnik!"). 

            Zasedosmo u prijatan kragujevački parkić na plastičnu čašicu druženja uz najjeftinije belo vino koje je legalno prodavati, kojom se uglavnom Sin častio, a mi ostali mu pravili društvo više onako, iz učtivosti. Tu posedesmo u finoj ladovini sat-dva, a onda odosmo do SKC-a bez većih incidenata, ako ne računamo da je Sin naprasno poželeo da se igra "Who's chickenshit?!" sa jednim ničim izazvanim kamionom. U SKC-u smo pili na račun domaćina, pa Sin pređe na nešto finije (belo) vino, a ja na đus, kako bi bar jedan od nas dvojice na podijumu znao o čemu govori. Naravno da nije sve prošlo glatko, zahvaljujući Sinovom izdavaču i njegovom neadekvatnom dogovoru sa organizatorom, ali nakon kratkotrajne neprijatnosti sve se, nekako, izgladi, pri čemu sam ja samo zbog Sina progutao još malo ponosa i suzbio urođenu ratobornost, a uostalom i zbog Gileta iz SKC-a, koji takođe nije bio kriv za kiks koji su načinili anarhisti-izdavači.

            Što se mene tiče, ova promocija je prošla bolje od zrenjaninske, jer Sin nije ponovio skoro nijednu od tamošnjih omaški: nije bilo autobiografskih digresija, nije bilo (previše) lupetanja o Mensonu, nije bilo haiku-odgovora na pitanja – uostalom, i vince mu je razvezalo jezik, i priča je bila tečnija, opuštenija, smislenija (koliko se to, u datim okolnostima, moglo). Prikazali smo manje inserata, i ceo posao odradili za oko sat vremena (Gile nam je kazao da je oko 45 min. idealno, ali priči nikad kraja...).

            Publika, oko tuce njih (sasve dvojicom domaćina), ispratila je to što smo pred njih iz... izručili sa pažnjom i interesovanjem, i ovog puta nismo imali tako slikovitog frika kao u Zrenjaninu. Okej, bio je tu dedica u Broj Jedan kolicima, koji je pitao, otprilike: "Deco, ja sam možda star čovjek, ali ipak, poslušajte moje pitanje: ako je to hrišćanstvo tako ZLO, kako to da je opstalo 2000 godina?" na šta je Sinko iskusno kazao: "Pa to je jasno: ZLO je neuništivo!" Ukratko, sjajno je parirao tom čikici, maltene bez potrebe za mojim intruzijama, pa je na kraju kraće diskusije čiča priznao poraz i odvezao se iz prostorije.
            Što se Sina tiče, ova promocija je prošla slabije od zrenjaninske, jer je prodao manje knjiga, ali je taj momenat nadoknadio kasnije, u kafani, kada se u jednom trenutku trgao iz stupora i uskliknuo: "Hej, čekaj! Ovde nas ima devet, a ja sam prodao samo čet'ri knjige! Pa jel to pošteno?" Nekoliko najmilosrdnijih je smesta kupilo još par primeraka ove must-have knjige, pa se ovaj smirio. Ja sam večerao u svom aranžmanu (Karađorđeva šnicla, koga baš interesuje), dok se ostatak ekipe uglavnom bavio zalivanjem i nalivanjem. Ubrzo im se i Sâm Gospod pridružio retko urnebesnom provalom oblaka, pljuskovima i grmljavinom te mini-Potopom kojim je ubedljivo demantovao onu staru glupavu tlapnju o "kiši koja zaobilazi Kragujevac". Dabogda i njih tako zaobišla, te koji šire neproverene glasine!

            Veći deo večeri proveo sam u prijatnom ćaskanju sa kolegom, anglistom, koji me je, između ostalog, zabavljao anegdotama o dr Alexandru B. Nedeljkovichu, koji zasmejava lokalnu studentariju na KG katedri za anglistiku. Za to vreme Sin je uglavnom ubijao poslednje tragove ljudskosti u sebi svim postojećim vrstama alkohola: sa belog vina prešao je na nekakvu rakiju, a na kraju sve zalio pivom (a da sve vreme u želudac nije ubacio ni zalogaj hrane). U jednom trenu mu je čak ćunulo da na sebi demonstrira određene set-pisove iz filma SPONTANEOUS COMBUSTION Tobija Hupera, na zgražanje, mučninu i šok onih sklonih takvim ćutilima (a jedan takav sedeo je baš uz njega, ni kriv ni dužan).
            Negde iza ponoći krenusmo svako svom domaćinu – Sin sa nesrećnim Collapsom, tu blizu, a ja sa Vojom i njegovom simpatičnom izabranicom do njinog stana na kraju grada (taxijem, sa nešto ćutljivijim vozačem)... Usput mi Voja pokaza lokalni spomenik na kome se mučene duše, kao, penju jedni preko drugih, usput se vatajući za dupeta, ka nekakvom svetlu koga na vrhu nema.

A nema ga zato što bi, kao što je i normalno, tu planirani laser štrcnut u nebo mogao ometati gusti avio-saobraćaj nad KG, pa je to u poslednji čas sklonjeno sa davno odobrenog i napravljenog spomenika koji sada, half-assed kakav jeste, još bolje prikazuje one koji su ga napravili i koje, na neki način, i dalje predstavlja.
Tom prilikom stadoh kraj Čoveka od Bronze koji je nepomično, zabezeknut, posmatrao ovo čudo od spomenika, među lokalcima poznato kao "Buzdovan".

            Sutrašnji dan, subotu, iskoristili smo – na moje traženje – da odemo na exkurziju u Šumarice. Da, vodili su me kao klinca, sa školom, na to stratište, ali hteo sam sada, svojim zrelim očima, da to ponovo osmotrim i ocenim – tim pre što, kako Voja reče, ionako nema šta drugo da mi pokaže u KG. Čak je rekao nešto u stilu: iz'em ti grad u kome, da Nemci nisu napravili taj mini-genocid pre 70 godina, ne bih imao šta da pokažem čoveku došavšem sa strane. Nemci još postadoše unapreditelji lokalnog turizma...

            No, crne šale na stranu, moram reći da me je poseta muzeju 21. Oktobar ispunila nizom snažnih osećanja: bes, frustracija, tuga, saučešće, ubilački nagoni, antievropejstvo, antifašizam i još niz drugih – ali bolje da ne mračim ovaj lagani izveštaj teškim i mučnim mislima i idejama i impresijama kojima me je proželo privremeno uranjanje ne samo u taj ogavni nemački zločin, nego i u vascelu švapsku okupaciju i njihov tretman stanovništva, širom Srbije, a naročito u oštrom kontrastu sa stanjem u "neovisnoj" Hrvatskoj, i šire. Tabele poginulog stanovništva Jugoslavije, tokom II svetskog rata, po nacionalnostima, po mestima stradanja, i sl. naročito su rečite; naravno, nisu nimalo iznenađujuće, ali svejedno, žao mi je što se na njima više ne insistira i što ovaj zatupavljeni narod njih češće nema pred očima kad pojedini, a naročito iz bliskog komšiluka, počnu da mu jedu govna o "suočavanju sa prošlošću", o "ratnim zločinima", ali i o bajnoj i sjajnoj Evropi, čija je kruna i cvet, vrhunac europske civilizacije takoreći, tako civilizovano i kulturno pobila hiljade ljudi i dece pre samo nekoliko generacija... 

            Eto, rekoh da neću, al šta mogu kad je jače od mene.
            Anyway, da malo razveselim i sebe i okolinu – koliko je to na tom i takvom mestu moguće – napravih par zanimljivih fotki.
Jedna me prikazuje okruženog neprijateljima spremnim s puškama na gotovs (baš kao i u "stvarnom životu").

Na drugoj stojim ispod jedne od onih predivnih za SFRJ baš tipičnih apstraktnih skulptura koja me je neodoljivo podsetila na nešto lavkraftovsko. Iako bi to ZLO trebalo da prikazuje stilizovane švapske cevi i kame, ono uopšte ne bi delovalo strano u nekom hramu u R'Lyehu!

Za sve to vreme Sin je čamio na klupici ispred Muzeja, cugao iz litarske flaše belog vina, i nije mu padalo na um da uopšte uđe unutra. Sa podjednakom indignacijom je primio našu nameru da prošetamo Šumaricama. On je do tog Muzeja prepešačio možda i čitav kilometar (!) sa svojim domaćinom, i nikako nije mogao da dođe sebi, čak ni uz svesrdnu pomoć jeftinog vina. Šteta, na neki način, ali s druge strane, kad mu je već tu više prijalo, i meni je više prijalo da svoj ranac ostavim uz njegovu telesinu, nego li da ga vučem sa sobom na leđima po tom sparnom danu.
Tako i bi: Voja i ženica + Collapse i ja krenusmo u Šumarice, a Sin ostade na klupici. 

Nas četvoro obiđosmo veći deo spomen-parka, uz obavezno zaustavljanje na jednom starom groblju, gde se po ko zna koji put otelotvorila stara narodna izreka: "Gde god nađeš zgodno groblje, tu Ghoula posadi!" 

Ovo ovde, očigledno, potiče iz vremena pre nacističkog zločina.
Meni, kao i obično, nije smetalo da malo protegnem noge, naročito u okruženju koje, uz svu hororičnost i ogavnost njegove ne tako davne istorije, sada ima mir, tišinu i zelenilo, pa je šetnja njime, ipak, a walk in the park. Usput su me Voja & co. zasipali zabavnim pričama o ovom lokalitetu i raznim mesnim ludacima i njihovim blesavim akcijama, ovde a i šire. 

No, da ne smaram time, neka slike govore više od reči. Kao i uvek – klikni na svaku da je vidiš veću i detaljniju.

...Po povratku Sina zatekosmo gde smo ga i ostavili, potpuno blaženog i srećnog što je par sati čamio u ladovini uz flašu vina, kao kakav mudrac koji se tihujući podsmeva našim besciljnim kretanjima, šetnjama, akcijama, cimanjima, dok on, onako budistički, nepomičan, već zna da je odgovor na sve to – u boci.
Tu se i pozdravismo; nesposoban za bilo kakav hod, on s Kolapsom krenu ka taxiju. Ja, brižan za njegovo dobrobitije kao i uvek, posavetovah da se, pre dugog puta do Bg (a nakon sveg tog vina) olakša u WC-u obližnjeg muzeja, za dž, umesto da na stanici plaća 25 din. za to sumnjivo zadovoljstvo, ali on prkosno odbi, i reče da će, samo ako mu opet u kafeu zabrane da ode u WC, ili ako mu traže pare za to, da se demonstativno popiša nasred kafea.
Koliko znam, to nije uradio. Mada, ko zna... Kada sam nešto kasnije – posle još malo druženja s Vojom i ženicom mu u parku – stigao na stanicu, nije bilo tragova nikakvog incidenta.
Eto, tako prođosmo u Kragujevcu.



субота, 11. јун 2011.

Vladimir Lazović i Ivan Nešić, "U temeljima"


 Novela "U temeljima" koju su zajedno napisali Vladimir Lazović i Ivan Nešić, i kojom se završava Skrobonjina APOKALIPSA, zaslužila je Ghoulov Poseban Tretman.
Delom ga je zaslužila žestokim razočaranjem koje je u meni probudila, a razočaranja nema bez očekivanja; drugim rečima, svakako da me nisu razočarali Škerović ili Pisarev, čiji su mi prilozi ovoj antologiji na samom dnu, ali od ovih autora, a pre svega Nešića, očekivao sam više od... videćete dole.
Delom ga je zaslužila onim šta je uradila od jednog od omiljenih mi fiktivnih junaka, Satane, o čijim filmskim priključenijima sam pre pet godina objavio knjigu (FAUSTOVSKI EKRAN).
Najzad, baš kao i u slučaju Tuševljakovića, nedavno, odlučio sam da se, ako treba, zamerim još nekolicini pisaca time što ću da proanaliziram delo čiji nekvaliteti nisu toliko transparentni da bi ih prosečan žanrofil uočio (ili da bi mu smetali), a ipak su znakoviti ne samo za ovo delo, nego za tenedencije srpske fantastike uopšte.
Pa zato, evo:


            Vladimir Lazović i Ivan Nešić, "U temeljima"
Ocena: 5-
Žanr: SF-F-H
Šta: Satana
Gde: Beograd
Kad: danas/sutra

Potpuno sam svestan da ću biti u manjini ako ne i u jednini kao neko ko ovim nimalo nije impresioniran. Istina, početak novele je toliko odličan da sam, tokom prvih 15ak strana, bio uveren da ću joj dati bar 10+. Nažalost, to ubrzo počne da tone... i tone... i TONE, dok ne završi u ambisu.
Baš svašta je ovde smućkano. The more, the merrier: Satana, bitka kod Harmagedona, vikinzi na Dunavu, Srbi i Kelti, templari, Starac sa Planine (tatko na asasini), arapski simboli, rune, FBI, lamije, BIA, Zevs, budistička meditacija i još 300 čuda koja jedno s drugim nemaju blage veze ali "mistično" zvuče kad se ovako nabacaju na gomilu. XXL FILES, što reče neko u jednom momentu u priči. Vozi, Miško, za sve pare! KRAAAAAAAK!

Recimo, Satana. Kad mu dođe vreme da ponovo vostane vo Serbiji, on počne da se sa Beograđanima dopisuje – runskim pismom. Svoj dolazak najavljuje procepima u asfaltu u obliku runa. Zašto baš runa? Kakve veze imaju germanske rune sa ovim bliskoistočnim harmagedoncem? Nikakve. Zašto svoje sms poruke iz podzemlja ne šalje na glagoljici? Na klinastom pismu? Na bosančici? Ne se znaje. KRAAAAAAAK!
Uostalom, ako je poenta tih "poruka" da se narod na površini zaplaši, nije li najlogičnije da ih šalje – na ćirilici? Ali ne, onda bi SVI mogli da pročitaju koliko su prozaične, jer zapravo, u prevodu, glase: "Dolazi Princ. Drhtite." (str. 640) Prilično izlišno i pleonazmično: kao da će neko da drugačije reaguje na pucanje asfalta pod nogama i na šikljanje lave, pa još i da tumači i dešifruje te oblike, sve i da asfalt puca ispisujući: "Radujte se, evo ga Sveti Sava!"
Ali dobro. Prosečnom čitaocu neće da smeta što se ovde mućkaju bog Zevs i njegova Hera sa biblijskim stvorovima: kao, lamije "liče" na (apokrifne) Lilitine kćeri, pa mu to sve na isto izađe. Isto kao što i ova novela "liči" na sirotog, ničim izazvanog Danila Kiša, iz čije je priče citat koji služi kao moto na početku. Eh, da. "Grobnica za Satanaila Harmagedonskog". A posle ovi naši fantastičari još kukaju: "Zašto nas ovaj mejnstrim ne shvata ozbiljno? Pa, dokle će više da nas tretiraju kao nekakve nezrele klince i amatere i zajebante? Kad će već jednom ti buđavi akademici da priznaju ovu našu fantastiku? Kad, o, kaaaad?" Ovu, ovakvu, kao u "U temeljima" – nikad. (Barem se nadam da neću doživeti dan u kome će se ovo nazivati ozbiljnom književnošću!)
Zašto? Zato što je motivacija petparačka a egzekucija pozajmljena iz praznoglavih američkih blokbaster-superspektakala. KRAAAAAAAK! 

Sve i da neko sa moždanim vijugama proguta sav ovaj koktel od Zevsa, Jehove, Satanaila, Lamije, BIJE (sic) i kompanije – kao, nek' im bude, "umjetnička sloboda" i tako to – ne znam da li neko stariji od 10 godina može da prihvati motivaciju šefa beogradske kancelariju FBI-ja (!), koji, kada dozna da će Satana da se digne baš usred Beograda, donese genijalan plan koji, ukratko, glasi (parafraziram): "Šta, Satana ustaje u Beogradu? Odlično! Sad ću da angažujem svoje Alfa Bravo Charly Delta i ostale timove specijalaca, pa ćemo uz pomoć naših helikoptera i super-oružja i mašina koje rade PINNNNG da zarobimo Satanu i da ga, primenom najmodernijih metoda usavršenih u Guantanamu, privolimo da meni i samo meni preda svoju MOĆ, a onda – bwahahahahaaaa!" Kako, tačno, ovaj FBI-jevac misli da Satanu natera na bilo šta – nije baš jasno. Još je nejasnije – koji će moj "moć" nekome ko priznaje Satanu pa, time, i Džihouvu, sa celim šibengom koji uključuje i... Pakao za one što sa Satanom šuruju?
Ali, koga je briga za motivaciju, kad imamo pirotehniku?
Jer, poslednjih 20-ak strana ove novele sastoji se od Sataninog vršljanja po zgradi Beograđanke (!) i pravljenju haosa na potezu od Slavije do Terazija, uz mnogo pucanja, rušenja, svetlećih zrakova i šikljanja lave. Yeeeee-haaaayyyy! KRAAAAAAAK!
Ljubiteljima video-igrica nimalo neće smetati – naprotiv! – što je Satana ovde sveden na nivo nekakvog natprirodnog Terminatora, koji prolazi kroz zidove i baca autobuse-barikade kroz vazduh. Ali će zato ljubiteljima Danila Kiša možda malko zaškripati ovaj opis Gospodara Muva: "Potpuno ćelava lobanja i lice, tako nepomično, tako neljudski mirno – već to bi bilo dovoljno da nežnije duše napune gaće." (str. 641) 

U grdnoj "akciji" koja tom prilikom usledi, dva su hajlajta za svaku antologiju bezveznosti:
1) Satana se probija kroz spratove Beograđanke, i u jednom trenutku skoči na krov lifta, gde svojim čeljustima počne da grize sajle koje drže lift!!! (str. 646) KRAAAAAAAK!
Eeeeej, Prinče Tame, na šta si spao, srozali te na nekakvog malo zubatijeg Pumpkinheada il' tako neku živuljku iz B-muvija, da grizeš sajle po srpskim liftovima? 

Kako pade s neba, zvijezdo danice, kćeri zorina? Kako se obori na zemlju koji si gazio narode?
A govorio si u srcu svom: izaći ću na nebo, više zvijezda Božijih podignuću prijesto svoj, i sješću na gori zbornoj na strani sjevernoj;
Izaći ću u visine nad oblake, izjednačiću se s višnjim.
A ti se u Beograđanku svrže, da sajle na liftu čeljustima grizeš?!

2) Avaj, ovo čak nije i najgore. Još veće dno dosežemo u sledećoj slici:
"...Kao iz rupe na boku Titanika, lava je kuljala, odlučna da potopi sve; paklena reka zahvatala je i hučeći odnosila ulične svetiljke, žardinjere i usplamtelo drveće, a na kresti užarenog talasa, što se približavao velikom brzinom brišući sve pred sobom, beše neki autobus... i Satana na njemu, kao surfer na konačnom talasu, na toj olupini!" (str. 649)
Ne znam treba li komentarisati ovo: Satana kao surfer na autobusu, na talasu od lave?

Darkened so, yet shone
Above them all th' Archangel: but his face
Deep scars of thunder had intrenched, and care
Sat on his faded cheek, but under brows
Of dauntless courage, and considerate pride
Waiting revenge. Cruel his eye, but cast
Signs of remorse and passion, to surf
on Belgrade city bus, in a sea of lava...
KRAAAAAAAK!
 
E, moj Satano, sažvakan i ispljuvan čeljustima imbecilne američke pop-kulture, obesmišljen, kastriran, sveden na tek još jednu sličicu u nekom drečavom stripu:
"Graciozniji od Srebrnog letača, opušteniji od Supermena, obasjan nekom avetinjskom bledozelenom svetlošću od koje ti se mrzne srž u kostima, na vrh strme ulice sletao je Gospodar pakla: ni dvadeset metara od mene..." (str. 652)
Smešniji od Mikija Mausa, jadniji od Inspektora Kluzoa, osvetoljubiviji od Duška Dugouška - - - bleštao je ovaj petparački Satana, nadohvat ruke, banalizovan, trivijalizovan, digitalno remasterizovan, kompjuterski nacrtan... KRAAAAAAAK!

Međutim, najsmešnije je to što se ovaj po svemu amerikanizovani Satana zatekao u priči protkanoj Srbovanjem. Sad, to Srbovanje mnogi čitalac neće da primeti, zablenut i zablesavljen pirotehnikom koja eksplodira beskrajnim stranicama "od kojih zastaje dah", ali pogledajmo, recimo, kako se FBI Amer vajka nad time što se Princ Tame zatekao baš u Srbiji:
"Meni jedno nije jasno... zašto ovde? Zašto nije ostao u upišanoj Samariji, ili zbog čega nije izabrao da uskrsne u Montani, pa da nam svima bude lakše. Posebno... tamo kod nas, ljudi jurcaju kod lekara za dušu kao muve na govna. Svima je sve isprazno, život bljutav – a vi, crvi, toliko ste vitalni da je to prosto uvredljivo! U čemu je štos? Ako i to ima veze s ovim jebačem napolju, ja ću..." (str. 644)
KRAAAAAAAK!

I eto nas: ispod svih onih mitova o Adamu, Jehovi, Zevsu, Budi, templarima, proročanstvima i čudima, neizbrisiv ostaje mit o Amerikancima koji "ne znaju da žive", pa svoje prazne živote rasprostiru pred kojekakve lekare za dušu – koji Srbima, inače, ne trebaju uopšte, jer srpska je duša čista kao devojačka posteljina, Srbi su vitalni, BRE, njima život nije bljutav jer jedu ljutu papriku i piju ljutu rakiju! Srbi znaju za štos, BRE! Jer, muškarci znaju zašto!
Ova zabluda je simptom, možda i ključni, koji određuje većinu današnjih domaćih pisaca "fantastike": oni nemaju blage veze sa stvarnošću, ili se barem to u njihovoj prozi ne vidi. Oni žive u nekakvim izmaštanim, izmišljenim svetovima, ili samonametnutim iluzijama, i iz tog carstva u kome su kuće od čokolade a prozori od marmelade (both Made in USA!) nisu sposobni da proizvedu prozu koja bi bila nešto više od prozaičnog eskapizma – a što je još gore, čak i taj eskapizam koji prave duboko je derivativan, preslikan ne iz života oko njih već iz američkih modela, čak i onda kada se ovi nominalno odbacuju i kritikuju, oni su još uvek tu, ispod, u srži, u temeljima!

Kako BRE neko može, mirne duše, da pogleda crnu hroniku u bilo kojim ovdašnjim novinama, i da ladno napiše da Srbima ne trebaju lekari za dušu? O kojoj crnoj "vitalnosti" mašta ovaj Lazović (jer nema sumnje da je Srbovanje u noveli njegovih prstiju delo) u narodu koji je ovoliko razbucan fizički, psihički i duhovno? U kojoj to kuli od slonovače (ili lozovače) neko mora da bude pa da napiše ovako nešto?!
Ali ne! Srbi ovde imaju Živojina-Žerara (sic), jednog od poslednjih čuvara Tajne. Srpski vikinzi su baš u temelje Singidunuma uzidali Satanin (prazni) kovčeg! Amerikanci nam zavide čak i dok nas bombarduju: mrze nas što smo tako vitalni, što u našem lepom Beogradu život nije bljutav kao u Montani! itd.
Šizofrenija u temeljima ove novele prirodan je, logičan proizvod činjenice da Ivan Nešić inače piše izrazito američku prozu – njegove priče zvuče kao predoslovni prevodi sa američkog jezika (sic!), uključujući fraze tipa: "Prokleti majkojepče", ili "Kuropušče" i slične (srećom, u ovoj noveli izostale – mada "onaj jebač napolju" zvuči prokleto blizu!), dok je Vladimir Lazović (aka "Varvarin") izraziti zastupnik ćiriličarske, srbocentrične proze (sa svim njenim ksenofobijama, mitomanijama i paranojama, te deluzijama nacionalne veličine).

Pritom, nikome nije palo na um da je možda malkice paradoksalno nominalno se podsmevati Amerima – kroz priču čija je pulpa derivativna, uvozna, made in USA. Niko, izgleda, nije primetio malecki paradoks u tome da se jedna deklarativno ćirilična storija upakuje in d ambalažu vič iz totali ameriken stajl ov rajting end tinking. Хау кен ју конвинс ми ин јур "срби знају да живе" филозофи, иф јур вери стори из блатантли бејзд он типикал америкен палп сторителинг, инклудинг стори стракчр, ленгвиџ, стајлистик дивајсиз етцетера?
Bilo bi, zaista, bolje da Nešić nastavi sa svojom rekreacijom Amerikane, a Lazović sa svojom Serbijanom, separatli, jer i jedan i drugi su dobri u svojim odabranim pristupima i stilovima, ali njihov sudar, kao na primeru ove novele, dovodi do rezultata koji su, blago rečeno, groteskni. Vaistinu šteta za onaj uvod; greota što prvih 15ak strana novele ne pripada nekoj boljoj priči, dostojnoj njihovih virtuoznih nagoveštaja, priprema, hintova, postepenog građenja saspensa i misterije... Nažalost, ono u šta se to sve ubrzo razvije dostojno je nekog prosečnog letnjeg spektakla Rolanda Emeriha ili Majkla Beja, sa mnogo specijalnih efekata za zasenjivanje prostote i nimalo, ali baš nimalo koherentne, smislene i pažnje vredne supstance. Ono što počinje skoro kao PRINC TAME jezivo brzo devoluira u nekakav derivat Švarcenegerovog đavolskog vehicle-a END OF DAYS. 

Sad, može neko reći: "Daj, bre, Ghoule, opusti se, lakše malo, grickaj Ćipi-ćips, pa nisu ovi ljudi ni pokušavali da se takmiče sa Geteom i Miltonom – hell, njima je čak i Ajra Levajn preozbiljan mudrijaš! – ovo je jedna palp pričica: zabava, akcija, eksplozije, abre-ubre, malo denbraunovštine, sklepanih mitova i legendi više 'nako stripovski nego li k'o kod Mirče Elijadea, pa prema tome – why so serious?"
E, u tom slučaju, ja ću odgovoriti: "Ma, okej, super, volem i ja pulpu, ponekad, kad je odlična (Robert E. Howard, C. A. Smith, pa mjestimice i sam Lovecraft) – ali ako je ovo zaista trebalo pojmiti kao nekakav prozni ekvivalent američkog letnjeg blokbastera, sa etitjudom "zavali se, grickaj kokice i pusti mozak na otavu dok te ovi bombarduju koječime sa platna/stranica", čemu onda prizivanje sirotog Kiša, čemu Srbovanje, čemu ta polusvarena mitologija nabudžena mnogo više nego što zaplet zahteva? Zašto onda nema malo više ironije (srpskim fantastičarima gotovo nepoznate biljke!), malo više humora i zezanja, malo više jezika u obrazu (tongue in cheek)? Why so serious tokom 4/5 priče, dok ne krene krljanje i pucanje? Otkud taj polu-pokušaj polu-tragičnog kraja? Ako je ovo samo žvaka za mozak, zabavna proza u slikama (ali bez crteža), čemu onda ti veštački pokušaji ubacivanja "težine"?

Zbog tih half-assed pokušaja i moja ocena je half, odnosno 5/5: mestimično odlična spisateljska egzekucija i poneki vredni potencijali smućkani su s koječime, nekritički, nepromišljeno, čak infantilno, i tako, u krajnjem saldu, unazadili ono što je imalo izvesne potencijale – pretvorivši novelu, na tipično srpski način, u totalni antipod od onoga što je htela i mogla i za šta se verbalno (površno) deklarisala. U njenim temeljima je krupna pukotina u obliku rune koja, u prevodu na srpski, znači: "Pazi! Sklono rušenju!"

четвртак, 9. јун 2011.

POETIKA HOROR ŽANRA – OBJAŠNJENA!


             U sredu 01.06.2011. stavljena je tačka na prvu fazu epohalnog "Projekta Doktorat" (izrada) da bi smesta započele pripreme za drugu, finalnu (odbrana). Prvog dana juna, dakle, arhiva UNIVERZITETA U BEOGRADU, tačnije FILOLOŠKI FAKULTET, odnosno Studijska grupa Anglistika, postali su bogatiji za moju doktorsku tezu pod naslovom ISTORIJSKA POETIKA HOROR ŽANRA U ANGLO-AMERIČKOJ KNJIŽEVNOSTI, kod mentora prof. dr Zorana Paunovića.
            U pitanju je kiklopska knjižurina od 466 strana (font 12, prored 1,5, osim u dužim citatima, gde je 1). To mu dođe 644 autorskih kartica (svaka od po 1800 znakova), ili Wordovim merilima, tu ima 173.246 reči, tj. 1.159.213 slovnih znakova (računajući razmake).
            Malo konkretnije, evo sadržaja rada:


1.  UVOD


2. DEFINISANJE OSNOVNIH POJMOVA I PROBLEMA

2.1 DEFINISANJE OSNOVNIH POJMOVA
2.11 Žanr, estetska namera i "Horizont očekivanja"
2.12 Romansa
2.13 Gotik / gotski roman
2.14 Horor
2.15 Istorijska poetika

2.2 DEFINISANJE PROBLEMA 
2.21 Horor u teoriji na engleskom jeziku
2.22 Horor u teoriji na srpskom jeziku

3. OD GOTIKA DO HORORA: NASTANAK ŽANRA

3.1 Rani gotik
3.11 Horas Volpol: Otrantski zamak - kulturna klima, intencija i recepcija 
3.12 Otrantski zamak i retorika horora
3.13 Tekovine ranog gotika

3.2 Pozni gotik
3.21 Meri Šeli: Frankenštajn, ili Moderni Prometej - kulturna klima, intencija i recepcija 
3.22 Frankenštajn: estetski i idejni dometi
3.23 Frankenštajn i poetika horora
3.24 Tekovine poznog gotika

3.3 Horor priča
3.31 Teme i motivi američkog gotika
3.32 Edgar Alan Po i poetika kratke (horor) priče
3.33 Tematski ciklusi Poovog opusa
3.331 Mrtva draga   
3.332 "Đavo perverznosti"
3.333 Kosmička strava
            3.34 Tekovine Poove poetike horora

4. KLASIČNA DELA HORORA

4.1 Priča o duhovima
4.11 Mesto natprirodnog u poetici Henrija Džejmsa
4.12 "Okretaj zavrtnja": intencija i recepcija
4.13 "Okretaj zavrtnja": estetski i idejni dometi
4.14 Tekovine priče o duhovima

4.2 Viktorijanski neo-gotski roman
4.21 Motiv vampira u književnosti pre Drakule
4.22 Drakula Brema Stokera: intencija i recepcija
4.23 Drakula: estetski i idejni dometi
4.24 Tekovine Drakule i neo-gotskog romana

4.3 "Čudne priče" kosmičke strave
4.31 Lavkraftova poetika fantastike i horora
4. 311 Lavkraftov odnos prema nauci i fantastici
4. 312 Lavkraft i tradicija horora: uticaji i razlike
4. 313 Lavkraftov stil
4. 314 Recepcija Lavkraftove poetike
4.32 "Boja izvan ovog svemira": estetski i idejni dometi
4.33 Tekovine Lavkraftove poetike

5. MODERNA HOROR KNJIŽEVNOST

5.1 Horor kao bestseler
5.11 Stiven King i poetika horora
5.111 Stiven King i horor tradicija
5.112 Poetika horora Stivena Kinga
5.12 Vidovitost kao moderni horor bestseler roman
5.13 Tekovine poetike horora Stivena Kinga

5.2 Savremene tendencije u hororu
5.21 Moderni gotik: Širli Džekson, Anđela Karter, Džojs Kerol Outs
5.22 Psihološki horor: Robert Bloh, Tomas Haris
5.23 Priča o duhovima: Robert Ajkman
5.24 Telesni horor: Klajv Barker
5.25 Kosmička strava: Tomas Ligoti

6. ZAKLJUČAK

7. BIBLIOGRAFIJA

            U suštini, to je rad koji a) definiše osnovne pojmove relevantne za temu; b) pre svega, definiše horor kao žanr, i određuje njegovu poetiku; c) prikazuje nastanak i razvoj te poetike, od engleskog gotskog romana sredinom i krajem 18. veka, preko klasičnih 19-vekovnih priča o duhovima i viktorijanskih dela, do "čudnih priča" iz prve polovine 20. veka i bestseler horora poznog 20. veka, uključujući i osvrt na najnovije tendencije u hororu s kraja 20. i početka 21. veka.
            Kao što se iz sadržaja može videti, poetika horora se izučava na primerima ključnih, prelomnih tačaka u istoriji horora, odnosno kroz analizu najreprezentativnijih dela, sa akcentom na: autorsku intenciju (izraženu u kritičkim spisima), odnos prema tradiciji žanra i dotad ustaljenim postupcima u obradi motiva i tema, te na kritičku recepciju, doneti pomak u poetici horor žanra i dalji uticaji na njega.
            Naravno da će ovo, u dogledno vreme, tj. kada se steknu povoljni uslovi, biti objavljeno u obliku jedne ili (radije) tri knjige, ali o tome je još rano govoriti.
            Odbrana se očekuje jesenas, negde oko Halloweena, nakon što referat o radu i komisija prođu kroz sve neophodne etape na fakultetu i univerzitetu tokom ovog leta i jeseni.
            Podsećanja radi, magistarski rad "Gotski motivi u delu Edgara Alana Poa" (mentor: prof. dr Dragana Mašović) odbranio sam na grupi Anglistika Filozofskog fakulteta u Nišu maja 2009. godine, čime sam stekao zvanje Magistra filoloških nauka.



* * *

            P.S. Da se ne bi neko zabrinuo za kvalitet ovog rada, a naročito zbog podatka da je urađen za (nepune) dve godine, što je zaista rekordno za jedan doktorat, pa makar on imao i 466 strana, evo, pokušaću bar donekle da raspršim sumnje (i tlapnje). Naime, postoji više faktora koji su pomogli da se ovaj rad završi brže nego što to inače biva. Ti faktori su:
            1) Iznimno dobar mentor – jedan od najcenjenijih i najistaknutijih anglista u zemlji, prof. dr Zoran Paunović, čiji su dostupnost, otvorenost, brzina i pozitivnost feedbacka zaista retki u domaćim okvirima (i svakako sušta suprotnost iskustvu koje sam imao sa mentorkom mog magistarskog rada);
            2) Višegodišnje bavljenje tematikom: teorijom (i praksom) horora intenzivno se bavim već nekih 15-ak godina, a moji do sada objavljeni radovi i knjige na tu temu poslužili su kao osnova za ovaj rad, u kome su dakako dalje prošireni i razrađeni;
            3) Obilje gotovog, već napisanog materijala – u vidu prve verzije magistarskog rada: naime, zbog neažurnosti i zlonamernosti mentorke, moj prvi prijavljeni magistarski rad ("Delo H. F. Lavkrafta u svetlu horor žanra") nije bio završen u roku. Devedesetak strana gotovog teksta koje sam imao u tom trenutku, a koje nisu ušle u moj drugi (odbranjeni) magistarski, i na kojima postavljam temelje definisanja horora kao žanra, značajno su poslužile u izradi doktorata, iako su u njega drugačije (a ne copy-paste) integrisane;
            4) Magistarski kao pripremni rad za doktorat – delovi teksta mog magistarskog, na temu gotika i Poa, takođe su integrisani u doktorat, odnosno prilagođeni njegovoj temi, s kojom prirodno srastaju i logično se uklapaju; slično važi i za moje intenzivno bavljenje H. F. Lavkraftom, kao jednim od obrađivanih pisaca u doktoratu.
            5) Svarena literatura – kao posledica višegodišnjeg bavljenje tematikom, te obilja gotovog, već napisanog materijala iz prve i druge verzije magistarskog, kao i drugih objavljivanih radova na temu horora, više od 2/3 relevantne sekundarne literature o hororu i teoriji žanra bio sam kvalitetno pročitao pre početka pisanja doktorata, a to znači da su najznačajniji delovi iz najznačajnijih knjiga već bili obeleženi, podvučeni, a u mnogim slučajevima i prekucani ili iskopirani i spremni za navođenje u radu. Isto važi i za analizirana prozna dela, meni od ranije poznata, pa ovim povodom, ciljano za rad, samo još jednom pročitana.
            6) Nezaposlenost – verujte mi da čini čuda po pitanju slobodnog vremena ako ste, tokom doktorata, kao ja, na Birou rada, kao nezaposleni!
            Sve to, uz obavezne doze fanatizma, posvećenosti i znanja, pomoglo je da se ovaj rad završi brže nego inače.
            U njegove kvalitete, ili odsustvo istih, najnestrpljiviji će moći da se uvere u biblioteci Filološkog fakulteta odmah nakon odbrane, jesenas, a oni kojima je to suviše daleko, moći će već za oko mesec dana da pogledaju Izveštaj komisije o urađenoj doktorskoj tezi, kada se ona nađe na uvidu javnosti.

среда, 8. јун 2011.

THE YELLOW SEA (2011)

*** 
3

Sa ogromnim nestrpljenjem dočekao sam drugi film od reditelja žestokog trilera CHASER. Nažalost, YELLOW SEA nije ni blizu po kvalitetu njegovom debiju, ali je svejedno sasvim solidan i gledanja vredan film. Dvojica glavnih glumaca iz CHASERA ovde su opet u glavnim ulogama: ex-psiho ovde igra "dobricu" (kockara koji mora da ubije nekog lika, za gangstere, kako bi iskupio dug), a ex-makro je ovde gangster-krvolok sa sekiricom, koji dolazi da "raščisti" stvari kad asasinacija ne krene po planu.  
 

Iako me film nije oduvao, okrepljuje me i nadom ispunjava to što njegova polu-promašenost nije zastrašujuća. Naime, posle ogromnog komercijalnog i kritičkog uspeha koji je postigao debijem, Na Hong-jin je pred sobom imao najmanje dve predvidive stranputice: 1) "More of the same" = padanje u senku sopstvenog uspeha, podleganje formuli, štancovanje sličnog materijala dok god je komercijalna etiketa "From the director of CHASER"; i 2) "Holivude, eve me!" – da ti štancujem rimejke i nastavke i recikliranja i egzekucije već spakovanih projekata za zvezde B-nivoa. 

YELLOW SEA je jedan mudovit, hrabar, možda i ludački – previše hrabar film, i ako nije baš sasvim uspeo, i ako na neki način predstavlja pad, barem pada zbog svojih hvale vrednih ambicija, a ne zbog gorepomenutih skretanja. 

            Pre svega, scenario nije dovoljno dorađen tako da zaplet bude čvrst, motivacija jasna, emotivni ulog čist i pregledan a likovi dovoljno prijemčivi i intrigantni. Kad kažem "dovoljno" – mislim onoliko koliko bi se očekivalo od jednog novog klasika (kakav CHASER jeste). Scenario je ovde prilično simplicistički, nedovoljno involving (ok, možda je ovo donekle subjektivna stvar, ali imam izrazito gnušanje prema kockarima, a glavni lik ovde u sva sranja koja ga spopadnu ugazi zbog svoje adikcije na mah-džong, a pritom nema nikakve druge redeeming kvalitete da bih navijao za njega), a rastegnutost na ciglih dva i po sata (!) nije opravdana sadržinom.

            YELLOW SEA zahteva poprilično strpljenje jer zaista počinje tek negde oko 55. minuta: uvod je predug, a tokom njega imamo da gacamo kroz previše blata i gnjusi nekakve korejsko-kineske sirotinje i polusveta, pa još uslikano po "dokumentaristički", drhtavom kamerom iz ruke, bez sirupaste glazure na koju su nas dosadašnji korejski krimi-trileri navikli (pa čak i CHASER); mada taj stil dobro stoji ovoj tematici i ambijentu, postaje naporan zbog neumerenog trajanja. Vizuelno, ovo izgleda kao neki od ovih evropskih festivalskih filmova – zamalo pa kao nešto što bi braća Darden potpisala, kad bi se bavili zanimljivim temama – ali iz tih prvih 50-ak minuta bar 20-25 se moglo izbaciti ili sažeti.

            Kad stvari krenu – one zaista krenu sa rokanjem i klanjem kasapskim nožekanjama i sekiricama kakvo odavno nismo videli, čak ni kod Korejaca: u ovom krimi-trileru prospe se više krvi nego u bilo koja tri slučajno odabrana američka R-rated horora (izvan "torture porna"), te zato, ko ovom crvenom sosu nije sklon, bolje nek' si nađe bolju i pitkiju zabavu. I ne samo što krv šiklja i štrca i prska i pljušti u neverovatnim količinama, nego to nije izvedeno sa pop-stilizacijom i preterivanjem koji ih čine stripovskim, nerealnim, pa time "pitkim".

Naprotiv, krljanje je odrađeno vrlo realistički (za moj ukus i previše, naročito u smislu shaky cam-a i prebrze montaže prekratkih kadrova), i sa impaktom koji, kao što rekoh, neće biti nimalo zabavan onima koji žele samo malo neopterećenog opuštanja uz azijatsku akciju. Kad ovi udare, to stvarno boli – mada, dodajem smesta, ne boli DOVOLJNO, jer likovi su rudimentarni, i nema mnogo involviranosti u sav taj tehnički sjajno izveden ali emotivno tanak splatter bez kraja i konca.

Svet koji Na Hong-jin slika ovim filmom je crno crnilo bez trunke nade i spasa: pasji dog-eat-dog svet u najbukvalnijem smislu, sa neandertaloidnim subhumanoidima (u jednoj sceni najveći psiho se u borbu upušta sa ogromnom tek oglodanom koskom, kao da je ispao iz prologa ODISEJE U SVEMIRU 2001!). Svi akteri su ljudskost, ako su je ikada imali, ostavili daleko iza sebe, i makar to nekim nihilistima možda imponovalo, verujte, dva i po sata sa tim kreaturama zaista smori, jer YELLOW SEA je "ljudski" ekvivalent gledanja dvočasovne borbe pasa. Ima takvih kojima je to zabavno, ali meni nije. 

CHASER je, pored ostalog, bio intrigantan, jer je zaplet nudio mogućnost iskupljenja jednom izgubljenom liku. Ovi ovde izgubljeni su u samom startu, pa su stoga ulozi od samog početka niski; ništa zaista veliko nije u igri – potraga glavnog junaka za nestalom ženom maltene bude zaboravljena u drugoj polovini filma, i ustupa mesto beskrajnom nizu sjajno režiranih scena tuče, borbe, klanice, jurnjave pešice i autima i kamionima, uz mnogo krša i loma i srče i varnica i benzina i znoja i asfalta i svega… ali krajni rezultat je opet nekako… praznjikav.  

Poštujem režiju, i glumu, i sve – ali opet, srce mi ne igra, duša mi ne titra, suzne žlezde ne luče, i jedino mozak aplaudira reditelju na ispoljenoj tehnici. Ali malo je to. Naročito posle CHASERA.

No, kao što rekoh gore, iako YC nije baš ono što smo očekivali, to nikako nije zabrinjavajući korak u pogrešnom pravcu, već više jedna miskalkulacija, nedovoljno promišljen i nevešto izbrušen dragulj od majstora koji se, ipak, nije obrukao, i čije ćemo naredne radove sa podjednakim nestrpljenjem iščekivati.
 

 PS: Ako bih već cepidlačio, moram da dodam i to da rediteljeva sasvim legitimna mržnja prema policiji ipak prečesto služi kao alibi za deus ex machina spas u zadnji čas: najmanje dve scene razreše se tako što se naš junak izbavi iz kandži policije isključivo njihovom groteskno preteranom i čak smešnom nekompetencijom. Čak dvaput ga imaju na tacni, i oba puta im umakne ko bela lala, a da se pritom ovi bukvalno poubijaju međusobno, prvi put kolima, drugi put nespretnim mecima. Mislim, okej je to u nekoj komediji, ali OVOLIKA nesposobnost već zalazi u inspektor-kluzoovske domene, odnosno u pomalo jeftino vađenje pri razrešavanju saspens scena.

уторак, 7. јун 2011.

THE CHASER (Chugyeogja, 2008)

****(*)
4+

Režija: Na Hong-jin
Scenario: Hong Won-chan, Lee Shinho, Na Hong-jin
Uloge: Kim Yun-seok, Ha Jung-woo, Seo Yeong-hie
Žanr: Triler
Trajanje: 125 min.
Proizvodnja: Južna Koreja, 2008.



The Chaser je još jedan prvorazredan dokaz vitalnosti i bogatstva moderne južnokorejske kinematografije i, barem za potpisnika ovih redova, najbolji je žanrovski film dospeo do nas iz ove daleke zemlje još od kultnog Oldboya.
 


Na prvi pogled – prepoznatljivi elementi: serijski ubica prostitutki, čovek kome niko ne veruje usamljen u pokušajima da ga uhvati, trka s vremenom u borbi za život zatočene žrtve... Svake večeri na TV-u imamo priliku da bar u ponekoj seriji vidimo sličan zaplet. O filmovima da i ne govorimo. Neki kritičari ovaj film opisuju kao spoj Fincherovog Sedam i serije 24. Pa opet... The Chaser se izdvaja iznad ogromne većine žanrovskih i tematskih kolega jer je, pre svega, superioran kao triler a, zatim, on je mnogo više od trilera.



Baš kao i pomenuti Oldboy, ili izvanredni Memories of a Murder (s kojim, pored ostalih kvaliteta, deli i intenzivne pešačke jurnjave sa besomučnim trčanjem kroz sokake), ispod vrhunski ispoštovanog žanra trilera, The Chaser nudi jak (melo)dramski naboj, te oštru društvenu satiru. Potonji momenti mogu pojedinim gledaocima ići na nerve, jer je nekompetencija policije toliko vrtoglavo izluđujuća da bi čak i srpski gledalac (navikao na ovdašnju, "narodnu" miliciju) očekivao malo više profesionalnosti u istrazi. Ipak, vredi istaći da je scenario zasnovan na istinitom slučaju. Kako izgleda, policija je svuda ista!


Saspens je nekonvencionalno tretiran jer film nije rađen kao whodunit: ne samo što je ubica poznat već u prvih petnaestak minuta, nego (spojler!) bude uhvaćen već negde u prvih pola sata. Avaj, čak ni njegovo pismeno priznanje ne pomaže policiji da mu pronađe skrovište, u kome vezana i onesvešćena leži prostitutka okružena leševima. Što je još gore, ako ubrzo ne nađu materijalne dokaze za njegove tvrdnje, zbog neadekvatnog hapšenja preti opasnost da on bude uskoro pušten. Jedina nada je u rukama (i nogama) bivšeg pajkana, otpuštenog zbog korupcije, a sada u ulozi makroa koji bi da povrati svoju "investiciju". Ovaj anti-junak nevoljno kreće u mračnu odiseju zabitima velegrada u potrazi –kako se ispostavlja – za svojom dušom.


The Chaser ne beži od klišea: prostitutka je "zlatnog srca" (primorana da radi, iako prehlađena; izdržava maloletnu ćerku), curica je prepametna za svoje godine, a pajkan-podvodač od nečasne ruine vođene golom pohlepom postepeno stiče priliku za (dvosmisleno) iskupljenje. Birokratizovana, nesposobna policija svakako nije samo korejska specijalnost, pa se i njen prikaz u ovom filmu može doživeti kao žanrovska datost – baš kao i tanka "motivacija" psiho-ubice (impotencija!), na kojoj se možda moglo malo dublje poraditi.



Pa opet, debitant Na Hong-jin sa impresivnim uspehom žonglira svim tim činiocima, ne dajući gledaocu ni tren predaha. The Chaser je savršen rollercoaster koji vas grabi tako jako da, eventualno, tek kada sve prođe, i kada preživite (anti)klimaktičnu, gorku završnicu možete početi da razmišljate. Reditelj sjajno manipuliše emocijama, na odmeren, nenapadan način koji će sigurno (kao i mnogo toga drugog) biti banalizovan u najavljenom američkom rimejku u produkciji Lea di Caprija. On se podjednako vešto poigrava i sa očekivanjima publike, stalno uspevajući da bude nepredvidiv i podgrevajući saspens do gotovo nepodnošljivih razmera. 


Mračan, težak, brutalan i opor, Na Hong-jinov film ne nudi lažnu nadu niti jeftinu holivudsku katarzu: ostaviviši mnogo toga u zoni sivog i dvosmislenog, on proizvodi trajniji efekat u gledaocu. Ovaj chaser će vas progoniti i mnogo posle odjavne špice.



*** Ovaj tekst originalno je objavljen na POPBOKSU pod naslovom Od Sedam do Dvadeset i četiri.