izabrana dela

izabrana dela

субота, 09. мај 2009.

John Wyndham



The Kraken Wakes (am. Out of the Deeps), 1953.

Chocky, 1968.



1.


Takozvane naučne romanse H.Dž. Velsa u mnogome su kulminacija tradicije koja se na engleskom jeziku može ispratiti sve do Frensisa Gudvina (The Man in the Moone, 1638). One su takođe neksusi između svojevrsnih literarnih strategija, mitskoga i tematskih preokupacija, utvrđenih i prije, recimo, Vremenske mašine i naučne-fantastike dvadesetoga vijeka. Vels je i te kako bio svjestan žanra kao strategije za mitsko pretumbavanje – nešto što je on nazivao "proročanstvom" – ništa manje nego što je bio vičan retoričkoj tehnici za korišćenje manje-više naučnog obrazloženja kako bi sproveo tranziciju između fakcije i fikcije.


Neću sada da idem dotle i ustvrdim kako je John Wyndham (1903-1969), služeći se Velsovim oružjem, značajno unaprijedio britanski (i ne samo britanski) SF, ali volim da mislim kako je je Wyndhamov mali opus i te kako uticao na famozni New Wave britanskog SF-a 60-ih godina proslog vijeka. Takođe je interesantno da Wyndhama nije mnogo cijenio Brian Aldiss; obzirom da Aldiss ne važi samo kao jedan od pobornika toga literarnog pokreta nego slovi i za prvoklasnog SF istoričara, za njega su Wyndhamove katastrofe isto što i Holivudu Posejdonova avantura i Towering Inferno, samo priproste "lagane katastrofe".


S druge strane, sumnjam da je kompliment što je Wyndhama Aldiss imenovao gospodarom takvog romana, međutim iako ne mogu opravdati Aldissa, u stanju sam prozrijeti njegove namjere; blagi, nadasve pozitivni svršeci Wyndhamovih romana katastrofe stvaraju utisak kao da čitamo nešto napisano upravo zbog takvog "laganog" osjećaja, ne bi li nakon svekolike muke doživjeli iskupljenje, što je opet kontradiktorno autorovim izraženim darvinističkim i anti-crkvenim realijama (kao npr. u romanima The Midwich Cuckoos, 1958, i The Chrysalids, 1955; u Americi publikovani pod naslovima The Village of the Damned, odn. Re-Birth).


Recimo, velika je razlika između Wyndhamovog i opusa ranog J.G. Ballarda, koji je naizgled nastavio njegovo jevađelje, opisujući ljude onakvima kakvi suštinski i jesu – životinjama – i njihovo duhovno kao i fizičko potonuće kao nešto sasvim neizbježno u evolutivnoj prizmi. Pojedinci čak kažu da Wyndham, uostalom, predstavlja tranziciju iz zlatnog doba SF-a u New Age, nešto sa čime danas možemo poistovjetiti nimalo prijatan direktni prelazak iz zime u ljeto. Ne vrijedi ni zaboraviti da je Wyndham bio jedan od prvih ljudi u žanru, kao i Hawks u Holivudu, što je kompetentnim, jakim ženskim likovima prepuštao dosta mjesta u svojim romanima.


Stoga ni ne čudi što je Wyndham najvećma bio zadavan kao efektna ne-generička lektira školarcima ne bi li shvatili ne samo svrhu jednoga žanra koliko bi im se omogućilo, u tim prilično burnim godinama Hladnoga rata i ufologije, najbolje sredstvo da shvate "šta bi bilo u slučaju da..." princip, obzirom da je jedan broj njegovih djela manje-više realistično bio predstavljen u setingu dvadesetog vijeka, davajući mladima tušta i tma razloga za diskusiju i raspravu. Jedan Ballard, recimo, nikada ne bi pao tako nisko, ako se mogu izraziti ovako oporo. Naime, sumnjam da je J.G. ikada napisao nešto sa namjerom da raspilavi čitaoce, dok Wyndham očito jeste, najvećma plaveći svoje romane i priče najstandardnijim protagonistima koji se mogu zamisliti. Svakako me upoređenja Wyndhama sa bilo kojim od onih za koje mislim da su bili zaista unikatni u ovom poslu [Bester, Ballard, Dick, Disch, Ellison, Farmer, LeGuin, Malzberg, Silverberg, Verne & Wells], neće ponukati da kažem nešto drugačije od toga da je na mahove Wyndham bio lagan taman koliko i jedan kancer.


2.


Moj američki pejperbek romana The Kraken Wakes – iz 1965. – sadrži uvodnu riječ od jedne čitave strane izvjesnog profesora koji eksplicitno pokušava pojasniti, učiteljima i roditeljima, svrsishodnost ove priče u smislu da ona može poslužiti kao jedna od najreprezentabilnijih za detaljisanje o upoznavanju sa svijetom kroz ovaj žanr. Još jedan razlog što su većina Wyndhamovih djela smatrana "bezbjednim" jeste i simplifikovana pojedinost što su ona sagledavana zbog svojih navodnih liberalnih vrijednosti, odnosno ideološke manje-više neutralne pripadnosti, ili na kraju, što su bila "potpuno lišena bilo kakvih ideja", kao što je Aldiss blasfemno napisao u svezi sa romanima The Kraken Wakes i The Day of the Triffids. Na ovaj način, skoro pa da ispada da je Wyndham opskrbljavao Young Adult tržište, što je razumljivo daleko od istine.


New Age bi, naravno, ovakve wyndhamovske teorije okrenuo ruglu/naopačke, što je donekle i približilo SF u očima mejnstrim kritike. Sva je ta literarnost manje-više trajala do sredine 80-ih kada je splasnula zahvaljujući repetitivnostima, meteorizmu i hipofiznim glupostima, kao i dok roboti nisu počeli pisati SF što se, u stvari, dogodilo prilikom pojave tzv. hard-SF-a, a pogotovo tzv. kiberpanka, nadasve jalove podstanice jednog moćnog literarnog žanra – ekvivalentnog splaterpanku u hororu – imaginarnom podžanru koji, prije obligatorne asfikcije, htio-ne htio nije mogao podnijeti više od tek desetak iole dobrih naslova.


Kako god bilo, Wyndham je ostavio jedan roman koji se sigurno može smatrati velikim, a u kome SF motiv samo predstavlja pozadinu, ali nipošto i esenciju: The Day of the Triffids (1951), planirani projekat ne bi li se Velsova literarna socijal-darvinistička zadužbina vratila u kolotečinu. Grandiozan žanrovski roman u svakom pogledu koji je očito poslužio kao matrica mnogim autorima od kojih mi trenutno na pameti stoji izvanredni The Genocides (1965) Thomasa Discha, njegov prvi roman.


Ne znam detalje, ali Wyndham je nekim čudom i dospio na listu londonskog časopisa The Mirror, krajem 2000. godine, među 1000 najznačajnijih ljudi koji su promijenili posljednjih 1000 godina čovječanstva. Prirodno, svačija lista rezultat je subjektivnog ukusa i određenog momenta i, generalno, ne smije biti podložna ničijim ozbiljnijim kritikama, međutim, Wyndham mi je oduvijek ličio na autora čiji su se romani, ideološki i strukturalno čitali – počinjali i završavali se – u dobu kada su i publikovani. Moja malenkost jedva i da je bila svjesna da je neko uopšte ikada i slavio ovoga autora van njegovog najpoznatijeg djela, Dana trifida, napisanog u drugom dijelu prilično polarizovane karijere, premda jesam čitao kako su njegovi Trifidi onomad činili sveto trojstvo u školskim kurikulumima zajedno sa kolosima kakvi su Goldingov Gospodar muva i Orvelova 1984. Takođe je S.King u Danse Macabre još 1982. naveo, možda i malo prenagljeno, da je Wyndham najbolji SF pisac koga je Engleska uspjela da rodi.


Na kraju, list The Guardian je prije par godina među šezdeset najvećih svjetskih naučnika (učestvovali su i Ričard Dokins i Stiven Pinker, između ostalih ispitanika) napravio SF anketu o omiljenom filmu i autorima. Najbolji filmovi su najposlije bili: Blade Runner, 2001 i Star Wars, a omiljeni SF autori Isaac Asimov, John Wyndham i Fred Hoyle (naravno, zbog The Black Cloud).


Nevoljni da priznamo to ili ne, nakon Dana trifida, Wyndham je zasluženo postao djelić SF istorije.



3.


Ono što me je navelo da obratim pažnju na dva manje poznata kratka Wyndhamova romana – prije će biti novele – jeste pojedinost da je prošle godine Spilberg otkupio njegov naslov Chocky, i da ga je planirao snimiti još prije Tintina. Drugi razlog je što sam nedavno po drugi put pročitao The Kraken Wakes, što me, pamtim, prilično umorilo u mlađim godinama gladnim vanzemaljske devastacije i beskrajnih, izazovnih pustolovina, kada mi se čak i Kardov Ender činio pretjerano Young Adult za moj ukus.


Druga Wyndhamova priča katastrofe, nakon Trifida, Kraken se bolje čita kao post-apokaliptični nego kao apokaliptični traktat, što ga značenjski odvodi dalje i od samog Wellsa. Emfaza je na detaljisanju događaja tokom nekoliko godina postepene vanzemaljske invazije na planetu, naizgled sasvim marginalno zbivanje u fabuli, iskazano engleski-hladno, u metronomskom ritmu

i bez mnogo obligatornih fantazmagoričkih opstruacija.


Nevoljni participanti u svemu tome su muž i žena – novinari – koji, prilikom krstarenja, postaju svjedocima porinuća nekolicine letećih tanjira u okean. Njihova priča isprva nailazi na podsmijeh, sve dok prvi brodovi ne počnu tonuti bez ikakvog razloga širom svijeta. Eventualno građani Zemlje, u najmanju ruku vojne sile savezničkih zemalja, postaju uvjerene u postojanje nepoznate i neblagonaklone inteligencije raspoređene u neispitanim okeanskim tranšejama, i odlučuju naprečac reagovati atomskim oružjem u osujećenom napadu nakon kojeg shvataju da imaju posla sa daleko naprednijom civilizacijom. Ubrzo vanzemaljci počinju izlaziti iz okeana u svojevrsnim tenkovima, prvo šireći pakao po malenim, nebranjenim ostrvima, ubijajući i otimajući stanovništvo koje im, kao i u Ratu svjetova, vjerovatno služi za prehranu. No, čim im ljudi pruže otpor, Zemljani spoznaju da vanzemaljci ipak nisu otporni na naše oružje. Stoga, jedino što preostane napadačima iz okeana jeste da polako počnu otapati lednike i gradualno potope dobar dio priobalja, tjerajući grozničavo stanovništvo da se seli u visočije predjele i preduzima tom prilikom najekstremnije mjere ne bi li ostali na vrhu lanca ishrane.


Ogromni nezaboravni i dijelom eksperimentalni roman Stand on Zanzibar Johna Brunnera o temi prenaseljenosti govori na način zbog koga je termin hipertrofija i dobila svoju definiciju. Wyndhamovo djelo je isuviše kratko da bi išlo takvom putanjom međutim Wyndham u Krakenu, naprotiv, ostavlja dojam da bi samo više dobio da je produbio svoj scenosljed na koga inače taj roman naveliko i podsjeća. Iako nam je priča servirana od dvoje novinara u prividnim prvim borbenim redovima, u neprekidnom rvanju sa skeptičnom populacijom i ostalim novinskim agencijama koji redovno prekrajaju vijesti ne bi li ugodili ljudskom egu, najposlije dobijemo razvodnjeni utisak jedne kvazi-hipertrofije što bi dabome bila svrsishodnija da je prošla kroz tretman što je, 15 godina docnije, upotrijebio John Brunner po uzoru na Forda Maddoxa Forda, jer se perenitet krakenovske storije činio perfektnim za takvo rukovanje.



Ako je Wyndham ikada ličio na tvorca "lagane katastrofe", onda je to zahvaljujući Krakenu. Iako je očito na umu imao cilj da načini djelo naveliko drugačije od bezmalo besprijekornog Trifida, njegova evolucija počela je nekim čudom kretati se unatrag, u eru gernsbekovskog SF-a koju je Wyndham namjerno pokušao zaobići, u namjeri da vlastite pipke usmjeri socijalnim, psihološkim i ekološkim implikacijama nauke i tehnologije, što je kao rezultat u žanru evidentno povećalo karakterizaciju i smanjilo naglasak na zapletu. Iz tih pobuda, prirodno, nastalo je doba New Age SF-a.


Na primjer, Wells je od romana The Time Machine do The First Men in the Moon satirično dramatizovao opšteprihvaćene idejne i idealističke koncepte onoga doba, svodeći ih skoro do apsurditeta tako što je navodio njihove posljedice kao kosmičke principe ili bi demonstrirao njihovu nepotpunost zato jer bi mitu prišivao tzv. "ideju nasuprot ustaljene". Wyndham (iako Wellsov pobornik, ne znači da je i njegova literarna ekstenzija), u Krakenu svakako unosi ovaj književni ornament, međutim ne omalovažava imperijalistički motiv i pored toga što ga prikazuje u svjetskom obimu, istovremeno opisujući njegove kolonizirajuće efekte iz perspektive zatočene strane.


Najveći odbrambeni mehanizam prilikom preživljavanja koje može uzrokovati takav jedan kosmički sukob jeste alijenacija, no koliko je ona kod Wellsa darvinistički izražena, poput neke očekivane kazne nad generalno priprostim i degradirajuće ratobornim ljudima, kod Wyndhama ona slovi za sredstvo što samo može doprinijeti ljudskom rodu da se prirodnim putem, nakon nekoliko godina garantovanog trvenja, liši svake slične katastrofe – tako što će je praktično držati na odstojanju. Život će već naći put, poručuje Wyndham, i pored toga što je većina ljudi konzistentna u svojim greškama. Tehnički, ovaj autor nijednom nije uništio svijet, kao što je nadasve poznato; ali jeste nekoliko puta to pokušao uraditi. Razlika je velika. Svršeci njegovih romana patetični su koliko i fascinantni (nikada srećni, ali zadržavaju pozitivnu konotaciju), a tumačenja možemo ređati do sutra.


Ono što odvaja Kraken od Trifida u svakom pogledu i tumačenju je eksplicitno rudimentarna podloga Krakena, na generalnom nivou sasvim zadovoljavajući roman u slučaju da zanemarimo mnoga cjepidlačka pitanja, naročito ona povodom letećih tanjira što su olako mogla otvoriti haos po Zemlji ali, nekim čudom, nisu, već napadači najposlije svoje izlete na kopno koncentrišu iz mora, u potpunosti previdjevši slobodna vazdušna prostranstva. Na kraju, Japanci očito pronađu način da se specijalnim podvodnim bombama domognu vanzemaljaca, no i ti će pokušaji očevidno trajati godinama, možda i decenijama dok se ustaljeni život na Zemlji ponovo ne vrati u normalu.



Trifidi, s druge strane, [prostorno takođe neveliki roman], pokrivaju svaku mogućnost literarne akcije i reakcije i, bezmalo kao Stivensonov stilski još uvijek neprevaziđeni Doktor Džekil, ne ostavlja mjesta pretpostavkama. Priča je striktno iskazana kroz lik dvoje protagonista u jednom od centara zbivanja globalnog događaja, kao što je Wells učinio u Ratu svjetova, čak i sa obligatornim likom sveštenika kao antagoniste. Kraken, recimo, u nedostatku imaginacije koju posjeduju Trifidi, funkcioniše na prostodušnoj špekulaciji da što dramatičnije ispovijedi događaje jednog globalnog događaja i pored toga što se naši protagonisti vrlo rijetko mogu zadesiti u njihovom centru. Zato je drugačiji tretman ovakve storije lako mogao zaliječiti izvjesne nedostatke u njenoj jednozvučnosti.


Uostalom, uvijek prisutna kritika društva kod Wyndhama ovdje se čini maglovitijom od one u Trifidima, i pored toga što je s Krakenom Wyndham donekle i otvorio nove teme u žanru (stalna vrebajuća opasnost totalno nepoznate vanzemaljske inteligencije, itd.). Tvrdoglava centralna vlast što je namah izgubila povjerenje među svojim biračima ponovo će pokušati da skrpi zajedničku republiku, a i pored pozitivnog svršetka čini se da priča ne uliva sigurnost da će ljudi, navodno sada u mnogome obazriviji, zaista i prestati da iznova čine nove hotimične greške.



4.


Chocky je prvobitna priča transformisana u romančić, međutim ne revolucionarnim načinima i putevima kojima je hodio Barry Malzberg u identičnim nastojanjima, ne bi li za nekoliko dana rada načinio znatno bizarnije djelo (i zaradio novce, podrazumijeva se, u nedostatku originalnije ideje).



Chocky je nastao u dijelu Wyndhamove karijere manje-više ugašene nakon romana Trouble With Lichen (1960), odnosno serije od šest romana s kojima je vjerovatno istresao sve svoje kulturološke opsesije i personalne nesigurnosti vezane za SF, odnosno život (povučeni Wyndham nije bio ljubitelj slave ili bilo čijeg upliva u njegov rad, čak se trudio da se postara da tako i ostane i nakon njegove smrti). U retrospektivama obično nećete naići na ovaj naslov, ali je zato prilično lako doći do zaključka zbog čega je Spilberg uzeo ovaj roman za jedan od svojih potencijalnih projekata. U pitanju je novela bez nekog jačeg literarnog značaja, kao što je to – primjera radi – ispao Trifid, već samo sa uzbudljivom storijom koja filmskom žestinom hrli ka zamamno jednoumnom kraju.


Metju Gor je dvanaestogodišnji usvojeni dječak. I ima zamišljenog prijatelja sa kojim svakodnevno konverzira. Vremenom to konstantno prijateljstvo preraste u nešto doista neobično, kada Metjuov otac uoči da mu se sin ponaša i razmišlja van tokova djeteta iz toga razdoblja. Naime, Metju tvrdi da ga na sve to navodi Čoki, nevidljivi prijatelj koji na sve zemaljske stvari i morale gleda iz drugačije perspektive, što nedugo potom pojača animozitet među njegovim roditeljima; oni se ionako trude da glume kao da se u stvari ništa čudno ne događa sa djetetom, obično sklonom svakojakim kratkoročnim fazama u tim godinama. Nedugo potom, Metju, inače savršeno svjestan posljedice da zahvaljujući blagonaklonom Čokiju ljudi mogu pomisliti kako je šenuo pameću, odluči da podijeli svoju priču sa psihijatrom. Psihijatar na koncu ne može ništa da učini povodom Metjuovog problema, već pojasni roditeljima da je i te kako moguće da se njihov sin nalazi pod uticajem nečega nimalo srodnog s ovom planetom.


Roman lišen bilo kakve kompleksnije karakterizacije, što opet i nije neophodna nakon ovakvog zapleta, svako poglavlje u potpunosti podređeno je priči o Metjuu Goru i, iako uzbudljiv, ne čini se da uopšte sadrži [uostalom kao i svi Wyndhamovi romani] nikakvu sablasnu, nastranu ili prijeteću notu. Chocky takođe posjeduje onu Wyndhamovu fascinaciju kvazi-raščlanjivanjem susreta ljudske vrste i njeno reagovanje povodom netaktilne očito vanzemaljske civilizacije, nešto čime se, mnogo prije Lema, pozabavio još u Krakenu. Sižejno slični romani, Chocky je sigurno zaokruženiji i u tom smislu energičniji. Kraken ima falinku, uprkos interesantnoj fabuli, što ga je Wyndham odradio pretjerano konvencionalno i ograničio obimom. Chocky je s druge strane mogao biti u mnogome duži, no u tom slučaju izgubio bi na efektu, premda je primjetno da Wyndhemov opus varira u stilu. Zato i ne čudi da dok čitamo Chocky stičemo utisak da čitamo scenario za film.



Gledano iz spilbergovske perspektive, Chocky je podesan projekat za njega jer se bavi temom kojoj se Spilberg često vraćao u svojim filmovima, temi (blago) disfunkcionalne porodice podstaknute nemirima na relacijama otac–sin (mentor–štićenik). Ultimativno, Chocky na platnu modernog Holivuda, u verziji koju sam čitao, ispao bi nešto između trilera Astronaut's Wife i Hide and Seek, u slučaju da ne dođe do bitnijih dramaturških izmjena, premda i sa njima nisam siguran koliko će se moći poraditi na žestini svršetka pitomijim i od onoga u najnovijoj verziji Rata svjetova (naprotiv, Rat svjetova ima idealan kraj, ali ne i sa gledišta modernog Holivuda; slično je i sa projektom Chocky). U slučaju da se ekstremizuje svršetak Wyndhamovog romana, napraviće se film kategorički suprotan knjizi, što nikada ne bih očekivao od Spilberga, osim ako nije namjerio da zakorači u današnji standardan i pretežno monoton horor. Chocky je generalno nepotresna drama i takva će sigurno i osvanuti na ekranu. Volio bih da griješim, naravno.


Kao što ne mislim da će Del Toro išta što već nije viđeno moći da napravi od najnovijeg katastrofalnog romana Dena Simonsa Drood (osim možda scenografski), tako ne mislim ni da će Stiven Spilberg i ovlaš uzdići svoju karijeru nakon Chockyja, ako do toga projekta ikada i dođe.

Нема коментара: