петак, 28. јануар 2011.

CONFESSIONS (2010)

 **** 
 4 

            u okviru akcije 'the japanese DID IT, again!' predstavljam ko zna koji po redu dokaz toga po čemu se razlikuju men (japanci) from boys (ostala azijska gologuzija). neka vas ne odbije činjenica da je ovo ušlo u 9 stranih filmova koji se natječu za oskara (tu nagradu rezervisanu za najmediokritetskije i najpopulističkije imbecilnosti). elem, ne znam šta im je bilo te su ove godine u izbor stavili najmanje 2 bizarno netipična naslova – za oskara se bori i grčki beli OČNJAK, ovde već prikazan, a još par u tom top-9 izboru ne zvuči loše. naravno, CONFESSIONS je ispao na kraju, tj. nije ušao u top-5, ali i ovaj visibility koji je stekao svakako će mu koristiti.
            anyway, CONFESSIONS je sve ono što volimo kod japanaca, odvrnuto na 10 (a mestimično i na 11):
            - otuđenje;
            - nihilizam;
            - krvopljus;
            - krvopljus sa decom i omladinom;
            - crni mrak bez upliva ružičastog;
            - nepredvidivost;
            - uzbudljivost;
            - ledenost;
            - nemilosrdnost (prema likovima kao i prema gledaocima);
            - apokaliptična intonacija.
            što se tiče zapleta, u njegovoj srži je motiv osvete, iako je i on zapravo tek okidač nekih drugih tema i dilema – npr. nepremostivi jaz između dece i roditelja, učenika i nastavnika, individue i društva, sociopatije i socijalizacije... što se tiče osvete, CONFESSIONS mu dođe nešto kao japanska varijacija na legendarnu saut park epizodu Scott Tenorman Must Die. a ako iko u univerzumu može da se takmiči sa kartmanom u elaboriranom, patološki posvećenom i minuciozno kalkulisanom sadizmu – onda su to japanci. i osveta koju ćete ovde videti nosi šnjur čak i nad otherwise respektabilnim kartmanovim pokušajem. ipak, tate su tate, i od sadizma su napravili nauku još u vreme samuraja, kad su u saut parku jurcali samo divljač i poneki indijanac.
            o zapletu je dovoljno da znate da se tiče nastavnice čija ćerkica je umrla krivicom dvojice njenih učenika, 13-godišnjih psihopata, i njene osvete za to. ništa više neću reći niti više treba da znate – što čistiji uđete u film, više ćete uživati. naravno, obraćam se stalnim čitaocima ovog bloga, za koje uživanje podrazumeva konzumaciju izrazito mračnih i sumornih materijala sa jakim intelektualnim nabojem, a ne stoki koja preživa fast fud iz sinepleksa – dakle, razumeli smo se. 
            posebno uživanje film nosi mojim kolegama iz prosvete & obrazovanja – onima koji leba zarađuju u učionicama. retko kada je – ako igde! – na filmu uhvaćen taj nivo bespomoćnosti i beznadežnosti profesora u odnosu na potpuno degradiranu i degenerisanu mladež koju živo zabole da bilo šta čuje i nauči, budući da je prezauzeta dopisivanjem i surfovanjem na svojim haj-tek mobilnim telefonima, odnosno gađanjem lopticama, saplitanjem i prozivanjem svojih 'drugara' u učionici. još od masterpisa BATTLE ROYALE nisam video ovu dozu osvežavajućeg (i žalosno realnog) cinizma po pitanju nailazećih generacija omladine, ali i njihove (bes)perspektive u društvu suviše dekadentnom da bi u njemu nešto humano opstalo. čak i u BR moglo se naći, među svom tom teen žgadijom, i poneko okej čeljade: ali ovde, jok. dakle, 5+ za sve scene u učionici na početku filma, i uopšte za način na koji je nastavničina priča (sa flešbekovima itsl) integrisana sa dešavanjima u učionici i izvan nje, na krovu škole, u wc-u itd. zaista maestralna režija & gripping cinema at its best.
            pomislio bi neko da vrhunac ovde dolazi prerano, kao u nekom tupavom korejskom filmu – ali jok: kada, negde u 20. minutu filma, otkrijemo šta je i kakva je nastavničina osveta, stvari tek TADA postaju interesantne, a ono što bi kod sitnije ribe bio glavni gimmick ovde je tek okidač beskrajno zanimljivijeg naknadnog razvoja situacije i twistova nad twistovima koji ovo vode prema spektakularno očaravajućem završetku kojim japanci i ovde, kao i obično, lupaju čvrgu korejcima i ostaloj žgadiji po pitanju toga KAKO SE TO RADI, tj. šta se u umetnosti zove finishing touch!
            budući da ne želim da spojlujem ovaj divan film, neka moja egzaltacija njime bude dovoljna kao preporuka.
            zašto ocena nije još veća? evo par zamerki:
            - u početku mi nije smetalo preterano insistiranje na RADIOHEDU i njegovim tugaljivo-plačljivim klonovima, pošto ta emo muzika korespondira sa svetom izgubljenih i sjebanih junaka ovog filma; ali, što je mnogo – mnogo je: prećeralo se s time, jer maltene ceo celcati film je prožet tim pjesmicama, pa čak i scene sa nastavnicom koja s tom muzikom svakako nema veze, i gde bi klasični filmski skor bolje lego;
            - prećerivanje sa slow-motionom: on je, na mnogo mesta, upotrebljen smisleno i sa svrhom, ali ponegde se reditelj malo i zaneo, i ima malo previše tog slo-mo manirizma. zapravo, ima ga više no u ijednom filmu koga mogu da se setim – da ne preteram, ali možda je najmanje 40% ako ne i 50% CONFESSIONSa u slow-motionu! što je mnogo, mnogo je!
            - iako je zaplet u startu blago preteran i na ivici melodrame, ipak se solidno drži unutar granica jedne sumorno-stilizovane realnosti. prema kraju, međutim, odlazi u neka preterivanja koja, naprosto, nisu baš bila neophodna. mislim, u redu je dok ove male psihopate ubijaju sitnu đecu po komšiluku, ali kad jedan počne da pravi plot da digne celu školu u vazduh tokom priredbe (a ko od nas nije maštao o tome?!) i kad bez probleme uspe da nabavi enormne količine exploziva potrebnog za tako nešto (kako? odakle? ej, dete od 13 godina!) to malkice previše rastegne moju voljnost i sposobnost za suspenzijom neverice. I mean, come on – pa pola filma prođe u cukamotovom BULET BALLETU dok onaj matori konj uspe da ilegalno kupi jedan bedasti PIŠTOLJ – a ovde nekakav balavac neznamkako i bez problema nabavi exploziv za dignuti školu u vazduh. ajde!
            oh, well, ako ništa drugo, delimično opraštam na tome jer je čak i taj exploziv upotrebljen na žestok i memorabilan način (pazi – ovo nije spojler: uopšte nisam kazao da klinja digne školu u vazduh ili išta slično)! reći ću samo da je na kraju CGI upotrebljen vanredno kreativno i vešto u jednoj od scena koje će sigurno obeležiti ovu godinu, šta god još u njoj do kraja pogledao.
            sve u svemu, CONFESSIONS je još jedan sjajan primer mudovitog japanskog filmmejkinga za sladokusce mračnijeg kova – pa, izvolte!

10 коментара:

  1. uuu... my japanese spidey senses are tingling...!

    ОдговориИзбриши
  2. Откуд Radiohead у овом филму? Па Скот Тенорман их воли, аутор је очигледно алудирао на ту генијалну епизоду Саута:)

    ОдговориИзбриши
  3. Odličan film. Kod mene ima i ocenu više, pošto mi Radiohead ne smeta, a slow-motion mi je iz nekog čudnog razloga baš prijao. :)

    Tokom gledanja sam se setio i nekih domaćih "finih" maminih sinova...

    (BTW, profesorka je genije.)

    ОдговориИзбриши
  4. nisi jedini koji misli da sam bio malko prestrog prema ovom filmu, čak i sa tom mlakom četvorkom.
    možda jesam, ali morao sam tako, jer sam većini stvari koje sam hvalio prošle godine - izuzev VALHALE - prilikom pravljenja godišnje liste nedavno - skinuo po pola ocene. oću tako nekad da se nečim oduševim, a kad prođe vreme, ohladim se i shvatim da sam bio previše darežljiv. bolje neka CONFESSIONS ostane na ovome, a možda i poraste na 2. gledanje, nego da ga naduvam bez potrebe.
    profesorka ne može da bude genije jer je žensko, a žena ne može da bude genije čak ni kad je profesorka. odnosno, NAROČITO tada ne može. ;)

    ОдговориИзбриши
  5. dobar film,standardno dobar revju, jedina zamjerka : muzika radiohead-a stvarno nema ništa sa emo zajebancijama, ja nisam neki poseban fan grupe ali opet...

    and btw :
    Najbolji opis emo likova sa bloga nightfliers bookspace

    "Mamini i tatini sinčići i ćere koji nose idiotske frizure koje su prekopirali upravo iz japanskih mangi (i koje na duge staze mogu samo da dovedu do pogoršanja vida), furaju neku šatro mračnu šminku (sa naglaskom na dečake koji više pažnje posvećuju svojim noktima i trepavicama od prosečne žene), nosaju tupe žilete oko vrata i kao priveske na torbama, navodno se dive smrti, okupljaju se po sobama ofarbanim u tamne boje i kao tamo izražavaju svoj bunt prema svetu pućkajući tanke cigarete za dame i čitajući sopstvene sklepane stihove na temu svetskog bola...pričaju prazne priče o lepoti samoubistva i seckaju kožu iznad vena prethodno istupljenim nožićima....nose uzane farmerke, imaju bulimiju i anoreksiju... i na sve to slušaju Tokio Hotel (za čijeg pevača odbijam da poverujem da je muško, ali odbijam da poverujem i da je žensko)...dobro, shvatate: mrzim male emo folirante."
    lol.

    ОдговориИзбриши
  6. potpuno je 'in' mrzeti emo (ili ne baš mrzeti, ali prezirati, sprdati se, itsl); to je jedini razlog što su mi zamalo pa simpatični. u svakom slučaju, vidim da najtflajer vrlo detaljno zna kako žive i šta rade emoi (eme?).
    te pesme koje se čuju u filmu nisu mi bile iritirajuće po sebi, nego samo njihova neobuzdana količina.

    ОдговориИзбриши
  7. prva scena, ucionice...kadriranje je svedeno do perfekcije...svaki pokret kamere je genijalan, muzika u totalnom kontrastu sa desavanjem, a opet sve upeglado, montaza nedefinisana u nekim ternucima, lineano-paralelna ma HIT bre. Odavno nisam video ovako nesto.
    ...fotka, sta reci, beskonacnost lepote joj ogranicavam samim pisanjem o njoj. Zato cutim. :)
    Super film, japanac se vratio u biznis sa pravim filmom.

    ОдговориИзбриши
  8. fenomenalan film!
    prva asocijacija koja mi se javila jos na pocetku filma bila je sa hanekeovim filmovima. mada je ovo jos zategnutije i dublje kopanje po jadnom ljudskom stvoru.
    samo sto sam odgledao film sto ce reci jos sam svez za bilo kakve dublje uvide o ovom dragulju iz japana. mada, nekako me je najvise pecnuo sloumousn, a ne bi smetalo ni da su malo "pojacali" muziku. 4+/5-

    ОдговориИзбриши
  9. Filmčina!!! Blizak član familije mi radi u prosveti i bio je frapiran količinom realiteta kojim je prikazano stanje idiotske 3d omladine i njihovo ponašanje na času. Dakle, nije takva situacija samo u dalekom Japanu, nego i u Vladičinom Hanu, Novom Sadu, Jagodini, Beogradu itd.

    Meni je film bio pravo osveženje posle nekoliko gluposti koje sam pogledao i nisam mu u toj meri zamerio neke nelogične stvari, koje su mi totalno upropastile npr. I saw the devil.

    ОдговориИзбриши
  10. Nisam hteo da čitam ovaj review dok ne pogledam film. Odličan tekst. Slažem se u potpunosti da je ovakva muzika nepotrebna kao i ovoliko ubacivanja slow-motiona. Nekako mi je sve to razvodnjavalo sjajnu atmosferu. U svakom slučaju film je masterpis

    ОдговориИзбриши