izabrana dela

izabrana dela

уторак, 23. август 2011.

NIGHTMARE CITY (1980)




















Rivju by Aleksandar Janjić


Režija: Umberto Lenzi
Scenario: Piero Regnoli, Tony Corti, Jose Luis Delgado


Umberto Lenci je kao što znamo otac modernog italijanskog ljudožderskog filma (vidjeti pod Man From Deep River), ali u karijeri se bavio svim i svačim. Snimao je komedije, horore, akcione filmove itd., jedino koliko znam nije radio porniće, mada čovjek nikad ne može da bude siguran. Uglavnom, dvije godine nakon što je Džordž A. Romero izbacio svoj magnum opus Dawn of the Dead, Lenci je odlučio da mu pokaže ko je pravi majstor zombi filma i stoga snimio Nightmare City, film sa očigledno mnogo strašnijim naslovom nego što je to Zora mrtvih.

Glavni junak...





... i njegova šarmantna supruga

Nažalost, dvije sitnice su u izvjesnoj mjeri omele Lencijeve ambicije da snimi ultimativni zombi film, remek-djelo o kome će da pričaju generacije koje dolaze:



1) Ovde, strogo posmatrano, uopšte nema zombija (ne računamo li pojedine glavne glumce).
2) Film je katastrofalno loš.



"You don't understand! They OWN the police!!!"


Obrazložićemo ukratko ove dvije teze. Prvo, Nightmare City nesumnjivo jeste film sa zarazom, ali ne i sa zombijima. Stvorenja koja se pojavljuju su ljudi zaraženi nekim čudom što je iscurilo iz nekakve fabrike – od normalnih ljudi razlikuju se po agresivnosti i nekakvoj žabokrečini na glavi koja bi valjda trebalo da predstavlja specijalne efekte. Kad ta stvorenja nekog povrijede, dotični se pridružuje ekipi, ali ako ga ubiju, ostaje mrtav. Dakle, u pitanju definitivno jeste film sa zarazom, ali ne i sa zombijima.

Reko bi čovjek - obična kosilica. Al đavola - to je kosilica koja se sama kreće (!) Zaista, rijetko se viđa nešto toliko jezivo kao ova kosilica.


Još jedna razlika u odnosu na Romerov kanon (koji je za mene najrelevantniji što se zombija tiče, a ako vam se to ne sviđa, možete da se okupate u bazenu sa ajkulom i zombijem) jeste što ova stvorenja obilato koriste priručne alate, močuge, noževe, makaze i sl., pa čak pokazuju i neku rudimentarnu inteligenciju – prave zasjede, šunjaju se, sijeku telefonske kablove (?!) i slično. Konačno – oni nemaju potrebu za ljudskim mesom, već za krvlju. Zbog svih ovih tehničkih nepodudarnosti, stvorenja nećemo zvati zombijima već «zombijima» (s navodnicima).

"... i ako sve bude u redu, sutra uveče Jajce će ponovo biti u našim rukama. Muahahaahah!!!"



Daleko od toga da je terminologija jedini problem ovog filma. U stvari, jedino što stvarno valja su uvodna špica i muzika koja povremeno stvara napetu atmosferu (na onim malobrojnim mjestima gdje to nije potkopano užasnom režijom). Scenario praktično i ne postoji – tu je samo gomila krvavih ubistava, koja su nažalost ispresijecana scenama u kojima «likovi» nešto pričaju. Inače nisam protivnik dijaloga u filmovima (oni su čak ponegdje dosta bitni za razvoj priče), međutim «glumci» su toliko drveni da bi neko ko upadne na sredini filma ozbiljno mogao da posumnja da su to zapravo zombiji. Labavo poređenje bi moglo da se napravi recimo sa čovjekolikim robotima, međutim to je deplasirano jer Japanci već godinama prave robote koji su uvjerljiviji od ovih glumaca.

OK, this is just... wrong.


Glavni lik je izvjesni Miler, novinar jezivog pogleda i još jezivije frizure koji je na početku svjedok napada «zombija» na vojsku koja je došla da presretne nekakav misteriozni avion. Već ova scena vam jasno daje do znanja kako će film da izgleda – scene napada su tragikomično neuvjerljive, sa statistima koji se spektakularno bacaju na zemlju iako ih je neprijatelj jedva dodirnuo, tu je zatim presijecanje grkljana izvedeno onim čuvenim energičnim i širokim ali vrlo sporim zamahom nožem koji jedva da dodirne žrtvin vrat, a najveća komedija su širi planovi, kad pola statista stoji kao ukopano jer misle da nisu u kadru.


Nalazite li određeni šablon u ponašanju ovih "zombija"?


Taj Miler i njegov kamerman naravno čitavu scenu, koja traje nekih 5-10 minuta, posmatraju s pet metara udaljenosti i niti im pada na pamet da razgule niti nekom od «zombija» pada na pamet da ih napadne. Tek kad se belaj približio kraju, njih dvojica se dosjete da se isprepadaju i da daju petama vjetra. Miler odmah zatim od svog šefa traži da emituje vijesti o napadu, e ne bi li se građani upozorili na opasnost, ali pojavljuje se vojska i zaustavlja katastrofu. Molim vas lijepo, na šta bi ličilo kad bi se svi zabarikadirali u svoje kuće, zaključali vrata i pustili vojsku da se obračuna sa napasnicima? Pa film bi bio gotov za 15 minuta! Srećom, zahvaljujući pravovremenoj reakciji vojske, sve je u potpunosti otišlo do đavola. Nakon toga, Miler leti po svoju ženu, šarmantnu doktoricu, te njih dvoje zbrišu, ostavljajući ostale da se snalaze kako znaju i umiju.
Hooray for boobies! Ali šta je ovo zalijepljeno preko desne?


Hint: umetak za ovu scenu.


Struktura priče je nepostojeća. Miler i njegova žena bježe i bježe i bježe, povremeno roknu nekog «zombija», a čisto da se razbije monotonija, tu su i scene kad se vojne glavešine nešto kao dogovaraju (uglavnom samo baljezgaju) i uvodi se nekoliko novih i potpuno nepotrebnih likova koji su tu samo da budu zaklani i da ne budu baš sve žrtve bezimene.
Mind you, ovo uopšte nije toliko loše. Zbog nuladimenzionalnih likova, još gorih glumaca i overdaba koji nadmašuje najcrnje primjere hongkonških borilačkih filmova, nema ni govora o nekoj empatiji ili nečem sličnom, tako da možete da se prepustite uživanju u maštovitim scenama kasapljenja tih budala. One prilično podsjećaju na radove Heršela Gordona Luisa – jezive su po svojoj prirodi, ali nedovoljno uvjerljive, tako da su samo zabavne, ali ne i šokantne (ipak ovde nema Toma Savinija da to uradi na nivou). Kvalitet međutim nadoknađuju kvantitetom. Vrlo je zabavna činjenica da «zombiji» potrebnu krv ne crpe uvijek iz grkljana žrtve – kad su žene u pitanju, mnogo više vole da se okome na njihove grudi, te stoga imamo nekoliko potpuno nepotrebno golišavo-krvavih scena, među kojima se ističe odsijecanje dojke nožem (can you say Soldier Blue?).
"... ali metar moga sela, Amerika ceeelaaa!"

Sve u svemu, zahvaljujući svojim malobrojnim kvalitetima (muzika, klanje, povremeni potpuno slučajan zanimljiv kadar) i mnogobrojnim nedostacima (nepostojanje priče, idiotski likovi, očajni glumci itd.) Nightmare City je grešno zadovoljstvo za svakog ljubitelja filmova sa zarazom i/ili zombijima. Na kraju, red bi bio da spomenem i da je kraj filma neviđeno fenomenalan! Uobičajeni sumnjivci, Šesto čulo, Rozmarina beba, Predskazanje, Doni Darko, Odiseja u svemiru 2001, Sedam, Slagalica (strave), Anđelovo srce, svaki film bilo kog žanra za koji ste ikad pomislili da iz bilo kog razloga ima dobar kraj, sve to jednostavno blijedi i nestaje pred potpunom sveprožimajućom kosmičkom genijalnošću završetka ovog filma, u kome se (spojler following) glavni lik budi i shvata da je sve bilo samo san, a onda stvari na javi počinju da se odvijaju potpuno isto kao u snu i taman kad dođe vrijeme da se pojave «zombiji», kadar se zamrzne i pojavi se natpis «The nightmare becomes reality...» (!!!)

4 коментара:

Nikola Popević је рекао...

Zaboravio si da napišeš ono najvažnije za ovaj film - prvi je sa brzim zombijima.

Dejan Ognjanovic је рекао...

pošto zombiji ovde NISU zombiji, onda ovo ne može biti "prvi sa brzim zombijima"; a ne može biti čak ni "prvi sa brzim zaraženima", jer je tu titulu, najverovatnije, zaslužio THE CRAZIES nekih 7 godina ranije.

VincentPrice је рекао...

Ali pazi samo ovu spodobu koja igra njegovu ženu buhahaha

Dejan Ognjanovic је рекао...

sad bi ovde tetka-kunac zacvileo: "ali to je daaaamaaaaaa...!"