среда, 21. април 2021.

22 AMERIČKE HOROR PRIČE

  

Priredila, a većim delom i prevela: Dina Hrecak

Izdavač: Tanesi, 2020

456 strana

Mek povez

 

            Već sam vam na blogu prikazivao i preporučivao dve Tanesijeve horor knjige, i to GOTIKA i 15 - ANTOLOGIJA SAVREMENE JAPANSKE HOROR PRIČE. Najzad je kucnuo čas da kažem koju i o ovoj njihovoj antologiji AMERIČKE HOROR PRIČE.

            Zvanična najava izdavača kaže:

 

„Tradicija koju je I. K. Tanesi uspostavila sa antologijama savremenih japanskih priča, 13, 15 (horor), 14 (naučna- fantastika), 25 i 26, i nakon dve Antologije američkih priča XX veka 27 i 28, nastavlja se knjigom koja je pred vama – Antologija američke horor priče 22. Okrećemo se žanru horora i izboru dvadeset dve priče od istog broja pisaca, poređanih po godinama rođenja. Od Vašingtona Irvinga, autora čuvene Legende o Uspavanoj dolini, nezaobilaznog Edgara Alana Poa, preko nekih od najpopularnijih pisaca XX veka kao što su H. F. Lavkraft i Stiven King, pa sve do novih mladih nada ovog veoma popularnog žanra, poput Brajana Evensona i Džoa Hila, ova zbirka predstavlja i pregled istorije i razvoja tematike strave i užasa kroz više od dva veka američkog stvaralaštva.“

 

A ja vam kažem sledeće: ako vas horor zanima, u ovoj knjizi naći ćete dovoljno dobrih stvari za čitanje, u solidnim prevodima (s tek ponekim kiksom) i sa prosečnom srpskom lekturom (znači, ima poneki typo ponegde, ali ništa dramatično, na šta već niste navikli u domaćim knjigama).

Izbor je osrednji, u smislu da je moglo to i daleko bolje, i deluje prilično nasumično, ili barem nedovoljno opravdano u skromnom predgovoru. Ali, kažem, potkralo se tu nekoliko odličnih i vrlodobrih priča, pa zato – uzmite svoja sita i rešeta, i bacite se na ovaj sadržaj.

Evo čega tu ima, sa mojim ocenama.

Što se tiče ocena, moj rejting je užasno strog: 9 i 10 imaju samo antologijski genijalna dela. Ocena 5 je za prosečnu priču, a 6 za jedva malo natprosečnu, ali okej, čitljivu, solidnu ali zaboravljivu. Ocene 7 i 8 su sasvim dobre, vrlo dobre priče. Ono ispod 5 nije vredno čitanja.

 

Sadržaj:

Predgovor, Dina Hrecak, 4-

 

Vašington Irving – „Duhovi sa Ostrva leševa“, 6

Natanijel Hotorn – „Mladi Gudman Braun“, 10

Edgar Alan Po – „Maska crvene smrti“, 10

Henri Džejms – „Romantika neke stare odeće“, 6+

Šarlot Perkins Gilman – „Žute tapete“, 10

Frensis Stivens – „Ne vidiš – ne plaši te“, 7-

Hauard Filips Lavkraft – „Reanimator“, 7+

Siburi Kvin – „Prokletstvo Everarda Mandija“, 6

Robert I. Hauard – „Crni kamen“, 9

Džulijus Long – „Bledi čovek, 7

Robert A. Bloh – „Ogrtač“, 3

Džerom Bigzbi – „Što je dobar život“, 8

Filip K. Dik – „Obešeni stranac“, 4

Harlan Elison – „Nemam usta, a moram da vrištim“, 4-

Tomas Tesier – „Pohvala ludosti“, 6+

Stiven King – „Lik smrti“, 6+

Tomas Ligoti – „Beleške o pisanju horora: Priča“, 7

Dejvid Dž. Šau – „Neočekivani obrt“, 6+

Džordž Sonders – „Morski hrast“, 7+

Majkl Šejbon – „Bog mračnog smeha“, 10

Brajan Evenson – „Telo“, !!!

Džo Hil – „Duh dvadesetog veka“ 7

 

            Konkretnije…

 

            Izlišno je da detaljnije govorim o klasicima koje svi znaju:

Edgar Alan Po – „Maska crvene smrti“ je remek delo, pesma u prozi o karantinu usred pošasti (dakle, vrlo aktuelna danas).

Natanijel Hotorn – „Mladi Gudman Braun“ je takođe prvorazredno seciranje puritanske paranoje u Novom Svetu, gde u okolnim šumama caruje Đavo – ali i njegovi vrlo ljudski štovaoci.

Vašington Irving – „Duhovi sa Ostrva leševa“, verovatno u želji da se ne ide sa njegovim poznatijim i boljim pričama, odabrana je jedna nešto slabija, ali i dalje irvingovski simpatična, mračno-vickasta;

Šarlot Perkins Gilman – „Žute tapete“, pionirka feminističkog horora predstavljena je u ovoj odličnoj priči psihološkog, paranoičnog horora, o histeričnoj ženi na tavanu kojoj se nešto priviđa u šarama tapeta sobe. Istina, ovu priču, i druge Gilmenkine, već imate u zbirci Žuti tapet, kod Službenog glasnika.

Henri Džejms – „Romantika neke stare odeće“, ovo je zapravo jedna od najslabijih Džejmsovih priča o duhovima, najranija njegova takva, melodramatična, sa malo „horora“ ostavljenog tek za poslednji pasus. Uzgred, naslov je loše preveden – „Romance“ ovde nije u smislu nikakve romantike, nego u smislu „romanse“ kao književnog žanra, odnosno kao naziv za fantastičnu a možda i jezovitu pripovest.

(Prijateljski savet: svako ko reši da piše i priređuje nešto o hororu bio bi mudar ako se o ovom žanru upozna na relevantnom mestu, npr. u mojoj POETICI HORORA, gde se govori i o romansi u značenju koje je Džejms imao na umu. A da priređivačica tu knjigu nije čitala vidi se i po nekim njenim faktografski netačnim, veoma promašenim tvrdnjama u kojima se brkaju vekovi i autori, bez jasne svesti o istorijskom razvoju žanra. Npr. ona tvrdi da se „gotički horor javlja u Engleskoj sredinom XVII veka“ – a tačno je čitav vek kasnije; pa nastavlja: „a popularnost dobija u XIX, kroz dela pisaca kao što su H. Valpol, En Redklif, V. T. Bekford…“ – a tačno je da su svi ovi autori svoja glavna gotska dela objavili u XVIII veku…)

Sledi nekoliko solidnih, zabavnih pričica sa početka veka, ništa spektakularno, ništa za antologiju (mada je, eto, zalutalo u ovu), ali okej, čitljivo. U tom društvu se ističe čak i jedna od slabijih Lavkraftovih priča, „Reanimator“ (bizarno da je baš ovaj palp odabran kao reprezentativan za najboljeg američkog horor pisca XX veka). Pritom, Robert E. Hauard – „Crni kamen“ već imate na srpskom, kao „Crna stena“, u zbirci Deca noći koju sam priredio za I.K. Filip Višnjić.

Od Bloha se zaista moglo odabrati i nešto bolje od vrlo loše ostarelog, otrcanog „Ogrtača“; Dikova priča je predvidiva i plitka studija iz paranoje, a što se tiče Elisonove – pa, ja sam verovatno jedina osoba u univerzumu koja nimalo ne ceni njegovu prehvaljenu, ovde prisutnu priču o anything goes torturi grupice preživelih u podzemnom skloništu, nad kojima se iživljava pametni kompjuter… Kad smo kod razočarenja, to se može reći i za Evensonovu priču: iako tog pisca cenim, ovo što je ovde odabrano da ga predstavi meni je bilo doslovno nečitljivo – uninvolving još više nego kod prenadrkanog Elisona.

Džerom Bigzbi – „Što je dobar život“ je super crnohumorno-apokaliptična klasična priča, obrađena i u Zoni sumraka (seriji, ne časopisu!),

Tomas Tesier – „Pohvala ludosti“ = izvanredna, atmosferična, jeziva priča o istraživaču čudnih lokacija koji nabasa na opustelo minijaturno seoce i oko njega jezive figure ljudi – pokvarena prilično glupim, proizvoljnim, nekonsekventnim krajem;

King je prisutan kroz jednu svoju ispraznu zajebanciju (neko ko bi uzeo ovu antologiju sa željom da se upozna s najvrednijim u hororu, teško da bi posle ove skroz prosečne pričice uskliknuo: „Wow, kakva majstorija, ovako nešto je mogao da napiše samo Kralj Horora!“), a slično važi i za njegovog sina, Džoa Hila: okej priča o duhu u bioskopu, čak i nešto bolja nego tatkova ovde. Najzad, Ligoti ima bar 20 priča boljih od ove ovde, eksperimentalno-poluesejističke, ali ipak vredna je pažnje, kad je već tu.

Dve najbolje priče u ovom izboru, a da nisu prastari klasici, jesu

Džordž Sonders – „Morski hrast“ – smehotresno brutalna satira na savremenu ameriku, o familiji jednog stripera (ne stripadžije, nego čoveka koji se skida go za pare) gde iz mrtvih oživi tetka, i peripetijama koje iz toga nastanu,

i Majkl Šejbon – „Bog mračnog smeha“ o kojoj ću reći samo da se radi o jednoj od najboljih savremenih horora priča UOPŠTE, čistom remek-delu koje kao da nudi omaž Ligotiju kroz nešto malo prijemčiviju, zaplet-prozu nego što je poetizovana Ligotijeva.

 

Na kraju, valja reći i ovo: ako poželite da saznate kako se neka od ovih priča zove u originalu, i kada je tačno objavljena, pa okrenete copyright stranu ove knjige – te podatke nećete naći. Kao ni podatke o kopirajtu. Nikakve. To je ili neverovatan propust, da se tako nešto ne stavi, ili – pokazatelj da su priče u ovoj antologiji objavljene bez podmirivanja autorskih prava novijih pisaca, koji svakako nisu u „javnom domenu“.

U svakom slučaju, propust ili pravilo, na to vam mogu reći samo ovo: „Eeeh, deco moja, kakve bih vam tek ja antologije savremenog horora priređivao, i američkog i engleskog i kakvog god hoćete, sa vrhunskim, stručno biranim pričama, svake godine po tri komada, samo da Orfelin i ja nismo ograničeni tim prevaziđenim, u Srbiji nepopularnim skrupulama vezanim za autorska prava…“

No, šta da se radi. Tu smo gde smo, s kim smo s tim smo, a većini čitalaca ovakve finese ionako ne smetaju, samo nek se nešto čita, a o pravima nek brine ko je za to nadležan (agenti, agencije, sudovi, uvek gladni pisci itd). Ja, ipak, rekoh radi mira duše moje, a vi kako hoćete.


9 коментара:

  1. U cemu je problem kod nas sa autorskim pravima, pa vas koce?

    ОдговориИзбриши
  2. ako ne otkupiš prava na već gotovu antologiju koju je neko drugi sastavio, moraš da juriš agente i prava i pregovaraš 22 puta za 22 priče a većinu njih ne zanima time da se bave jer je sitnina za njih.

    ОдговориИзбриши
  3. Kako stoje stvari sa pravima na Barkera, slabo ga objavljuju iako postoji određena potražnja?

    ОдговориИзбриши
  4. ne znam. jedino od njega što vredi već postoji na srpskom, a za ovo drugo nisam se interesovao.

    ОдговориИзбриши
  5. Znam da ćeš ovo da oceniš kao blebetanje, ali kog je briga, živela slobodna misao. Jako je tužno što verovatno nikad nećemo dobiti ono za šta bi sigurno postojao hajp u narodu, a mislim da si i ti toga svestan, a to je - Barker u Crnoj mački.

    Svestan sam da je finansijski sigurno iscrpljujuće ganjati Barkera, ali zamisli taj rezultat koji bi Orfelin napravio - Knjige krvi od 1 do 6 (ili 1 do 3, you choose it) u jednom integralnom "nekronomičastom" izdanju. Pritom, svi znamo koliko je Ivica nadaren da oslika baš takve ilustracije kakve su nam potrebne za jednu pravu Barker knjigu. I ne samo on, verovatno ima i drugih. To ne treba da je suptilno, to treba da je na granici ukusa, krvavo i grozno. Uz to, sve eventualne nedostatke prevoda bi popravio, ja verujem.

    Znam da ti je argumentum ad bobanum glavni u ovom slučaju, ali realno gledano - ja ne poznajem nijednog čoveka (reci mi da li poznaješ ti) koji bi umesto da uzme tvrdokoričeno, ilustrovano, prošiveno, crnomačkasto izdanje za 3.000, pa i 3.500 dinara (oprosti, ne znam kakav je Barker sa pravima) uzeo Bobanovih 6 komada za 3.600 dinara (digitalna štampa, žut papir, broširan povez, pulpy naslovnice, piratska izdanja). Pritom da ne zaboravimo kakva je Bobanova distribucija, a svodi se na knjižaru Znak sagite, dok je Orfelin danas poznat i ima ga u svim knjižarama na vrlo lepim i istaknutim mestima jer su knjige lepe i dobro tehnički urađene.

    Eto, ja ti kazah šta sam imao, a ti prosudi. Ne znam kakav ti je koncept edicije, jer osim Lavkrafta i još nekih sporadičnih najavica ništa nismo videli. Ti ćeš naći argumente protiv toga, ja sam svoje argumente za dao. A ja ti jamčim da bih prvi budzašto prodao ili poklonio Bobanova izdanja knjiga krvi da bih takvu knjigu u Crnoj mački uzeo.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. +1 za integralno "nekronomičasto" i "crnomačkasto" izdanje :)

      Избриши
    2. razlozi zašto orfelinekronomičasto ghoul-edited izdanje knjiga krvi nije verovatno:
      1. prava bi mogla biti preskupa
      2. a naročito za knjigu koja je kod nas već prodata u više hiljada primeraka, i ne može se isplatiti prodajom 500 ili 1000 komada sada
      3. tim pre što za protivnike imamo PIRATE koji sasvim sigurno ne bi prestali da prodaju svoja šugava izdanja (i nemojte mi samo s onom bajkom "pa tužite ih! idite na sud!" kao da živite u nekom never-neverlandu a ne u srbiji!)
      4. prevoditi iznova bilo bi preskupo (u datom kontextu gde je prodaja 1000 primeraka sasvim neizvesna, a nedovoljna za isplativost), a dobiti po nižoj ceni reprizu ABN prevoda za prve tri knjige nije verovatno jer ABN blisko sarađuje sa piratom bobanom.
      dakle, ja ne vidim način da se to izdanje ikada isplati. lepo je maštati o njemu, ali bojim se da nije realno.

      Избриши
    3. U redu, kako kažeš, ti si urednik, ne mi. Meni je bitno da si čuo predlog.

      Za prava se ne zna da li su preskupa dok se ne vidi na licu mesta. Kao što već rekoh, moraš biti realan - ko ti od današnjih klinaca zna za Bobana? Niko. On se ovde spomene kao neka apstraktna forma. Ko još ulazi na boban.rs sajt? Kao što rekoh, poznajući današnje klince (a i nas matore), niko neće odoleti prelepom izdanju kakvo možete da napravite, a koje bi svi videli u Delfi, Laguni, Vulkanu, Makartu, kao i na vašem instagramu koji je postao jako uticajan. Prosečan čitalac ne zna ni da postoji čudna knjižara, a kamoli kako da je pronađe.

      Nemoj da te povlači "slaba" prodaja Nekronomikona. Retki smo mi koji smo vas podržali, iako već imamo raniji Nekronomikon, ali dolaze novi ljudi koje zanima horor, a to je čak 3.0 izdanje. Sigurno je i mnoge nove ljude povuklo to izdanje da se upuste u avanturu sa Lavkraftom.

      Niko ne kaže da idete na sud - ko još to radi? Boban prodaje Dinu ko zna koliko dugo, a ne vidim da se ČK žali na slabu prodaju zbog toga. Boban prodaje Hiperion, pa vidim da ljudi po kupindu kupuju isti za po 2 ili 3 hiljade više nego što ga on prodaje. Štaviše, garantujem da većina ljudi i ne zna za ta njegova izdanja.

      Mišljenje je moje (a sigurno ima i drugih, imaš popularan Fejsbuk i Instagram profil, pa pusti anketu ako hoćeš) da bi tu otišlo primeraka. Bobana nećete izbaciti iz igre strahom. Zanemari sagitaše koji će da trčkaraju kod njega jer eto. Vaša publika je mnogo veća od štrebera koji 20 godina vise na jednom forumu. A Barker bi dobio savršeno izdanje kakvo zaslužuje, pogotovu što si i ti njegov obožavalac. A garantujem da će ti svako kupiti legalno izdanje. Polazim od sebe - kod Bobana uzmem samo ono što nikada neće izaći legalno. Pozdrav.

      Избриши
  6. Svake godine na ovaj dan skuvamo u najgorum mulama embrione milijarde ptičjih jaja i iskoljemo hiljade grla papkara zarad povampirenja Isusa. Teolozi i lažni moralisti će me proglasiti blasfemičarem, jer sam udario na njihovu versku megakorporaciju, ali to je objektivno. Žderimo meso i jaja ali bez licemerja. Realno, ko je danas i pomislio na Isusa povodom koga su svi ovi fud gedžeti? Ja sigurno nisam.

    ОдговориИзбриши