среда, 25. новембар 2009.

NIGHTMARE DETECTIVE 2 (2008)


**(*)
3-

šinja cukamoto je najpouzdaniji živi reditelj horora, u smislu da promašaja praktično nije ni imao, da je sve što je do sada pravio –u okvirima horora ili šire – bilo u najgorem natprosečno ako ne i genijalno, a u uže-žanrovskom smislu on je svakako najinovativniji horor reditelj, i zaista jedan od retkih koji zaista a) žele i b) UMEJU da proizvedu stravično-napeto-žestoke scene.

NIGHTMARE DETECTIVE je bio njegov prvi full-blown horror, iako tih elemenata ima u skoro svim ranijim filmovima (a najviše u trashy detinjastom HIRUKO THE GOBLIN). u ND1 je vrhunskom upotrebom zvuka, muzike (uvek pouzdani i nenadmašni ču išikava), svetla/senke, montaže, hiperkinetičke kamere i žešće krvopljusnih efekata kreirao jednu sjajnu horor epopeju i jedan od retkih novijih podsetnika na to zašto smo jedno vreme u japanu videli najveću uzdanicu modernog horora.

nastavak je znatno slabiji. ipak, imao je dobre namere, i zato ću prema njemu biti blaži nego li da je, recimo, propao zbog nekog beslovesnog prodavanja dupeta producentima, tinejdžerkama ili već tako nekoj ciljnoj grupi.

deo razloga što mi je znatno manje prijao jeste taj što je horror ovde značajno smanjen: krvopljusa nema ama baš nimalo – da nema nešto malo karikaturalnih zombija-dece izginule na exkurziji (omaž izviđačima iz DELLAMORTE DELLAMORE? šta će to u ovom filmu?) ne bismo ni kap crvene videli! što je još gore, i scene strave i pogibije ovde su beskrajno ublažene – samo jedna je on-screen, a ovo ostalo, ništa se ne vidi. build-up do njih je takođe inferioran – pristojan, za nečije tuđe standarde, ali ne i za cukamotove. taj build-up je dodatno bezvezan što se dešava u (bizarno scenografski stilizovanom) ženskom školskom WC-u, koji ubija stravu i sve nepodnošljivo blizu prinosi – (nenamernoj? svakako nesmešnoj) komediji. znači, jedina duža, elaboriranija, žešća horor deonica u filmu počinje tek oko 60-og minuta.
cukamota ovde kao da nije zanimao horor nego drama. OK, pošteno. nemam ništa protiv. cukamoto je zabavan čak i kad pravi sportsku dramu (TOKYO FIST!), znači moj problem nije u žanru. problem je šta je s tom dramom uradio.

nastavak se bavi traumom našeg detektiva, čija majka je svojevremeno bila uplašena od svega – dakle ne fobija od ovoga ili onoga, nego od života uopšte. super, vrlo cukamotovski. vrlo japanski. da sebi prekrati muke, obesila se na oči svog sinčića (circa 4 godine).on sada pokušava da se nosi s tom traumom rešavajući slučaj jedne druge osobe uplašene od života samog – studentkinje koju su njene 'drugarice' zatvorile u šupu i tako dovele u stanje neke vrste kome (od straha). a kad umre, ona krene da košmarima davi ove vrle djevuške. ona, praktično, i nije monstrum, već samo vrlo uplašena osoba…

sve to možda lepo zvuči prepričano, ali u filmu traje previše, predugo, gnjavi, vrti se u krug, ponavlja se, i ne dovodi ni do kakve poente niti pay-offa. zakoni cele te fore s košmarima su krajnje konfuzni i proizvoljni, a u svojoj II polovini film previše poseže za iritirajućim san-u-snu-u-snu-unutar-sna… skokovima i prelazima. njih i inače mrzim, a ovde ih ima baš previše, toliko da u nekom trenutku prosto prestane da me bude briga za bilo šta što će u narednom trenu da bude poništeno još jednim 'oh, it was only a dream' twistom.
detektiv je i ovde izmučen i smoren i sav u jednom tonalitetu, ali sada je akcija koje je deo mnogo sporija i nezanimljivija, pa se deo njegove smorenosti nevoljno prenosi i na gledaoca. prostije rečeno, previše je fletlajna u ovom filmu, a to malo skakanja s nivoa ravne crte premalo je i prekasno.

ponavljam: ovde naglašavam nedostatke jer sam od cukamota očekivao mnogo više. međutim, čak i ovakav kakav je, cukamoto je verovatno potpisao najbolji japanski horor u poslednje dve godine, barem od onoga što mi je palo šaka. na plus strani, ima i ovde odličnih zvučnih efekata, glasne muzike, uspešno-jezivih duh-žena koje gmižu ka žrtvi te nekih creepy vizuelnih fora koje ne bih previše otkrivao.
zato, preporuka, ali uz oprez.

DILAN DOG: Definitivno izdanje!


DILAN DOG: Definitivno izdanje!
Kao što sigurno znate, izdavačka kuća pod bleskastim imenom VESELI ČETVRTAK ispala je ozbiljnija od nekih drugih, sa 'ozbiljnijim' imenima, bar što se tiče izdavanja DILANA DOGA među Srbljima. Ovaj sjajni horor (and so much more) strip svoju premijeru je imao u DNEVNIKOVIM izdanjima na žutom roto papiru i sa skrnavom štampom u kojoj su se gubile finese crteža često mnogo pažljivije i detaljnije senčenog, i sa suptilnijim prelivima u tonalitetu senki nego li u retard-estetici Zagora i drugih im izdanja. Još uvek pamtim (i čuvam!) 1. broj Dnevnikovog DILANA DOGA, kupljen tada kada je i izašao, septembra 1986. (ili beše 1987?) koje je toliko šugavo odštampano da su u toj verziji skoro sasvim izgubljene one Stanove šrafure i vizuelni efekti!
Na svu sreću, GAY THURSDAY je – pored izdavanja novih epizoda Dilana (koje su i ovakve i onakve, ali najčešće ni prineti starim, klasičnim) – pokrenuo kolekcionarsku bibilioteku DILAN DOG u kojoj se ponavljaju stare, najbolje epizode na kojima je i izgrađena reputacija ovog stripa.
Ali ne! Ovo nije samo puko ponavljanje – DILAN tek u ovoj varijanti najzad biva dostojno i dostojanstveno predstavljen!
1) Štampa je izvrsna, na kvalitetnom papiru, i crnilo je tek sada – CRNO, a ne SIVO kao u DNEVNIKOVIM izdanjima;
2) Stripovi su sada u TVRDOM povezu, sa koricama tako čvrstim da nekoga njima možete i da ubijete (i tako dokažete tezu glupih čika i teta da horor stripovi izazivaju nasilje), što im obećava TRAJNOST koju jedva prilepljene i nakon prvog čitanja raskupusane DNEVNIKOVE sveščice mogu samo da sanjaju;
3) TRAJNOST pored tvrdog poveza obećava i ŠIVENJE – trebaće vam mnogo truda i sadizma (+ gluposti) da OVO uspete da raskupusate!
4) Nove, specijalne korice radio je Corado ROI, jedan od najboljih crtača ovog dugovečnog serijala;
5) Rađeni su novi prevodi, znatno bolji od (istina, solidnih) iz ranijeg izdanja;
6) Svaki od tomova u ovoj ediciji sadrži po 3 (tri!) epizode, što ukupno čini 300-ak strana odličnog stripa na jednom mestu;
7) I na kraju, ali posebno vredno hvale: svaki od ovih tomova praćen je propratnim textovima, pisanim originalno i specijalno za VČ, a u kojima se dodatno osvetljavaju razni aspekti sveta Dilana Doga.
Tako, u I tomu imamo prve 3 epiozde Dilana – DOKTOR KSABARAS (pardon, sada je to u doslovnom prevodu sa italo originala: ZORA ŽIVIH MRTVACA), DŽEK TRBOSEK i NOĆI PUNOG MESECA. Osim njih, tu su i tekstovi: O Ticijanu Sklaviju, "ocu" Dilana Doga, piše Marko Šelić na pune 4 strane, dok Draško Roganović na isto toliko prostora piše, vrlo nadahnuto i zabavno, o Dilanovom pratiocu, tačnije – njegovom holivudskom uzoru, Gruču Marksu.
II tom sadrži epizode DUH ANE NEVER, UBICE i DEMONSKA LEPOTA, a od tekstova, tu su dva gigantska: čak 12 stranica pomne frojdovske analize filma DELLAMORTE DELLAMORE iz ordinacije Marka Šelića, plus 9 strana texta o "Đavoljem trileru" (to je ona muzičica koju Dilan stalno duva u svoju frulicu) koje je napisao i komponovao Borislav Stanojević.
Od trećeg toma počinje kataklizma, jer se timu Dilano-istražitelja pridružuje i Dejan Ognjanović – ovog puta unajmljen da rasvetli misteriju plakata filma THE ROCKY HORROR PICTURE SHOW na zidu Dilanove dnevne sobe. Tekst zauzima 5 strana, a ilustrovan je i kadrovima iz tog filma. Pored ovog texta, extra dodatak na ovom DVD-u je i studiozna anal-iza toga kako je u epizodi ZONA SUMRAKA Sklavi uspeo da pomeša mesmerizam, E. A. Poa i film MRTVI I SAHRANJENI. One koji ova izdanja kupuju zbog stripova a ne zbog ovih nadahnutih textova možda će zanimati da se u ovom tomu nalaze epizode kojima je hronološki tu i mesto, dakle: ZONA SUMRAKA, POVRATAK ČUDOVIŠTA (ovo se ranije kod Dnevnika zvalo OČI ZLA) i ALFA I OMEGA.
Najzad, u najnovijem (za sada), četvrtom tomu koji je upravo ovih dana izašao i već je u prodaji, stripadžije imaju naredne epizode iz ciklusa o Dilanu, a filozofi i mudrijaši mogu da čitaju: 1) o VESU KREJVENU, koji je zaslužio da čak 6 ulica u Londonu nosi njegovo ime, a u textu Dejana Ognjanovića saznaćete i čime je to zaslužio; 2) pored toga, u dodatku se pojavljuje i tekst Marka Šelića "Smrt, lično ona" o razvoju lika Smrti kroz serijal DD. Posle toga sledi tekst o autorima Dilana koji su radili na ovom broju Biblioteke DD.
I to je sve, narode – za sada!
FOTO: VESELI UREDNIK VESELOG ČETVRTKA

Ne znam da li je veće uživanje držati u rukama ove divno odštampane i opremljene stripove i najzad ih čitati kako to zaslužuju, ili biti počastvovan da za njih još i pišem! U svakom slučaju, ako do sada niste otkrili DILANA DOGA, jedini alibi vam je da ste živeli u nekoj rupi izvan civilizacije, ili da ste vrlo, vrlo mladi.
Ako su vam ova izdanja do sada promakla, ne tugujte.
Za sva propuštena izdanja edicije Veseli četvrtak možete se obratiti KLUBU ČITALACA putem mejla:
klubcitalaca@veselicetvrtak.com, telefonom: 011 271 0 488, ili ih možete kupiti u maloprodajnim objektima TRAFIKA.
Takođe, sva izdanja Veselog četvrtka možete kupiti u Beogradu, u strip knjižarama Darkwood (Lomina 5) i Alan Ford (Bulevar Arsenija Čarnojevića 85b).
Biblioteka Dylan Dog izlazi od juna ove godine u dvomesečnom ritmu. Biblioteka Dylan Dog se ne može kupiti na kioscima. Cena svake knjige (sa tri stripa unutra, ponavljam!) pojedinačno je 1400 dinara, ali zahvaljujući KLUBU ČITALACA Veselog četvrtka, svi članovi imaju osnovni popust od 20%, što bi onda cenu knjige činilo 1120 dinara. Popust u KLUBU ČITALACA se vremenom (čitaj: kupovinom) povećava, pa cena u tom slučaju pada još više; i svoj popust možete ostvariti uz člansku kartu pri narudžbinama preko telefona, e-maila, ili u maloprodajnim objektima TRAFIKA.
Kakva besramna reklama, a? Šta mogu kad mi je najslađi leba koji pisanjem za Dilana Doga zarađujem i još o istom trošku mogu da uživam u ovim sjajnim stripovima!

уторак, 24. новембар 2009.

SRPSKI FILM: premijera

nestrpljivim fanovima žestokog horora imam exkluzivno zadovoljstvo da, zahvaljujući informaciji direktno iz CONTRA FILMA, obznanim podatak da će SRPSKI FILM, ako preživimo epidemiju svinjoguzog gripa i druga sranja, svoju premijeru pred srpskom publikom imati u FEBRUARU.

ako odgovorni drugovi FESTA budu imali hrabrosti da ga uvrste u program, premijera će biti u okviru te manifestacije (krajem februara); a ako ne, onda će film krenuti ranije tog meseca.

inače, SRPSKI FILM je nedavno prošao kroz torturu prema kojoj su one fiktivne, naravno – dečja igra. priča je neverovatno zabavna za posmatrače sa strane, mada za tvorce (istovremeno i producente) filma to sigurno nije. naime, SRPSKI FILM je sniman RED kamerom, i početkom novembra je trebalo da u prestižnoj minhenskoj laboratoriji bude prebačen na filmsku traku. zapravo, film je već i bio prebačen na celuloid; reditelj i direktor fotografije overili su tu verziju na licu mesta i bili oduševljeni rezultatom.

avaj! oduševljeni nimalo nisu bili – advokati laboratorije. kada je već trebalo da se aminuje cela rabota, da se plati šta treba i da se rolne nose u srbijicu, eto ti đavolovih advokata! pravni tim je overio neke od žešćih scena filma i procenio da ta firma ne sme da nastavi s radom odnosno da svoje ime stavi na taj i takav film dok ga policija ne pregleda i ne uveri se da je to sve OK.

dođu tu neki pajkani, pogledaju film i kažu: ovo neće proći! ovo su opasne frekvencije!

uveravanja da je u pitanju igrani film, da je to sve kobajagi, da su glumci živi, da su u pitanju efekti maske, režija, fuckin' fiction – ništa nije pomoglo. švabe su se uplašili filma, odbili da okončaju ugovoreni posao, uplaćeni avans su uredno vratili a film, već na traci – spalili.

trenutno je SRPSKI FILM u mađarskoj laboratoriji koja, nadajmo se, neće da izvodi slične besne gliste...

PS: što je (meni) najzabavnije, švabe su se usrale od dve scene nasilja prema ženama (kadrovi iz jedne od njih mogli su se videti u promo reelu okačenom na netu), a kako izgleda uopšte nisu ni videli dve znatno žešće i gnusnije scene od kojih će barem jedna da uđe u sve antologije.

da jesu, reditelj i producent bi sada već čamili u nekom švapskom zatvoru i dopisivali se s romanom polanskim.

Naš svet, drugi svetovi: Antropologija, naučna fantastika i kulturni identiteti


Skup "Naš svet, drugi svetovi: Antropologija, naučna fantastika i kulturni identiteti" biće održan 11. decembra 2009. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu, u sali 108, počev od 10h.

Na skupu će biti zastupljeno 13 tema koje izlaže 15 učesnika iz šest ustanova (4 iz Srbije, 2 iz Makedonije).

Ovo su učesnici skupa, njihove afilijacije (institucije na kojiam rade, if any) i teme koje izlažu.


Dragana Antonijević,

Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu

ZONA I DIONIS: KONTAMINIRANOST DRUGIM


Ivan Vuković i Miloš Milenković,

Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu

ZAŠTO ZOMBIJI NIKADA NE POBEDE?


Ljiljana Gavrilović,

Etnografski institut SANU, Beograd

IZMEĐU STRAHA I SNA: TEHNOLOGIJA U SVAKODNEVICI


Gordana Gorunović,

Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu

OSTRVO DANA SUTRAŠNJEG


Aleksandar Dobrijević i Miloš Milenković,

Institut za filozofiju i društvenu teoriju, Beograd, Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu

KRAJ POTRAGE ZA SMISLOM LJUDSKE EGZISTENCIJE? O VIRUSIMA, LJUDSKIM TELIMA I ETICI PESIMISTIČKE KULTURE NAKON SOCIJALNE TRAUME


Vladimir Đoković,

Institut za nuklearne nauke "Vinča", Beograd

MNOGO SVETOVA ILI MNOGO UMOVA?


Ivan Đorđević,

Etnografski institut SANU, Beograd

"NACIONALNI HEROJ" U DOMAĆOJ NAUČNO-FANTASTIČNOJ KNJIŽEVNOSTI


Bojan Žikić,

Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu

MI SMO JA, A ONI SU ROJ. INDIVIDUALNI I KOLEKTIVNI IDENTITET KAO RELACIONO SVOJSTVO LJUDI I TUĐINA U NAUČNOJ FANTASTICI


Ilina Jakimovska i Dragan Jakimovski,

Institut za etnologiju i antropologiju, Institut za Fiziku, Univerzitet Sv. Kiril i Metodij, Skoplje, Republika Makedonija

TEXT AS LABORATORY: SCIENCE FICTION LITERATURE AS ANTHROPOLOGICAL THOUGHT EXPERIMENT


Zlatko Knežević,

Beograd

O NEČEMU NI IZ ČEGA I POZITRONSKIM DUŠAMA: ANTROPOLOGIJA, NAUČNA FANTASTIKA I TEHNOLOGIJA


Miroslava Lukić Krstanović,

Etnografski institut SANU, Beograd

SCENA – SPEKTAKL – ILUZIJA. VIZUELNI POREDAK I POLITIKA OPČINJENOSTI


Dejan Ognjanović,

ex-Filozofski fakultet, Univerzitet u Nišu

PROPAST SVETA NIJE ŠTETA


Vladimir Ribić,

Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu

SVEMIR KAO AMERIČKI IMPERIJALNI PROSTOR


Danijel Sinani,

Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu

NLO RELIGIJE. RELIGIJSKI, (MAS)MEDIJSKI I (POP)KULTURNI FENOMEN?


Foto: Dr Bojan Žikić

Pošto to iz naslova nije smesta očigledno, moje izlaganje bavi se motivom "katastrofe" u romanima Dž. G. Balarda POTOPLJENI SVET i KRISTALNI SVET.

Kada se približi datum dešavanja ovog nadasve zanimljivog i inspirativnog skupa, okačiću i apstrakte ovih radova, ljubaznošću organizatora i Glavnog Podstrekača ovog dešavanja, dr Bojana Žikića. U pitanju je ista osoba koja je na neki način odgovorna i za niz zanimljivih, fantastičnih knjiga na teme antropo-horor-fantastike, od kojih sam o nekima od njih već pisao ovde - OPSEDNUTOST I EGZORCIZAM U SRBIJI – Danijel Sinani i STRAH I KULTURA (knjiga).

Na skup je slobodno svratiti i saslušati izlaganja ako ste zainteresovani za ove teme, nevezano za vaše afilijacije (if any). Drugim rečima, ne morate biti studenti ili zaposleni na ovim fakultetima, svako ko želi da svrati i sasluša ova zanimljivo-zvučeća izlaganja, dobrodošao je.

понедељак, 23. новембар 2009.

Ghoul & Shozo - Back to the Roots!



Ima jedan fin dokumentarac o Bitlsima u kojem oni govore o prelomnim trenucima u karijeri i sva četvorica jedan za drugim naglas izgovaraju "The Shay Stadium". Isto tako od subote 21-og Ghoul i Shozo slobodno mogu da izgovaraju uglas "Jagličje".


I dalje nisam siguran šta se desilo, ali mi se čini da me neka nevidljiva sila terala godinama da posetim selo podno Suve Planine, a tačno ispod vrhova Mosor i Sokolov kamen. Zašto baš ovo selo? Pa prosto. Ovo je selo mog porekla, moja dedovina, sa očeve strane. Tu se zakopane kosti mog pradede, čukundede i ostalih predaka. Od trenutka kada smo konstatovali da je Jagličje i Ghoulova dedovina (takođe sa očeve strane), kovali smo plan o poseti grobovima i korenima.
Iskreno, Zaplanje ima istoriju, ali nema neke istorijski priznate znamenitosti. Mahom su to napuštene crkve, vodenice, porušene straćare, neistražene sumnjive zemunice, tuneli ili pećine. Ili moderno "Srpski gothic". Pa ipak, svako selo ima ponešto, a opet nedovoljno za neku upečatljiviju impresiju bez žešćeg putešestvija, koje se meri danima, a ne satima. Mi smo imali par sati, pre nego li tama prekrije sela ispod Suve Planine i zađe za Babičku Goru.
Moj plan je bio da obiđemo što više lokacija u potrazi za egzotičnim elementima gotike zabačenih srpskih krajolika. Ne mogu baš opišem osećaj, ali kako mi je drago što smo sate potrošili samo u Jagličju (plus ručak u Hanu).

Od momenta kada smo skrenuli na levo u Hanu, putem koji vodi ka Jagličju, krenule su neke sile da me progone i usmeravaju auto nezaustavljivo ka mističnom cilju. Iako smo se usput dobro zezali, komenatrišući kako će nas zadesiti nesreća koja bi bila replika onim koje smo već 100 puta gledali u američkim slešerima, toplo vreme, nasmejana lica seljana usput su nas katregorički konsekventno demantovala. Zezajući se zaključili smo da je to naravno samo privid, i da smo svejedno najebali tragajući po džepovima za dokumentacijom koja bi sutradan potvrdila naše postojanje i bivstvovanje na planeti Zemlji, pre nego li nas pojede mrak.
Put je bio krivudav, izbrazdan, vijugav, uzan, rupičast svakako, sa sitnim rastinjem sa strane, ponekim čudnim starim drvetom i, na naše iznenađenje, jednim simpatičnim redom zimzelenih lepotinja. Ušli smo tiho u selo, i ja sam naravno rešio da dođemo do zadruge (koju mora da ima svako ozbiljnije komunističko selo) i tu zaustavimo točkove. Naravno ne moram da kažem, ali eto stali smo baš ispred trošne, paučinaste tvorevine zamagljenih prozora sa gomilom izlepljenih plakata koji su obaveštavali seljane o najnovijim putnicima za večno konačište, i o njihovim pomenima.
Česma sa čistom izvorskom vodom nas je okrepila i dala elan da krenemo u potragu. Pravilo br. 1 u selu u kome živi par ljudi je "Postavit pitanje prvom na kog naiđeš, reći uljudno dobar dan i nastaviti opuštenu konverzaciju sa po kojim dobronamernim osmehom". Upalilo je odmah i mi smo dobili vodiča. Baka Vinka, koja jedina na koju smo u selu naišli neće biti u srodstvu sa nama, nas je ljubazno provela kroz unutrašnjost crkve (koju su, na naše opšte zaprepašćenje opljačkali i orobili popovi!), onda starim, ali prilično uređenim seoskim grobljem, i na kraju vrletnim, blatnjavim sokacima.
Posetili smo dedu, za koga se ispostavilo da je brat od strica mog pokojnog dede, tu smo popili par čašica stare jagličanske šljivovice (ok, samo ja!) i nastavili put do stare seoske škole, te napuštene učiteljeve kuće.

Slike govore više od reči. Sudbina Jagličja se umnogome ne razlikuje od istorije ostalih zapuštenih i napuštenih srpskih sela. Ruševine, pusta neobrađena zemljišta, suva, crvotočna, ustrulela stabla koja ironično tuku po nadgrobnim pločama i spomenicima.




Jako spiritualno iskustvo doživeo sam slikajući ruševine napuštene škole. Osećao sam prisustvo nevidljivnih sila, duhova koji su stajali pored mene nagoneći me da krenem i nastavim dalje, kako bih preneo deo istorije narednim generacijama; generacijama koje će doći, koje moraju da znaju, cene i poštuju svoje korene i pretke.
Ako ne poštujemo svoju prošlost, u budućnosti ćemo i sami postati urbana legenda ili mit koju će prepričavati stari, onemoćali ili senilni starci zaglavljeni u brdskoj zabiti daleko od očiju javnosti, a još dalje od njihovih dokonih misli.