четвртак, 4. октобар 2012.

PRINCE OF DARKNESS (1987)



***
3+ 

            Odmah da kažem: Karpenterov PRINC TAME (kod nas u bioskopima igrao kao KNEZ TAME) jedan je sjajan, i istovremeno, izrazito imbecilan film. Baš kao što na tematskom planu oličava borbu svetla i tame, tako i on sam, od početka do kraja, otelotvorava borbu pameti i retardacije, prave strave i čistog kretenizma, zlokobnosti i nenamerne groteske, užasa i kretenoidne (slučajne?) komedije. To je proverbijalna čaša ispunjena do pola: neizlečivi Karpenterofili tu čašu vide kao punu do vrha, a neki ga čak proglašavaju i njegovim najboljim filmom (!!!); oni što ne vole horor ili imaju neke druge probleme smatraju ga čistom budalaštinom ili čak opasnom podmetačinom, kao npr. kontroverzni intelektualac, Dragoslav Bokan (pogledajte njegov tradicionalističko-ortodoksni "rivju" OVDE).
            Istina je, avaj, negde oko sredine. PRINC TAME je krnje remek-delo, suviše ozbiljno oštećeno na previše mesta da bi se svrstavalo u rang čistih remek-dela u pravom, punom smislu reči, kao što su to masterpisovi bez ikakve zamerke (HALLOWEEN i THE THING). O njima sam već ovde dovoljno pisao –klikni na linkove!- pa da se ne ponavljam: to su čiste petice, direktno diranje pravo u Ghoul-spot, i tu ni najvećoj cepidlaki nema šta da smeta: sve na svom mestu, čisto savršenstvo itd. Nažalost, PRINC je veoma, veoma daleko od savršenog filma. Ja sam pokušao da ga objektivno, ali kritički sagledam u poglavlju moje knjige FAUSTOVSKI EKRAN. Nažalost, u štampu je otišla verzija te studije kraća za oko trećinu napisanog materijala, tako da to poglavlje niste mogli videti (osim šačice čitalaca jednog EMITORA). Niste mogli ni mnoga druga, ali kad smo već kod toga, postoji interes jednog izdavača da se uradi potpuna, uncut verzija te knjige, sa dopunama, i u luksuznom obliku, s obiljem slika itd.
Dok se to ne desi, u donjem tekstu –blogerskom, a ne iz knjige – bavim se onom praznom polovinom čaše i raspravljam sa nekritičkim (ili kratkovidim) bespogovornim braniocima lika i dela Džona Karpentera i ovog njegovog grešnog, vrlo grešnog filmića...

 
Evo rivjua zasnovanog na repriznom gledanju DVD-u PRINCA TAME koji sadrži i audio commentary by Carpenter + Peter Jason! Karpenterovi komentari su uvek zabavni za slušanje, zato sam i pohitao da čujem šta ima da kaže u odbranu ovog ostvarenja prema kome ne gajim preteranu ljubav. Blago rečeno. Zapravo, reći ću da je za jedan LOŠ film, ovo je sasvim DOBAR film! To jest, koliko je jezivo loš, on uprkos tome, uspeva da donekle bude i prilično dobar.
Da se razumemo, ja Karpentera veoma volim: on je JEDINI horor reditelj koji je od mene ikada dobio čak DVE PETICE (HALLOWEEN + THE THING): to je uspeh kojim se ne mogu pohvaliti ni Kronenberg, ni Krejven, ni Romero, ni Arđento (koji, zapravo, nema nijednu: i SUSPIRIJA i DEEP RED i INFERNO su četvorke). Dakle, da kažem to decidirano, on je reditelj koji je čak dva puta, po meni, potpisao savršena horor remek-dela. Čak dvaput je pogodio sam centar mete, odnosno moj G-spot. To je MNOGO. 
Ali, istovremeno, moram reći da –i pored toga– taj isti čovek uspeva da me iznervira svojim preterano opuštenim i bezbrižnim pristupom žanru; pristupom koji je strašno simplifikatorski, površan, nepromišljen (u idejnom smislu: ne govorim sada o tehnici izrade), primitivan, sirov. U pozadini svega je izraziti B-movie mentality! Kako je jedna takva sirovina uspela čak dva puta da ubode jack pot, a jedan sofisticirani genije poput Kronenberga samo jednom (za THE FLY) – jedna je od misterija života, koje čak i imaju neko svoje rešenje. Recimo da je Kronenberg eksperimentisao sa stvarima koje niko drugi nije nikada ni pokušao, pa čak i kad nije sasvim uspevao, ono što je postizao, sa svojim četvorkama, respektabilnije je od Karpenterovih simple-minded petica. Donekle. Mada, stvari su složenije...
            Nego, DVD komentar. Zabavan je veoma, smejao sam se nekoliko puta. Isprva mi se nije sviđalo što je Piter Džejson tu, mislio sam: šta će bre ovaj ovde, jaka mi faca, epizodista u filmu, neprimetan, o čemu će pa on da priča, pustite Karpentera samog! Međutim, ispade da je to odlična ideja. Pre svega, zato što je Karpenter mrcina koju boli patka za bilo šta, pa i za svoje filmove: on je pola stvari pozaboravljao, i sa samog snimanja, i iz scenarija. On se uopšte ne seća nekih ključnih stvari iz svog scenarija, kako i zašto i odakle neke stvari u njemu, i Džejson ga stalno podseća i (razumno i tačno!) objašnjava šta je K. hteo da kaže ovim ili onim rešenjem! Takođe, Džejson ispade vrlo duševan čovek, sasvim na nivou Karpentera, pa i više, i njegove pošalice bitno su razmrdale i smešljivijim učinile slušanje ovog komentara.
U ovoj priči malo se toga novog može saznati o samom filmu, jer Karpentera ne zanima ni filozofija ni ideje ni šta je pisac 'teo da kaže, ni otkud mu ta priča i likovi; umesto toga, srećni smo kad, svakih 20-ak minuta, prokomentariše kako je snimio ovu ili onu scenu, i koji su problemi bili involvirani tijekom toga. Sasvim predvidivo, sva ta žvaka sa kvantnom fizikom i mistikom i starim spisima i tahjonima i metafizikom bačena je kroz prozor Karpenterovim komentarom: "It's all mumbo-jumbo. It's a horror movie!" Pritom je ovo 'horror' izgovoreno sa blagim samopodrazumevajućim prezirom, kao: pa naravno da je scenario sranje, ovo je jebeni horor, šta očekujete, Bergmana? Psihologiju? Vilozoviju? Mistiku? 
I ne samo što je sve to mambo-džambo, nego je na mnogo mesta više nego očigledno da Karpenter uopšte nije imao jasan koncept o zapletu, i silama koje ga pokreću, ni o zakonitostima vezanim za njih, nego je ubacivao fore i fazone kako mu koji padao na um, zato što deluju cool, jer su mu se učinili OK, a ne zato što na bilo koji koherentan način doprinose celini. Npr: zabavno je bilo otkriti da je onaj znak koji izrasta iz modrice 'izabrane' devojke Karpenter pozajmio sa omota albuma BLUE OYSTER CULTA. Znate, onaj krst sa donjim krakom u obliku 'udice'. Pita ga Džejson: "I, šta ti znači taj znak?" A Karpenter kaže: "Jebem li ga, izgledao mi zanimljivo pa sam ga turio."
I ta "opuštenost", to "baš me briga", to "ma zajebi filozofiju, ovo je samo bezvezni horor" u filmu se jasno vidi, i to mi i dalje, i posle ovog gledanja, smeta.
PRINC TAME je načas zakoračio ka nečem vrednom i kvalitetnom, pošao je od moćno jezive i stravične premise, a onda je sve to degradirao u još jednu dosadnu varijaciju na 'siege movie', sa gomilom bezličnih i antipatičnih likova koji se jure po hodnicima i ponašaju kao dileje iako su, maltene, rocket scientists, odnosno fizičari i astronomi i koješta visokoumno! Njima se, prema kraju, dešavaju neke sve dosadnije i sve gluplje i sve ne-jezivije stvari, pri čemu se brzim tempom i glasnom muzikom pokušava nadomestiti NEDOSTATAK PRAVIH DEŠAVANJA I PRAVE KULMINACIJE. Štaviše, spreman sam da potpišem da je izuzetan skor (od Karpenterovih, drugi je samo u odnosu na onaj za ASSAULT ON PRECINCT 13) ovde napadno unapredio inače sasvim drugorazredan film.
Može reći da su jedine natprosečne stvari u PRINCU TAME sledeće:
1.   kamera Gerija B. Kiba;
2.   Karpenterova muzika, i
3.   gluma Donalda Plezensa (ili, bolje reći, pojava, pošto tu nema baš mnogo od "karaktera" ili glume u uobičajenom smislu – Plezens je ovde ready made kopipejstovan iz svoje dotad već odavno izgrađene persone jezivog čikice koji se bori protiv Zla)
            Ta tri faktora nisu dovoljna za ODLIČAN film, ali jesu dovoljna za solidno, delimično iskupljenje vulgarno trećerazrednog scenarija. Naravno, ja sam u manjini sa ovim stavom. Ogromna većina horor fanova smatra PRINCA TAME jednim od najboljih horora ikada snimljenih. Ja to ne mogu, iz gorenavedenih razloga, kao i zbog nekih još konkretnije navedenih dole, u odgovorima na hvalospeve PRINCU od strane nekih njegovih podanika.
            Recimo, neki govore o "besprekorno artikulisanoj formi", a ja kažem: ako želiš BESPREKORNO artikulisanu formu, gledaj HALLOWEEN, koji je JEDINI Karpenterov film na koji se ta tvrdnja može primeniti u potpunosti (i, uz vrlo malu rezervu, na THE THING). Zbog toga bi se HALLOWEEN morao izučavati u SVAKOJ školi – i pritom ne mislim samo filmskoj, nego u svakoj gimnaziji, umesto TIHOG DONA, recimo, ili tako neke bespotrebne smaračine kojom gnjave đecu.  
U PRINCU forma nije besprekorna. To se vidi i u sledećem:
Pojedini hvale "mizanscen" i kažu da "obratite pažnju kako Karpenter ingeniozno orkestrira veliki broj aktera u istim scenama, u malom i skučenom prostoru, i koliko sve to izgleda jasno, koliko se ima osećaj prostorne orijentacije..." Na to ja kažem: ma jok, grešite. Navešću samo JEDAN primer, od desetak mogućih: pogledajte samo scenu u kojoj Džejson ugane rame pokušavajući da razvali vrata – u prvom kadru on, zajedno s još dvojicom udara u ta vrata. Onda rez na spoljnu stranu, pa nazad – i u drugom kadru NJEGA UOPŠTE NEMA, ni na samim vratima ni u njihovoj blizini! Ili kasnije, kad postane 'opsednut' – i NE URADI NIŠTA! Karpenter kao da je zaboravio na njega: pa oni se čak i šale na tu temu tokom komentara, ko je gledao/slušao! Kaže P. Dž. "A gde sam ja za sve ovo vreme dok se ovi ovde deru i probijaju kroz zidove?' a Karpenter će: 'Sigurno si otišao na partiju golfa u Malibu!' Kakva crna jasnoća, kakva prostorna orijentacija? 
Ovo je film u kome osobe zadužene za kompjutere nestaju, a to niko ne primećuje niti reaguje! Kompjuteri rade sami od sebe, niko se ne uzbuđuje zbog toga! Neki likovi ceo film statiraju u pozadini (onaj jedan sa tupim licem i bujnim 1980s frizom, ne znam da li ima dve replike u celom filmu, uopšte ne znam šta će tu i čemu služi, sem da pravi gužvu u ionako prenatrpanom filmu (natrpanom i likovima, i događajima, i idejama...). Kakva crna orijentacija, to je HAOS a ne sistem!
Pogledajte samo onog smešnog matorog Kineza, Wonga, kako trčka okolo NE RADEĆI NIŠTA PRITOM! A i kad radi – on radi: šta? PRSKA OPSEDNUTE JEBENIM GAZIRANIM SOKOM 
dok mu saučesnici to isto oličenje ZLA (!) treskaju po glavi i ramenima JEBENIM CIGLAMA! Pa, ko bre ovde koga zajebava? Jel to treba da bude napeto? Jezivo? Strašno? 
Jel to ta "besprekorno artikulisana forma"? To li je taj "jedan od najstrašnijih horora ikada snimljenih"?! Meni to sve deluje kao neoprostivo iskliznuće u tonu, imbecilna trešerska sprdačina koja dolazi niotkuda u naizgled "ozbiljnom" filmu!
Isto kao i iritirajuće neduhoviti comic relief Azijat koji, usred "napete" scene, priča bezvezni vic dvema opsednutim curama koje, iako u sebi već nose moći jebenog PRINCA TAME, tu moć iskazuju samo tako što telekinezom pomeraju krevetac koji bi i trogodišnje dete moglo, i što učine da vrata azijatovog klozeta NAPRSNU! Pazite: ta vrata se ne rasprsnu u paramparčad, ne odlete sve do golf terena na Malibuu da u tintaru strefe nestalog P. Džejsona – ne! Ona samo malo naprsnu, kao da se neki debeljko naslonio na njih. The power of THE PRINCE OF DARKNESS compels you! Pa ova bedna i ništavna ljucka bića brže uspeju da probiju ZID (nekih 20 minuta im treba za tu radnju! Ej, 20 minuta u filmu koji nam, kao, govori o PRINCU TAME!) a za tih istih 20 minuta "napetosti" ove dve ŠMIZLE TAME ne mogu da svojim telekinetičkim moćima probiju jedna bedasta drvena vratanca! Pa izem ti tu "besprekorno artikulisanu formu" – to je prosta lenjost, tipičan pozni-Carpenter boli-me-kurac fazon!
            Neki podanici ovog PRINCA čak govore o nekakvim "emotivnim rezultatima" ovog filma! A ja ću na to: ama koja emocija se postiže sa onim tupavim smešnim BRKOM - 'de ga nađe i zašto ga stavi za glavnu ulogu?! Nikad bezličnijeg i mrtvijeg lika ne videh u glavnoj ulozi nekog respektabilnog horora.  
A njemu pripomaže ona ljupka, ali jednako bezlična i neharizmatična cura čija finalna ŽRTVA nema nikakvu težinu jer nju kao i njega nismo uspeli ni da upoznamo kao ljudska bića, budući da je Karpenter bio suviše preokupiran balansiranjem gomile bezličnih, imbecilnih "likova" (bolje reći: statista) koji se gube i nalaze po hodnicima kao horda hormonima zaslepljenih retardiranih tinejdžera, a ne kao nekakvi rocket scientists koji nagvaždaju o mikro-česticama, paralelnim univerzumima, metafizici i atomskoj fizici!
Voleo bih da mi neki od fanova objasni šta nalazi "genijalnim" u ovim i ovakvim likovima? Plezens i Vong nisu čak ni autohtoni likovi iz ovog filma: Plezens reprizira svoje zloslutne nagoveštaje iz HALLOWEENA a Wong je neznatno "našminkan" u odnosu na VELIKU GUŽVU U KINESKOJ ČETVRTI… i jedino se svojim fizičkim atributima razlikuju od bilo koga drugog. Šta se dešava u njihovim glavama? Da li Plezens zna nešto više, i to krije? Kako Vong reaguje na susret sa PRINCOM TAME? Da li ti ljudi uopšte zaslužuju da se nazovu 'LIKOVIMA' – a nekmoli "genijalnim"?! Po čemu? Ko su uopšte ti ljudi?
Što se tiče "fizionomija" aktera, mislim da je PRINC TAME jedan od najgore kastovanih filmova u istoriji dobrih loših filmova! Od "glavnih" pa do epizodista, to je živi užas od antipatičnih faca i neharizmatičnih, bledih, nikakvih fizionomija! Sve mi je postalo jasno kad je Karpenter u komentaru priznao da je osoba zaslužna za kasting zapravo ona "bag lady" s početka, ona uličarka sa crvima u plastičnoj čaši. PRINC TAME zaista i izgleda kao da ga je kastovala neka štrokava, neokupana, smrdljiva, crvljiva uličarka koja nema pojma o filmu! Koji "kostimi" bre, bezlične dreške koje je svako od njih doneo od kuće!
            Neki se pale na ideju i inscenaciju "ogledala u vidu dimenzioportala", ali to može da fascinira samo one kojima su jedini izvor filmskog obrazovanja šugavi B i C flikovi: oni nešto verziraniji svakako znaju Koktoovu KRV PESNIKA, snimljenu 50-ak godina pre Karpenterovog "dimenzioportala", i to sa mnogo efektnijim i poetičnijim scenama ulaska u ogledalo i izlaska iz njega!
            Treba naći snage i poštenja pa priznati: Karpenter je jedan solidan zanatlija koji je, dok je bio mlad i ljut, pravio neke ljute i beskompromisne i žestoke žanrovske filmove koji su snagom ubeđenja i efektnim ONE-NOTE tonom i solidnom egzekucijom uspevali da zabašure odsustvo sadržaja, ili mestimično da izblefiraju postojanje nečeg nalik tome (u BEKSTVU i u STVORU). Onda se on smorio, digao ruke od svega (otprilike posle komercijalne propasti STVORA) tako da je, od 1982. pa nadalje, on jedan cinični, razočarani, jedva-zainteresovani HACK, jedan odradek koji je iz svojih filmova isključio i "ono malo duše" koja je krasila dotadašnje filmove, i počeo da ili reciklira samog sebe ili (neuspešno!) da beslovesno tezgari (VELIKO SRANJE U MALOJ KINI? NEVIDLJIVI ČOVEK? SELO PROKLETIH?).
PRINC je pretposlednji veći trzaj u lešini nekadašnjeg Karpentera. U drugoj polovini filma očiti su jasni znakovi rigor mortisa u telu ovog nekad bitnog reditelja. Ne pomažu mu mnogo čak ni mnogohvaljena atmosfera i "apokaliptični ton": moja ključna zamerka je baš to što je apokaliptični ton odlično UVEO u prvoj polovini filma, a onda ga, u drugoj polovini, totalno DEGRADIRAO I BANALIZOVAO onim zaista neoprostivim, imbecilnim, vulgarnim, nenadahnutim, nenamerno (?) grotesknim i komičnim i ne-strašnim scenama jurnjave po hodnicima i špric-mi špric-mi 'akcije'! 
U tom smislu, ja i dalje potpuno podržavam mudre reči Rodžera Ibera, koji češće ume da omaši kad piše o hororima nego da potrefi, i ja se s njim često ne slažem, i mrzim ga iz milion razloga, ali sam dovoljno pošten da priznam kad mu se desi da potrefi, a kod PRINCA je pogodio bikovo oko kad je napisao:
" …but then the movie suddenly turned simplistic, and the evil Sleeper turned into a dud. Let's face it. When a movie promises us the Prince of Darkness, we expect more than a green thing in a tube that sprays fluids into people's mouths, turning them into zombies who stand around for most of the movie looking like they can't remember which bus to take. When we're threatened with Armageddon, we expect more than people hitting each other over the head with two-by-fours.
And when the characters are all introduced as "competent physicists in your own right, even if you don't have doctorates," we don't expect them to make the most common mistake of all horror movie characters, which is to wander off alone and present themselves as the entity's next victim. (…) Instead, the movie degenerated into a bunch of people chasing each other up and down a hallway while the soundtrack went berserk. Call me an optimist, but I believe Absolute Evil should somehow be worse than that."
Koliko god ja privatno ne voleo Ibera, poštenje mi nalaže da izjavim i potpišem kako, što se mene tiče, ove primedbe POGAĐAJU SUŠTINU POLOVIČNOSTI OVOG OZBILJNO OKRNJENOG MASTERPISA!
A najtužnije je sledeće: 1) Karpenter danas može samo da sanja da ikada više dobaci čak i do ovog nivoa; i 2) horor je u međuvremenu toliko propao da se, u poređenju s današnjim predstavnicima žanra, PRINC TAME ukazuje kao pravi pravcati mesija iz druge dimenzije, iako je u vreme kada se pojavio delovao samo kao jedan jedva natprosečni hororčić koji se previše bezobrazno vadi na izvanredan skor tamo gde filmski uglavnom ne uspeva da postigne stravu kojoj teži.
 

уторак, 2. октобар 2012.

ASPEKTI VREMENA U KNJIŽEVNOSTI (Zbornik)


             Ovih dana iz štampe je izašla vredna knjiga u izdanju našeg prestižnog Instituta za Književnost i Umetnost pod naslovom ASPEKTI VREMENA U KNJIŽEVNOSTI. Urednik, dr Lidija Delić, potpisuje zbornik 28 radova nekih od naših najistaknutijih proučavalaca književnosti. Pošto je tema vremena zahvalna na istraživanje raznih oblika fantastike, naučne fantastike i horora, u knjizi se može naći nekoliko eseja o temama, motivima i imenima koja bi mogla zanimati pratioce ovog bloga (vremeplov, nadrealizam, utopija, Lavkraft, Po, King, Kortasar, Peljevin, Zoća Živković...). Autori tih eseja neki su od vodećih autora koji se kod nas ozbiljno bave izučavanjem fantastike, kao što su Bojan Jović, Milan Ćirković, Tijana Tropin, Zorica Đergović Joksimović, Dejan Ajdačić, Marija Šarović.
            Među radovima uvrštenim u ovaj zbornik nalazi se i moj, pod naslovom "Pogubno dejstvo vremena u "Masci Crvene Smrti" E. A. Poa i u Vidovitosti Stivena Kinga"
Evo kako glasi njegov apstrakt
Ovaj rad istražuje temu vremena i motiv časovnika u okvirima gotske priče i horor romana. Ukazuje se na srodnost ove teme sa osnovnom tematikom gotskog horora, kroz vezu vreme – prolaznost – smrtnost – smrt, odnosno kroz strah od smrti kao jedan od temeljnih i univerzalnih ljudskih strahova. Rad analizira konotacije koje teme vremena i smrti imaju u svekolikom Poovom delu, sa naglaskom stavljenim na priču "Maska Crvene Smrti" (1842), kao i na simbolizam motiva časovnika u njoj. Zatim se istražuju aluzije na ovu priču i citati iz nje u romanu Vidovitost (1977) Stivena Kinga, sa ciljem da se utvrde sličnosti i razlike u tretmanu istovetne tematike u dva međusobno vremenski i stilski udaljena dela, koja uprkos tome pripadaju istom žanru (horor). 
Ključne reči: motiv, tema, vreme, smrt, memento mori, časovnik, gotski roman, horor, žanr, ikonografija
 
U donjem sadržaju ofarbao sam redne brojeve ispred eseja koje ističem kao tematski meni najintrigantnije – a vi pogledajte sadržaj pa odaberite ono što vama deluje zanimljivo.
            Zbornik ASPEKTI VREMENA U KNJIŽEVNOSTI ima 600 strana, a zainteresovani ga mogu naći u Beogradu u knjižari Inicijal (u Kinez Mihajlovoj), i na Sajmu knjiga za 20-ak dana, na štandu Instituta za Književnost i Umetnost.

ASPEKTI VREMENA U KNJIŽEVNOSTI

SADRŽAJ
O ZBORNIKU U VREMENU I O VREMENU

I
1. Sandra Šćepanović
NEKE PREDSTAVE O VREMENU U RANOJ GRČKOJ KNJIŽEVNOSTI

2. Radivoj Radić
MISAO O VREMENU U POSLANIČKOM SLOVU TEODORA METOHITA

3. Jovan Ljuštanović
KNJIŽEVNOST ZA DECU I DETINJSTVO KAO VREME INICIJACIJE

4. Želimir Vukašinović
VRIJEME, ŽIVLJENJE I POIESIS (O smislu pripovijedanja i čovjekovom pjesničkom stanovanju)

5. Ivana Antonić
SINTAKSIČKO-SEMANTIČKA FORMALIZACIJA RELATIVNOG VREMENA U JEZIKU MEŠE SELIMOVIĆA

6. Marija Ilić
VREMENSKA ORIJENTACIJA I IDEOLOGIJA: PRIMER NARATIVNOG IDENTITETA SRBA IZ MAĐARSKE

II
7. Miodrag Loma
RAJSKO VREME I ISTORIJSKO NEVREME (Shvatanje vremena u Bibliji)

8. Jovan Popov
METAFORE PROLAZNOSTI: NEKOLIKO PRIMERA MELANHOLIČNOG DOŽIVLJAJA VREMENA U KNJIŽEVNOSTI

9. Zorica Bečanović Nikolić
TUMAČENJA ŠEKSPIRA IZ PERSPEKTIVE PREZENTIZMA (Odnos vremena nastanka i vremena recepcije književnog dela kao hermeneutički problem)

10. Tanja Popović
SPOLJAŠNJA I UNUTRAŠNJA HRONOLOGIJA TEKSTA U EVGENIJU ONJEGINU A. S. PUŠKINA

11. Bojan Jović
„VREMENSKI ARGO“: NEKOLIKO ZAPAŽANJA O UVOĐENJU VREMEPLOVA KAO MOTIVA I TEME U NAUČNOJ FANTASTICI I (FANTASTIČNOJ) NAUCI

12. Jelena Novaković
TEMATIZACIJA VREMENA U NADREALIZMU

13. Lidija Delić
I VREME, I PROSTOR, I MAN (Višeslojni hronotop u Čarobnom bregu)

14. Milan Ćirković
VREME U SENCI: STRATEGIJE ATEMPORALNOSTI KOD LAVKRAFTA I GEDELA

15. Nataša Anđelković
VREME KARNEVALA U ALEKSANDRIJSKOM KVARTETU LORENSA DARELA

16. Tijana Tropin
VREME KAO AGENS FANTASTIČNOG U PRIPOVETKAMA HULIJA KORTASARA

17. Zorica Đergović Joksimović
UTOPIJA U VREMENU, VREME U UTOPIJI
18. Dejan Ognjanović
POGUBNO DEJSTVO VREMENA U „MASCI CRVENE SMRTI“ E A POA I VIDOVITOSTI STIVENA KINGA

19. Mirjana Ćorković
RASLOJAVANJE VREMENA U SAVREMENOJ RUMUNSKOJ KNJIŽEVNOSTI U VOJVODINI

20. Dejan Ajdačić
UPLETENA VREMENA U ALTERNATIVNOJ ISTORIJI JACEKADUKAJA

21. Marija Šarović
ISTOČNO VREME U ZAPADNOM SVETU: ČAPAJEV I PRAZNINA VIKTORA PELJEVINA

22. Andrej Mirčev Vučenović
RASLOJENE TEMPORALNOSTI (Prema arheologiji postdramskog vremena)

III
23. Bojan Đorđević
KO GOSPODARI VREMENOM U DRAMI? (Temporalnost u prolozima Dunda Maroja)

24. Gorana Raičević
VREME U POEZIJI SRPSKE MODERNE (1901-1914)

25. Bojana Stojanović Pantović, Kristina Stevanović
TIPOVI SIMULTANIZMA U SRPSKOJ EKSPRESIONISTIČKOJ PROZI

26. Mina Đurić
PAVIĆEVSKO-UROŠEVIĆEVSKA TETRALOGIJA: OSVOJENA CELOVITOST

27. Jovan Delić
VRIJEME, LICE, LIK I LIČNOST (Marginalije uz prozu D Kiša i M. Danojlića)

28. Ljiljana Pešikan Ljuštanović
VREME KAO SUDBINA PISCA – VREMENSKI DAROVI ZORANA ŽIVKOVIĆA

* * *

недеља, 30. септембар 2012.

NOVI DOKUMENTARCI

             Odavno nisam ovde pisao o dokumentarcima, sve mi se nešto ne da. Zato i ovo "novi" u naslovu shvatite uslovno: neke od ovih gledao sam još prošle godine, neki su stari i po 3-4 godine, pa i više. Bilo da su dostupni divx-masama postali tek nedavno, ili sam ih ja otkrio skoro, nije ni bitno: "novi" ili "stari", među njima svakako ima vrednih stvari za pratioce ovog bloga. Zato, evo spiska najboljih odgledanih u poslednjih 20-ak meseci izvan onih koje sam već zasebno prikazivao. 
Samo jedan masterpis sam izdvojio za poseban, detaljniji prikaz. To ne znači da među donjima nema odličnih, nego samo da sam u vreme kada sam ih gledao imao neka druga posla, a ako ne prikažem film dok mi je još svež u glavi i srcu, dok me još drži emocija – posle mi je sve teže i teže... Radi kakve-takve preglednosti, podelio sam naslove u tri kategorije: oni koji se bave određenim (slavnim) LJUDIMA, oni kojima je u središtu nekakva TEMA (naravno, i ona je vezana za neke ljude, ali obične, bez zvučnih imena...) i oni koji se bave konkretnim FILMOVIMA.

LJUDI:

MEETING ANDREI TARKOVSKY
USA, 08
***       
3+
            Puno je ovde talking heads, ali te glave su zaista relevantne, uključujući Tarkovskog Juniora, glumice i druge osobe bliske velikom ruskom reditelju. Naglasak je na Tarkovskom kao čoveku, na njegovoj rastavljenosti od porodice, na pozitivnom belegu koji je ostavio na sve koji su ga upoznali itd. Ipak, njegov svet i poetika mnogo su bogatiji, i ovde su tek skicirani.    

HITCH: ALFRED THE GREAT + ALFRED THE AUTEUR
USA, 94
***       
3+
            Dvodelni film, po sat vremena svaki, o velikom Alfredu Hičkoku: privatni život, karijera, engleski počeci, dolazak u Ameriku, stil, teme... Odličan uvod. Puno relevantnih sagovornika i arhivskog materijala.

KEN RUSSELL: A BIT OF A DEVIL
UK, 12
***    
3+
            Kratak (50-ak minuta) ali slatak, o sveže preminulom engleskom bad boy reditelju. Skoro polovina je posvećena njegovim manje izvikanim televizijskim počecima i živopisno-originalnim dokumentarcima o muzičarima i pesnicima (uz obilate inserte). Dinamičan, gusto nabijen film: inserti, sagovornici, kolege, žene, arhivski snimci... Osim što je prekratak – sjajan film. Valjalo bi da traje dva sata, u ovom maniru, za čistu peticu.

PASSION & POETRY: THE BALLAD OF SAM PECKINPAH
USA, 05
***(*)    
3+
            Dirljiv film o velikom američkom reditelju, s mnogo većim naglaskom na ličnim problemima i privatnom životu nego na poetici, stilu, i filmofiliji: dakle, Pekinpo kao čovek. Bez dlake na jeziku i bez ulepšavanja – može se zaključiti da je bio izuzetno težak čovek (blago rečeno!), ali što se mene tiče, reditelj koji potpiše DIVLJU HORDU (jedan od pet najboljih filmova ikada snimljenih) ima neograničeni kredit da se ponaša kao najgora džukela, ako baš mora, i opet mu je sve oprošteno.

HR GIGER REVEALED
***        
3
            Ne padajte na taj naslov: Giger je mutav i skrovit, pa ga ni ovaj film ne "otkriva" previše, ali svakako pruža oku prijatan uvid u njegov lik i nedelo. Pored samog filma, sastoji se iz još nekih kraćih video materijala, spotova koji koriste njegova dela, intervjua itd.

DREI TAGE
GER, 71
***      
3
            Razgovor sa Tomasom Bernhardom, jednim od najgenijalnijih modernih pisaca, u hladu pod drvetom tokom tri vedra dana. Ne očekujte ne znam kakva otkrovenja od tog ne naročito razgovorljivog niti druželjubivog čoveka, ali svejedno – ovo je užasno retka prilika da se taj genije vidi i čuje u razgovoru naživo, i to ko zna – znaće da ne sme da propusti.

LA VERTABLE HISTOIRE D'ARTAUD LE MOMO
FRA, 94
***     
3
            Ovaj je posvećen ludom francuskom geniju, Artou, s tim što se bavi isključivo njegovim privatnim životom, pred sam kraj, još konkretnije: time kako su ga strpali u ludnicu, a onda ga njegovi prijatelji, posle više godina, jedva nekako izvukli otuda. Mučna, potresna priča, u kojoj govore njegovi najbliži u to vreme još živi (prijateljice, ljubavnice, prijatelji, kritičari...) a ima i mnogo ekskluzivnih audio i video snimaka i fotografija. Horor svoje vrste...

---U idućem broju: TEME!
Piramide! Pećine! Srpsko ludilo! Američke ubice! Smrtna kazna! Gej pornići! Ruska divljina!