понедељак, 13. април 2009.

MORNING PATROL (1987)


*(*)
 

1+
kuku majko, što ovi grci umeju da prave dosadne filmove, to NIKO na svetu ne ume!
ama, prema ovim nesrećnicima čak i srpski – čuj, ma i bosanski su, verovatno, gledljivi. čak bih bio voljan i iranskim da pružim šansu posedovanja neke vrste enetertejning veljua. ali ovi grci, ja ne znam u čemu je stvar, dal je tamo nekim državnim dekretom zabranjeno da se prave zanimljivi i gledljivi filmovi, ili šta je, tek… sve što mi je iz tih regiona palo šaka bilo je NE-SNO-ŠLJI-VO dosadno, letargično, smorno do bola.
sad, u principu filmovi sa ovako niskom ocenom ne zaslužuju da se njima ovde bavim, ali napisaću ipak par reči o ovom konkretnom jer, ko bi ga znao, možda nekoga zainteresuje. nije da ovde nema nekog semena interesantnosti, zatrpanog đubrivom smaranja i zemljom gnjavaže.
u pitanju je nešto kao postapokaliptični film, a nastao je iste godine kao i PISMA MRTVOG ČOVEKA, pa rekoh, daj da napravim nešto kao double-bill sa tim rusom. avaj, koncept je tu, ali to je sve što MORNING PATROL ima. za razliku od PISAMA, koja se ozbiljno bave i svojim zapletom i likovima, a i porukama koje se kroz njih žele preneti, ovaj grk je toliko napadno 'metaforičan' i 'simboličan' da se uopšte i ne trudi da priča neku priču, da provajduje likove, da stvara saspens, da prikazuje ikakvo dešavanje. mada nisam gledao, ovako nekako zamišljam te neke šiptarske filmove snimane za vreme sfrj u kojima su mali gadovi pravili nekakve kvazi-globalne 'metafore' o svojoj navodnoj opresiji – krajnje indirektno, uvijeno, da ih komunjare ne diraju, a opet – ko razume, shvatiće.
znači, ovo je – pretpostavljam – nekakva politička parabola koja bi trebalo da nam prikaže tegobe grčkog naroda pod ovom ili onom diktaturom. to se izvodi na sledeći način: premisa je da je nastala nekakva katastrofa. njena priroda se uopšte ne precizira. mnogi ljudi su pomrli, ali ne znamo šta je s leševima, niti zašto su uopšte pomrli. njihovi pusti stanovi su još uvek osvetljeni, čisti, netaknuti, sa svim nameštajem i hranom. struje i dalje ima, kao i vode u fontanama. čak i u bioskopima nevidljivi operateri puštaju prastare filmove! na TV-u takođe idu stari crno-beli američki filmovi (pucnjave iz gangsterskih i noir filmova gledaocu nude jedine trenutke prave akcije u ovoj smaračini). postoje nekakvi policijski časovi i patrole koje idu ulicama i apse i ubijaju ljude, ali zašto to čine, nije jasno. koja je agenda vlasti – ne zna se. koliko ima preživelih – ne zna se. postoji li uopšte more na zapadu, prema kome svi teže da stignu, ali uglavnom usput ginu – ne zna se.
glavna junakinja se ne seća kataklizme, jedino se seća lutanja. i tako ona luta. i luta. i luta. prvo po nekim livadama i šumarcima (drveće je zdravo, zelenilo je tu, dakle, nije nuklearna kataklizma). onda luta po gradu, koji je takođe čist, neokrnjen, samo što je pust. ali ne čak ni kao u THE LAST MAN ON EARTH nego – kao da je neko pre 5 minuta odveo ljude s ulica i iz stanova, u kojima je sve kao do maločas. nema đubreta na ulicama, nema divljih pasa i mačaka. sve je prazno. sad, da su to oljuštene i nagrđene ruševine kao u ruskim postapokaliptičnim filmovima, ne bih imao ništa protiv da gledam sat i po toga. ali ne, ovde ima vrlo malo eye candy-ja te sorte. ulice i zgrade su, prosto, obične, banalne, čitave. sve je loše osvetljeno, sumorno, tmušasto, banalno, nikakvo. i nesnosno dosadno.
ta junakinja ima dugačke patetične monologe, naglašeno poetične, i naglašeno besmislene samo ako načas zastaneš nad njima da kažeš: 'dobro, curo, ajd sad stani malo, da vidimo šta si time zapravo kazala, i koliko to ima smisla!' muzika u pozadini je užasno banalna i dosadna. plakaćete za dark ambient dronovima ali dronova biti neće! umesto njih, samo neka neopisivo glupa i bezveznjačka 'muzika'. onda ona sretne nekog baju koji, ispadne, radi u toj 'jutarnjoj patroli'. nastaje 'ubi il poljubi' dilema, ali i ona je urađena letargično i smorno kao i sve ostalo: njih dvoje 'razgovaraju' (uglavnom ne gledajući se u lice, no zabuljeni u neku samo njima vidnu daljinu) nekim sporim, unjkavim glasovima nekoga ko je toliko prebijen i sjeban i smoren da te glasove cedi iz sebe poslednjim snagama i baš ga zabole i da li će ga neko čuti i da li će preneti neko značenje i šta će sa celim svetom biti jedan minut kasnije.
onda oni krenu da se izvlače iz grada. kao, on će da joj pomogne da izađe. i onda jebenih pola sata lutaju pustim ulicama i spuštaju se niz vlažna stepeništa i idu kroz neka stovarišta među olupinama… sve do (suprajz!) unikatno ne-explozivnog, emocionalno-ravnog, nebitnog, otvorenog, bezveznog kraja.
postoji samo jedan razlog zašto ovaj film neću da izbrišem sa harda: od tih nesnosnih sat i 45 minuta moglo bi se editovati nekih 45' koji bi se, uz pratnju neke dobre ambient mučaljive muzike mogli učiniti sasvim pristojnim video-radom, recimo kao pozadina za neko predavanje, ili projekcija koja bi išla iza nekog koncerta. inače, sesti pa ovo gledati ovako kako je, kao film – to je samo za totalne mazohiste ili neizlečive fanatike end of the world flickova.
ako meni ne verujete evo monologa kojim MORNING PATROL počinje (i koji čak i ne deluje mnogo strašno, jer u tom trenutku se još može naivno očekivati da će se ove konfuzije i tmuše rasvetliti; oće, kurac! podsećam, ovo je grčki film!): Zašto sve ovo počinje parafrazom čuvenog uvoda u roman REBEKA (!) Dafne di Morije - prepuštam mazohistima da dokuče:
Last night, I dreamed I went back to Mandele
I dreamed that I walked through the big iron garden gate
...with the rusty rails ...and started walking the big alley
expanding in front of me The road was now a narrow,
dilapidated path Unlike the way
we used to know it The cobblestone was
covered with weed ...dampness and twigs
And then, suddenly, the house appeared in front of me
...and I stopped there, because that was Mandele
Our own Mandele. Silent,
And full of mystery, as always
With its grey stones shining
in my moonlit dream When i don't sleep,
and live in fear I think of Mandele without
any feeling any bitterness These images will never perish
For they are memories that don't hurt
I know all this when I'm dreaming
Because, like all of us I know too that I'm dreaming
One thing is certain: We can't go back
The past is still too close
We no longer have secrets between us
Everything is shared and I don't mean Mandele
Because this place is no longer ours
There is no Mandele anymore.
I must continuously speak, otherwise I will die
I have to continuously walk, even on the roadside,
being in dager of stumbling upon the morning patrol
For if I stop, I will sleep never to wake up again,
like so many of us For something happened to me as I was
returning home after all these years And I'm no longer the same
That's all I remember.

Нема коментара:

Постави коментар