2001 MANIACS: FIELD OF SCREAMS (2010)

Rivju: Aleksandar Janjić

Režija: Tim Sullivan

Scenario: Tim Sullivan, Chris Kobin, Christopher Tuffin

Ovo je takvo ZLO od filma da mi i samo pisanje o njemu izaziva težak duševni bol, a možete tek misliti šta gledanje toga uradi čovjeku. Zbog toga ću nastojati da ovaj tekst skratim što je moguće više, pa taman rivju bio nepotpun i neuvjerljiv (kao da su mi ostali bolji...).

Južnjačka banda iz filma 2001 Maniacs ponovo je na okupu, uz nešto izmijenjenu glumačku postavu – najupečatljivije je odsustvo Roberta Englunda, koga je u ulozi gradonačelnika Bakmena zamijenio Bil Mozli. Pošto su čak i imbecilni sjevernjaci provalili onaj fazon sa detour znakom, posjeta Plezent Veliju je značajno opala. Mještani su na vrlo strogoj dijeti u kojoj je ljudsko meso vrlo bitan faktor, pa kad neće Muhamed brijegu... (ili tako nešto). Uglavnom, ukrcaju se u autobus, napuštaju zavičaj i otiskuju se na road trip po sjeveru. Na kraju se skrase na nekom neupečatljivom proplanku i tamo montiraju svoje šatore.

U isto vrijeme, neki potpuni imbecili koji snimaju neke porniće ili šta već zabasaju na to isto mjesto jer im se pokvari autobus. To je jedna neopjevano iritantna banda fufica sa inteligencijom ćuskije i ne mnogo pametnijih članova filmske ekipe. Logično, dolazi do sukoba «civilizacija» u kom je od samog početka prilično jasno ko će da izvuče deblji kraj, mada je to sve potpuno nebitno jer ovo čudo je toliko negledljivo da se možete smatrati herojem ako uopšte izdržite do kraja.

U suštini, Field of Screams (čijih vriskova? Vjerovatno publike) zapravo i nije film – to je odurna tvorevina koja bi se mogla opisati kao mješavina cirkuske predstave, Audicije, torture porna i softkora, mada to ni izbliza ne opisuje svu količinu grozote koja se istresa na nesrećnog posmatrača. Bukvalno od prve scene (tokom koje sam pomislio «Šta je ovo, neki pornić?») jasno je da vas ne čeka ništa dobro.

Ovo vam je kao da Zoran Čalić radi treš horor u saradnji sa Plejbojem i Narodnim pozorištem Republike Srpske. Pošto je budžet «filma» bio otprilike 25 dolara (a i to je potrošeno na solidnu uvodnu špicu), netragom su nestali svi filmski elementi iz prvog dijela. Južnjački gradić zamijenjen je livadom sa dva drveta i tri šatora i sva «radnja» je skoncentrisana na tom prostoru, fotografija je tako oštra, šarena i svijetla da ćete samo čekati da vam pred nos iskoči Pamela Anderson ili En Nikol Smit (RIP), a posebna priča je «gluma» - pošto scenario ne postoji, «glumcima» je dozvoljeno da se dernjaju i glupiraju koliko žele i većina ih tu priliku koristi sa takvim entuzijazmom da ćete vrlo brzo biti na koljenima i svim srcem se moliti prvom božanstvu kojeg se sjetite za što skoriji kraj patnje (ili ćete jednostavno prestati s gledanjem filma).

Radnje dakle nema, čak ni u najširem značenju riječi. Nema tu neke jeze ili napetosti jer, prvo, ovo je cirkus a ne film (dernjanje-psovanje-seks-smrt-dernjanje-psovanje-seks-smrt i tako ukrug, dok se svima ne smuči), a drugo, ne postoje likovi s kojima biste se identifikovali. Naravno, nema ih ni u prvom dijelu, ali tamo su bar negativci bili umjereno zabavni – ovde su svi likovi ne karikature već karikature karikatura i ova metakarikaturalnost je mislim jednostavno nepodnošljiva svakom normalnom čovjeku.

Vjerujem da će poneki kompletista poželjeti da pogleda film zbog eksplicitnog nasilja i obilja golotinje, međutim i sa te strane se jednostavno ne isplati – scene ubistava jesu solidne, ali definitivno nisu vrijedne čekanja (eventualno možete da gledate film na 4X, osim tokom tih scena), dok je golotinja obezvrijeđena nepostojanjem karakterizacije. U filmovima je zanimljivo kad se skidaju naučnice ili druge harizmatične heroine, dok su ovo obične droce koje služe samo da se skinu i da ginu. Vjerujte mi, ne želite ovo da gledate. Ja sam inače vrlo tolerantan i u skoro svakom filmu uspijevam da pronađem ponešto dobro, ali gledanje ovoga je ravno konzumaciji mlijeka sa stucanim staklom dok vam u oči zabijaju eksere.