izabrana dela

izabrana dela

субота, 06. децембар 2014.

I Am Providence: The Life and Times of H. P. Lovecraft - S.T. Joshi


U pradavnoj praistoriji interneta, pre više od 15 godina (tačnije, mislim da je to bilo 1998. godine), nekako sam našao e-mail S. T. Džošija, vodećeg svetskog proučavaoca života i dela H. F. Lavkrafta. Znao sam za to šta je i koliko fundamentalno do tada uradio za približavanje Lavkrafta kako širokim masama, tako i akademskom svetu, i napisao sam mu mejl sa izrazima poštovanja i – sa molbom da mi nekako dostavi svoju kapitalnu studiju Lovecraft: A Life do koje u to vreme nikako nisam mogao da dođem. Bilo je to vreme sankcija i ludila koje se krčkalo na Kosovu i ja sam mu ukratko objasnio kako i zašto ne mogu da kupim njegovu knjigu. On mi je ljubazno, i bez ikakve ograde, meni – potpunom neznancu, pa još tamo nekakvom Srbinu, mejlom poslao u Wordu čitavu tu knjigu. Na tome sam mu ostao večito zahvalan.
Naravno, slistio sam je smesta. Evo kako glasi njen zaključak:

"But why do people read Lovecraft at all, and what leads a good many of them to develop a kind of compulsive fascination with both his work and the man himself?  There is no denying that Lovecraft appeals on many levels, to many differing types of readers, from teenage boys to college professors to highbrow novelists.  For young boys, it is Lovecraft's very exoticism--the absence of a conventional family scenario; the depiction of boundless space, not in the science-fictional sense of a place of infinite possibilities for human action but infinite horror and dread; the apparent luridness of some of his monsters, from fish-frogs to ten-foot cones to humans degenerating into cannibals; a prose style that can seem hallucinatory as a drug-delirium --that seems to cast an ineffable appeal.  And there is still the half-mythical figure of Lovecraft himself, the gaunt "eccentric recluse" who slept during the day and wrote all night.
As one matures, one sees different things in Lovecraft the man and writer--the philosophical depth underlying the luridness of his work; the dignity, courtesy, and intellectual breadth of his temperament; his complex role in the political, economic, social, and cultural trends of his age.  Perhaps it is useless, and foolish, to deny that Lovecraft is an oddity --neither he nor his work is "normal" in any conventional sense, and much of the fascination that continues to surround him resides exactly in this fact.  But both his supporters and his detractors would do well to examine the truth about both his life and his work, and also the perspective from which they make their own pronouncements and evaluations of his character.  He was a human being like any of us--neither a lunatic nor a superman.  He had his share of flaws and virtues.  But he is dead now, and only his work remains."

            Džošija sam kasnije imao priliku da upoznam u San Francisku, gde smo proveli nekih sat vremena u prijateljskom razgovoru nakon jedne promocije, a radio sam i kao lektor na jednoj njegovoj knjizi u vreme dok sam bio copy reader za izdavačku kućicu Hippocampus 2004. godine (pozicija za koju me je on preporučio).
            Pre par godina Džoši je objavio potpunu, neskraćenu verziju ove studije, ovog puta pod naslovom I Am Providence: The Life and Times of H. P. Lovecraft, u dva toma koji zajedno imaju 1.150 strana velikog formata. To luksuzno izdanje, u tvrdom povezu, morao sam da zaobiđem, ali sam zato prvom prilikom (preko Bookdepository sajta) kupio knjigu čim je prošle godine izašla u mekom povezu. Cena je bila negde oko 45 evra, ako nekoga zanima: više nego pristojno za knjigu ovog obima i značaja. Sada, avaj, kako vidim, cena se popela na skoro 63 e!
            Ovu dopunjenu verziju još nisam stigao da pročitam, ali zato evo teksta o njoj koji je napisao prijatelj i povremeni saradnik bloga, Ratko Radunović iz Podgorice. On je veliki poznavalac i poštovalac Lavkrafta, što ga ipak nije sprečilo da mu omaši ime (Harold!) – što je lapsus dodatno naglašen naslovom "Harold Filips Lavkraft: Cinični pesimista iza koga je ostalo 100.00 pisama" iznad teksta koji su objavile VIJESTI. Uz Ratkovo dopuštenje, tekst prenosim u celosti.


  Ja sam Providens: život i vremena H. F. Lavkrafta (I Am Providence: The Life and Time of H. P. Lovecraft), S.T. Joshi;   
Hippocampus Press, New York; 2013; 
dva toma, 1150 str.

piše: Ratko Radunović

Prethodna Džošijeva izuzetno informativna biografija Harolda Filipsa Lavkrafta (1890-1937) objavljena je još 1996. i oni koji posjeduju taj tom od 700 gusto kucanih strana, u slučaju da se ne radi o fanatičnim lavkraftijancima, vjerovatno neće imati potrebu za novom, dvotomnom, verzijom. U pitanju je restoracija pomenutog teksta koji je prvobitno skraćen za 150,000 riječi. Dabome, neiscrpni Džoši je prilično relevantan i vrlo čitljiv - ništa manje nego što je personalan - književni teoretičar i biograf zbog čega je uređivao brojne žanrovske, odnosno pretežno horor- antologije za tako popularne izdavače kao što su The Library of America, Penguin Classics i Greenwood Press. Štaviše, Džoši je uredio i napisao i nekoliko valjanih literarnih enciklopedija. 

Ipak, vratiti svih 150,000 riječi u rad o ovim piscu lako će pokazati svoje prednosti i nedostatke, međutim razumljivo je što se specijalizovanom izdavaču kao što je Hippocampus Press nakon 15 godina ukazala potreba za još jednom Lavkraftovom biografijom (iako Lavkraft - kao uostalom i Filip K. Dik - vjerovatno više nikada neće iskliznuti iz interesovanja žanrovske i mejnstrim kritike, knjige o Lavkraftovom životu reklo bi se da pretežno počivaju samo na ramenima predanog kuratora kakav je Džoši).


U isti mah, sáma Džošijeva bibliografija na kraju drugog toma broji oko 40 naslova vezanih za H.F. Lavkrafta i većinu onoga što je napisao o ovom autoru, garantovano je, u ovom ili onom obliku, našlo mjesta u Ja sam Providens. Pojedine teme su naprosto naduvane i rasplinute bez ikakve potrebe, što u nekoliko navrata onemogućava nesmetano čitanje inače vrlo pristojno opširne biografije sa vjerovatno najgore opremljenim naslovnicama u ovakvoj vrsti literature u broširanom izdanju.

Ako znamo da je Lavkraft, pored svog opusa koji broji jedan  roman (Slučaj Čarlsa Dekstera Vorda) i jedan kratki roman (U planinana ludila), i oko 70-ak priča (ne računajući pritom poeziju), napisao i oko 100,000 pisama, gdje je, osim detaljne genealoške autobiografije, izlagao i vlastita podrobna razmišljanja o literaturi i filozofiji, u drugom tomu ćemo tako naći raspravu o seksualnosti u literaturi, te i kod muškaraca i žena uopšte. Dakle, povešće se priča o nečemu što je bezmalo nesvojstveno i neprisutno u čovjekovom opusu (pa i u životu), osim, na mahove, u jedva primjetnim, i to morbidnim, natuknicama. Kao što navodi Džoši iz jednog od pisama: "Samo neki smiješni ignoramus ili zadrigli viktorijanac može vidjeti bilo šta erotsko na zdravom ljudskom tijelu..."

I pored ovakvih naizgled puritanističkih izjava, Lavkraft je bio veliki protivnik cenzure, pa Džoši lijepo ilustruje ovu dihotomiju, premda je Lavkraft, u svom polju, rijetko imao problema sa cenzurom kao, recimo, drugi pisci koji su se bavili daleko škakljivijim temama i čija djela zaista daju uvid u strukturu intimnih međuljudskih veza. Na tom mjestu u biografiji ćemo naići i na 'skoriju' listu gdje je Lavkraft naznačio sedam različitih tipova ili metoda seksualne diskusije u umjetnosti, a potom i imena pisaca koje posebno vezuje za svoju prilično proizvoljnu teoriju. Nisam u potpunosti razumio koliko je ova informacija uopšte značajna za Lavkrafta a nekmoli za njegov opus, izuzev toga što u prvi plan izbacuje nikog drugog do autora ove biografije - sâmog Džošija - u najboljem referentnom svjetlu.


Ne želim reći da je pomenuta informacija sasvim beskorisna, ali kod čovjeka koji je vodio život lišen bilo kakvih značajnih događaja (za razliku od, recimo slojevitog Grejema Grina, koji je zavrijedio trotomnu biografiju, što je takođe pretjerano), dakle pretežno pišući pisma i prozu, logično je pretpostaviti da će prilikom ovakvih akademskih poduhvata najistaknutiji neprijatelj zapravo biti - višak materijala. 

Kao izuzetni pobornik starih džentlmenskih vrijednosti (služio se engleskom transkripcijom), a tako i, između ostalog, rasizma (u okvirima ondašnjeg kulturalnog tradicionalizma, naravno), Lavkraft je, barem sudeći prema pismima, bio ophrvan, poduprt i opčinjen svakovrsnim filozofijama i ideologijama. One su se periodično mijenjale ili se međusobno miješale - odatle se preobrazivši u "kosmicizam" - tako da se Džoši iz petnih žila trudi da svaku od njih koliko je to god moguće locira u njegovom opusu ili u životnoj suštini, i ukaže na potencijalnu naprednost kosmicizma, u smislu da je osjetnije stasao među umjetnicima tek sredinom XX vijeka, što na momente, u ovoj knjizi, zvuči doista iscrpljujuće. 

U prvom tomu ćemo saznati da je Lavkraft u suštini bio ateista i "cinični materijalista" i da je, u pogledu etike imao pretežno "pesimističku kosmičku" perspektivu o svijetu, pritom se, između ostalog, hraneći epikurejizmom i Šopenhauerom (začudo, samo jednom njegovom knjigom, Studijama o pesimizmu). Kroz brojne primjere koji ponekad kažu jedno, a katkada i nešto sasvim drugo ("Da budem iskren, moj prezir prema ljudskoj životinji eksponencijalno se uvećava što više gledam u te štetočine, i što više saznajem o plodovima njihovih zluradih, podlih i sadističkih psiholoških procesa..."), Džoši ipak zaključuje da kod ovog ekscentrika ne postoji neka veća kontradikcija u mišljenju i da Lavkraft u suštini ipak nije bio istinski pesimista ili mizantrop.

Kako god bilo, pesimistično viđenje svijeta, ili kosmicizam, u smislu "fundamentalne premise da standardni ljudski zakoni i emocije nemaju nikakvu validnost niti značenje pred očevidnim animozitetom kosmosa" prema čovjekovoj generalnoj ništavnosti, našlo je mjesta u većini njegovih priča što ih čini prilično distinktivnim, na trenutke vrlo uvjerljivim i, prije svega, fascinantnim.

Na slici: Ghoul's library (isečak) 
Vrlo načitan čovjek, Lavkraft je svoje uzore, poput Edgara Poa - rodonačelnika horora i "uvrnute priče" -, zatim Šeridana Le Fanua, Lorda Dansenija i Artura Makena, predstavio u esejističkom djelu, Natprirodna strava u književnosti, koje je hvalio čak i Edmund Vilson. S druge strane, Lavkraft je prijatno iznenađen Konradovim remek-djelom Lord Džim (iako nigdje ne spominje Srce tame istog pisca, koje bi nadasve više odgovaralo njegovim pesimističkim senzibilitetima), dok pagane kao što su Tomas Hardi i D.H. Lorens - što je takođe malo čudno - uopšte nije smatrao značajnim piscima.

Sve ove oscilacije pomno bilježi Džoši, koji i za samog Lavkrafta kaže da je, kao pisac, bio vrlo neujednačen, ali isto tako da ne postoji bojazan da će čovjekova pisma vremenom biti priznata kao "njegovo najveće književno i personalno dostignuće".

Na kraju dobijamo poglavlje koje objedinjuje Lavkraftov uticaj na filmski i literarni žanr, pa i šire, od njegove smrti 1937. čija se vijest "proširila tek malko brže od smrti Roberta I. Hauarda" (tvorca Konana) - pa sve do danas.

Istovremeno izvrsna i zamorna knjiga, oni koji posjeduju prvu verziju mislim da neće trebati da očajavaju. U slučaju da im ovaj pisac znači mnogo više, ovo je definitivni izvor o Lavkraftovom životu i djelu.


Na Balkanu, najbolji predstavnik Lavkraftove proze i dalje ostaje luksuzna publikacija Nekronomikona (2008/2012, Everest Media, Beograd), odabranih priča, pod izvanrednim uredništvom i prevodilačkim umijećem Dejana Ognjanovića, koje je u međuvremenu prošlo i kroz novo, dopunjeno izdanje.       


1 коментар:

MogWai је рекао...

Prije nekoliko dana procitao sam Baxter-ov teks o HPL objavljen u NYBR upravo zbog Joshi-a - odnosno zbog njegovog "odgovora" na taj tekst...


Joshi - My attention has been drawn to one of the most vicious articles ever written on Lovecraft. It purports to be a review-article on Leslie S. Klinger’s New Annotated H. P. Lovecraft and has appeared in the august pages of the New York Review of Books...

Baxter, u sustini, ne kaze nista sto vec nije receno protiv HPL (a i sire, protiv horor/weird zanra) - zapravo kompletan tekst podseca na sabiranje-listu anti-HPL spama, preaching to the converted...
Joshi kaze da se radi o nekom licnom animozitetu i opsesiji, sto vjerovatno i jeste djelom istina, ali ovo isto tako smrdi na tipicni American-School-for-Creative-Writing mediokritet. Nacin na koji negativno pise o HPL se sastoji od svih dezurnih rjeci i fraza koje inace takvi koriste kao metode napada na pisce, mislioce, filozofe... koji djele svjetonazore Lovecraft-a i sto se tice filozofije i odnosa prema knjizevnosti.

Zanimljivo, makar da se vidi kako uistinu stvari stoje sto se tice iskrenog prihvatanja HPL medju takvim establismentom - kom je CB tipican primjerak.
Jedina dobra stvar u vezi teksta je sto Baxter nesvesno navodi i istice gotovo sve one stvari zbog kojih i citam(o) HPL, sam sebi anti-teza.

U svakom slucaju, svaka cast Joshi-u za trud i volju...