izabrana dela

izabrana dela

субота, 03. новембар 2018.

THE HAUNTING OF HILL HOUSE (TV, 2018)

  

*(*)
2-

THE HAUNTING OF hill house je razlog zašto u principu ne gledam američke TV serije. To ne može, to jebeno NE MOŽE a da NE bude sapunjara. S tim što je ovde melodrama odvrnuta na besramnih 12/10. Tu ima takvih scena, takvog glumatanja, takvih ispovesti i urlanja i busanja u grudi i plakanja naglas i beslovesnih tirada i mudrovanja da je to ko da gledaš neki noviji srpski film.
Š od Širli ovde nema, ali je zato kao da si uzeo najpatetičnije, najmelodramskije deonice Kingovih romana, i digo ih na kub. Nije ni čudo što se 'kralj' primio: njegov kućni reditelj, Mik Geris, nikad nije umeo da Kingovom trešu dâ glazuru respektabilnosti, a svakako ne u ovoj dozi: jer ovaj današnji hill house ama baš ništa ne duguje genijalnoj Džeksonki, ali zato duguje, i previše, Kingovim preradama njenog masterpis romana, a pre svega ISIJAVANJU, mada ne zaboravljajući pritom druge srodne tvorevine o ukletim kućama i sobama, kao što su ROSE RED i 1408.
I baš kao što je King drkao na Širli nakucavajući pomenuta zlodela, i trivijalizujući njeno nedostižno mu savršenstvo, sve mrmljajući: „Nisam te vredan, Širli, i ne umem to tvoje, ni gram tvoje magije nemam, ali nisu te vredne ni neprobirljive čitalačko-gledalačke mase, pa ću zato njima da natrpam veće doze šećerne melase i srcedrapajuće melodrame, a oni će to da gutaju ko alavi i da cvile za još ko ona baba što je ustala u pedopet, petnesdopet iz Pečenjevce da bi stigla u red za otvaranje Linde“, tako je isto King, siguran sam, drkao i na ovu seriju, sve mrmljajući: „Jao, Miče Gerise, nesposobni odradeče, gledaj i vataj beleške, ovako se radi bljuzga, ali da iz aviona, neprobirljivima i neukusnima, deluje respektabilno!“
Kako, tačno? Tako što cele dve jebene epizode, 6. i 7., napraviš tako da to bude nenormalno rastegnuta i još više zasapunjana verzija one melodramatične scene bdenja-sahrane i porodične svađe iz romana PET sematary, gde je to zapravo sasvim dobro opisano (u tom romanu i u toj sceni sažima se i koncentruje i ono najbolje i ono najgore od Kinga!) – ali ovde je i to kingovsko besramno preterivanje prvo bilo inscenirano na prividno umjetnički način, kadar-sekvencom u trajanju od ciglih petnes minuta (nek puknu od muke ovi iz Pečenjevce!), jer ako gledamo porodični skup kraj odra mrtve mlade žene, u real tajmu, i sve njiove složene međuodnose, bez rezanja, kao u nekro-houm videu, biće to kao na pozornici, pa to više nije ni King, ni Širli, to je ko da smo u pozorištu i gledamo Edvarda Olbija (KO SE BOJI ELENOR VANS?), u najmanju ruku, ako ne i Judžina O'Nila (AJSMEN SVRŠIO!); ma dajte odma i Artura Milera, nek zabiberi sa SMRĆU TRGOVAČKE PUTNICE, pa nek ide život!
Samo što u nekom trenu ipak mora da se recne, a što je još gore, kad nam ponestane dara za teatralnost (maksimalna mera: petnes minuta!) sve što ostaje je vulgarizacija i neodmereno prekodramurdisanje iz najgore Latinoameričke sapunice tipa: „I-ju, zatekoh mog muža-Mexikanca sa mojom rođenom sestrom, inače lezbijkom, kako se vataju u sporednoj sobi moje mrtvačnice, iza odra mrtve mi sestre! Štaću-kuću sad, jadna?!“
Dakle, u redu je i umetnička sloboda i sve, nemam problem sa drastičnim odstupanjima i od slova i od duha genijalne Širli (uostalom, uvek ćemo imati Pariz, odnosno THE HAUNTING iz šeset treće), bio sam na to spreman još kad je najavljen plot ovoga, ali ova travestija je naprosto tanka i jadna sama po sebi, čak i da je ne poredimo sa najboljim horor romanom ikada napisanim.
Nemam vremena ni volje da se bavim nizom fundamentalnih „mikro“-promašaja, kao što je recimo neoprostivo neutemeljen (sic) scenario po pitanju svega za naslovnu kuću: naime, SVAKA jebena ukleta kuća u istoriji MORA da ima neku zlu istoriju koja je ukletom čini. Možete se vi igrati s tim klišeom posle, okretati ga na glavu i na dupe, kao što je to uostalom i Širli pregenijalno uradila, ali fuck, ne možete da svoj kretenski plot smestite u navodno ukletu kuću a da čak i ne skicirate KO je u njoj ranije živeo i KAKO/ČIME ju je ukletom učinio-la-lo-li-le-la. Dakle, ceo plot je U TEMELJU klimav, a što se kilavo rodi samo kilavo može, i nakrivo, da raste.
Niti imam živaca da analiziram sve te navodne sličnosti a zapravo sistematsko silovanje sirote Širli kroz stravično promašene „omaže“ i „citate“ – ne znam da li su prema ugovoru tvorci ovoga bili obavezni da na silu upotrebe neka imena likova iz knjige i određene fraze iz nje kako bi se ovo uopšte moglo nazvati adaptacijom TOG romana, a ne recimo neke Kingove gnjavaže na 1.200 strana u kojoj je besramno pokušavao da oponaša Širli (pa nije umeo), ali činjenica je da svaki poštovalac te njene knjige može samo da se naježi svaki put kad vidi/čuje totalno promašenu, netačnu, neprikladnu, travestiranu upotrebu neke fraze iz romana koja samo demonstrira fundamentalno nerazumevanje tog romana, ili kurobolju prema njemu.
I see a red door and I want to paint it black

Znači, i „šolja sa zvezdama“, i „Elenor, dođi kući“, i „Putovanja se okončavaju susretom ljubavnika“ i još tuce drugih sitnih citata iz knjige ovde je obrnuto naopačke, kao u nekom brutalnom, bože me prosti, satanističkom ritualu (!), čiji je cilj bio da se sirota Širli, ionako previše abjuzovana za života, posthumno abjuzuje i natera da se okreće u grobu kao čigra! Ja razumem da neko omaši jedan citat, ali da omaši SVAKI, da baš svaki obrne naopačke, to više nije ni „sloboda interpretacije“ ni „pluralizam mišljenja“ ni „umjetnička sloboda“ nego svesno promišljena travestija – travestija s predumišljajem! – zasnovana na sopstvenom kretenizmu i kratkovidosti. (Uzgred, najsjebaniji lik u seriji – a sasvim izmišljen i bez pandana u romanu – je lik licimurske mrtvozornice po imenu ŠIRLI. Slučajnos? Ne bih reko!)
            Finalni okretaj zavrtnja, iliti glogovog kolca, kojim su debili koji stoje iza ove serije, a pre svega Majk Flanagan, rešili da se popišaju na delo koje, nominalno, obrađuju, a zapravo dekonstruišu i pretvaraju u najodurniju sapunjaru ikada maskiranu u gotik-odeždu, vidi se kada na samom kraju poslednje epizode ovi genijalci POPRAVE Širli – odnosno, kada njen čuveni citat, memorabilni, antologijski, svuda-citirani i mega-proučavani i s pravom obožavani početni pasus romana, variran takođe i u poslednjem, PROMENE, tako da umesto „šta god da je hodalo tamo, hodalo je samo“ sada glasi „šta god da je hodalo tamo, hodalo je u društvu.“ Jer, je li, svi ti duhovi su se tamo okupili na žurci poput one na kraju ISIJAVANJA... 
Kad ja svršim, neće ostati ni kamen na kamenu

Samotna, introvertna Širli protiv druželjubivog, masovnoobožavanog i extrovertnog Kinga: dve fundamentalno suprotstavljene koncepcije horora u čeonom sudaru rezultiraju, neminovno, smrću mozga – odnosno, retardiranom, beslovesno vegetirajućom serijom u 10 epizoda koje se rastežu ko gladna godina, a nigde DUHA, nigde strave, nigde humora kojim je Širli vickasto prožela svoj stravičan i stravično dubok roman... Ne, svi su smrtno „ozbiljni“, i baš u toj smrtnoj „ozbiljnosti“ ogoljava se, više nego u Gerisovim petparačkim, cheesy serijalima, sva patetična ispraznost kvazidrame.
Ali, rekoh, nemam vremena da se zamajavam svim tim uslovno sporednim i minornim grehovima ove grešne serije, pa zato idem smesta na suštinu, na srž dijagnoze: koji je njen mejdžor malfunction? Prosto, u tome što ovo nije horor serija; ovo je post-horor serija. Šta mu sad pa to znači? Ukratko, ta fraza začeta je u ovom debilnom članku, OVDE; a ona implicira da je horor po sebi nešto bezvredno i prevaziđeno, pa zato, ako neko danas želi da istražuje mračne sadržaje, to više ne može na stari način, kao nekad, nego na nove, koji kao prevazilaze horor, idu izvan žanra, prave artistički „ozbiljne“ (aha!) eksploracije i elaboracije kakve horor (znate, ono, sa koljačima i maskiranim ubicama; ono sranje sa babarogama, vampirima, ćiribu-ćiriba) nije sposoban da pruži... U suštini, hoće se reći da je „horor“ vredan jedino onda kada nije „samo“ horor, nego kad je više kao neki slipstrim, ili multižanrovski koktel gde je niski horor oplemenjen uzvišenijim sadržajima (drama, triler, SF, fantastique, arty nešto-nešto...).
THE HAUNTING OF hill house je post-horor serija za one koji horor ne vole, kojima je nelagodno da priznaju da ga vole, koji osećaju potrebu da se pravdaju drugima zbog tog žanra, da ga „oplemenjuju“, zato što ga nikad nisu zaista razumeli, jer da jesu (npr. da su čitali POETIKU HORORA), znali bi da tu nema šta da se opravdava i oplemenjuje, to je plemenito po sebi, oduvek bilo i ostalo, a to je ne samo znala nego i vrhunski, majstorski demonstrirala Širli u svom nedostižnom romanu, time što je napisala ne samo jedan od psihološki najdubljih i najsloženijih – nego i najjezovitijih, najstravičnijih horor romana u istoriji!
U ovoj seriji duhovi su METAFORE, ukleta kuća je METAFORA, sve je METAFORA, ali toliko napadno, vulgarno, krupnim slovima, neonskim, drečavim napisano i podvučeno žutim, a „oplemenjeno“ tolikom dozom patetično-melodramskih dijaloga i odurnog glumatanja da ja ovako nešto, u ovoj dozi, nikad nisam video u nekoj iole respektabilnoj američkoj TV seriji: u toj meri da sam imao transfer blama i zbog tih dijaloga, i zbog glumaca koji moraju da ih izgovaraju i glumataju. Evo vam jedan sempl:

I thought for so long that time
was like a line, that...
that our moments were laid out
like dominoes,
and that they...
fell, one into another
and on it went,
just days tipping, one into the next,
into the next,
in a long line between the beginning...
and the end.
But I was wrong.
It's not like that at all.
Our moments fall around us like rain.
Or... snow.
Or confetti.
You were right.
We have been in this room.
So many times and we didn't know.
All of us.
Mom says...
that a house is like a body...
and that every house...
has eyes.
And bones.
And skin.
And a face.
This room is like the heart of the house.
No, not a heart, a stomach.
(...)
I'm like a small creature
swallowed whole by a monster.
And the monster feels my tiny little
movements inside.
You have to live.
I don't... I don't know how to do this
without you.
I learned a secret.
There's no without.
I am not gone.
I'm scattered into so many pieces,
sprinkled on your life like
new snow.

            Šta, nije vam dosta? Evo još, jooooš! SVEEEE!

What were you doing...
all this time away?

Neka, ja ću. Ja sam brži i okretniji.

I was...
holding a door.
Holding a door closed.
I had my back against it
and my arms out wide,
because I knew there were monsters
in the other side
and they wanted what was left
of our family.
And I held it so hard,
I didn't have arms left for the kids.
The monsters got through anyway.
That's what monsters do...

            Mogao bih ovako do sutra da citiram, prosto ne znam da li su gore „realistične“ deonice u kojima familija međusobno kida i grize sebe međusobno kao u nekoj meksikanskoj seriji, ili su pak ogavnije „pojetične“, poput gorenavedenih, gde tetka Flanagan vadi iz ormara emo-tinejdžerku kakva je bio i ostao sve vreme, pa krene da citira opažanja o životu iz svog ružičastog leksikona i dragog dnevnika...
            Ne, ne mogu da odolim: morate da vidite ovu tiradu iz 8. epizode, kad Lezbo seka ogoli srce i dušu svojoj nekro-seki (Širli), a propos gorepomenute scene interruptus vatanja s njenim mužem:

I touched Nell because I had to know.
You know what I'm talking about.
Don't pretend that you don't.
You know what happens
when I touch people.
A part of you knows, it always has.
I had to know and I...
I touched her.
And I felt...
nothing.
Just nothing.
And it spread,
it spread everywhere in me,
this nothing, until I couldn't
feel anything anymore.
I was just this dark,
empty black hole.
And I tried to fill it up,
I tried to fill me back up,
and I called Trish and she came right away
and I felt nothing.
And then I tried to mourn at the wake
and I felt nothing,
and so I drank and I drank,
and nothing worked.
I couldn't feel anything, Shirley.
After I touched her skin,
I couldn't feel...
anything.
And then we're in the basement
and the lights go out.
And I can't see.
And I can't feel.
And I'm just... I'm just floating
in this ocean of nothing,
and I wonder if this is it,
if this is what death is,
just out there in the darkness,
just darkness and numbness and alone,
and I wondered if that's what she felt
and that's what Mom feels,
and it's just numb and nothing and alone.
What if that's what it is for all of us
when the time comes?
And then the lights came on
and there he was, and I...
I didn't see him. I didn't see him.
He was the light in the darkness.
He was a life preserver in the ocean.
I just... I reached for him
because I had to feel something.
I had to feel anything.
And I didn't see him.
I didn't... I didn't see him.
I didn't see him.
I didn't see him!
And he stopped me. He stopped me.
He took my hands, and he said no,
and then I saw him,
and then you walked in.
God, I'm so glad I did it, though.
Because it worked.
Oh, God, it worked.
I started feeling things again,
and I felt... I felt shame,
and I felt grief,
and I felt... scared.
I felt so fucking scared
that I was gonna lose
the only sister that I had left.
And I...
Honestly, I had to do it,
because it felt better than nothing.
That thorough fucking shame
was so much better than that horrible,
empty nothing.
I can't... Shirley, please.
I am... I am so...
I am so, so, so sorry.
I'm so sorry.

            Dakle, ova deonica, otprilike od oko 35. minuta 8. epizode pa nadalje, je za svaku antologiju prećerivanja sa prećerivanjem! Ko tu bude srca kamenoga pa ne prsne u glasan smeh, taj nije čovek i nema šta da traži na ovom blogu!

Mili bože, čuda velikoga,
kada stade Flanagane mladi
iz dnevnika, iz leksikona svoga,
smis'o života potanko da slika
– da ga slika, gotskom slikovnicom,
gotskom slikom al' ozbiljnom prilikom,
napeo se, Flanagan-junoša,
sve bi nešto važno da nam kaže,
ali džaba suve drenovine,
ali džaba samog sebe muči
kad mu nema duha u ukletoj kući.

* * *
Ja toliko. Ako vam je ova serija bila okej, ili nešto jače od toga, obratite se doktoru.
Doktoru Ognjanoviću.

Ali pre seanse prvo pročitajte izuzetan roman Širli Džekson UKLETA KUĆA NA BRDU (u doktorovom prevodu). Ako niste bili mudri da ga na vreme kupite kod Orfelina, budite bar toliko mudri da ga nabavite dok još ima par desetina primeraka preostalih u knjižarama, jer kod izdavača je već rasprodat; na lageru ga nema. Čitajte, i divite se kako je divan HOROR umeo da bude PRE nego što je postao POST...



13 коментара:

  1. Gule, jel možeš malo da pojasniš, nevezano za seriju, Elenorino iskustvo sa kamenjem koje pominje doktor Montigju?

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. šta da pojasnim, kad sve lepo piše u romanu? čitaj! elenor je bila meta poltergajsta - ili je pak imala nekontrolisanu telekinezu jedan kratak period života...

      Избриши
  2. Svaki put kažem sebi: "ne nasedaj na sav taj hajp i preterane hvalospeve" al jbg-a, jače je od mene. Uspeh nekako do 7. epizode ali vala dalje ne ide, što je mnogo, mnogo je. Jedna je Širli, držaću se knjiga, ima ih sasvim dovoljno. Amen doktore!

    ОдговориИзбриши
  3. duhovita reakcija na zidu jednog mog USA frenda i odličnog pisca: What would happen if Mike Flanagan grossly repackaged other iconic horror lines?
    ---"In his house at R'lyeh dead Cthulhu waits dreaming of world peace and togetherness."
    ---Quoth the Raven "You'll feel much better about this one day, and so much sooner than you imagine. Time heals all wounds."
    ---“Last night I dreamt I went to Mandalay again. And it was really lovely. Mrs Danvers had made me a cake, and we all agreed we'd been very silly.”
    ---"We all drink root beer floats down here."

    ОдговориИзбриши
  4. i ne skicirate KO je u njoj ranije živeo i KAKO/ČIME ju je ukletom učinio-la-lo-li-le-la -- ne slazem se s ovim, uvek ponavljas tu jednu istu zastarelu misao. pitanja klasicne motivacije KAKO I ZASTO vise nisu tako bitna, narocito u VIZUELNOJ UMETNOSTI, kod se promenio, bitno je jedino da je kuca ukleta. jedino je neopravdano ako prica nema internu konzistenciju, sama sa sobom.

    nisam gledo seriju nit cito knjigu pa ne mogu dalje da komentarisem

    ОдговориИзбриши
  5. slušaj, tetka, da bi jedna familija, koja dođe sasvim zdrava i čitava u jednu kuću, SMISLENO odlepila baš dolaskom u tu kuću, MORA se nekako to opravdati. da bi priča o njima imala ikakav smisao, značenje, konotaciju, MORA se makar skicirati PRIČA koje su oni sada postali deo. naravno, može priča da bude i to da familija prosto POLUDI ZATO ŠTO JE SEBI PRIUŠTILA (otkud? od kojih para?) ogromnu kućerinu - ali to ovde nije pristup niti slučaj.

    ОдговориИзбриши
  6. ti si namcor iz stare garde kao tirke pa ti beskonacno klistiranje KLASIKA I ZANROVSKIH AKSIOMA posebno dobro lezi. uklapa se u tvoj analno-samokaznjavajuci tip licnosti.

    medjutim, da li MORAMO ili NE MORAMO da znamo motivaciju za ukletu kucerinu zavisi od nasih namera - da li je ta prica kljucna da se prenese poruka.


    nisam pratio flanagana jos od briljantnog ABSENTIA, ako je suditi po proslosti, njega interesuje psihologija licnosti, atmosfera, emocija, a ne SMISAO I KONOTACIJA.

    sto s tice hibrida post-horror itd, to neki put moze GET OUT a neki put ne moze HALLOWEEN, nema nista lose u samom konceptu hibrida, i on je zanr kao i svaki drugi

    ОдговориИзбриши
  7. a ABSENTIA je jedan od retkih fimlova koji su me zbilja uplasili. Nijedan horror pre toga nije, ukljucujuci Halloween, koji je uspeo samo da me istreca par puta, ali uvukao mi se pod kozu u emotivnom smislu nije; i nije me ispunio egzistecijalnom jezom kao ABSENTIA. To je stoga sto je poruka ove price da se najgore stvari desavaju najboljim ljudima.

    ОдговориИзбриши
  8. U romanu je strava bazirana na zlokobnom istorijatu kuce i zlehudoj sudbini familije Krejn, jer natprirodne pojave i stanje u kojem se nalazi Elenor dobijaju na snazi kada se postave naspram, recimo, sudbine usamljenih zitelja, sada pokojnih, starije od sestara Krejn i njene druzbenice iz obliznjeg sela. Na toj sponi je akcenat romana i zbog toga mi nije jasno kako ova serija uopste moze da bude njegova ekranizacija, ako u 10 sati materijala ne stigne da se bavi prirodom i poreklom onoga sto je dato i u naslovu, dakle prokletstvom kuce. Cak ni odrednica posthoror nije opravdanje da se ovo zaobidje.

    ОдговориИзбриши
  9. čuj, ovo i nij zaista ekranizacija, koliko vrlo radikalna reimaginacija - tako da nije u obavezi čak ni da se bavi istim dramskim čvorištima iz originala; problem je u tome što je to reimaginacija bez imaginacije i bez poštovanja ne samo romana iz kojeg je uzet naslov i skoro ništa više (par imena likova, nasumično razbacanih kroz kast) nego, kao što rekoh, bez poštovanja osnovnih žanrovskih datosti: 'ukletost' uvek podrazumeva dejstvo NEKE prošlosti na neku sadašnjost, uvek je to sudar nečeg što je bilo i nečeg što jeste, i ono što jeste sada menja se pod uplivom toga što je bilo. ovo je shvatio čak i KING, u isijavanju i drugde. 'zlo mesto' mora da ima kolko-tolko skiciranu prošlost, likove, profil... a ne da to bude ovako nedorečeno, nedokuvano, ne ni skicirano ko u ovoj seriji.

    ОдговориИзбриши
  10. Pozurio sam da procitam knjigu kako bih ispratio i seriju, ali posle ovoga osvrta odustajem. Kao sto rece gore, uvek nam preostaje The Haunting iz 63.

    ОдговориИзбриши
  11. 'ukletost' uvek podrazumeva dejstvo NEKE prošlosti na neku sadašnjost, uvek je to sudar nečeg što je bilo i nečeg što jeste,

    Osecam se ko na casu opstenarodne odbrane i zastite. Nista nije ZAVJEK VJEKOVMA i nista se ne MORA osim da se jednog dana mre.

    U Absentii tunel nema ni poreklo ni smisao ni znacenje niti proslost utice na sadasnjost, iz prostog razloga sto u osnovnoj postavci vreme nije linearno niti je kauzalno. U Terrifieru ondak Terrifier nema smisao poreklo i proslost, pa je opet more terrifying od vecine novih cudovista.

    ОдговориИзбриши
  12. tetka, upozoravam te na vreme: svaki dalji post na ovu temu biće ti OBRISAN sve dok ne pogledaš seriju i ne počneš da pričaš o njoj. nemam živce da trpim ovde lupetanja nekoga ko nema čak ni elementarnu pretpostavku da govori na temu, nego lupeta i kenjeta neke svoje halucinacije. znači, nije cenzura nego neću da trpim beslovesno trolovanje, makar ono bilo i "dobronamerno".

    ОдговориИзбриши