понедељак, 18. март 2024.

DUNE, Part Two (2024)

 

***(*)

(3+)

 

            Kada se pojavio prvi deo DINE, pre tri godine, nisam o tome pisao rivju, pre svega zato što nisam znao kako da priđem prikazu nečega što je - polovina filma. Jer to nikako nije ceo film. Kako da sudim o polovini pročitane knjige? Sad kad sam pogledao drugi deo, stvari su već dovoljno jasne da se o tome nešto određenije može reći, iako ni sada saga nije gotova, i tek sa trećim delom (koji verovatno predstoji) saga o Polu Atreidu biće sasvim zaokružena. Ipak, sa 2/3 overene DINE može se već doneti nekakav sud. Pa, evo.

 

DUNE, Part One (2021)

*** (3+)

 

            Ukratko: nova DINA je prilično dobra prva epizoda (ili pilot) serijala. Teško joj je suditi kao filmu, jer ona ne nudi iole zaokruženu priču, pa je zato bezveze porediti je sa drugim SF filmovima, čak i od ovog istog reditelja (ARRIVAL i BLADE RUNNER 2), jer su oni ipak barem zaokruženi, imaju početak, sredinu i kraj. Ova DINA to nema. To je, kažem, jedan korektan, zanimljiv film-u-nastajanju koji tek treba da razvije svoju priču i dosegne svoje poente, ovde tek skicirane. Početak je dovoljno intrigantan da ću rado pratiti dalje nastavke, ako ih bude, ali nije toliko spektakularno genijalan da ću proklinjati sudbu kletu i kukati ako se nastavci ne dese.

 

            DINA – knjige

 

            Negde sredinom 1990-ih, kada sam još uvek bio zainteresovan i za SF (za koji sam se u međuvremenu ohladio, bar što se tiče književnog), pročitao sam prvih šest knjiga serijala DINE, zaključno sa DECOM ARAKISA. Početak sage bio mi je zanimljiv zbog intrigantnog sveta, glavnog lika, i nekih neodoljivo zlokobnih (Bene-Gezeritkinje!) i morbidnih (Baron Harkonen!) likova i zbitija. Potonji su imali snažan hororični vajb, i neki detalji možda su nesvesno procurili u NAŽIVO i PROKLETIJE.

Međutim, već od druge knjige počele su polagano da me gube sve te spletke i zavrzlame i sapunice i ko je sad s kim, ko se urotio iskreno a ko se samo pretvara da bi se infiltrirao, ko je izdajnik a ko glumi izdajnika da bi iz senke isterao pravoga, itd itsl. Smaraju me knjige sa preteranim brojem važnih likova (i.e. više od pet), podzapleta i rukavaca, nikad to nisam voleo ni kod Dostojevskog, a kamoli kod nekih koji bi trebalo ipak da me više zabavljaju nego da me teraju da crtam porodična stabla i mape međuodnosa likova da bih u svakom trenu znao „koji sad beše ovaj“.

            Takođe, donekle mi je godio snažan mistički ugođaj koji prožima taj svet, jer u SF-u me nikad nije zanimala mašinerija, hard science, novumi i kurci-palci, zanimala me je kao Književnost IDEJA, a toga u DINI ima više nego u prosečnom SF romanu tog doba. Međutim, odnekle mi je smetalo što je ta mistika prilično besramno prepisana od ovozemaljskih, bliskoistočnih religija i tradicija, što mi je još tada bilo jasno i smetalo mi je da te celomudrenosti koje se ovde-onde prosipaju pojmim kao stvarno tuđinske, odnosno autohtono rođene na nekoj planeti dalekoj od Zemlje, 10.000 godina posle Muhameda.

            Zatim, iako mi je zaplet bio zanimljiv u svojim ranijim, relativno jednostavnim i pojmljivim fazama, čak i tada, a snažnije kasnije, sve više mi je smetalo insistiranje na tim introspekcijskim momentima, tipa: „ko mi ovde radi o glavi, ko s kim ovde zaista u istu svirajku duva, da li se krije neka urota unutar ove urote, i neki dvostruki ili trostruki agent unutar ove zavere?“ To je sve lepo i tačno bilo parodirano u onoj kratkoj ali efektnoj, smehotresnoj parodiji na DINU koja je izašla u jednom od ranijih ALEFA.

            Najzad, kako je to odmicalo dalje, bili su mi zabavni nagoveštaji transhumanizma i nekih vrlo nadahnutih i morbidno-fascinantnih transformacija koje doživljavaju glavni likovi, a naročito uključujući ta mešanja sa „crvima“. To je bilo u skladu sa mojim već tada izraženim interesovanjima i možda je, negde u dubini, na vrlo prenesen, indirektan način, ostavilo traga u mojoj sopstvenoj lavkraftoidnoj neomitologiji koju sam kasnije razvio u NAŽIVOM i PROKLETIJAMA.

            Sve u svemu, bile su mi ok te knjige tada, drago mi je što sam ih čitao onda kad sam imao više vremena za to, ali ne verujem da ću stići (pa čak i poželeti) da im se opet vraćam. Ali, kažem, ima u toj priči, tim svetovima i likovima, dovoljno stvari koje me i dalje zanimaju da sam bio zainteresovan da ispratim njihove ekranizacije (ne računajući SYFY seriju – toliko daleko ipak nisam išao).  

            Moje misli o Linčovoj DINI imate OVDE, a što se tiče nesuđene verzije by Jodorovski, ukratko: bio bi to frikšou u svemiru bez glave i repa, nešto kao HOLY MOUNTAIN meets Lynch. Skoro sigurno bi to bio trainwreck od filma (a naročito od adaptacije), mada bi svakako bio zanimljiv (unikatan!) trainwreck za gledanje (jedno?). Mislim, realno, koliko puta ste gledali SVETU PLANINU? To je jedan od onih filmova za koje vam je drago što postoje, i divite se činjenici tolikog ludila na ekranu, ali nije baš nešto čemu se čovek naročito često (ako uopšte) vraća. JODO-DINA bi bila malo pogodnija za reprizu zbog SPOT THE LOONEY momenta, jer bi bila nakrcana zvezdama i imenima, koji bi POJELI i priču (Salvador Dali!) i film kao takav. To bi sve bio show stopper do show stoppera, a ako je nekome Linčova DINA bila nerazumljiva, kod Joda ne verujem da bi i prisenak zapleta bio vidljiv, a kamoli skica razvoja likova, tema, ideja… Svi bi jahali džinovske kurce i preobražavali se u džinovske kurce i živeli bi u palatama čije kupole izgledaju kao glavići džinovskih alien kuraca.

            Što me dovodi do verzije Denija Vilneva: na osnovu prve dve njegove DINE mogu reći da je on verovatno najbolji mogući reditelj za taj i takav materijal. Mislim da je izvukao najbolje odatle, da je pametno promenio to što jeste – vidim da DINA-sektaši cvile po internetima što je izbacio Herbertove „tri godine kasnije“ i „deset godina kasnije“ skokove, što smatram apsolutno nužnim: film traži jedinstvo vremena i radnje (ne računajući eventualni prolog i epilog, if any), i dobro je što je ovde zaplet sabijen u nekoliko meseci, koji se kod Perverta rasteže na godine. Malko je i skresao broj likova, i ako je, ali nije dovoljno, trebalo je još radikalnije to da radi!

            Ono što je bitno, priča je prilično strimlajnovana, jasna bez uvredljivog crtanja i objašnjavanja, a kast je inteligentan i dobro režiran tako da tu niko ne štrči iz priče (kao što to čini bar 2/3 frik-likova u Linčovoj DINI) nego joj služi, i doprinosi svojim zauzdanim i lepo kanalisanim kvalitetima. Za Šalamea sam odma reko da će biti zvezda. Čim sam ga video u CALL ME BY YOUR NAME uskliknuo sam: LISAN AL GAIB! Dobro je on i ubedljivo preneo taj razvojni luk od naivnog i blagog mladića, preko izmučenog princa-u-izgnanstvu, do vođe revolucije i budućeg verskog i ratničkog vođe i genocidaša u nastajanju.  

Rebeka Ferguson je odlična kao njegova keva iz Sekte, što ne čudi jer i ona je jedna od nedovoljno hvaljenih prvorazrednih glumica današnjice (i strašno opičena i zabavna osoba, ako pogledate njene intervjue na Jutjubu). Dobitnica Zlatnog Gula za DOCTOR SLEEP, a bože zdravlja, biće toga još! Daj Azatote da je još neko kastuje u neki horor…

Stelan Skarsgard je pritajeno morbidan i jeziv kao Baron, sasvim prikladno ozbiljnom tonu filma (mada razumem da je za Linčovu KIČ-PARADU prikladniji bio onaj drečavo gnusni, karikaturalno preterani Kenet MakMilan).

Šarlota Rempling u 2. delu bolje zasija kao mama na Bene-Gezeritkinje, a Havijer Bardem je dobro kastovan za lik koji je u startu plitko napisan (zatucani pustinjski fanatik) i koji je sad, u 2. delu, s pravom postao najiscrpiji inspirator komičnih mimova.

Ostin Batler je iznenađujuće dobar za nekoga koga sam smatrao prosečnim manekenom-„glumcem“: prikladno je jeziv i zločest, mada se možda malko preteralo s njegovim zlom do ivice samoparodije. Ujedno, samo da ima tanje usne, a ne ovako skoro napadno „ženske“, bio bi kao preslikan iz sekte mojih ćelavaca iz NAŽIVOG…

Što se zapleta i idejnosti i značenja tiče, nemojmo se mnogo zanositi: nevoljno mesijanstvo je beskrajno pametnije i zabavnije obrađeno u ŽITIJU BRAJANOVOM i POSLEDNJEM HRISTOVOM ISKUŠENJU a mit o belom kolonijalnom izbavitelju pustinjskih zatucanaca nesamerivo je i vizuelno i psihološki i konotativno jače razrađen (i preispitan) u LORENSU OD ARABIJE.  

Herbertov roman je jedna relativno površna BAJKA maskirana u kvazi-SF: i nemam sad ni vremena ni volje da ulazim u to koliko je nenaučan, neozbiljan i fantastičan (biološki neodrživ) taj ekosistem u kojem između pustinjskog miša i džinovskog crva dugačkog stotinak i više metara – nema NIŠTA. Šta jedu ti crvi?! Odakle energija tolikim zverovima da riju po pesku? Aah, da, čarobni ćiribu-ćiriba „začin“ je odgovor na sve! Okej! Isto kao i njegov Mekgafin značaj za zaplet, totalno apsurdan ako zastanemo na duže od deset sekundi da razmislimo zašto je taj „melanž“ toliko bitan čitavom svemiru – koješta! Njime vidoviti postaju svemirski šoferi (Navigatori) da se ne sudare s planetom dok jurcaju kroz svemir, a ne koriste ga kojekakvi Harkoneni da zvirnu u budućnost i vide koja kombinacija nosi sedmicu na kosmičkoj lutriji.

I kao i u svakoj bajci, tu ima jezivih uprošćavanja: čitave dinastije i narodi i planete se svode na jedan prostodušni princip – dobrice Atreidi na zelenoj planeti, zli i perverzni Harkoneni na crnobeloj, komični Arapi U Svemiru valjaju se u pesku/začinu (nafti), a da se ta bajkovita prostodušnost zabašuri, imamo trista likova, zapleta i podzapleta i urota unutar urota da se, na površini, zakomplikuje jedna suštinski prosta i čak detinjasta pričica.  

Vilnev čini koliko je ljudski moguće da se ta prostota prikrije i da se publika zaseni odličnim efektima (vanredno dobra, kreativna upotreba CGI-ja, moram reći), scenografijom, glumcima i pripovedanjem koje drži vodu i intrigira – mada, s druge strane, kao i u svim njegovim dosadašnjim SF-ovima, fali tu neka duša, srce, fali neki Šmek veći od života, fali ZAČIN koji odvaja istinski velike filmove (petice) od onih koji su vrlo dobri i okej za gledanje (jake trojke) ali fali im snažan, živ unutrašnji povod za kult i strast i obožavanje i sečenja vena i višestruko gledanje.

Prema tome, njegove DINE su vrlo dobri SF spektakli koji od materijala za dečji film uspevaju da naprave nešto što, ako se ne razmišlja previše, uspeva da DELUJE kao da je za odrasle, zrele, promućurne gledaoce koji traže nešto više. U doba Marvel i DC slikovnica za retarde natrpanih osrednjim CGI efektima za neprobirljive, njegove DINE izgledaju kao kvantni skok, kao ničim zasluženi kvalitet, kao filmovi za odrasle, ali to je samo zbog pozadine na kojoj se javljaju. Hvala im što postoje, lepo ih je gledati (i to u bioskopu, koji me inače sve ređe mami), i stalno tu ima šta da se vidi i u čemu da se uživa, ali – za jedno, maximalno dva gledanja u najboljem slučaju.

Drugi deo mi je prijao malko više nego prvi, jer tek tu dobijamo pay-off za brdo toga što je tek pristavljeno da se krčka u 1. delu; i rado ću pogledati i 3. deo, kad izađe za koju godinu, tim pre što bi on trebalo da zađe u „najdublje“ i „najmračnije“ oblasti ove pripovesti, kad naš „dobri junak“ postane – galaktički ratni zločinac i genocidaš. Da li izgaram, jedva čekam, samo o tome mislim, pratim svaku vest o tome? Ne. Ali veseli me što će se to desiti, i kad dođe, pogledaću. Ako nastavi ovaj uspon, mogao bi da dobije čak i 4- od mene.  

Inače, čujem da se sprema i TV serija o Bene-Gezeritkinjama, koje su mi oduvek bile jedan od fascinantnijih delova DININE mitologije. Sumnjam da će to da se uradi kako treba (mračno i politički nekorektno), ali svakako ću proveriti.


9 коментара:

  1. Meni je mnogo jasniji Life of Brian koji je ovde višeslično istaknut. Svi mi kažu da odlegam Dune prvo I, ali ja te energije za sada nemam. Zaspao sam na jedinici ni 20% nije prošlo od filma. Možda, nekad. Verujem rivjuju, eto.

    ОдговориИзбриши
  2. Generalno je film solidan, dobar, iako ja imam malo zamerki oko izmena knjiskog predloska i odredjenih likova ( neke cak izmene su dobrodosle, ali retko ko danas kao Frenk Darabont ili Rob Rejner zna da adaptira materijal kako valja ili kao Kjubrik da se inspirise :). Takodje, smeta malo i manjak ekspozicije ali da ne cepidlacimo, iako, zao mi sto nije ubacio Spacing Guild :) Iskreno, te izmene u knjizi su mi vise problem za dalje i Part III - koji moze da nam donese malo vise ''cudnih i mracnijih elemenata''. Sto se serije tice, izgleda da izlazi ove godine ali kako tece produkcija mozda i sledece. 3 godine snimanja serije i valjda su snimili pola da bi se dvoje glumaca posvadjalo i otislo pa su resili da snime nesto totalno drugo.

    ОдговориИзбриши
  3. Ne mogu prežaliti isecanje Polovog pustinjskog sazrevanja i sučeljavanje s vlastitim demonom/demonima u pustinji, što je, mnim, kardinalno začinsko-epizodno ogrešenje. Mislim da se onda s takvom zbrzanom dinamikom ili povremenom patetikom zgrešilo i prema ljubavnoj liniji Pol-Čani koji mi eto nisu baš bili najuverljiviji kao spojka [niti mi je Čani kao amazonka uverljiva bila]. Jer, spojka bi, s proročanskim prolećnim Vaskrsom u vezi, trebalo da bude jača od smrti, a Vaskrs je došao podjednako ravno kao Neovo oživljavanje Triniti. Kad sam već u analogiji, Stilgara koji je sveden na karikaturalnu figuru (nepogrešiv li je kolektivni bioskopski smeh!), mislim da je trebalo više igrati/izgrađivati kao Morfeusa, a dalje i Stilgarov odnos s Polom. Mislim i da bi efektnije i suvislije bilo - s obzirom na ono što nam je sugerisano da će se zbiti - da se Polov mesijanski status sve vreme održavao u dvosmislici (recimo: izvornost/planiranje, jeste/nije), kao i to da su profetski snovi/vizije bili još iskrzaniji i da se Vilnev mogao još više poigravati s njima, činiti ih dvoznačnijim, pojačavati njihovu punoću i prozirnost, vizionarsko uprizorenje namesto izgovorenog itsl, uporedo sa razvojem Polovih moći.[Zamisli viziju buđenja s onu stranu!]

    Što se tiče izgradnje sveta, ovde je svojevrsni blef sjahivanje s crva, naročito kada čitavi odredi putuju na njima. Poneke epizode dođu i kao usputno (ubrzano) dosećanje. Konkretno, ovde mislim na epizodu s atomskim naoružanjem za koju bi izglednije bilo da su je prvobitno postavili u Kecu, a ovde aktivirali sa ponovnim iskrsnućem Džoša Brolina. Toj usputnosti može da se doda i ono finalno "Uvek ću te voleti". Da sam Čani, oterao bih ga u pripizDINU.

    Ne znam kakav je tvoj utisak, ali su mi specijalni efekti u gladijatorskoj areni Harkonen po jeftinoći upriličenja vidno odudarali u odnosu na ostatak filma. Also, delovalo mi je i da će imperator Voken, samo ako se malo jače napne da prdne, ispustiti dušu,...

    Otud mi je više prijao DinoKec u odnosu na DinoDva, ali, u svakom slučaju, sa sličnim osećajem kao i ti, (d)očekujem DinoTri.

    ОдговориИзбриши
  4. Mene još čeka Dina 1 na polici, valjda ću se naterati da je pročitam. Ostale delove sasvim sigurno neću kupovati. Od filmova sam pogledao samo verziju iz 1984 godine - jedva. Možda bi utisak bio bolji sam ga gledao naprimer baš te 84 ili makar 94, ali tad sam još uvek bio u tatinim mudima. Nekako mi se čini sudeći po osvrtima, da je Dina više za format - mini serije, ako ne i serije od par sezona...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. da, serija bi bila idealan format za tu PRIČU ali onda možda ne bi bilo budžeta za SPEKTAKL, za jahanje crva i masovke...

      Избриши
    2. Pokusao sam da procitam serijal Dine pre 2 godine, nisam otisao dalje od polovine prve knjige.
      Nije mi legla, jedini interesantan lik mi je bio glavni lik i njegova prica, ali je taj deo bio ugusen sa mnostvom sporednih i dosadnih likova i prica.
      Nije bolje prosao ni Gospodar Prstenova.
      Probacu sa ovim filmovima.

      Избриши
  5. kako može horor zaludjenik da skapira SF ? Kakva bre ,,mistika,, u SF-u ??

    ОдговориИзбриши
  6. Bibliografija Filipa Dika, Klarka, mistične raste i različiti kultovi kod Gibsona? Stalno stremljenje prema liminalnom kod Balarda. Ili SF iz šezdesetih, gdje je redovno korišten kao format za pakiranje svakakvih pseudoreligijskih tripova. Jodo + Moebius saradnje. Na primjer: Alien, nekad Horor, kasnije ekstrapoliran u SF teologiju.

    ОдговориИзбриши
  7. vidi, žanr poput horora ima svrhu da podstiče sumnju i nesigurnost, da stvara ugroženost. Mistika i magluština. A SF, a posebno Hard SF, radi upravo suprotno. Razlupava sve to, objašnjava. Poput detektivskog romana - raskrinkava. Mene i druge istinske zaljubljenike u SF, recimo kada čitamo Klarkov ,,Sastanak s Ramom,, boli uvo za tamo neke emotivne probleme astronauta, strahove itd. nas zanima ,,kako Rama radi,, kako je sklepan sav taj hardver, kakav je njegov pogon, po kom principu funkcioniše biosfera itd.itd. Nema nikakve mistike kod Klarka ili bilo kog pravog SF pisca. Tamo gde se mistika i neke neobjašnjive stvari pojavljuju, to onda uopšte nije SF, već ,,tehnološki dekor,, tu samo služi kao oblanda. I najvažnije od svega - pravi SF, za razliku od horor žanra koji može biti umetničko stvaralaštvo, niti jeste umetničko stvaralaštvo, niti tome teži. To nije cilj SF-a. Cilj je spekulacija idejama. U tome uživamo mi koji razumemo šta SF jeste

    ОдговориИзбриши