недеља, 27. март 2011.

THE WHISPERER IN DARKNESS (2011)


***
3-
kao što već najavih tokom postovanja mojih lavkraftovskih lendskejpa, evo još HPL exkluzive.
dobri ljudi iz udruženja građana H.P. Lovecraft Historical Society poslali su mi DVD skriner svog novog sočinjenija u znak poštovanja za moje zasluge za narod i lavkrafta, a ja sam im to uzvratio rivjuom koji je premijerno objavio prestižni filmski sajt TWITCH.
            u pitanju je dugometražna ekranizacija jedne od lavkraftovih solidnih, ali ne baš vrh-vrhova priča, koju bih, da je samo kraća, metnuo u NEKRONOMIKON. ovaj film je u svakom pogledu ambiciozniji, a u ponekim pogledima i bolji od THE CALL OF CTHULHU (2005) iste ove ekipe entuzijasta. naravno, you win some, lose some prelaskom na zvuk i konvencionalniju naraciju, ima manje tog oniričkog ugođaja kojeg je KTULU imao, ali s druge strane, ovo već jeste film, i po trajanju, i po storitelingu.
            no, da se ne ponavljam, evo dole šta sam kazao u svom rivjuu na engleskom, u kome nisam hteo da suviše potenciram neka moja HPL cepidlačenja jer ona široj publici ionako teško da će smetati koliko meni. en generale, zadovoljan sam filmom, želim mu uspeh, i da nastave ovako, i još bolje.
            pre nego što se odjavim i prepustim reč mojoj english-writing personi, samo još da napomenem da ovo nije kraj, i da za koji dan ovde stiže još jedan HPL-ovski inozemni exkluzivitet just for ghoul's eyes - and for the cult, of course.


THE WHISPERER IN DARKNESS (2011)

review by Dejan Ognjanovic
as originally published on TWITCH


The Whisperer in Darkness is the first feature length film by the folks from the H.P. Lovecraft Historical Society. Their version of The Call of Cthulhu (2005), directed by Andrew Leman, was a brave and surprisingly successful medium-length film (47 minutes) done with a lot of care and talent. Unlike numerous other flicks which (ab)use Lovecraft's name merely to sell yet another same-old creature feature and/or slasher, The Call of Cthulhu was obviously a labor of love, but also of knowledge about what makes the Great Old One truly great. 
 
It was shot in the style of a 1920s silent horror (which means: in glorious black and white), with period-style music and inter-titles. The Call... used the legacy of German expressionism in its high contrast photography and play of shadows, visible also in the stylized sets a la Cabinet of Dr Caligari with weird shapes and angles to depict surreal dreams and the non-Euclidean geometry in the city of R'Lyeh.   
The Whisperer in Darkness is a far more ambitious effort, and not only in terms of its running time (103 minutes). If Cthulhu was done as a re-enactment of 1920s horror, then The Whisperer, directed by Sean Branney, looks and feels like a long-lost noir-style horror from the 1940s. 
 
Shot in "Mythoscope", this time with sound, but still in black and white, it is clearly a letter of love and dedication to H. P. Lovecraft, one of the greatest horror writers of 20th century. 
 

It follows the novella it is based on (published in 1931) pretty closely, up to a point, and deals with Henry Akeley (Barry Lynch), a farmer secluded in the woods of Vermont who discovers strange, not-of-this-earth footprints (that is, hoofprints; or are they clawprints?) around his home and begins to suspect a race of creatures from the distant gulfs of space abducting some men and beginning a clandestine invasion of our wold. 
 
He corresponds with professor Albert Wilmarth (Matt Foyer) from the Miskatonic University, who decides to visit him and decide for himself if there is any truth behind the letters and curious photographs he was sent. 

This film is obviously made by Lovecraft's followers primarily for other like-minded individuals, with no big concessions made to turn it more commercial – although the action-packed ending, significantly altered from the one in the novella, may seem like an attempt to liven up things a bit and provide a more suspenseful climax than the original had, based as it was on a rather predictable "twist".  
The Whisperer in Darkness certainly has a far greater commercial appeal than its almost avant-garde experimental Cthulhu predecessor, but its intentionally old-fashioned approach (and black & white photography) will probably limit its appeal to the Lovecraft initiates, SF-horror enthusiasts and the remaining adventurous followers of the weird cinema as its primary target-audience.
Viewed as an adaptation of a genre classic, it is pretty well done, though the first half may seem too talky to some. It would've been nicer to see the creepy contents of the farmer-to-professor correspondence dramatized instead of mostly narrated and presented through dialogues. Charles Fort, a famous weird-phenomena enthusiast from the 1930s (when the story and film take place) has a clever cameo in an episode (not in the story) in which professor Wilmarth has a discussion with Fort, live on radio, about the modern science and its attitude to "wonders" and mysteries of existence. 
 
Lovecraft's twist about "the whisperer" is revealed shortly after one-hour mark, and the remaining 30 minutes or so offer events, action, chase sequences, creatures, horrors and visual concepts completely invented by the makers (the screenplay is written by Branney and Leman). 
Some Lovecraft purists may find the action-driven climax too different from what the novella is about, but others will be happy to see the well-made scenes of flying creatures chasing the small airplane and the ensuing struggle. 
 
The CGI aliens are the only obviously modern visual element in a film otherwise pretty minute and accurate in its period setting and dedication to the style of vintage horrors. The design of creatures and their various alien gadgets are excellent and rightfuly reminiscent of the retro-futuristic machinery from the covers of classic Weird Tales
My greatest complaint, other than too many "photographs of people talking" (as old Hitch would say) in the first half, would be the lack of sufficiently thick atmosphere in the Vermont woods. Lovecraft envisioned the plot based on his travels in the region, and conceived it as an exercise in mood and creeping hints of something sinister lurking in the silent and lonely hills and forests. 
There should've been more than a few brief shots of that in the film (some involving fine miniature work). Also, the ending resorts once again to the cliché of people in queer robes shouting incomprehensible things while invoking strange "Gods". This is not only done to death in practically every other "Lovecraftian" film, but is also utterly incongruent with this particular plot, in which the occult has absolutely nothing to do with its SF concepts. In a film pretty faithful to Lovecraft this is an unnecessary slip.
In terms of filmmaking, The Whisperer in Darkness is exquisitely shot and edited by David Robertson and very well directed by Sean Branney. The latter has already won the Audience award for Best director at the SFF-rated Festival of SF and Fantasy Film in Athens. The low budget origins are visible but expertly overcome by good costumes, elaborate production design and, of course, by the crisp photography. 
The loving attention to period detail is, after all, to be expected from the people who call themselves "H. P. Lovecraft Historical Society", and this adds to the intriguing viewing for those in the mood for such a blast from the past. The makers certainly showed that one doesn't need 150 million dollars, nor Tom Cruise, to make a very good HPL adaptation. Besides, their actors' motivation is enthusiasm, not dollars, and this clearly shows in every frame of the film. 
 
They deserve success for their efforts, and if they continue their evolution along the lines already sketched, after the 1920s and 1940s hommages, their next film will be probably in color, styled after Roger Corman's and other AIP Lovecraftian flicks from the 1960s. Let's just hope they remain closer to Lovecraft's spirit than those.

субота, 26. март 2011.

Ghoul's Artwork: Lovecraftian Landscapes

u prethodne dve HPL instalacije razotkrio sam neke moje lavkraftoidne monstruoznostikvazihumanoidne mutante, leprozne lešo-stvorove i razne slikovite preobražaje, a zatim i skroz neljudske gulove, demone, bogove i slična nekrštena čuda.
            da ne bi ostao utisak da je taj uobičajeni (monstrumski) vizuelni momenat bio jedini u mojim omažima lavkraftu, evo i nekih pokušaja hvatanja lavkraftovske atmosfere i ugođaja vezanih za neke lendskejpe ili prizore u kojima body horror nije dominantan, ili ga nema uopšte.
            najveća većina ovih radova je iz 1990ih, a 'dagon' je najnoviji (iz jeseni 2003. godine, crtan na nekom predavanju u berkliju). sada sam ih samo malo provukao kroz kompjuter, ofarbao i malo se igrao nekim efektima, jer mi se čini da sam ih time uglavnom unapredio, koliko se to moglo.
            za početak, ipak, tu je jedan HPL monstrum pretekao od prošlog puta, a zatim – MOOD!
            PS: ovi radovi ne samo što kompletiraju jednu staru priču, sa ovim mojim artworcima, ili barem njen HPL deo, nego i najavljuju nekoliko novih, uzbudljivih i hiper-exkluzivnih ghoul-only HPL-related rivjua koji će se ovde naći u narednih par dana.
            stay tuned to ghoul's HPL tune - and click to see bigger!
 














 



петак, 25. март 2011.

SEASON OF THE WITCH (2010)

**    
2+
ovo je budalaština namenjena isključivo za ljubitelje celuloidnog sira. this is cheese, if you please. ko voli, nek izvoli, a ko više ceni svoje vreme, a nema toleranciju ka trešu & kiču, i preferira da gleda nešto malkice manje braindead – nek se kloni.
prolog je otprilike jedina scena vredna kolko-tolko pažnje: egzekucija tri veštice na mostarskom mostu (il nekom njemu sličnom), i horor posledica toga po jednog koji se vrati na mesto zločina usred noći. wiseguy!
već na početku 'pravog' filma (!) sve je jasno: vidimo nika kejdža, krstaša-najamnika, kako zajedno sa perlmanom juriša sa mačem na nevernike (muslimane). kolje kejdž i levo i desno, kroz godine i decenije: vidimo 10ak klanja ovde, pa onda 10ak klanja drugde, 2 godine kasnije, pa onda još 5-6 ubistava u nekoj trećoj pustinjskoj rupi, al zimi (?!). koljem danju, koljem noću, koljem, sele, sve što hoću! nema predaha u genocidu, ni po suncu ni po snegu, a sve vreme njih dvojica izbacuju imbecilne 'pošalice' oko toga ko će da plati piće večeras kad se obloču posle ove kasapnice, pošto se takmiče ko će više da ih pokolje. ali pošto kolju arape, podrazumeva da je sve to okej, i čak nekako zabavno. baš su šašavi ti krstaši, poklaše pola arabije, hi hi hi hiii (kaže nam film).
kejdž u tih 5-6 minuta pobije više arapa nego bata životinja nemaca za ceo jedan partizanski film. al nije to sve: najbolje dolazi kad kejdž upadne u nekakvu požarom zadimljenu tvrđavu, i u njoj na vrh svog mača u onoj gunguli slučajno natakne - devojku.
au, muke! joj, nevolje! kuku, bože! ubio sam ljucko biće!
svih onih 79.463.956 arapa koje je pobio – nema veze, šta sad, to mu je sve u rok službe. ali ovu curu što je ubio nevinu, pa to je preokret u životu, to je stani-pani, to je strašno nešto što kejdža navede da preispita svoj život masovnog koljača-za-pare, te on iz čista mira otkaže svoje najamničke usluge gazdi i kaže nešto u stilu: 'ej, momci, nije ovo više za mene. odo ja nazad u evropu da gajim rotkvice, a vama srećan pokolj, al bez mene, he he he heee...' a ovi ga još i puste. i njega, i perlmana.
eto, o takvom se filmu radi.
u evropu uđu negde oko slovenije, a ubrzo potom, nisu ni 3 minuta na kopnu, a već ih angažaju da otprate jednu osumnjičenu za veštičarstvo do manastira u nedođiji gde se krije nekakva knjižurina iz koje će da čitaju specijalne latinske mađije za anti-veštice. il tako neko sranje. 
nema druge, to je strašno bitno da se uradi, i da se angažuje još nekakva pratnja za tu akciju, a na sve to njima se pridruži još i mladunac željan dokazivanja (robert šijan, izuzetan glumac kome ovde nisu dali nijednu repliku, nijednu akciju, nijedan momenat da to uopšte pokaže onima koji nisu gledali tv seriju MISFITS).
fast forward preko nekoliko mlako nezanimljivih 'akcionih' i 'horor' scena koje bi mogle zadovoljiti samo najneprobirljivije retarde, i one kojima ne smeta videoigričasta 'estetika', pošto je ovo zapravo animirani film, u kome su skoro sve kulise, pozadine, ambijenti itd. nacrtani u kompjuteru, pa zato ne očekujte neki gritty srednji vek, kao u BLACK DEATH, il daleko bilo kao u THE DEVILS! ne, ovo je strogo 'srednji vek' as reimagined by hollywood's video games & video clip designers.
i eto nas već na kraju, u kome se otkrije ne samo da je prelepa veštica ZAISTA bila veštica (ko da je neko uopšte sumnjao u to?) nego je, povrh toga, bezveznjački cgi demon koji je zloupotrebio ovu družinu da bi stigo do manastira do koga inače nikako nije mogo kako bi došo u posed onog nekronomikona (izem ti demona! valjda nije znao gde je manastir? il ga mrzelo da putuje sam? ne sećam se najbolje jer mi ovo sve već blaženo čili iz mozga).
fast forward preko neke bezveznjačke kompjuterski-crtani-film 'akcije', i eto nas već do limp dick kraja. kejdž gine, junački: žrtvuje se za sve nas, koji nismo ni znali kakvi su nas junaci u videoigričastom srednjem veku odbranili od demona nesposobnih da lociraju željeni manastri bez pomoći nikolasa kejdža i njegovih comic sidekickova! i torturi je, time, kraj.
SEASON OF THE WITCH je, vaistinu, retko glup, nebitan izgovor za 'film' u kome je sve, ali APSOLUTNO SVE FEJK FEJK FEJK, od kejdžove kose do kejdžove motivacije do zapleta do veštice do demona do cgi vukova do cgi bekgraunda do... svega što vam padne na pamet. potpuna bezukusna budalaština, žvaka za mozak. i to turska žvaka. sažvaći, pljuni, i 10 minuta kasnije nećeš se ni sećati da si je žvakao/la/lo.
istina, možete proći i gore: da umesto ove, pogledate SEASON OF THE WITCH by đorđe romero (1972), koja je jedanput dosadna i bezveznjačka dramurdetina i smaračina nehumanih razmera u poređenju s kojom je ova kejdžijada pure FUN. ali samo u poređenju s tim. ipak, ima na raspolaganju sasvim dovoljno DOBRIH filmova da ne morate tragati za takvim opravdanjima za traćenje vremena na ovo.

четвртак, 24. март 2011.

PA NEGRE aka BLACK BREAD (2010)


 *** 
 3+ 

ne verujem da je iole iskusnijim pratiocima ovog bloga potrebno objašnjavati ko je agusti viljaronga (ukratko: jedan od najboljih, a meni lično i najdraži, od živih španskih reditelja) niti čime je svoj ghoul-status zaslužio: ovde na blogu imate moje rivjue njegovih srednje-dobrih filmova MOONCHILD i ARO TOLBUKHIN IN THE MIND OF A KILLER kao i njegovog manje znanog horora 99.9 (1998) ali i njegovog vrlo dobrog, mračno mučnog EL MAR aka THE SEA (2000). 
svakome ko zna šta valja dovoljno je reći i ovoliko:
novi film agustija viljaronge!
i dodati: he's still got it!
rivju je, maltene, izlišan, ali ću ipak napisati par impresija.
površno gledano ovo može da deluje kao tipična dramurda rađena ciljano za nagrade: teški istorijski trenuci prelamaju se kroz oči nevinog deteta i bla bla bla: the czechs did it! kusta did it! the simpsons did it! south park did it! everybody and their grandmas did it! da, složiću se. al nije to isto kao kad ga viljaronga radi. 
da, ovo jeste njegov film najbliži mejnstrimu od svega što je do sada potpisao: štaviše, srce mi greje činjenica da je početkom godine sa ovim pokupio praktično sve postojeće GOJA nagrade (španski oskari), ispred nosa dela iglesiji, čija je TUŽNA TRUBA tužno zasvirala na kraju ceremonije, sa samo dve sporedne nagrade (za viz. efekte i šminku!) dok je viljaronga odneo šnjur sa (skoro) svim ostalim – 9 od 14 nagrada, uključujući za naj-film, naj-reditelja, naj-adaptaciju scenarija i naj-glumicu. 
međutim, CRNI LEBA zasigurno nije viljarongina 'prodaja' već, nadam se, samo mudar potez kojim će, zahvaljujući pomenutim nagradama, svoj naredni film snimiti malo brže – svoj prethodni dugometražni uradio je zajedno sa još dvoje reditelja, daleke 2002. pa se i ne može smatrati sasvim njegovim; poslednji skroz svoj film (EL MAR; glavni glumac otuda igra i ovde) uradio je –gad dem!- 2000. godine!!! sa svim ovim gojama, na naredni valjda nećemo čekati 10 godina. dajte pare čoveku, slepci, kad je već toliko puta pokazao da zna znanje!
anyway, pošto je film vrlo dobar i ima moj pečat preporuke, neću da ga spojlujem: reći ću da je u pitanju drama, i iako nema gimmick-twistove, postoje neke važne i teške tajne koje je bolje da otkrijete u samom filmu, a ne u nekakvom rivjuu. ono što je bitno reći jeste:
viljaronga je, sa svojom više puta dokazanom osećajnošću prema detinjoj vizuri (naročito u IN A GLASS CAGE i MOONCHILD) pravi čovek da uhvati srž uma i percepcije deteta suočenog sa nekim ozbiljnim užasima. zato ovde nećete videti nekog debelog malik-malik-na-govno-nalik-a, niti pak debelog dimitrija vojnova koji recituje i vergla nekakve starmale tupljavine iz uma gorana markovića, već umesto tih spodoba ovde imamo jedno nedebelo i neantipatično, čak anđeloliko DETE.
taj dečak nadasve ubedljivo, i svom dobu prikladno reaguje na zaista grozne stvari u fašističkoj španiji netom posle rata. nema tu ni sentimentalizacije a la češka škola, a ni poetizacije a la giljermo del toro (PANOV LAVIRINT), mada postoji specifična viljaronginska atmosfera sveprožimajuće i nowhere-to-run blizine zla i mogućnosti da se najgore stvari dese najboljima i najnevinijima, što kreće već od uvodne, žestoke i šokantne scene (nema u njoj explicitne krvi, ali to što se desi je tako zamišljeno, i režirano, da je teško izbrisati iz pamćenja! vilja at his violent gruesome best)! 
detinjstvo ima svojih draži, i vilja ih sjajno hvata, ali detinjstvo je takođe i doba najveće ranjivosti, i nju on hvata još bolje i upečatljivije, sa gotovo nemilosrdnim odsustvom patetike: npr. iako tu postoji neka curica, i neki zameci ljubavisanja pa zamalo i nečeg opipljivijeg između nje i dečaka u glavnoj ulozi, reditelj mudro izbegava holivudizaciju klišea 'boy meets girl', i umesto toga pruža realniji i složeniji odnos među njima, plus retko zanimljiv portret jedne neobične devojčice, ratom jače okrznute, telesno ali još više duhovno. kroz nju se, recimo, mnogo bolje vidi pogubno dejstvo rata, gde se uvek može reći 'the lucky ones died first', ali gde su prave žrtve 'preživeli' - oni kojima je duša ostala okrznuta, ili uništena…
upravo u hvatanju tih suptilnih nijansi vilja je nedostižan: njegov smisao za detalj je perfektan kao i uvek – njegovom svetu se veruje, osećaju se mirisi, boje, senke, zvuci, to je TO, a čak i poneki tipski lik (bogatašica, pajkan, baba…) kreiran je tako da odskače od klišea i funkcioniše kao živ. španski građanski rat i fašistička diktatura zaista su jedna od gadnijih stranica istorije ionako gadnog 20. veka, a ja moram reći da CRNI LEBA kao malo koji film koji videh na tu temu uspeva da zaista opipa puls tog užasa i da ga predstavi na indirektan, ali zaista time upečatljiviji način – možda čak i suviše uspelo vilja hvata taj KOŠMAR i HOROR jer, kao nepatvoreni majstor horora, on zna da ga prepozna, zabeleži i prenese. 
naglašavam: ima nešto violentnih scena, što prikazanih, što sugerisanih, ali groza nije u njima koliko u psihološkoj stravi, u patologiji likova, u odnosima i patnjama nanetim ne pesnicama niti noževima, nego rečima, odlukama, lažima, izdajama… a viljaronga je, kao retko ko – možda još samo haneke, i mestimično fon trir – imaginativan kad treba pokazati na delu kolika svinja može da bude čovek (istina, ovo je zasnovano na romanu pa ne znam koliko je njegov scenario veran tamošnjim zbivanjima, ali veština da se uhvati boleština međuljudskih odnosa, i prikaže (ne)humana štroka, tipičan je njegov talenat.
neću hvaliti očiglednu divotu slika kojima ovo ilustrujem: fotografija je (kao i uvek kod njega) besprekorna, gluma izuzetna, atmosfera – viljaronginska, priča je teška i mračna ali ne potpuno deprimirajuća (uostalom, prošarana je sa nešto poezije, nevinosti, lepote, humora, idealizma…) i sve to zajedno čini jedan od jačih radova ovog reditelja, kome od krupnijih stvari imam da zamerim jedino ponešto vezano za kraj (čiji je impakt, emotivni ali i konotativni, morao biti jači), ali ne sada i ne ovde.
uprkos tome, ovo je ozbiljan film ozbiljnog reditelja i obavezno je gledanje za svakoga ko pretenduje na filmski ukus.