недеља, 15. март 2009.

MARTYRS – Pascal Laugier


pre nekoliko dana okačio sam ovde svoje prve impresije o filmu MARTYRS.
to horor čudo me i dalje opseda, malo-malo pa se nađem kako razmišljam o njemu. iako sam ga pogledao dvaput u istom danu (!), već me kopka da ga pogledam opet, što ću u narednim danima svakako s uživanjem učiniti.

u međuvremenu, na Popboksu je izašla moja kritika, na ovoj adresi:

text prenosim s dopuštenjem autora.



MARTYRS – Pascal Laugier
Mučiti, mučiti i samo mučiti

Iz zemlje Jovanke Orleanke i Markiza de Sada stiže najbolji horor 2008. godine, ali ovaj izvanredan, slojevit i potresan film preporučuje se samo gledaocima sa jakim živcima

Dejan Ognjanović

ocena: 9/10

Originalni naslov: Martyrs
Scenario: Pascal Laugier
Uloge: Morjana Alaoui, Mylene Jampanoi, Catherine Begin, Robert Toupin
Žanr: Horor
Trajanje: 95 min
Proizvodnja: Francuska, 2008.

Francuski horor Martyrs sjedinjava izvornu Lenjinovu mudrost o (m)učenju sa američkom izrekom "No pain – no gain!" ("Ko ne pati, ništa neće znati!") i pruža najžešći (pa time i najbolji) horor film iz 2008. godine. Za tu titulu ozbiljan kandidat bio je, donedavno, Pusti pravog unutra, ali kako u njemu dominira drama, a strave ima na kašičicu, može se reći da su Mučenice najbolje što je 2008. ponudila na polju pravog plašenja i šokova.

Martyrs govori o devojčici koja pobegne iz zatočeništva nepoznatim sadistima i odraste u psihički izmučenu ženu opsednutu pitanjima "Ko?" i "Zašto?" Kada, nakon 15 godina, otkrije odgovor na prvo pitanje, njena dvocevka smesta zbriše nekadašnje mučitelje, a na njenoj nerazdvojnoj prijateljici ostaje da otkrije ono prokleto – zašto. Ona će saznati mnogo više nego što je prijatno, na tragu biblijskog upozorenja: "Ko uvećava znanje, uvećava bol."

Ovaj film ne treba mešati sa američkim predstavnicima tzv. "pornića mučnića" (torture porn) kakvi su Slagalica strave i Hostel: iako im preuzima ponešto od ikonografije, reditelj Pascal Laugier izbegava njihov infantilni pristup nasilju kao vizuelnoj egzibiciji za zabavu dokonih tinejdžera, i motivu mučenja prilazi ozbiljnije i ambicioznije. Njegova intonacija je pesimistička, obojena nihilizmom koji krasi najbolje nove francuske horore, kao što su Krvava romansa (rodonačelnik renesanse francuskog horora) i Inside (nemilosrdni nihil-splatter), pa čak i nešto slabiji Frontier(s). Dok Amerikanci danas trivijalizuju tekovine svojih brutalnih horora iz 1970-ih, svodeći ih na površni, bezazleni ZAM (zabava miliona), Francuzi se javljaju kao dosledni nastavljači Hoopera, Cravena i Carpentera.

Iz ovoga sledi da Martyrs, za razliku od Pusti pravog unutra, ne nudi srceparajuće pouke u stilu "Ljubav je jača od svega". Ako nam je Alfredson, blefiranjem maskirajući rupe u svom zapletu, prodao svoju teen vampirsku dramu, Laugier nas ne štedi i ne vara, već pruža čisti filmski destilat ogoljenog, bezizlaznog košmara. Tematski, on dosledno proučava bol i njegov uticaj na telo i psihu, iznoseći priču o žrtvama koje, čak i ako prežive, ostaju robovi duboko urezanih ožiljaka. Reditelj postiže nešto retko viđeno: njegove najstravičnije scene su, istovremeno, duboko potresne i tužne. Dok u novijim američkim torture pornićima gledalac navija za mučitelje, iščekujući što slikovitiju scenu sakaćenja nevažnih epizodista, Laugier pruža dramu sa likovima s kojima saučestvujemo tako da svaki rez na njihovoj koži osećamo i na svojoj.

Čak i ako stavimo na stranu psihološke, intelektualne pa, pred kraj, i metafizičke aspekte zapleta, ono što Martyrs čini posebnim jeste odavno neviđena rediteljska veština da se gledalac postavi usred žestokih zbivanja i postigne furioznost i uključenost u njih bez jeftinih trikova kvazi-dokumentarnog mlataranja kamerom koja trči uz i niz stepenice (kao u inače solidnom španskom filmu REC, npr.). Pascal Laugier u blender stavlja Daria Argenta, The Texas Chainsaw Massacre, Hostel, Krvavu romansu, 120 Dana Sodome i priču "Užas" Clive Barkera, ali krajnji rezultat su transcendencija i apoteoza tih uzora i stvaranje jednog sasvim novog, ubedljivog, žestoko uznemirujućeg, iskreno šokantnog i skoro religioznog iskustva.

Njegov rimejk Barkerovog Hellraisera (u pripremi) obećava, napokon, jednu reimaginaciju koju vredi nestrpljivo očekivati. Pascal Laugier zna šta je pravi užas, i kako se izaziva u gledaocu. Ova pomalo zaboravljena alhemija vraća "h" u "horor": Martyrs će vas podsetiti da horor znači – užas! A kako je Clive Barker već napisao, "Nema tog ushićenja koje se može meriti s užasom." Martyrs će vas užasnuti na neočekivane načine, a najveći šok biće - duboka humanost koja ga prožima.

8 коментара:

  1. slazem se, film je sjajan i jedan od retkih koji ne prestaje da me opseda danima nakon gledanja (poslednji put se to desilo sa Old Boy).
    ipak, ne mogu a da ne budem ogorcen zbog propusta na samom kraju filma sceni kada Ani deru kozu - minute pre toga joj je celo rice razbijeno, u modricama i oziljcima. nakon dranja jedva da ima par manjih oziljaka.

    ОдговориИзбриши
  2. kako ne shvataš - pa BOL PROČIŠĆUJE! to je poenta! ;)

    ОдговориИзбриши
  3. razmisljao sam i o tome, nadam se da je to bila namera reditelja. mozda ne treba moj originalni komentar da ide, da ne bi pokvario utisak onima koji nisu videli film.
    inace, pridruzujem se svim pohvalama tvom radu i jedan sam od srecnih vlasnika knjige "U brdima horori", sto mozda ne bi bilo tako neobicno da nisam na potpuno drugoj strani sveta :)

    ОдговориИзбриши
  4. pa, hvala na komentarima.
    jesi li na dalekom jugu ili na dalekom istoku ili dalekom zapadu?

    ОдговориИзбриши
  5. hehe, od svega pomalo. u Pertu, Australija, kum mi je poslao Vasu knjigu. odlicna je, i vise od toga.

    ОдговориИзбриши
  6. Bilo je mučno (priznajem da sam morao nekoliko puta da pritisnem pauzu da se priberem), ali na bizaran način prosvetljujuće. I stvarno je boleo svaki rez britvom, ali i svaki šamar i udarac pesnicom onog ćelavog. Sjajan epilog.

    ОдговориИзбриши
  7. Потписујем! Гледање овог филма заиста је МУЧНО и скоро сваки његов кадар БОЛИ.

    Ал и даље је невиђено глуп филм.

    ОдговориИзбриши