четвртак, 19. јануар 2017.

ZLATNI GHOUL za HOROR u 2016.


            Na današnji dan rođen je najveći genije horora, Edgar Alan Po, i već pet godina unazad običaj je na ovom blogu da ovaj najveći datum obeležimo dodelom Zlatnih gulova najistaknutijim dometima u oblasti horora, pre svega na filmu, ali i u književnosti, teoriji itd.

            Godina 2016. bila je srednje-žalosna u pogledu vrhunskih dometa, ali nešto malo valjanog i vrlo dobrog se ipak probralo, koliko da se ima čemu bar poneka statua dati. U nekim kategorijama, odmah da kažem, moralo se malo natezati– po principu, bolje bar neko da dobije, nego niko. Ipak, odmah da kažem – znam da SHALLOWS većim delom NIJE „found footage“, znam da je „lavkraftovski“ element u UNTAMED prilično tanak (i ograničen na max 3 minuta od ukupnog trajanja), znam da onaj baja iz CREEPY strogo gledano ne igra „glavnu“ ulogu (ali zato igra naslovnu!), da dokumentarac DE PALMA nije samo o hororu... itd. Ali, kad nema kiše, dobra je i kišica, ili barem gusta magla.

            To nam je što nam je. Evo kako je glasao žiri u standardnom sastavu: dr Dejan Ognjanović, Doctor Ghoul i počasni član – D. Ognjenović.


 ZLATNI GHOUL za HOROR u 2016. 


ZLATNI GHOUL
ZA NAJBOLJI HOROR
THE WITCH


ZLATNI GHOUL
ZA NAJJEZIVIJI HOROR
THE AUTOPSY OF JANE DOE


ZLATNI GHOUL
ZA NAJBRUTALNIJI HOROR
GRAVE (RAW)


ZLATNI GHOUL
ZA NAJBOLJI ARTY HOROR
GRAVE (RAW)


ZLATNI GHOUL
ZA NAJBOLJU HOROR EKSPLOATACIJU
I Am a Hero


ZLATNI GHOUL
ZA NAJBOLJI CREATURE FEATURE
Train To Busan


ZLATNI GHOUL
ZA NAJBOLJI FOUND FOOTAGE
SHALLOWS


ZLATNI GHOUL
ZA NAJBOLJU HOROR KOMEDIJU
Freaks Of Nature


ZLATNI GHOUL
ZA NAJBOLJI HOROR DOKUMENTARAC
RATS


ZLATNI GHOUL
ZA NAJBOLJI DOKUMENTARAC O HORORU
DE PALMA


ZLATNI GHOUL
ZA LAVKRAFTOVSKE ZASLUGE
UNTAMED (REGION SALVAJE)


ZLATNI GHOUL
ZA NAJHORORIČNIJI NEHOROR
DISORDER (MARYLAND)


ZLATNI GHOUL
ZA SRPSKI DOPRINOS HORORU
OTVORENA


ZLATNI GHOUL
ZA NAJBOLJU REŽIJU
Hong-jin Na
THE WAILING


ZLATNI GHOUL
ZA NAJBOLJI SCENARIO
Robert Eggers
THE WITCH


ZLATNI GHOUL
ZA GLAVNU MUŠKU ULOGU
Teruyuki Kagawa
CREEPY


ZLATNI GHOUL
ZA GLAVNU ŽENSKU ULOGU
Anya Taylor-Joy
THE WITCH


ZLATNI GHOUL
ZA DETE GLUMCA
 Harvey Scrimshaw 
THE WITCH


ZLATNI GHOUL
ZA MUZIKU
Cliff Martinez
THE NEON DEMON


ZLATNI GHOUL
ZA KAMERU
Kyung-pyo Hong
THE WAILING


ZLATNI GHOUL
ZA EFEKTE MASKE
Victoria Money
Kristyan Mallett
THE AUTOPSY OF JANE DOE


ZLATNI GHOUL
ZA SCENOGRAFIJU
Craig Lathrop
Andrea Kristof
THE WITCH


ZLATNI GHOUL
ZA MUŠKU SPOREDNU ULOGU
Jun Kunimura
THE WAILING


ZLATNI GHOUL
ZA ŽENSKU SPOREDNU ULOGU
Olwen Catherine Kelly
THE AUTOPSY OF JANE DOE


ZLATNI GHOUL
ZA DEBI-REDITELJA KOJI OBEĆAVA
Julia Ducournau
GRAVE (RAW)


ZLATNI GHOUL
ZA SRPSKU HOROR KNJIGU GODINE
(PROZA)
NEŠTO DIŠE U MOJOJ TORTI
– grupa autora


ZLATNI GHOUL
ZA SRPSKU HOROR KNJIGU GODINE
(TEORIJA)
/


ZLATNI GHOUL
ZA SRPSKU HOROR KNJIGU GODINE
(NESVRSTANO)
/


ZLATNI GHOUL
ZA STRANU HOROR KNJIGU GODINE
(PROZA)
THE SECRET OF VENTRILOQUISM
– Jon Padgett


ZLATNI GHOUL
ZA STRANU HOROR KNJIGU GODINE
(TEORIJA)
HORROR: A LITERARY HISTORY
– ed. Xavier Aldana Reyes


ZLATNI GHOUL
ZA STRANU HOROR KNJIGU GODINE
(NESVRSTANO)
Cult Cinema
– ed. Anthony Nield

* * *

Zlatni Gul (TM) je figura koju je, po idejnom rešenju i nacrtu Dr Ognjanovića, izradila Tijana Jevtić.

*

Toliko za prošlu godinu, narode. Biće bolje u ovoj! Osim ako ne bude gore!


уторак, 17. јануар 2017.

RAW (GRAVE, 2016)


***(*)
3+

            Sa velikim uživanjem pogledao sam ovaj film na Festivalu autorskog filma; u ovom trenu još ga nema na netu, ali zato možete da vlažite i prčite se uz novi trejler – i uz moj rivju, naravno.
            Body horror is the name of the game – ali ne u lejm izdanju kakvo su nam poslednjih godina nudili neki mlitavi kvazi-šokantni kvazi-feministički američanski kvazi-splateri (TEETH, EXCISION, AMERICAN MARY itsl); ne, đeco, ovo je francuski film, a Francuzi body horror kapiraju daleko, daaaleeekooo bolje od Amera. Ne verujete? Pogledajte/podsetite se: DANS MA PELLE, MARTYRS, LA PIANISTE, TROUBLE EVERY DAY...
            Zašto je tomu tako? Francuzi imaju kulturološku, literarnu i filozofsku zaleđinu za tu tematiku koja seže barem od de Sada (ako ne i od Rablea!) preko Bataja do današnjih dana a, s druge strane, nemaju prokleti puritanizam posisan s majčinim mlekom koji imaju čak i nominalno „bezbožni“ Ameri.  
Ne vredi! Ta prokleta WASP „kultura“ zasnovana je na distanci i strahu i snažnom zazoru od sopstvenog (i tuđeg) tela i seksualnosti, i njihov tretman te tematike (a pre svega u okvirima popularnog, komercijalnog, žanrovskog filma) oduvek je bio i ostao na nivou lascivnog ali nezrelog tinejdžera koji glupim fazonima, nestašlucima i okolišenjima prikriva sopstveni strah i ambivalentnost po pitanju svog i tuđeg tela. 
Nikad, ni za sto godina, neće Ameri umeti i smeti da imaju tako matter of fact odnos prema telesnosti kakav imaju Francuzi – dakle, da bude lišen lascivnosti, jedva suspregnutog kikotanja i kliberenja, stidljivosti, prikrivanja, nasilnog ulepšavanja i došminkavanja, neiskrenosti, pritajenosti, stisnutosti i suvopičasto-mlitavokuraste seksualnosti...
            Zbog toga francuskim filmom već pola veka slobodno landaraju kurci i klate se sise, njišu se guze i dlakave i glatke, a ljudi se jebu slobodno i bez čaršava grčevito stisnutih ispod brade. I ne samo što se jebu, nego se tematizuju i stvari koje nisu nužno i eksplicitno povezane sa seksom, ali jesu sa oslobođenom telesnošću: individualnost, kanibalizam, rod i pol, ždranje, društveni i porodični žigovi utisnuti u telo pojedinca itd. itsl. 

Američki film ima fundamentalni strah od mesa i nerazumevanje prema mesu (slično Brandlflajevom kompjuteru u MUVI) koji prikriva, kao što rekoh, klinačkim, površnim, jadnim, prvoloptaškim eksploatacijskim fazonima (školski primer: H. G. Luis i njegova škola splatera) koji čak i u prividnim ekscesima najčešće ostaju suštinski puritanski i patetično infantilni (i falocentrično patrijarhalno šovinistički).
            Ali vas možda ne zanima moja tirada o seksu i mesu; vi biste radije zaplet, fabulu radnje, i tako to? Pa to imate svuda na netu, ne trebam vam ja za to – ali, ajde, kad smo već tu, ukratko: slatka devojka iz familije vegetarijanaca krene na fax (veterina!), ali prilikom obreda „inicijacije“ nateraju je da pojede komad mesa (tj. zečji bubreg), i još celu njenu grupu pospu životinjskom krvlju – i, eto belaja!  
Ona počne da tripuje, da luduje, da žudi za mesom i krvlju i kurcem (kao i svaka prava probuđena tinejdžerka), da tone u ludilo u kojem zapravo počne da sumnja nisu li, u stvari, svi oko nje ludi, i ne krije li se nekakva zavera u toj školi i njenim sumanutim žurkama i zabavama na pozadini seciranih telesina krava i kojekakvih zametaka u teglama i mazanja farbama i šta ti sve ne.
Plus, tu je njena rođena sestra, par godina starija, u istoj školi, tu je gej cimer koji jebe žene (i s kojim ona druguje/ljubaviše se u trouglu sa sekom), tu su čudne automobilske nesreće koje kao da su namerno izazvane, tu su, najzad, promene na njenom telu, pre svega na koži, koja počinje da se ljušti...
            RAW u sebi objedinjava na meni omiljen način tekovine art filma i žanrovskog filma i oni se tu prožimaju na skoro idealan način, sa prijatnim spojem očigledne autorske posvećenosti i idiosinkratičnog privatnog fetišizma, a opet sa smislom da se deliveruju žanrovska dobra.  
Scenario je nepredvidiv, ali zaista iskreno nemoguće je slutiti šta će sledeće da se desi i kuda to sve vodi – što je, setićete se, retkost u današnjem horor filmu, a i šire. Pritom je dovoljno smeo da bude i eliptičan, i opskuran, i aluzivan, a da opet ne pretera s tim nego da balansira prilično uspešno sa svojom naracijom tako da ipak ostane unutar nešto šire shvaćenih granica komercijalnog, bioskopskog filma.
Gluma je odlična (naročito kod dve sekice u glavnim ulogama), posvećena, intimna, topla, sa prijemčivim mladim glumcima koji hrabro ulaze u likove i situacije kakvi se retko viđaju, ili se uopšte ne viđaju danas.
Efekti maske su izuzetni, naturalistički, i možda čak i previše ubedljivi – lišeni klinačke groteske iz američkih horora, lišeni uobičajene Fangorijanske stilizacije sa očiglednom lateks protetikom. Neki od ovih prizora zagolicaće i uznemiriće i otvrdnula horor srca i stomake.
 Uostalom, na brojnim projekcijama na festivalima i drugde zabeleženi su slučajevi povraćanja i sličnog zanesvešćivanja, i mogu vam reći da u ovom slučaju to NIJE hajp kao što je bio kod nekih drugih novijih amero-budalaština koje su htele (ali nisu ni smele ni umele) da budu gnjusne, kao što je BITE. Ako vam ova SIROVOST ne zagolica stomake i dubine ždrela, ništa neće!
U današnje otupelo i blazirano vreme čak i to je nešto, jer kao što goreprizvani naslovi demonstriraju, nije to baš tako lako kako površnima izgleda – prsneš malo kečapa i lažnih/pravih creva i eto grozote. Pih. 
Ne, ova cura (da li sam pomenuo da je ovo pisala i režirala žena?) ZNA šta radi, ne samo u pogledu gađenja nego i fascinacije mesom u svim njegovim oblicima, od sirovog –dok je još na telu- preko otkinutog ali još toplog pa sve do zbrčkano-konzerviranog u formaldehidu ili čemu već.
Naravno, glavni kvaliteti ovog filma nisu u njegovom baratanju šokantnom ikonografijom i u apelovanju na najniže nagone već pre svega u pametnom, zabavnom, vrlo crnohumornom a opet saosećajnom načinu na koji prikazuje obrede odrastanja (coming of age) i inicijacije u društvenu zajednicu kroz trougao Pojedinac + Porodica + Škola, ali iz izrazito ženske (i mesnate) perspektive...
Pored nadahnute vizuelnosti, izuzetnog muzičkog skora (od stalnog kompozitora za filmove Bena Vitlija, ali ovde nekako više nadahnutog i memorabilnog), odličnih efekata maske, mudro upotrebljene scenografije (film je –slučajno?- skoro-kronenbergovski u tom pogledu) istakao bih još jedan polu-kvalitet: naime, film me je iznenadio u poslednjih par minuta.
Sve do pred sam kraj imao sam snažan predosećaj da će ovo imati neki kretenski NEKRAJ, odnosno otvoreni možda-jeste-možda-nije-moje-srce-tajnu-krije „kraj“ koji će me frustrirati i nervirati tim pre što mi se ovo pre njega svidelo. 
Gledam na sat, vidim da se kraj bliži, i „vidim“ da za tako kratko vreme prosto ovo ne može da se rasplete na zadovoljavajući način. I dok se tako lagano krčkam u crnim slutnjama – BAM! Ona mu veže sasvim lepu, zabavnu i zadovoljavajuću mašnicu dok si reko Lorent Lukas!
A kao što znate, Lorent Lukas je jedan od mojih omiljenih frankofonih glumaca, i dobitnik Zlatnog Ghoula za ulogu u filmu ALLELUIA. U retrospektu, trebalo je da verujem da jednu takvu glumčinu neće protraćiti samo radi prosečne ekspozicijske scene u uvodu...
Džulija Dikurno: to je ime autorke ovog filma koja je –da budem samo načas blago muškošovinističan- očito i lepa i pametna (o, zar se i to može?!). Samo na konto ovog filma ona je već stekla svoje mesto na listi najboljih novih reditelja ovog veka, i izlišno je reći da ću s najvećim nestrpljenjem čekati šta će sledeće da isporuči.

PS: Neizbežno pitanje: zašto ocena nije veća? 1) Bilo je ovde još mnogo više potencijala (i konotativnih, i dramskih, i žanrovskih) i voleo bih da ih je film razradio još dublje i bolje. 
2) Smetaju mi određene rupe u zapletu, npr. ta fora sa auto-nesrećama ne pije vodu... 
3) Predivna prilika za izuzetan gross-out (vagino-depilacija) ostavi se na pola scene i, umesto toga, ode se na razočaravajuće deža vi, konvencionalno negadno zezanje sa odgriženim prstom (safe!); što je još gore, nikad se više film ne vrati na pitanje one načete vagine, iako to prosto ne bi moglo na tome da ostane tamo gde je prekinuto... 
4) Nisam baš siguran koliko neke prethodne stvari imaju smisla u svetlu završnog twista; čini mi se da ne baš. Moram da film overim još jednom!
5) Ostao sam gladan za JOŠ! Petice i jake četvorke su ipak filmčuge koje te zasite dok ne pukneš, a RAW ipak nije baš dobacio dotle, iako nije daleko...  

недеља, 15. јануар 2017.

Dr Ghoul preporučuje

  
            Prethodnih dana čak dva niška medija su mi se obratila tražeći moje preporuke recentnih kulturnih produkata – knjiga, filmova, stripova – pa mislim da je red da to što sam kazao njima prenesem i čitaocima ovog bloga.
            Prvo su mi Narodne novine, za svoje božićno izdanje, tražile da izdvojim tri novije knjige koje preporučujem čitaocima. 

Našao sam se tu u društvu uglednih (Z. P. Sigma, Goran Stanković...), vrednih (Stana D-S.) ili barem poznatih (Deksa Pantalejski), koji su takođe nudili svoje preporuke. 


Evo šta sam izdvojio:
 
            A zatim mi se obratio i odličan web portal „Južne vesti“ – jedan od nekolicine koje redovno pratim jer zaista kvalitetno izveštavaju i kritički se, istraživački odnose prema događajima sa juga Srbije (što se za Vitkove novine ne može reći, budući da one ne talasaju i samo poslušno prenose ono što im organi vlasti pošalju).
            „Južne vesti“ su mi tražile iscrpnije preporuke – tačnije, hteli su od mene 5 knjiga, 5 filmova i 5 stripova za praznične dane, pa sam im to i dao. U subotu 14.01. objavili su članak pod naslovom Srećna vam “hororična” Nova godina – horor filmovi i knjige za praznike, u čijem uvodu stoji:
„Onima koji bi hladne praznične noći, umesto uz lake božićne filmove i knjige, proveli uz ostvarenja strave i užasa, doktor horora, urednik izdavačke kuće “Orfelin”, horor teoretičar i bloger Dejan Ognjanović preporučuje najbolje od horora što je ponudila 2016. godina.“
Čitav taj članak možete pogledati OVDE.

U tom članku imate i moje elaboracije, pa ih pogledajte tamo, a ovde ću preneti pregledno, nanizane samo naslove, sa linkovima ka rivjuima za dela koja su ovde već bila prikazivana.

5 knjiga, 5 filmova i 5 stripova za praznične dane


5 knjiga




4. Nešto zlo ovamo ide - Rej Bredberi

5. Gole kosti – Stiven King



5 filmova





5. GRAVE (RAW)


5 stripova


2. JEZOVNIK: Kuća na granici - Ričard Korben

3. MEĐU BOROVIMA – Erik Krik

4. HARMAN - Per Meter i Izabel Krajc

5. ZAGOR, knjiga 27: OLUJA NAD HAITIJEM




петак, 13. јануар 2017.

Novi INTERVJU za Narodne novine

  
            U okviru proslave petka 13-og, u današnjem broju niškog dnevnog lista Narodne novine objavljen je veliki intervju sa mnom. Evo kako je on izgledao u štampanom izdanju.
            Ipak, ne naprežite oči na toj sličici nego iskoristite priliku da ekskluzivno na ovom blogu pročitate jasno i glasno, zeleno na crnom, šta me je pitala novinarka Aleksandra Gojković, a šta sam joj ja odgovorio. Evo.


INTERVJU: DEJAN OGNJANOVIĆ, PISAC, FILMSKI I KNJIŽEVNI KRITIČAR

 Živimo u vremenu brzine, žurbe i otaljavanja 

*Prevođenje jedne knjige je najintimniji odnos koji se može imati s jednim tekstom

Dejan Ognjanović, pisac, teoretičar horor žanra, prevodilac, autor je romana „Naživo“ i „Zavodnik“, teorijskih knjiga „Faustovski ekran: đavo na filmu“, „U brdima horori: srpski film strave“, „Studija strave: eseji o horor žanru” i „Poetika horora”, kao i petnaestak priča objavljenih u časopisima i antologijama. Bavi se i priređivačkim radom, a od pre nekog vremena i uredničkim. Na Niškom sajmu knjiga pažnju je privukla edicija koju uređuje u novosadskoj izdavačkoj kući „Orfelin“, koja je objavila i drugo izdanje njegovog romana „Zavodnik“.


Urednik ste u izdavačkoj kući „Orfelin“, koja objavljuje i ediciju „Poetika strave“. Koliko je opravdan utisak da poslednjih godina raste interesovanje čitalaca za literaturu koja ih „plaši“?

Edicija „Poetika strave“ zamišljena je tako da ovdašnjoj kulturi pokaže da književnost strave nije svedena samo na „plašenje“ već da može da poseduje sve estetske i idejne dimenzije koje se očekuju od tzv. ozbiljne književnosti. Naravno, kvalitetna horor proza deluje i na tom primarnom nivou izazivanja strave, ali knjige koje biram za ovu ediciju imaju ne samo zabavnu nego i dublju dimenziju, kao i edukativnu funkciju (kroz opširne pogovore i biografije autora koji prate priče i romane).


Šta doprinosi većem interesovanju čitalaca?

Činjenica je da je horor postao nešto popularniji danas nego što je bio u vreme moje mladosti. Mislim da je to tako najviše zbog snažnog upliva drugih medija, a pre svega filma, stripa i video igara, u kojima je horor veoma zastupljen. Ono što je nekada bilo „kult“ male grupe posvećenika danas je opšte mesto i opšta kultura, nešto što mladi naraštaju od najmanjih nogu prihvate. Nekadašnje predrasude prema žanru razbijene su pa je i publika slobodnija da mu se prepusti bez stida ili potrebe za pravdanjem.


Bavite se i prevođenjem. Kako birate knjige? Koliki je to izazov? Često se čuje primedba da su današnji prevod lošiji od nekadašnjih.

Istina je da živimo u vremenu brzine i žurbe, u vremenu otaljavanja, u dobu u kojem vladaju neobrazovani, neuki, nesposobni– a negativna selekcija koja se vidi na svim nivoima društva očita je i u sferi kulture, pa tako, neizbežno, i prevodilaštva. Što se tiče knjiga koje sâm prevodim, biram ih pre svega po tome da li pružaju svet u kojem zaista želim da dugo boravim, jer prevođenje jedne knjige je najintimniji odnos koji se može imati s jednim tekstom: to je skoro doslovno ulaženje u njega i studiranje „iznutra“. Izazov je, naravno, u tome da se doživljaj koji izvorni tekst pruža nekako prenese na drugi, sasvim različit jezik i približi čitaocu iz druge kulturne sfere.

Šta je vašem romanu „Zavodnik“ donelo „bekstvo“ iz samizdata u ediciju poznatog izdavača?

„Zavodnik“ je, kada je njegovo drugo izdanje objavio „Orfelin“, time pre svega dobio priliku da bude distribuiran u svim većim knjižarama u zemlji i da konkuriše za otkup kod biblioteka, čime je uspeo da izađe iz okvira kulta, odnosno, onih čitalaca koji već znaju za mene i prate moj blog, i da dođe u dodir sa brojnim drugim čitaocima koji inače za tu knjigu u njenom samizdat izdanju nikada ne bi ni saznali niti bi do nje došli. Naravno, profesionalni tretman pravog izdavača doneo je i druge kvalitete, u smislu bolje lekture, grafičkog dizajna, štampe, poveza i celokupne opreme.


Na čemu trenutno radite?

Trenutno prevodim priče Artura Makena za zbirku „Veliki bog Pan“ koja izlazi ovog proleća. Za nju ću pisati i obiman pogovor, kao i za druge dve knjige iz edicije „Poetika strave“ koje se upravo prevode. Takođe privodim kraju rad na tekstu knjige „Više od istine: Kadijević o Kadijeviću“, radi se o obimnoj knjizi razgovora sa Đorđem Kadijevićem („Leptirica“, „Vuk Karadžić“...) koja izlazi ovog proleća, a zatim ću biti posvećen redigovanju tekstova za treće izdanje antologije „Nekronomikon“ H. F. Lavkrafta (za koju ću prevesti još dve priče). U planu je i svojevrstan nastavak „Zavodnika“ koji će se pretežno baviti događajima koji su prethodili onima opisanim u romanu, ali nisam siguran da li ću stići da ga završim i objavim ove godine.

               Aleksandra Gojković

Antrfile

Bez dlake na jeziku

Dugo pišete blog posvećen hororu. Da li je bilo i negativnih iskustava?


Nepisani moto mog bloga je „Govorim onako kako jeste“; odnosno, kritike knjiga, filmova, stripova itd. stroge su ali pravedne, u smislu da tu nema promotersko-ortačkog tapšanja po ramenu niti zatvaranja jednog ili oba oka pred eventualnim nedostacima dela koje se prikazuje. Takvim stavom, i kritikama pisanim bez dlake na jeziku, stekao sam i poneke neprijatelje, ali sve je to neminovni deo igre; meni je kritičarski kredibilitet kod mojih čitalaca važniji od eventualne ljutnje nekoga ko ne ume da prihvati kritiku. Ipak, imao sam daleko više pozitivnih iskustava preko bloga, mnogo novih kontakata i prijateljstava, pa i poslovnih veza stečenih zahvaljujući onima koji su za mene prvi put saznali preko mog bloga i tako me kontaktirali. Iako se kod nas, po inerciji, često o blogerima govori s prezirom (a neretko s dobrim razlogom!), ja ipak nisam primarno bloger: moj rad ostvaren je i valorizovan drugde– u knjižarama, bibliotekama, fakultetima, stručnim časopisima, na festivalima, predavanjima, okruglim stolovima...– a blog je za mene samo još jedna platforma za plasiranje onoga čime se bavim.