недеља, 19. септембар 2010.

1001 FILM KOJI MORATE VIDETI PRE SMRTI (2. deo)


nastavljam sa šnajderovim izborom, i mojim komentarima i beleškama povodom njega. slede filmovi iz perioda 1940-1952 – znači, otarasili smo se nemog filma, ali još uvek smo u periodu crno-belih. jebi ga, znam da mnogima to nije milo, al šta da se radi; lično, ponekad ozbiljno pomislim da uvođenje kolora baš i nije bio neki napredak, a svakako da je color film kao default, nešto što se podrazumeva, ustupak banalno-prozaičnoj konzumentskoj rulji. enivej, ovo je doba noara (koji uglavnom volim), mjuzikla (koga se gnušam) i početak uspona vesterna (prema kome sam ambivalentan, ali otvoren).
za one koji su se kasnije uključili:
zvezdicama (*) sam sebi obeležio prioritetnost filmova koje što pre (asap!) oću da pogledam (po jačini prioriteta, *** za pod odma, a * za relativno uskoro).
numerički su ocenjeni oni koje sam gledo dovoljno skoro da tu ocenu mogu da potpišem i branim, dok sam u nekim maglovitim slučajevima sebi dopustio pravo na reprizu pre def. ocene.

* His Girl Friday (1940)
= ovo je sjajno – i valja ga obnoviti, asap.


Rebecca (1940)
= 3
precenjena melodrama.


* Fantasia (1940)
= gledo sam bar polovinu ovoga u MIKIJEVOJ RADIONICI, al valjalo bi, najzad, i ucelo.


The Philadelphia Story (1940)
= ne zanima me.


The Grapes of Wrath (1940)
= možda bih i mogo da obnovim, al ne žurim nimalo.


Dance, Girl, Dance (1940)
= ne zanima me.


Pinocchio (1940)
= valjalo bi i ucelo odgledati, al nema žurbe.


The Mortal Storm (1940)
The Bank Dick (1940)
= ?


Citizen Kane (1941)
= 4
sve je to lepo i ja poštujem njegovu formu, ali me sadržina, tj. tema vrlo mlako dotiče i zanima.


The Lady Eve (1941)
= ?


The Wolf Man (1941)
= 3
previše staromodno i drveno.


** The Maltese Falcon (1941)
= 4
repriza!


Sergeant York (1941)
Dumbo (1941)
= ne zanimaju me.


High Sierra (1941)
= valjalo bi, al bez žurbe.


Sullivan's Travels (1941)
= ?


How Green Was My Valley (1941)
= bilo mi ok kao klincu, al ne žurim da ponovim sada. staromodno.


The Palm Beach Story (1942)
Now, Voyager (1942)
= ?


* Casablanca (1942)
= 4-
precenjen, ali simpa moody film; mogo bi se ponoviti.


** To Be or Not to Be (1942)
= 3+
mogo bi se ponoviti.


Cat People (1942)
= 3+
moderno za svoje vreme, ali ne i danas. ima svojih ingenioznih trenutaka, ali i prozaičnih.


The Magnificent Ambersons (1942)
= uf, ne znam dal igde postoji director's cut i dal da se gnjavim sa postojećom verzijom?


Yankee Doodle Dandy (1942)
= !


Meshes of the Afternoon (1943)
= čarolija.


Fires Were Started (1943)
The Man in Grey (1943)
= ?


* The Life and Death of Colonel Blimp (1943)
= treba, uskoro!


I Walked with a Zombie (1943)
= 3
odlična moody horror melodrama, možda previše psihoanalitična za moj ukus.


The Seventh Victim (1943)
= 3-
ovo je malkice precenjeno i previše prozaično i understated za mene, ali nije da nema pametnih rešenja, između ostalog.


The Ox-Bow Incident (1943)
= ne žuri mi se s ovim.


Shadow of a Doubt (1943)
= 3+
odličan triler & then some.


Ossessione (1943)
Meet Me in St. Louis (1944)
To Have and Have Not (1944)
= couldn't humanly care any less.


* Laura (1944)
= 3
odličan noir: na reprizu mu možda malko dignem ocenu.


Gaslight (1944)
= 3


Henry V (1944)
= nekad, svakako, ali mislim da ću prvo pogledati braninu mnogohvaljenu verziju.

Ivan the Terrible, Parts One and Two (1944)
= prvi deo ove rusopropagandne antigermanske tvorevine nije me preterano razduševio da bih žurio s nastavkom.


* Double Indemnity (1944)
= 4
esencija noara.


*** Murder, My Sweet (1944)
= asap!


The Battle of San Pietro (1945)
= neka, hvala


*** Spellbound (1945)
= damn! sramota! pod hitno!


Mildred Pierce (1945)
= 3-
melodramica pod maskom noara. nije loše.


The Children of Paradise (1945)
Open City (1945)
= neka, hvala


* The Lost Weekend (1945)
= ovo bi valjalo ponoviti: unikatno znojav i neprijatan film o alkosu i njegovom delirijumu...


Detour (1945)
= 3+
sjajan b-noar.


I Know Where I'm Going! (1945)
= uz svu moju ljubav prema pauelu, ovo mi zaista ne zvuči kao nešto što bih izdržao duže od 15 minuta.


The Best Years of Our Lives (1946)
= neka, hvala


Brief Encounter (1946)
= 3
od-lič-na čak vrhunska melodrama. staromodnost se podrazumeva.


Paisan (1946)
= ?


* The Postman Always Rings Twice (1946)
= red bi bilo, nekad...


My Darling Clementine (1946)
= 4
jedan od najboljih vesterna.


The Stranger (1946)
= uf, ne znam bre, teško da bi mi ovo leglo.


Beauty and the Beast (1946)
= 4
izuzetno preneta horor-bajka.


* The Big Sleep (1946)
= 4
remek. baš bih ga i mogo opet pogledati, mislim da nisam u ovom milenijumu.


** The Killers (1946)
= pitanje je meseca.


A Matter of Life and Death (1946)
= 3


Great Expectations (1946)
= 3
19. vek.


Notorious (1946)
= 4


Black Narcissus (1946)
= 3


It's a Wonderful Life (1946)
= 3
ljiga. nesnosno ogavna kvintesencija kaprinog povlađivanja 'malo čoveku' i 'amerikani'. ali ovo govno je posuto sa toliko šećera da je, moram priznati, slatko.


Gilda (1946)
= valjalo bi ovo nekad reprizirati – al bez žurbe...

Monsieur Verdoux (1947)
= 3
lepo i pametno na momente, ali suviše preachy. čaplin je bolji kad je nem.


Out of the Past (1947)
= 4-


The Ghost and Mrs. Muir (1947)
= možda, nekad.


Odd Man Out (1947)
= 3+


The Bicycle Thief (1948)
= uz sve moje organsko gnušanje prema neorealizmu, valjalo bi da nekad ipak pružim priliku ovome.


Letter from an Unknown Woman (1948)
= nije moja šolja čaja.


*** Secret Beyond the Door (1948)
= šta li sam čekao dosad?!


Force of Evil (1948)
= c.


Spring in a Small Town (1948)
=?


** Red River (1948)
= zreo za reprizu – davno beše ZIMSKI BIOSKOP!


Rope (1948)
= 3
fino, flashy, ali u suštini ipak staromodno, reakcionarno.


The Snake Pit (1948)
= daću mu šansu, nekad...


The Lady from Shanghai (1948)
= pamtim, kroz maglu, da mi se ovo nije dopalo koliko bi, prema svom renomeu, trebalo, ali ne i zašto. valjalo bi osvežiti memoriju pamćenja.


The Paleface (1948)
= ?


The Red Shoes (1948)
= nemam ja živaca za ovo, iako ću u nekom trenutku možda da se nateram da ga dovršim.


The Treasure of the Sierra Madre (1948)
= 4-


Louisiana Story (1948)
The Heiress (1949)
= ?


Kind Hearts and Coronets (1949)
= 3


Gun Crazy (1949)
=?


Adam's Rib (1949)
Whiskey Galore! (1949)
= neka, hvala.


White Heat (1949)
= 3


The Reckless Moment (1949)
= c.


The Third Man (1949)
= 4
savršena atmosfera, kamera, gluma... ali, fali mi malo veći, dublji insight u lik 'trećeg čoveka'.


On the Town (1949)
=?


** Orpheus (1949)
= da se reprizira!


*** The Asphalt Jungle (1950)
= reprizirati pod odma!


Rashomon (1950)
= 4-
fino sve do pred kraj. ono bepče im baš nije trebalo.


Winchester '73 (1950)
= entonija mena svakako odavno planiram da malo apsolviram, al mi zaplet ovoga zvuči strašno tupavo i nezanimljivo.

*** Rio Grande (1950)
= asap.


* All About Eve (1950)
= probaću ga, nekad.


Sunset Blvd. (1950)
= 5-
remek delo.


* Los Olvidados (1950)
= bizarno, al nikako da ovo pogledam! krajnje je vreme...


**In a Lonely Place (1950)
= vredi.


The Big Carnival (1951)
= nekad, možda.


A Streetcar Named Desire (1951)
= 3
solidno, ali zaglupljeno u odnosu na dramu.


Strangers on a Train (1951)
= 3+
vintage hitch.


** The Lavender Hill Mob (1951)
= uf, ovoga ću morati da se podsetim! odma!


Pandora and the Flying Dutchman (1951)
= pamtim ga kao mutno-intrigantnu pričicu, al ne žurim s reprizom.


* The African Queen (1951)
= 4


** Diary of a Country Priest (1951)
= moje dosadašnje (minimalno) iskustvo s bresonom nije krunisano ljubavlju, ali ovo zvuči vredno pokušaja.


An American in Paris (1951)
= mineli? ni u ludilu! (tj. tad, možda)


A Place in the Sun (1951)
= neka, hvala.


The Day the Earth Stood Still (1951)
= 3-
beznadežno naivno.

The Quiet Man (1952)
= neka, hvala.


Forbidden Games (1952)
= 5
r.e.m.e.k. d.e.l.o.
vrhunski pametno i potresno.


Angel Face (1952)
= uf, ne znam, možda, nekad.


Singin' in the Rain (1952)
= your vigour for life appalls me! ključni set-pisovi i inserti sasvim su mi dovoljni.


To Live (1952)
Europa '51 (1952)
The Bad and the Beautiful (1952)
The Big Sky (1952)
=?


* High Noon (1952)
= 4+
nisam skoro gledo, mogo bih ponovit'.


Umberto D (1952)
= jao, nemoj, umberto, molim te...


The Golden Coach (1952)
The Bigamist (1953)
The Band Wagon (1953)
Madame De… (1953)
= ?


From Here to Eternity (1953)
= javlja mi se da je ovo bljuzga, mrzi me da proveravam.


Tokyo Story (1953)
= i tom smaraču ozuu bi trebalo, jednom, da pružim šansu, iako mi sve deluje kao da ljubavi među nama biti ne može.


Roman Holiday (1953)
= 4
ah, predivno, uprkos suštinski reakcionarnom pristupu. toliko ljupko da se idejni podtekst može zadržati među redovima.


Wages of Fear (1953)
= 3+
lepo je to sve, ali za moj groš fridkinov SORCERER ga je razbucao svojim rimejkom, i čini mi se da je ovo ipak malkice precenjeno.


** The Naked Spur (1953)
= e, ovo već zvuči kao zgodan momenat da se upoznam sa e. menom.


Pickup on South Street (1953)
=?


Gentlemen Prefer Blondes (1953)
= uz sav rispekt prema involviranim imenima, inserti koje sam iz ovog gledo, kao i zaplet, ne obećavaju da bih ovo voleo. iako imam guilty pleasure po pitanju plavuša.


** The Big Heat (1953)
= zrelo za reprizu.


* M. Hulot's Holiday (1953)
= uf, ala sam se smejao grohotom kao klinac kad sam ovo gledo. rado ću ponoviti.

субота, 18. септембар 2010.

1001 FILM KOJI MORATE VIDETI PRE SMRTI (1. deo)


zgađen osrednjošću novih filmova koje u poslednje vreme gledam (i skoro momentalno zaboravljam), koji u najboljem dobace do neke jadne trojčice i koji me vrlo površno (if at all) dotiču, bacio sam se na reprize dokazanih klasika. time sam se malo okrepio i povratio sebi snagu, a onda sam odlučio da se malo sistematičnije odam reprizama dobrih filmova, kao i popunjavanju rupa u mom (priznajem!) još uvek sporadičnom, subjektivno-orijentisanom i nepotpunom filmskom obrazovanju.
u te svrhe, uzeo sam listu 1001 Movies You Must See Before You Die iz istoimene knjižice stivena šnajdera kao početak, da prvo apsolviram stvari koje su mi iz tog izbora do sada promakle, a vredi ih overiti, kao i da se podsetim nekih sjajnih stvari koje su isparile iz mog polu-senilnog uma, negledanih još od (pred)pubertetskih dana.
dole sledi šnajderova lista za 1001 filmsku noć, praćena mojim ocenama (i kratkim komentarima) filmova koje sam gledo, kao i beleškama vezanim za filmove koje (ne) planiram da pogledam.
zvezdicama (*) sam sebi obeležio prioritetnost filmova koje što pre (asap!) oću da pogledam (po jačini prioriteta, *** za pod odma, a * za relativno uskoro).
numerički su ocenjeni oni koje sam gledo dovoljno skoro da tu ocenu mogu da potpišem i branim, dok sam u nekim maglovitim slučajevima sebi dopustio pravo na reprizu pre def. ocene.
(pošto blogger zajebava sa predugačkim postovima, ovaj ću mega-spisak da podelim u nekoliko delova razumne dužine)


* A Trip to the Moon (1902)
The Great Train Robbery (1903)
= hajlajtove iz ovih sam stotinu puta gledo u školskom programu, NEDELJNOM ZABAVNIKU itd. al valjalo bi jednom i u celini njihovih kratkih trajanja da ih overim.


* The Birth of a Nation (1915)
= valja se.


* Les Vampires (1915)
= ovo je simpa, al gledo sam samo nekoliko početnih delova – valja dovršiti.

Intolerance (1916)
= valja se. iako imam aktivni dislike prema grifitu.


The Cabinet of Dr. Caligari (1919)
= 3+


Broken Blossoms (1919)
Way Down East (1920)
Within Our Gates (1920)
= nema pojma šta je ovo. može da sačeka.


The Phantom Carriage (1921)
= 3-
gledo u kinoteci. fino vizuelno, ali dozlaboga staromodno-moralizatorski!


Orphans of the Storm (1921)
The Smiling Madame Beudet (1922)
= ?


*** Dr. Mabuse, Parts 1 and 2 (1922)
= gledo davno, zrelo za reprizu, i to ODMA!


* Nanook of the North (1922)
= čuči mi na disku odavno i čeka svoj tren...


Nosferatu, A Symphony of Terror(1922)
= 5!
ima dana kada ozbiljno mislim da je ovo najveći horor film ikada snimljen.


Haxan (1923)
= 3+
delovi koji su dobri - izuzetni su (srednji vek, veštice, đavoli, sabati, grešni opati...); avaj, kvari ga tupavi frejming divajs, bezvezni prolog i finalna prevaziđena naklapanja o porocima novog doba.


Foolish Wives (1922)
Our Hospitality (1923)
The Wheel (1923)
= ?


** The Thief of Bagdad (1924)
= valja se!


Strike (1924)
= ?


Greed (1924)
= trebalo bi, nekad.


Sherlock, Jr. (1924)
= hm?


The Last Laugh (1924)
= 4
izvanredan murnauov skoro-pa-masterpis.


Seven Chances (1925)
= ?


The Phantom of the Opera (1925)
= 3
zreo za reprizu.


The Battleship Potemkin (1925)
= hajlajtove iz ovog sam stotinu puta gledo u školskom programu, NEDELJNOM ZABAVNIKU itd. al valjalo bi jednom i u celini da overim.


* The Gold Rush (1925)
= 4
zreo za reprizu.


The Big Parade (1925)
= ?


Metropolis (1927)
= 5-
kolko god bio idejno problematičan, i čak reakcionaran, vizuelno je toliko prejebano stupendozno fascinanto revolucionarno graundbrejking da je to za više nego divljenje.


Sunrise (1927)
= 3
uf, ovo je dozlaboga staromodno i naivno i plitko, ali fuck, murnau ga spasava koliko se to uopšte s takvim materijalom može u rukama genija.


* The General (1927)
= zreo za reprizu.


*** The Unknown (1927)
= asap!


October (1927)
The Jazz Singer (1927)
= ne zanima me; inserti koje sam video su mi dovoljni.


Napoleon (1927)
= čeka svoj tren.


The Kid Brother (1927)
The Crowd (1928)
The Docks of New York (1928)
= ?


An Andalusian Dog (1928)
= remek.


The Passion of Joan of Arc (1928)
= 4
odlično je to, ali fali mi insajt u to šta, zapravo, jovanka oće. neću da čitam istorijske knjige, ionako su protivrečne oko značaja i uloge – oću da mi FILM to (po)kaže. hiper-emocija, ali sub-intelektualno.


Steamboat Bill, Jr. (1928)
Storm over Asia (1928)
Blackmail (1929)
= ?


The Man with the Movie Camera (1929)
Pandora's Box (1929)
* The Blue Angel (1930)
= valja se.


The Age Of Gold (1930)
Earth (1930)
= ?


*** Little Caesar (1930)
= asap!


All Quiet on the Western Front (1930)
= trebalo bi nekad, al bez žurbe.


Freedom For Us (1931)
= ?


The Million (1931)
= ?


Tabu (1931)
= jedini murnau koji me smorio; dovršiću, nekad, ali ti svi 'plemeniti divljaci' tolko su mi bljutavi da nemam reči.


Dracula (1931)
= 3-
graundbrejker, ali žešće faličan.


Frankenstein (1931)
= 3
ovde se kalio žanr: u čeličani g. vejla iskovana je azbuka horor filma.


City Lights (1931)
= zreo za reprizu. nesnosno srcedrapateljski ali ipak blizu-genijalan.


*** The Public Enemy (1931)
= asap!


M (1931)
= 4+
izuzetan, uz blagu dozu nepotrebnog moralizatorstva.
The Bitch (1931)
= ?


* The Vampire (1932)
= 4
zreo za reprizu – čuči mi na spec. ed. dvd-u sa brdom dodataka.


Love Me Tonight (1932)
= ?


Boudu Saved from Drowning
(1932)
= zreo za reprizu.


I Am a Fugitive from a Chain Gang (1932)
Trouble in Paradise (1932)
= ?


*** Scarface: The Shame Of A Nation (1932)
= asap!


Shanghai Express (1932)
= ?


Freaks (1932)
= 3+
lepo je to sve, ali je melodrama žešće pregažena a finalni patka-twist besmislen.


Me and My Gal (1932)
= ?


Zero for Conduct (1933)
= 3
lepo.


42nd Street (1933)
Footlight Parade (1933)
Gold Diggers of 1933 (1933)
She Done Him Wrong (1933)
= ?


Duck Soup (1933)
= 3
vintage marxističko ludilo.


** Queen Christina (1933)
= skinut preneki dan – najzad će biti overen...


Land Without Bread (1933)
= ne zvuči primamljivo.

* King Kong (1933)
= 4
klasična fantasy-bajka. valjalo bi da overim neku dobru kopiju.


The Bitter Tea of General Yen (1933)
Sons of the Desert (1933)
It's a Gift (1934)
= ?


Triumph of the Will (1934)
= 3+
tako se to radi.


L'Atalante (1934)
= ovu bih smaračinu nastavio da uspešno zaobilazim, kao i do sada.


The Black Cat (1934)
= 3
odlično, prilično perverzno i vizuelno prebogato zezanje sa hororom.


Judge Priest (1934)
= ?

** It Happened One Night (1934)
= repriza.


The Thin Man (1934)
Captain Blood (1935)
= ?

Mutiny on the Bounty (1935)
= ne zanima me.


* A Night at the Opera (1935)
= uvek zrelo za reprizu.


* The 39 Steps (1935)
= moglo bi se ponoviti...


Bride of Frankenstein (1935)
= 5-
prvo američko horor remek delo.


Top Hat (1935)
A Day in the Country (1936)
= ?

Modern Times (1936)
= 4
to je to.


Swing Time (1936)
My Man Godfrey (1936)
= ?


Mr. Deeds Goes to Town (1936)
= ovu bljuzgu bi trebalo da repriziram, iako imam poveći zazor od kapre i svega što predstavlja.
Camille (1936)
= ne zanima me.


*** Sabotage (1936)
= asap!

Dodsworth (1936)
= ?

Things to Come (1936)
= 2+
precenjeno, staromodno, neujednačeno.


The Story of a Cheat (1936)
Captains Courageous (1937)
Midnight Song (1937)
= ?


Grand Illusion (1937)
= možda, nekad.

Stella Dallas (1937)
The Life of Emile Zola (1937)
Make Way for Tomorrow (1937)
= koga je briga?


** Snow White and the Seven Dwarfs (1937)
= valjalo bi ucelo.


The Awful Truth (1937)
Pepe Le Moko (1937)
Jezebel (1938)
= ne zanimaju me


The Adventures of Robin Hood (1938)
= 3+
kolko li sam puta ovo gledo u ZIMSKOM BIOSKOPU? ipak, moglo bi se ponoviti, davno je bilo...


Angels with Dirty Faces (1938)
= neka, hvala.


Olympia (1938)
= 3+
poezija.


The Baker's Wife (1938)
= neka, hvala.


Bringing Up Baby (1938)
= 4
izuzetna rom. komedija (da, contradictio in adjecto, ali kad hawks režira a čarobnjaci Cary Grant & Katharine Hepburn glume, rezultat je – magija! retko duhovit film iz tog vremena, budući da smatram 98% komedija tog doba beznadežno zastarelim i nesmešnim (s izuzetkom braćo-marxističkih).


Stagecoach (1939)
= 3+
ovo je za western što je (prvi) Frankenstein za horor. znači, daleko od samcitog vrha, ali svakako graundbrejking.


The Story of the Late Chrysanthemums (1939)
Babes in Arms (1939)
= ?


Mr. Smith Goes to Washington (1939)
= i ovu bljuzgu bi trebalo da repriziram iz političkih razloga.


The Wizard of Oz (1939)
= 3
precenjeno, bre.


Destry Rides Again (1939)
Only Angels Have Wings (1939)
= neka, hvala.


** Gone With the Wind (1939)
= uh, zreo za reprizu, ali sećam ga se dovoljno da sigurno neće imati više od 3+
Daybreak (1939)
Gunga Din (1939)
= neka, hvala.


** Ninotchka (1939)
= 3+
fino je to, malko zastarelo i možda reakcionarno, valjalo bi obnoviti.


The Rules of the Game (1939)
= čeka svoj trenutak...


Wuthering Heights (1939)
= 3-
najvrednije stvari tog romana ne mogu se uhvatiti na filmu, a ovaj pamtim kao jezivo konvencionalnu, pojednostavljenu, puritanizovanu, ukroćenu verziju neverovatno subverzivno žestokog i strastvenog romana.

петак, 17. септембар 2010.

Dario Argento i Italo horor u Beogradu 2006.


Evo podsećanja na Dane Italijanskog Horora u Beogradu, manifestaciju koja se desila po principu 'tad i nikad više' – ali budimo srećni da se desila UOPŠTE i taj jedan put. U vreme kada se ovo zbivalo nisam imao blog, pa je sada prilika, as good as any, da 1) okačim svoj tadašnji izveštaj sa gostovanja Darija Arđenta u Beogradu i 2) podelim sa vama neke exkluzivne fotke nastale tokom ovog unikatnog horor događaja. Znači, podsećanje onima koji su bili, i odocneli ali ipak slikovit izveštaj onima koji nisu znali, hteli ili mogli da baš tada budu tu da lično pozdrave Arđenta.
Izlišno je napominjati da je Arđento najveća horor veličina koja je u poslednjih 10ak godina (a i šire) posetila Srbiju javno, kao gost, povodom svog horor opusa. Dakle, evo kako je to izgledalo pre 4 godine.
DANI ŠPAGETI HORORA
Dejan Ognjanović
Poslednji vikend u martu 2006. bio je u Beogradu posvećen Danima italijanskog horora (iliti ''HORROR ALL' ITALIANA''), manifestaciji koju su finansijski pretežno pomogli dobri ljudi iz Italijanskog kulturnog centra, a logistički – nadležni iz Doma Omladine. Tokom tri dana pred publikom su se našli reprezentativni naslovi, od kojih neki nikada nisu igrali u ovdašnjim bioskopima, a što je posebno vredno hvale – publici se lično poklonio i veliki italijanski režiser Dario Arđento.
Bio je ovo umnogome istorijski događaj za sve ljubitelje horora u Srbiji. Pre svega, bila je to prva manifestacija u celosti posvećena hororu. Takođe, po prvi put je naš gost bila živa legenda žanra, primljena i ugošćena kao takva. To znači da niko nije ni pokušao da umanji ili preimenuje njegov značaj nazivajući ga rediteljem 'trilera', 'saspensa' i tome slično. Horor je došao na velika vrata u sve medije, uključujući opširne vesti i intervjue u dnevnim listovima Politika i Danas, kao i na RTS-u i Pinku (sic!).
Foto: Miki Lakobrija traži od Arđenta broj telefona Serđa Stivaletija

Prvog dana manifestacije, u petak 24. marta, majstoru horora je uručena nagrada ''Zlatni pečat'', najznačajnije priznanje Jugoslovenske kinoteke, sa obrazloženjem ''za doprinos razvoju evropskog filma''. U bizarnoj pozdravnoj reči direktor Kinoteke, Radoslav Zelenović, podsetio je prisutne da je svojevremeno i veliki majstor strave, Alfred Hičkok, posetio našu Kinoteku, a da sada to čini i njegov veliki naslednik. Lepe su to fraze, ali ih pomalo obesmišljava činjenica da dolaze od čoveka koji tokom svog višegodišnjeg uređivanja filmskog programa Radio Televizije Beograd nije prikazao niti jedan jedini Arđentov film, a horor je i inače publici davao u 'bezbednim' dozama, na kašičicu, svake prestupne godine u ponekom 'ciklusu' od po četiri-pet nasumice odabranih naslova. U svakom slučaju, na skromnoj, pomalo neobaveznoj svečanosti ovim povodom plaketu je Arđentu uručio Dejan Zečević, režiser koji je u T.T. Sindromu odao otvoreni omaž Arđentovim filmovima, a pre svega Tamno crvenom (Profondo Rosso, 1975).
Domaći plakat ovog filma odnedavno krasi hol Kinoteke, a publici je na festivalu prikazana upravo kinotečka kopija. Tajna napuštene kuće (nesnosno banalan i glup distrubuterski 'prevod' filma u civilizovanom svetu poznatog kao Tamno crveno) prikazan je u izdanju iz kojeg je bilo nemoguće zapaziti zbog čega se baš ovaj naslov smatra jednim od najboljih filmova Darija Arđenta i italijanskog horora uopšte. Pre svega, radi se o verziji celih 26 minuta kraćoj od originalne: iz nje su brutalno iskasapljena sva ubistva, ali takođe i druge scene, bitne za razvoj likova i opsesija ovog režisera (Da budem jasan: nije Kinoteka kriva što je tadašnji distributer kupio američku, cenzurisanu verziju, ali možda donekle jeste što se, potom, nije potrudila da ovaj klasični naslov nabavi u pristojnijem i potpunijem obliku). Zvuk na kinotečkoj kopiji bio je vrlo loš, a slika je i u nesečenim deonicama bila na ivici kataklizme, sa užasnim ogrebotinama, iskrzotinama i oštećenjima svih zamislivih boja i rasa.
Sva sreća te Arđento nije prisustvovao projekcijama, inače bi poludeo, upao u kabinu i ubio kinooperatera kao i onog ko je mislio da je dobra ideja pustiti OVU verziju. Njegovi filmovi su i u ostatku sveta trpeli samovolju distributera i svakojakih cenzora, i njihovim makazama su skrnavljeni do neprepoznatljivosti: na žalost onih koji su sada prvi put gledali ovaj film, ponuđena im je verzija koju bi trebalo spaliti na đubrištu, a ne prikazivati u javnosti. O katastrofalnom stanju naše Kinoteke svedoči i (ne)očuvanost Arđentovog filma Mačka sa devet repova, za vreme koje je krčanje zvuka pravilo efekte sasvim slične puštanju golubova (da se pristojno izrazimo, je li). Sala Kinoteke je tom prilikom, iz nejasnih razloga, smrdela na pokvarena jaja – kao da je i sam Đavo umešao prste u ovo huljenje.
Većina ostalih filmova prikazivana je sa DVD-a, odnosno video bima, što bitno umanjuje nivo 'festivala' kao i gledalački ugođaj, ali sa simboličnom cenom od 100 dinara za ulaznicu niko se nije bunio. Uostalom, ovakav izbor je barem garantovao da će se film odgledati sa minimumom tehničke kompetencije (boja, slika, ton), a prikazane DVD verzije bile su 'uncut'. Prijatno iznenađenje bio je i odaziv fanova, koji su skoro svim projekcijama prisustvovali u zavidnom broju, puneći salu Doma Omladine i svojim reakcijama i komentarima dopunjavajući slikovitost opšteg ugođaja. Ništa lepše nego posmatrati horore sa par stotina mladih ljudi koji istovremeno vrište, ili uzdišu od šoka, ili skaču sa stolice, ili se smeju. U tome je i bila jedna od glavnih prednosti festivala, budući da su prikazani naslovi odavno poznati i dostupni svih pravim ljubiteljima, koji su na projekcije dolazili ne zbog ekskluzivnosti naslova već zbog ekskluzivnosti prilike da se ovakvom okruženju još jednom pogledaju neki odlični horori.
Prijatno iznenađenje bio je Oči od kristala (Occio di cristallo, 2004), jedina premijera na festivalu – film koji se u vreme prikazivanja nije mogao naći na divxu niti DVD-u (bar ne u Srbiji), pa su ga i najzagriženiji fanovi sada mogli po prvi put videti. Radi se o odlično napravljenom, modernizovanom giallu kome je oštrica zatupljena jedino preteranom komercijalizacijom, odnosno amerikanizacijom: scenaristi i režiseri više su zagledani u američke flickove o serijskim ubicama kao uzore nego li u sopstvene, domaće korene, pa je stoga drastično sasečeno ono najbitnije i najbolje u italo hororu: iracionalnost, apsurd, delirijum, autentična perverznost, sumornost, nihilizam. Posebno smeta holivudizovano razvodnjeni, zaslađeni završetak. Ipak, ono što mu prethodi je vrlo prijatno i vešto napravljeno, i ukazuje na režisera koji možda nema dovoljno snage da bitnije reinterpretira ili transcendira datosti giallo pod-žanra, ali barem njima vešto manipuliše i prilično neosetno ih uvodi u savremeni ambijent, što je mnogo više nego što bi se moglo reći za novije Arđentove radove u sličnom stilu (Nesanica i Kartaroš).
U subotu je u podne priređena konferencija za predstavnike medija kao i za mnogobrojne fanove koje ovaj kultni režiser ima u našoj zemlji, naročito među mlađim filmofilima. Fanovi su bili na nivou, a organizatori – kako-tako. Konferencija je bila zbrzana, stešnjena u samo sat vremena, iako su desetine Arđentovih obožavalaca sa foto aparatima i video kamerama bukvalno gutale svaku reč svog idola i iskazivale ogromno interesovanje kroz niz nadahnutih pitanja.
Mora se priznati da Arđento nije pokazao preteranu spremnost da daje opširne ili konkretne odgovore, pa su najsrećniji bili predstavnici mejnstrim medija, za koje su i najizlizanije priče o Arđentu bile novina. Arđento nije bio raspoložen da se priseća čuvene epizode sa stalkerom koji mu je pretio dok je bio u Los Anđelesu (inspiracija za film Tenebrae), rekavši samo: ''Ne volim da pričam o tome. Dok je u domenu fantazije, sve je u redu, ali kada postane stvarnost, stvari su onda odvratne. Ne priča mi se o tome.''
Foto: Postavljam jedno od svojih manje bitnih pitanja, naivno verujući da ću kasnije imati priliku da tet-a-tet impresioniram maestra svojim bržljivo spremljenim ezoterično-alhemijskim pitalicama...

Čak i na ponovljeno insistiranje potpisnika ovih redova nije bio spreman da navede konkretne naslove italo horora koje smatra najboljim, dajući samo uopštenu pohvalu autorima s kojima je sarađivao. Izjavio je da kritike svojih filmova ne čita, ne zanimaju ga, a kroz šalu (?) je priznao svoj potajni san da bude u prilici da ubije bar jednog od svojih cenzora i distributera koji su mu sakatili filmove.
Sa gnušanjem se osvrnuo na 'glupe' američke tinejdžerske horore koje je inicirao Vrisak, ali je i pohvalio trend povratka žestokom hororu, ističući Eli Rotov Hostel kao dobar primer toga. Naveo je istočnjački horor, a pre svega japanski i južnokorejski, kao najvitalnije i najbitnije stvari koje se trenutno dešavaju u žanru.
Od ekskluzivnih detalja otkrio je sledeće: samo dan po povratku u Rim iz Beograda treba da putuje u LA gde radi novu epizodu u II sezoni serijala Masters of Horror. Ovog puta biće to ekranizacije priče 'Pelts' ('Kože'), za koju je najavio da će biti nešto najgroznije što je ikada snimio. Septembra bi u Rimu trebalo da otpočne snimanje dugo očekivanog poslednjeg dela trilogije o Mračnim Majkama, započetog u Suspiriji i Infernu, a posebno okrepljuje vest da njime namerava da se vrati svom prepoznatljivom baroknom, hiperstilizovanom pristupu režiji.
Foto: Istorijski trenutak u kome Arđentu stežem šaku i kažem mu da izuzetno poštujem njegov rad te da sam počastvovan što mogu da mu lično čestitam na nekim odličnim filmovima.

Ova prilika za druženje sa horor maestrom silom je prekinuta kada je postala najzanimljivija, navodno na Arđentov zahtev, pošto zagušljivost kafića Doma Omladine nije prijala njegovoj astmi. Brojni fanovi ostadoše uskraćeni za priliku da postave makar jedno pitanje, ali na svu sreću usledio je neformalni deo, nepredviđen programom, ali neizbežan i nezaustavljiv: mladi hororisti nosili su sa sobom desetine DVD-a, postera, knjiga i drugog materijala vezanog za kultnog režisera, i on je spremno i srdačno delio autograme i slikao se sa zainteresovanima. Svojom otvorenošću i ljubaznošću on je 'kupio' svoje obožavaoce, presrećne da makar i na koju sekundu priđu velikanu, pozdrave se, slikaju s njim i dobiju njegov potpis.
Foto: "Por Dejan, con amicita, di Dario Argento" - ili tako nekako. Potpisani poster PHENOMENE s posvetom. Bio sam umeren pa sam maestru na potpis prineo samo dva (najdraža mi) DVD omota + 1 poster; nisam hteo da ga gnjavim SVIM omotima njegovih DVD-a koje imam, niti sam bio raspoložen da knjižurdu ART OF DARKNESS (o Argentu), tešku nekih 5-6 kila minimum, vučem iz N. Banje do Bg i nazad.

A onda šok: organizatori saopštavaju da će priliku za intervju imati samo predstavnici TV ekipa, dok štampani mediji – mogu da se pokupe. Ovo je u suprotnosti sa ranijom najavom i dogovorom sa zaduženima za to iz Doma Omladine. Iznenadno, i ne previše ljubazno, saopšteno je da nećemo imati prilike ni za ranije obećanih sedam (7!) minuta razgovora po akreditovanoj kući. Zajedno sa gorepotpisanim izveštačem, izvisili su i Tanjug, Beta, Studio B, nekoliko radio stanica, a jedina prava privilegija od celih petnaest minuta omogućena je nestručnoj bruci od filmske novinarke sa RTS-a kao i veselim predstavnicima Pinkovog CITY-ja. Rezon po kome su baš gledaoci ovih kuća ciljna grupa horor festivala izmiče zdravom razumu...
Foto: Upravo nakon ovog dešavanja, 25.04.2006. Aca Radivojević mi je prvi put detaljno ispričao svoju zamisao za scenario SRPSKOG FILMA.

Za utehu fanovima, Arđento se lično pojavio i uveče, pred kraj celodnevnog maratona njegovih filmova, pre DVD projekcije svog filma Natprirodna pojava. Pošto su se fanovi okupili u zaista neslućenom broju i do poslednjeg mesta napunili salu Doma Omladine, Arđento nije krio zadovoljstvo i začuđenost činjenicom da u Srbiji ima ''toliko prijatelja'', pa je stoga improvizovao jedan performans, nadasve zabavno prepričavajući anegdotu sa promocije ovog filma u Japanu kada nije mogao da se otarasi gejši unajmljenih da ga 'zabave'.
Pošto je njegov engleski krajnje rudimentaran, sve vreme je pričao na italijanskom (vredi pohvaliti devojku koja je vrhunski profesionalno prevodila!), ali uz obilje mimike i gestikulacije celim telom. Publika je vrištala od smeha i pozdravila ga gromkim, dugotrajnim aplauzom, a Arđento je Beograd napustio neskriveno zabezeknut time koliko fanova ovde ima, koliko ga vole i koliko znaju o njemu.

U nedelju je program bio skromniji, i Mario Bava je predstavljen sa samo dva, istina – najbolja, naslova: Maska demona i Bič i telo, kao i sa dokumentarcem o ovom rodonačelniku italijanskog horora. Sve u svemu, italo horor je dokazao svoju vitalnost, čak i onda kada loše kopije ili nestandardni načini prikazivanja nisu bili na nivou. Što je još bolje, Arđentova vitalnost (u svojoj šezdeset i šestoj godini!) delovala je posebno okrepljujuće i obećavajuće: njegova posvećenost žanru bila je zarazna, i publika je adekvatno odgovorila. Nadajmo se da će biti još neke prilike da ga vidimo duže i postavimo pitanja za koja smo ovom prilikom bili uskraćeni.