петак, 27. март 2009.

VINYAN (2008)


****(*)
5-

nakon obećavajućeg, mestimično sjajnog, ali pred kraj samo promašenog CALVAIRE-a, FABRICE DU WELZ sa svojim drugim filmom napokon ispunjava obećanja (skoro) sasvim, i isporučuje više nego respektabilan film koji ga definitivno stavlja na radar kao jednog od najznačajnijih ljudi koji trenutno prave horor i od kojih prava ludila tek treba očekivati.

VINYAN je, pre svega, impresivno audio-vizuelno-atmosferično iskustvo, što nimalo ne čudi ako kameru drži čovek koji je slikao IRREVERSIBLE i INSIDE, a prepoznatljive skoro-experimentalne muzičke dronove i dark ambient radi baja koji je već svojim muzičkim radovima ukrasio HAUTE TENSION i (opet) INSIDE. prva liga, zaista: tim pre što je njihov posao savršeno integrisan sa ostalim pregenijalnim saradnicima: benoit debie-jeva kamera potpomognuta je perfektnim location scoutingom i vanrednim production designom, a francois eudesova muzika se neosetno pretapa u sound design sa neverovatno zlokobnim zvucima ptica i insekata džungle, te udaljenim grmljavinama, kapljanjem vode, kišama, talasima i šumovitim dronovima koji su možda deo atmosfere a možda samo projekcija izmučenih psiha protagonista.
da se razumemo: VINYAN je, pre svega, drama, samo što je ispričana horor jezikom. iako postoje reference na određena lokalna verovanja vezana za duhove, ovo nije yet another asian ghost flick; strogo gledano, uopšte nije ghost flick. jedini duhovi su u glavama roditelja koji su vođeni pre svega majčinom slepom verom da njen sin nije stradao u cunamiju već da se nekako našao preprodat u neku džunglovitu zabit: potraga za njim, kroz prašume i sumorno trula vlažna raspala naselja od straćara, zauzima najveći deo filma.

nekima će smetati te deonice putovanja – vidim da fangorijancima svakako jesu, i to je i razumljivo. ali ovo nije film za fangorijance: du welz je napravio jedan mudovit nesumnjivo nejeftin art film, na ivici experimentalnog, i fascinantno je da je uspeo da obmane toliki broj finansijera da mu daju pare za ovo krajnje nekonvencionalno artističko izdrkavanje koje će prosečne 'horordžije' verovatno da smori tokom tih –meni fascinantnih- mističnih etida, a onda i da ih frustrira tj naljuti svojim –površno gledano- otvorenim krajem. pažljivom gledaocu, pak, kraj neće biti otvoren: kraj je vrlo jasan.
du welz bez greške hvata paranoju i izgubljenost zapadnjaka u tom svetu tajlandske bede i čemera, koji počinju još u gradovima, a svoje groteskno-paklene dimenzije otkrivaju (kao logični produžetak) u nedođijama burme bogu iza leđa. takođe, uz pomoć pomenutih saradnika, on savršeno hvata mističnu zlokobnost džungle kao w. herzogovskog sveta praiskonskog mraka u kome se rast, bujanje i plodnost pretvaraju u sopstvenu travestiju i poprimaju košmarne dimenzije. to je sasvim logično (i plodno) tlo za priču koja se bavi materinstvom takođe dovedenim do svoje travestije i košmara kroz psihozu i ludilo žene nesposobne da prihvati da je plod njene utrobe progutao talas mračne, beslovesne, neljudske tame. verujući u svoje instinkte više nego u svedočanstvo svojih očiju ona odlazi u srce tame gde uvlači i svog nevoljnog, ali ipak poslušnog muža, samo da bi ga povukla sa sobom u vrtlog iracionalne samodestrukcije poput davljenika koji grčevito grabi i sa sobom odvlači i sebi najbližu osobu.
u tom smislu, VINYAN se može čitati i kao pametna parafraza i nadgradnja cronenbergovog BROODA: majka, poludela od bola, pretvara ceo svet u the shape of rage – mračna, maglovita, vlažna džungla je ne samo objektivni korelat njene izgubljenosti i bola nego je i antipod (ili neminovni produžetak?) njene svedenosti na matericu: plodnost koja je toliko pervertirana da počinje da rađa nakaznost i negativitet. razotkrivajući mrak ispod površine sveta, i nedovoljnost razuma i logike za snalaženje u njemu, du welz ne može drugačije nego da svog muškog protagonistu prinese na oltar mračne majke. za razliku od BROODA, ovde nema bežanja: džungla je jača, srce (i materica) tame gutaju ga dok Mama ostaje sa svojim broodom.
pružajući savršen filmofilski korelat pregnantnih pitanja zasnovanih na sudarima zapada i istoka, muškog i ženskog, detinjeg i odraslog, svetla i tame, civilizacije i džungle, rađanja i smrti, instinkta i razuma… du welz je napravio zadivljujuć, prelep, beskompromisno mračan, slojevit, predivan i za razmišljanje podsticajan film. što je najlepše, čak i za gledaoca sa isključenim mozgom on pruža estetski užitak koji se može uporediti s malo toga. APOCALYPSE NOW, DON'T LOOK NOW, AGUIRRE… i to je, manje više, to.
ne verujte rivjuima koji kenjaju o nekakvim rupama u zapletu ili slabim krajem ili dosadnim deonicama: ritam filma jeste malkice sporiji, ali je baš kako treba za ono što želi i što maximalno i uspeva: ovo je vrhunsko korišćenje filmskog jezika za slikanje jedva-slućenog, nepojmljivog, neizrecivog.

четвртак, 26. март 2009.

101 SF and Horror Movies You Must See Before You Die


U Americi su izašle dve knjige u kojima sam pisao kraće eseje o nekim od najznačajnijih žanrovskih filmova ikada. U pitanju su knjige 101 HORROR MOVIES YOU MUST SEE BEFORE YOU DIE i 101 SF MOVIES YOU MUST SEE BEFORE YOU DIE, koje je priredio Steven Jay Schneider (najpoznatiji po knjizi 1001 FILM KOJI MORATE VIDETI PRE NEGO ŠTO POSTANETE HRANA ZA GHOULOVE, koja je prevedena i na srpski).


U knjizi o HORORU pisao sam o filmovima:

THE ABOMINABLE DR. PHIBES (Robert Fuest, US/UK, 1971)
THE BEYOND (Lucio Fulci, Italy, 1981)
MASK OF THE DEMON (Mario Bava, Italy, 1960)
THE MASQUE OF THE RED DEATH (Roger Corman, UK, 1964)
THE WICKER MAN (Robin Hardy, UK, 1973)
SUSPIRIA (Dario Argento, Ita, 1977)
THE EXORCIST (William Friedkin, USA, 1973)
THE DEVIL RIDES OUT (Terence Fisher, UK, 1967)

U ovoj o SF-u, pisao sam o filmovima:
BLADE RUNNER (Ridley Scott, USA/Singapore, 1982)
ROBOCOP (Paul Verhoeven, US, 1987)
STALKER (Andrei Tarkovsky, Soviet Union/West Germany, 1979)
THE TERMINATOR (James Cameron, US/UK, 1984)

Pored mene, u knjizi o SF-u pisao je i Miloš Cvetković, jedan od tihih saradnika ovog bloga.
On je pisao o filmovima LE DERNIER COMBAT (Luc Besson) i PRIMER (Shane Carruth).

Knjige su luksuzno opremljene, meko-tvrdi povez sa zaštitinim omotom, unutrašnjost u punom koloru na masnoj hartiji sa obiljem izvanrednih fotografija iz filmova i postera, i obima su oko 420 strana svaka.


Pored mene i Miloša, sa Balkana je tu još i dragi kolega iz Crne Gore, Aleksandar Bečanović.
Evo u kom smo se društvu našli (ovo je iz SF knjige, gde smo sva trojica):

SIMON SAYS


**(*)
3-

osvežavajuća parodija na slešer filmove koja je, zapravo, uspela da me nasmeje nekoliko puta!
5 omladinaca u kombiju (zašto ih je uvek 5???):
1 hunk
1 comic relief stoner
2 uzajamno zamenjive fufice
1 'virgin' dobra curica (koja prva zagine, pa onda jedna od ove 2 fufe evoluira u 'final girl')
ova petorka ide da traže zlato u nekoj reci (kao familija u krejvenovim BRDIMA – koja je išla po srebro), usput sretnu ne jednog nego dvojicu JEZIVIH ČIČA koji upozoravaju da ne idu tamo (hillarious!), prođu zlokobno svratište kojim ordinira očigledno psihotični Crispin Glover (igra blizance, od kojih se ne zna koji je više retardiran) itd.
dakle, situacija i likovi su viđeni 800 puta do sada, ali tvorci ovoga odlučuju da priznaju da to znaju i da mi to znamo, i zato se i ne trude da nam po 800ti put 'za ozbiljno' prodaju istu ofucanu ragu sa malo 'nove' šminke i da tvrde da je to čistokrvni pastuv; umesto toga, svoj humor grade na našoj svesti o slešer konvencijama tako što ih preuzimaju i samo malo više potenciraju dok ove ne skliznu u groteskno preterivanje (a ionako im ne treba mnogo za to!).
ako svemu tome dodamo sasvim pošteni garnirung od splatter scena, od kojih su neke VRLO maštovite i originalne i žestoke – ali na komičan način – ovo je, sve u svemu, jedan sasvim fin filmić za posvećenike slešera.

šteta što reditelj nije malo zauzdao krispina, jer njegovo preglumljivanje i preterivanje umnogome kvari ugođaj koji nosi prva polovina (u kojoj se slabije pojavljuje). njegov manirizam stvara idiosinkraziju koja remeti balans horora i humora koji je (u scenama bez njega) solidno postignut, i završnicu pretvara u one man show koji nije toliko zabavan koliko glover očito misli da jeste.

LA TIA ALEJANDRA


***
(3-)

mexički filmić TETKA ALEXANDRA je jedan od prvih horora koje sam u životu pogledao. mislim da sam imao 6 ili 7 godina kada sam ga video na tadašnjem RTB-u. naravno, ostao mi je u sećanju kao prilično creepy flick iz koga su mi se brojne scene urezale u sećanje bolje od mnogih koje sam gledao prošle godine.

nedavno sam ga reprizirao.
long story short, prijalo je.

na žalost, kako to obično biva, ništa na šta smo se palili u tako ranoj mladosti ne može da u starim danima ima istu, ili bar približnu čar.
nedostaci tog filma nisu se mogli prenebregnuti: ima ih mnogo, i vrlo su očigledni.
naivan je zaplet.
ravna je režija.
osrednja je gluma (sem tetke, koja je creepy baš kao što je pamtim!).
pa ipak!
fuck it, ti mexikanci imaju nešto je ne suis quoi! film ima određeni šarm, i bezobrazluk tim slađi što iskrsava usred prilično konvencionalno usnimljenog flicka, i sjajan simple-minded no-subplots zaplet koji samo fura napred, ka predivno mračnom kraju.
tema za sebe je odnos prema deci, uloga dece u hororu, PODLOŽNOST DECE HORORU u mexičkim žanrovskim filmovima (šta, mislili ste da samo onaj mexički perverznjak del toro napučuje svoje filmove izmrcvarenom, silovanom, iskasapljenom dečicom?).
na početku, familija u koju se doseli tetka alexandra (veštica) ima troje dece.
do kraja filma dvoje je mrtvo, a treće je u životnoj opasnosti iz koje možda izađe a možda i ne.

iako je tehnička izvedba jedva kompetentna i ne previše nadahnuta, sama priča ima izvestan naboj koji probija između tih suludih slika: nadrealni momenti koji su prosto BEZOBRAZNI koliko su nelogični i besmisleni, i to rastakanje logike i 'stvarnosti' je tim efektnije što se dešava u filmu koji izgleda kao sava mrmak da ga je režiro.
mrmak on lsd!

smrt na rolšuama; natprirodna strava u ključaloj vodi u kadi; smrt u vodenom krevetu; mexičke mumije u produmu; itd.

sve u svemu, TETKA je jedno gledalačko iskustvo koje na vas ne mora delovati kao na mene jer sam visoko subjektivan oko njega, ali… mislim da pravi posvećenici treba da mu pruže šansu.

ovo je, u najgorem, bar solidan, vrlo neobičan film.

уторак, 24. март 2009.

Predavanje o Edgaru Alanu Pou


Ove godine navršava se 200 godina od rođenja Edgara A. Poa, velikog američkog pisca i pesnika, oca savremene horor priče. Tim povodom predavanje o gotiku u njegovim delima održaće Dejan Ognjanović sa Filozofskog Fakulteta u Nišu. Predavanje se dešava 27. marta 2009. s početkom u 19h, u Rimskoj dvorani Biblioteke grada Beograda. Nakon toga biće prikazana umetnički najvrednija ekranizacija E. A. Poa, film PAD KUĆE AŠER (1928) Žana Epštajna.

Ime Edgara Alana Poa neraskidivo je povezano sa pričama strave. Prva asocijacija na tog autora, bilo kod običnog čitaoca ili kod kritičara i teoretičara, često je povezana sa nekim od motiva kao što su: gavran, mrtva draga, ukleta palata, grobnica, tamnica, katakombe, crna mačka, prevremena sahrana i slično. Oslonivši se na postojeću gotsku tradiciju, koja je u Engleskoj u to vreme bila u zamiranju, ali je na američkom tlu tek davala prve vredne plodove, Po je uspeo da ove teme i motive učini osobenim i svojim. Budući da gotski motivi u Poovom delu imaju istaknutu ulogu i nalaze se u gotovo svim njegovim značajnim pričama, tema ovog predavanja jeste mesto, uloga i značenje gotika u Poovom delu, kao i uticaj i aktuelnost njegovog opusa danas, 200 godina kasnije.