четвртак, 16. април 2009.

POSETITELJ MUZEJA (Posetitel muzeya, 1989)


  *****  

  5-  

pošto su tek nedavno postali dostupni eng. titlovi za ovaj zadugo-samo-na-ruskom-dostupan divx, iskoristih priliku da repriziram POSETITELJA MUZEJA, film koji mi se sredinom 1990-ih urezao u sećanje (prikazan na RTS-u) kao jedan od najlepših, najsnažnijih i najkošmarnijih filmova koje sam ikada video. to je, istovremeno, bila prilika da posle 10ak godina proverim svoj superlativni sud od tada, i vidim da li to zaista i dalje spada u 10ak za mene najboljih filmova izvan horor žanra koje sam ikada video.

ukratko: spada.
sa svim svojim nedostacima, POSETITELJ MUZEJA ima tako moćne kvalitete da ono o čemu ću malo kasnije reći koju, bar za moj groš, ne uspeva da poljulja njegove monumentalne uspehe.
ovo je, verovatno, najcrnji film za koji znam. crnji od, recimo, EVEN DWARFS STARTED SMALL koji bi po tome bio prvi do njega.
POSETITELJ MUZEJA je film o palom čoveku koji se beznadno batrga po paklu na zemlji koji je samom sebi stvorio i udaljio se od boga koji ga je, kako izgleda, sasvim napustio, sa vrlo mutnom i krhkom mogućnošću da će mu, možda, dati još jednu priliku, ali ne zna se ni kada ni kako.
za razliku od filma PISMA MRTVOG ČOVEKA, takođe by Konstantin Lopushansky (blizak saradnik Tarkovskog), u kome je pakao na zemlji bio pretežno ljudska tvorevina (nuklearni rat), sa vrlo neodređenih i nedorađenim metafizičkim i religioznim momentima (ostavljenim uglavnom u nagoveštaju), u MUZEJU se evidentni - mnogo detaljnije i pompeznije oslikani - PAKAO direktno prikazuje ne kao simptom čovekove loše ekološke svesti ili istorijske nezrelosti i pogrešnih odluka u određenim trenucima, već explicitno kao simptom njegove udaljenosti od boga i svega duhovnog, dakle kao plod njegove suštinske degenerisanosti.
kad sam kod toga, paralela sa hercogovim PATULJCIMA nije bila nimalo slučajna: oba filma koriste u svom kastu veliki broj 'degena' – kod hercoga su to zaista pravi patuljci, tj ljudi rođeni deformisani i nepotpuno razvijeni, a kod lopušanskog se javljaju 'mutanti' koje igraju vrlo očigledno pravi degeni i poremećeni, ili bar 'usporeni' ljudi.
u oba slučaja, čovek ostavljen samom sebi vrlo brzo tone u anarhiju, haos i gradi sebi pakao na zemlji. površno gledano, neko bi mogao kazati da je hercogov film crnji, jer njegove kreature uglavnom više i nemaju svest o bogu, ne prizivaju ga, ne mole mu se (niti Njemu, niti Njegovim konkurentima), osim jedne pregenijalne scene u kojoj patuljak usred spaljene kamene pustinje ispruženu granu sasušenog drveta vidi kao božju pesnicu uperenu ka sebi, i kojoj odvraća sopstvenom.
za razliku od njih, dakle, u MUZEJU imamo veoma rasprostranjenu sub-religiju među degenima (neko bi reko: how fitting!), a glavni junak je, kako se ispostavlja, nekakav half-assed iskupitelj. naravno, crna je to religija kojoj jedna jedina molitva glasi IZBAVI NAS ODAVDE, ali ipak, kao i svaka vera, ona sa sobom nosi zajedništvo (tj. krdo) koje olakšava svaku individualnu patnju i raspršuje je po masi; takođe, tu je vrlo opipljiva vera u iskupitelja i u povratak u okrilje nebeskog Oca; najzad, kulminacija filma sastoji se od (pre)dugačke samogazeće molitve za oprost svih grehova.

međutim, za moj groš, mislim da je crnji i beznadežniji onaj film koji –kao POSETITELJ- kazuje da boga (možda) ima, ali da je sasvim (?) napustio svoja stvorenja i pustio ih da gmižu po đubretu koje su sama stvorila, jer preovlađujuća emocija ovog filma je – NAPUŠTENOST; a biti napušten od boga veći je pakao nego li što je to, kao kod hercoga, pakao BEZ BOGA, bez potrebe za bogom, (nemački, ničeovski) pakao individualnosti koja je možda donekle izgubljena, ali je odnekle i slobodna da radi šta god poželi, i mada se ta sloboda uglavnom traći na uništavanje i deprimirajuću degradaciju, ipak SLOBODA koja je time implicirana sa sobom nosi i veliku dozu uzbuđenja i radosti i živahnosti koje nema kod ovih čemernih napuštenih (ruskih) siročića koji i dalje nariču za svojim indiferentnim Ocem, nesposobni da egzistiraju bez Njega.
uostalom, MUZEJ se okončava krajnje pesmistički, bez ikakve naznake vezano za 2 glavna pitanja: niti je definitivno jasno da li je, i kakav je, iskupitelj naš glavni junak (pa time ni da li će i kako da iskupi ovo degenerisano čovečanstvo), niti je Otac sa neba dao ma i najmanji, najmističniji, najneodređeniji znak da ga je uopšte briga, da je bar svojim nebeskim ušesima primetio da njegova deca plaču, usrana u svom đubretu, makar kroz jednu simboličnu dugu preko neba ako nikako drugačije.
ne, ništa slično. posle mnogo lutanja pustarama, kroz razbesnele talase, ljuljan u zarđaloj i pustoj, praznoj nojevoj barci, dok munje trešte sa sivih nebesa, naš 'izbavitelj' ostaje da luta po đubrištu koje se prostire od horizonta do horizonta, a umesto golubova sa maslinovim grančicama, nad njim lete samo crna jata razgraktalih gavranova naspram apokaliptički crvenog zalaska sunca.
po pitanju slikanja PAKLA, ovaj film nema premca u filmskoj umetnosti: NIKO mi ne pada na um a da je makar prišao košmarnoj ubedljivosti svog užasa pakla ne samo kao lokacije i ambijenta koji treba ovako ili onako ukrasiti (najčešće banalno-predvidivim golim telima mučenika) nego, naročito, pakla kao stanja svesti i duha.
u ikonografskom smislu, lopušanski maximalno koristi lokacije kakve valjda jedino u rusiji i mogu da postoje u ovolikoj pompeznosti – nepojmljivo ogromna skladišta odbačenog metala, gomiletine gusenica (sa tenkova ili buldožera) koje sežu do neba, ogromne zapuštene fabrike, deponije đubreta koje gutaju ceo svet… u psihološkom smislu, on jednako vešto prikazuje svoje junake i njihovu izgubljenost, bespomoćnost, jadnost, čemer, lutanje, promašenost, a sve to slika kroz crvene filtere čime me definitivno kupuje (šta ću kad sam sucker za crveno-crne kombinacije, a ovde je skoro čitav film, do pred kraj, u tim tonalitetima)!
film, zaista, pred kraj gubi meru i pada u onaj neodoljivi, tipično ruski dert, sa nekontrolisanim urlanjem, kukanjem, plakanjem i molitvama, sve u jednom – to polupijano dranje na boga i za bogom, tako neprikladno smernim protestantima i urednim katolicima, ovde je razulareno u svem svom pravoslavnom ekscesu i extremizmu (videti moju kritiku ruskog filma ČETIRI za sličnu situaciju).
pored toga, POSETITELJU MUZEJA bi se moglo zameriti i pomalo kukavičko izvlačenje pred kraj, kada izbegava da do krajnjih konsekvenci odvede svoju priču i dâ joj ikakvu zaokruženost, umesto toga ostavljajući nedorečenim i pitanje MUZEJA iz naslova (koji, naravno, uopšte ne vidimo), i proročanstava iz biblije, i uloge gl. junaka u svemu tome, a vala i njegove destinacije na kraju.
no, kao i kod svih velikih putovanja, put je vredniji od destinacije (videti pod: APOCALYPSE NOW – mada je tu završetak ipak više zadovoljavajuć no ovde), a razglednice iz pakla po kome gl. junak putuje tokom više od dva sata predstavljaju neke od najfascinantnijih slika ikada pohranjenih na film- mračnih, užasnih, deprimirajućih, ali u svojoj extremnosti povremeno i čudno uzbudljivih, naročito kad krene da baza po zapenušanim okeanskim talasima pod ludačkim olujama ili da se tetura pod vetrovima i prašinom usred gigantskih napuštenih prastarih gradova…
izlišno je napominjati da POSETITELJ MUZEJA traži mnogo strpljenja i jak stomak za dvočasovnu orgiju nihilizma i (jalove?) vere usred najcrnjeg očaja, ali – ko voli, nek izvoli. uostalom, slike govore više od svih mojih reči. šta god mislili o idejnoj komponenti, snaga njegovih slika je nesporna.

NAJBOLJI FILMOVI VAN HOROR ŽANRA

THE BEST NON-HORROR
by Ghoul

evo, malo sam se igrao pa napravio listu mojih najdražih filmova koji nisu horror žanra.
ovo ne treba shvatati PREVIŠE ozbiljno, sigurno sam neke drage stvari ispustio, preskočio, zaboravio da stavim – ovo je samo vrlo okvirna lista za moju zabavu i neku rudimentarnu informaciju posjetiteljstva ovoga bloga o tome šta mi najviše prija a da horror nije.
redosled je, otprilike, po tome koliko volim/cenim dati film, bar u početku, ali već od desetog-petanestog mesta na listi ne treba se više toliko ni obazirati na redosled.
evo, to je to:

DEAD RINGERS
A CLOCKWORK ORANGE
2001 A SPACE ODYSSEY
APOCALYPSE NOW (REDUX)
THE ELEPHANT MAN
THE WILD BUNCH
BLADE RUNNER
STALKER
POSETITELJ MUZEJA
THE GOOD THE BAD AND THE UGLY
SUNSET BOULEVARD
C EST ARRIVE PRES DE CHEZ VOUS (MAN BITES DOG)
BLUE VELVET
EVEN DWARFS STARTED SMALL
AGUIRRE: THE WRATH OF GOD
NAKED LUNCH
STAND BY ME
ALIENS
STRAW DOGS
ROBOCOP
LEON THE PROFESSIONAL
SORCERER
CRASH
DR STRANGELOVE
OLDBOY
SAMURAI REBELLION
YOJIMBO
THE FRENCH CONNECTION
AVALON
IRREVERSIBLE
METROPOLIS
FAUST
CHILDREN OF MEN
SYMPATHY FOR MR VENGEANCE
STARSHIP TROOPERS
THRONE OF BLOOD
SEVEN
THE COOK, THE THIEF, HIS WIFE AND HER LOVER
ICHI THE KILLER
THE TERMINATOR
THE ENIGMA OF KASPAR HAUSER
CALIFORNIA DREAMIN'
THE LIFE OF BRIAN
MARATONCI TRČE POČASNI KRUG
THE DEVILS

EKKO








Ekko (2007) Anders Morgenthaler 3.5/5

Da su Morgenthalerovi filmovi skriveno blago oko kojeg se treba pomučiti poznata je činjenica. Teško se pronalaze na tržištu dostupnih piratskih kopija i nedovoljno su transparentni. Ekko je bio dostupan, jedva, ali prevoda nigde.

Ono što na prvi mah upada i vidokrug izgladnelih filmofila je respkeltabilan glumački lajnap. I svaki pojedinac je ovde maximalno izgarao u okviru scenarija. Posebno se to odnosi na moćnog Kima Bodniju, čije oslikavanje kompusivnog i indiscipliniranog policajca rastrojene psihe je brutalno verno i iskreno.

Sam film je vizuelno magičan uz harmonično konsekventan soundtrack i prelepe lendskejpove i zelenila unutrašnjosti Danske. Morgenthaler se donekle koristi tradicionalnom skandinavskom dogmatskom dramatizacijom i u značajnoj meri odstupa od brutalnog verizma svog animiranog prethodnika Princess. Samo na momente, u jednoj jedinoj sceni podseća nas autor na njegov krajnje slobodan pristup tumačenju svesti dečije psihe i njihovih međusobnih odnosa. To je previše malo za ukus onih koji su voleli melodramatičnog Princeze. Ekko nadoknađuje nedostatke zlokobnom atmosferom na početku, čija gradicija i klimaks su predvidivo uobličeni i isporučeni.

Ipak, Morgenthaler nam na kraju ostavlja da sami tumačimo sudbine junaka; ne nameće direktnu moralnu poruku, a između redova ostavlja dovoljno praznina koje svaki posmatrač nezavisno i subjektivno može transkriptovati.

http://us.imdb.com/title/tt0838224/


OPSJEDNUTOST - Aleksandar Bečanović


"Opsjednutost je zbirka sastavljena od sedam horor-priča i jedne u žanru katastrofe. Uklete kuće, opsednute bledopute gospođe, vukodlaci, demoni, zombiji, stravične sile iz tamnog mora, guste magle i grobljanskog mraka, i napose vampiri, nakon dva stoleća vrludanja od viktorijanskih putopisa i gotičkih romana pa sve do Hollywooda, u pričama Aleksandra Bečanovića vraćaju se svom iskonskom zavičaju: Balkanu. Za većinu sveta to su još uvijek oni mistični i opasni krajevi između Jadranskog i Crnog mora, no jezovite kreature u ovom dijelu sveta također prolaze tranziciju. Danas su to vampirice lezbijke koje love u jeku turističke sezone, serijski ubica koji hirurškim intervencijama svoje žrtve preoblikuje u skulpture, horda zombija koja u maniru događanja naroda s groblja kreće u masovni pohod na metropolu, pa i vukodlaci koji, nakon što su uspešno odbranili netaknute vrletne divljine od Nemaca i partizana, novu napast prepoznaju u ekološki osveštenim turistima..."

Tako ovu knjigu opisuje natpis na njenoj poleđini. Ali, ne treba verovati baš svemu što korice knjiga najavljuju.
Recimo, aluzije na 'tranziciju', 'događanje naroda' i ' ekološki osveštene turiste' manje opisuju ovu konkretnu knjigu, a više za ove krajeve uobičajenu zbunjenost recenzenata i kritičara kada se nađu pred žanrovskim pismom – ili, u ovom slučaju preciznije rečeno, štivom koje se poigrava žanrom. Budući da su im žanrovski uzusi najčešće strani, a naročito kada se radi o gotiku tj. hororu, pisci takvih napisa po pravilu posežu za dnevnopolitičkim namigivanjima pokušavajući –svesno ili nesvesno- da 'opravdaju' postojanje horora nekakvim, često usiljenim, paralelama sa svakidašnjim 'hororima' s kojima se običan čovek susreće. Ova prinudna 'aktuelizacija' zapravo govori o suštinskom nerazumevanju horora, i elementarnoj nelagodnosti pred koju taj žanr stavlja one koji mu nisu skloni, koji ga ne poznaju, ili ga slabo poznaju.
Zato smesta naglašavam: vrlo malo, gotovo nimalo 'savremenog' i 'aktuelnog' (u smislu koji se ovde aludira) ima u zbirci priča pod naslovom OPSJEDNUTOST. I sjajno je što je tako. Za razliku od recenzenta knjige, Davora Šišovića, autor Aleksandar Bečanović sjajno poznaje horor žanr, i stoga ne oseća potrebu za bilo kakvim 'namigivanjima' nekakvom prosečnom čitaocu koji u prozi očekuje jedva zamaskiranu parafrazu napisa iz dnevnih novina. Priče iz ove zbirke su osvežavajuće nemoderne, a istovremeno, delom baš zbog toga, vrlo moderne. Ovo nije kontradikcija: objasniću.
Nemoderne su ne samo zato što se uopšte ne bave 'tranzicijskom' Crnom Gorom, već zato što su njihovi uzori mahom vrlo stari, i sežu do gotika XIX veka; odnosno, u slučajevima filmskim omaža i parafraza, bave se naslovima koji nisu nimalo 'in' u opštepopularnom smislu. Koreni književnih motiva prisutnih u ovoj zbirci sežu do E. A. Poa ("Pred dvanaesti čas") i Šeridena LeFanua ("Crno more", pa indirektno i "Delphine"), a od filmskih uzora tu je pre svega dominantan kultni, ali nedovoljno slavni film Harija Kumela, DAUGHTERS OF DARKNESS. Bečanovićeva fascinacija lezbijskim vampiricama prožima dve najbolje priče u ovoj zbirci: "Crno more" - izvanredno atmosferična, staromodna u najboljem smislu reči, kao da čitate neki zaboravljeni biser ghost story-ja iz XIX veka, i "Delphine", svojevrsni omaž pomenutom Kumelovom filmu i njegovoj divi, Delphine Seyrig u ulozi femme fatale vampirice.
Ono što ove priče, pak, čini modernim jeste pristup. Bečanović nije neko ko živi u prošlosti, niti pisac koji se trudi da oponaša XIX-vekovne majstore jezovite proze. On na postmoderni način pristupa motivima, situacijama, imenima, citatima i aluzijama, i iz njih gradi jedan osobeni, naglašeno intelektualan i auto-referentan sistem. Njegove priče, stoga, manje su priče u klasičnom smislu, a više meditacije o horor pričama, prelomljene kroz samosvest i lucidnost, kroz poznavanje tradicije, njenih uticaja i njenog razvoja, što se sve uglavnom uspešno uspeva smestiti u gotiku neskloni crnogorski (često primorski) ambijent. Preterana samosvest i intelektualizacija materijala može, možda, zasmetati onima koji očekuju konvencionalno pripovedanje – ili uobičajene žanrovske efekte horor proze (jezu i stravu). Manje je ovde horora, a više meta-horora. Osim priče "Crno more", sa sjajno evociranom atmosferom sablasno pustog, zimskog, olujnog priobalja, i možda donekle gusto-atmosferične poovske priče "Pred dvanaesti čas" (koja se bavi čestim Poovim motivom bolne i umiruće drage), ostale priče se i ne trude da čitaoca zaplaše, koliko da ga nateraju da preispita ono čega se obično plaši.

Naslovna priča "Opsjednutost" govori o čudnim događajima u jednoj naizgled običnoj kući blizu Bara koji se okončaju neobjašnjenim zločinom – i meditacijom nad tom neobjašnjivošću od strane sveprisutnog, i na sebe stalno podsećajućeg, analitičnog naratora.
"Skulptura napravljena u prirodnoj velični" teško da ima zaplet vredan pomena – radi se o meditaciji, u prvom licu dakako, od strane ubice koji govori o tome šta je sve uradio i šta će još uraditi kidnapovanom čoveku od koga nemarava da, odgovarajućim instrumentima i torturom, napravi umetničko delo.
"PG-13 ili zombi u Njegoševoj ulici" je lucidan i zabavan pokušaj korišćenja zombi-vizure za opis današnje Crne Gore (dakle, jedina priča u zbirci koja se može, bar mestimično, dovesti u bližu vezu sa "današnjicom"), iako se zapravo najvećim delom bavi upravo duhovitim preispitivanjem klišea zombi filmova, sa vrhuncem u rečenici koja u sebe uspeva da –bez navodnika: ko zna, znaće- natrpa čak sedam naslova zombi horor filmova (što deluje pomalo veštački, ali artificijelnost svakako nije nešto od čega Bečanović beži: naprotiv).
Tu je, najzad, i simpatična igrarija "Povijest o SS-Unterscharfuhreru Siegfridu Eichstadtu, s poukom" koja je najbliskija idiosinkratičnim sumanuto-blesavo-zabavnim igrarijama Bečanovićevog kolege po peru i hororu, Ratka Radunovića, u kojoj naciste u CG vrletima spopadnu domaći vukodlaci, a lešine im budu smrznute sve dok ih više decenija kasnije globalno otopljavanje ne ogoli u vidu naci-zombija.
Napokon, knjigu okončava "...and I feel fine", "priča katastrofe" – žanr koji u književnosti nešto baš i nije poznat, bar ne u kratkoj formi – ali koji još jednom podseća da se pravi uzori ovih priča pre svega nalaze u filmu a ne u književnosti, uz uobičajenu dozu meditativnosti koja zamenjuje zaplitanje, profilisane likove, akciju i preokrete. "Priča" se zapravo svodi na pomalo proizvoljno ubačena naklapanja dvojice zgubidana na temu porno filmova (što je povod za neke zabavne igre rečima i inovativne naslove), a jednom kada se obznani nailazak uništiteljske komete koja će zbrisati čitavu Zemlju, ostatak se sastoji od simpatično mizantropskih opservacija o kraju ljudskog roda.
Naglašena citatnost ove proze zahteva čitaoca posebno obrazovanog (a pre svega filmski načitanog) koji bi u njoj u punoj meri uživao, iako pozivanje na opštepoznate klišee zapravo omogućava onu vrstu univerzalnosti kojoj žanrovske 'prečice' zapravo i služe, tako da je ovo, uprkos napred rečenom, zapravo vrlo komunikativna proza za svakog čitaoca otvorena duha i radoznalog intelekta.

Osnovni podaci:
Izdavač – ZORO, Zagreb (biblioteka MRAK) / PLIMA, Ulcinj, 2009.
125 strana, broširano

Pogovor: Davor Šišović (iz koga su preuzeti opisi navedeni na zadnjoj korici)

O autoru: Aleksandar Bečanović rođen je 1971. godine. Objavio je zbirke pesama: Ulisova daljina (1994.), Jeste (1996.), Ostava (1998.), Mjesta u pismu (2001.) i Preludiji i fuge (2007.), zbirku priča Očekujem što će iz svega proizaći (2005.) te knjigu filmskih kritika Žanr u savremenom filmu (2005.). Dela su mu prevedena na engleski, švedski, slovenski i italijanski. Filmski je kritičar cmogorskog dnevnog lista Vijesti. Živi u Baru.

уторак, 14. април 2009.

MAJSTOR I MARGARITA

zašto, dođavola, nisu svi veliki klasici svetske književnosti OVOLIKO zabavni za čitanje? da jesu, možda bih se ovih dana naterao da najzad pročitam još i RAT I MIR, ULIKSA ili bar DON KIHOTA (OK, Kihota još i planiram u neko dogledno vreme).
kao što vidite, smerno i ponizno priznajem svoje rupe u obrazovanju, a evo jednu od njih najzad ovih dana nađoh vremena i volje da popunim. s najvećim zadovoljstvom, pritom! ne pamtim poslednju knjigu koju sam s ovolikim sladostrašćem oblju... ovaj, pročitao: jedva da sam bio svestan na kojoj sam stranici i koliko imam do kraja, uopšte nisam odbrojavao, kako inače često činim tokom čitanja – prvih 120-ak strana slistio sam u jednom cugu, a ostatak dovršio samo par dana kasnije (a i to bih brže da nije bilo nekih kafansko-spisateljskih obaveza u tom periodu).
dakle, za eventualne posjetioce koji su još retardiraniji, tj. odocneliji od mene, važna obavijest: ne obazirite se na to što je ovo RUSKO, niti na to što je u pitanju KLASIK. ovo je neverovatno zabavan, duhovit, pitak i čitak roman! o, da sam samo to znao ranije, možda bih u nekom pređašnjem trenutku predaha sebe podvrgao njegovim lepotama. no, šta je - tu je.
MAJSTOR I MARGARITA je jedan zaista VELIKI roman: ne mislim samo na obim (450 str.); mislim na ambicioznost, na zamah koji smelo preduzima – i ostvaruje! ni manje ni više no likovi Đavola, Pontija Pilata, a u kameo pojavi i samog Isusa Hrista, čine gornju galeriju likova, dok na jeftinijim sedištima sede bukvalno desetine vrlo precizno opisanih, zabavnih, manijački-dobro međusobno povezanih likova sa vrhunski odrađenim plottingom (stivene kinže, izedi si muda!) i sa savršenim dijalozima koji su sočni kao teleća glava u saftu, i isto tako slatki!
smejao sam se, glasno, čitajući roman – pre svega zahvaljujući nekim preduhovitim usklicima i reakcijama likova koji, izvađeni iz kontexta, ne znam koliko će biti smešni, ali unutar tih kalambura zaista su neverovatni i neočekivani!
a tek likovi! spisateljica koja izmišlja priče o pomorskim bitkama i objavljuje ih pod pseudonimom 'kormilar žorž'! pisci koji se zovu Pavijanov, Bogohulski, Špičkin...
pa prijave, tipa: 'molim da se ne rida u kabinetu!... dajte da ne ridamo, građanko!' ili: 'ti si despot i malograđanin!'
pa telegram: 'mene upravo pregazio tramvaj na patrijaršijskom ribnjaku. sahrana petak, tri sata. dođi. berlioz.'
pa gnjavator pretvoren u vepra, koga teraju da leti na veštičji sabat, a on će: 'ja nemam nameru da letim na nekakve nelegalne skupove!'
pa crni mačak behemot, uhvaćen u pokušaju prevare tokom igre šaha: 'da, predajem se. ali predajem se samo zbog toga što ne mogu da igram u atmosferi hajke koju podižu zavidljivci.' (kasnije, kada ga optuže da mrsno laže, on ljupko odvrati: 'neka presudi istorija.')
pa jedan od grešnika na velikom sataninom balu, koga opisuju ovim rečima: 'osvedočeni falsifikator novca, državni izdajnik, ali nimalo loš alhemičar.'
pa satanino stalno upozorenje behemotu kad ovaj krene u štetu: 'samo pazi da ne bude nikakvih sakaćenja.'
itd.
po DUH-ovitosti koja prožima ceo roman, i po razrađenosti i ingenioznosti kalambura i elaboriranih set-pisova sa raznoraznim zabunama, akcijama, prepirkama, igrama reči, dobacivanjima i neverovatnim raspletima MAJSTOR I MARGARITA se može porediti samo sa 4 druga velika trejd-mark imena: RABLE (GARGANTUA I PANTAGRUEL), BRAĆA MARX, MONTY PYTHON i WILLIAM BURROUGHS (NAKED LUNCH, pre svega). i ne samo po duhu, nego i po dubini tog humora, i po mraku koji je IZA tog humora.
da ne ispadne da je ovo 'samo' humoristički roman – ovo je zapravo vrlo potresno delo o jednom mračnom (komunističkom) periodu ruske istorije koje na jedva-uvijen, ali za zlikovce ipak suviše jasan način, opisuje zločine negativne selekcije koju taj 'komunizam' predstavlja, i izvrgava ruglu sa retko viđenom oštrinom i pronicljivošću birokratizam, korupciju, malograđanstvo, pohlepu... i na kraju (tj. početku) svega – kukavičluk, u kome bulgakov vidi najveći ljudski greh. to ubedljivo (i potresno) ilustruju deonice romana-u-romanu (by the 'majstor'), koji se bavi pontijem pilatom, i njegovim kukavičlukom zbog koga u smrt šalje sina božjeg, iako sluti da je on, u najmanju ruku, nevin.
bulgakov, kao i svi veliki umetnici, nikog od svojih glavnih junaka ne okrivljuje, već nastoji da ih razume, i prikaže kako i zašto su takvi kakvi jesu. ovo važi kako za sjajno profilisanog pilata (samo je još mel gibson imao više razumevanja za njega!) ili za odmereno kratko, ali ipak snažno prikazanog isusa, a tako i za zaista grandiozno, i sa full respectom naslikanog satanu (tj. wolanda, kako se u ovom romanu naziva), pa čak i njegove pomoćnike.
zaista, sympathy for the devil nikad nije bio jači no u ovom romanu: woland je grandiozna, moćna, komplexna figura koja izaziva duboko poštovanje (zajedno sa vrlo retkim gnušanjem ili zazorom), dakle, metafizički entitet prikazan sa štivanja-vrednom ozbiljnošću i prefinjenošću. a tek ta njegova spadala – crni mačak behemot je, uz barouzovog dr. benveja, te uz gruča marxa, najluđi fun-loving anarhista i rusvaj-majstor XX veka, zadivljujuća katastrofa-u-nastajanju, hodajuća apokalipsa, fascinanti šeret i zajebant megalomanskih razmera – ukratko, jedan od velikih arhetipskih likova umetnosti prošloga veka.
velika je šteta što saša petrović u srpsko-italijanskoj verziji romana (tačnije: parčenceta romana) nije uspeo niti da prenese to slepstik-ludilo bulgakova (javlja mi se da je taj saša bio osoba unikatno lišena i najmanje trunke smisla za humor: jedno od onih mrtvih puvala naduvenih 'ozbiljnošću' do pucanja, tj. prdenja), i što je gargantuansku neobuzdanost đavolovih pomoćnika sveo na bezvezno kreveljenje i cerekanje. 

uostalom, evo šta sam u FAUSTOVSKOM EKRANU, napisao o toj filmskoj verziji romana:
Majstor i Margarita (1972)
Đavo se po prvi put na nedvosmislen i suštastven način u srpskoj kinematografiji javlja u Majstoru i Margariti (1972) Aleksandra Saše Petrovića, po romanu Mihaila Bulgakova. Mnogo veća grupa đavola i veštica iz romana svedena je u filmskoj adaptaciji na samo tri demonska lika, i to su: Voland, 'profesor crne mađije' a zapravo sam Đavo (Alen Kuni); Azazelo, demon-pomoćnik, egzekutor (Pavle Vujisić); i Korovjev, demon-pomoćnik, spadalo (Velimir Bata Živojinović). Đavo je, po uzoru na lik iz romana, prikazan u svom konvencionalnom obličju džentlmena-profesora, u potpunosti ljudskom, bez ikakvih, makar i prikrivenih demonskih naznaka (dugi nokti, šiljate uši, roščići i sl.). Naravno, odabran je glumac upečatljive fizionomije i strogih crta lica, odeven u crno, ali bez ikakve dodatne šminke. Njegove pomoćnike igraju dvojica velikana srpske glume, što, na žalost, nije bitnije unapredilo ove uloge, budući da su još na nivou scenarija slabo napisane, a potom i loše režirane. Đavolovi pomoćnici su u potpunosti ljudskih crta, s tim što oličavaju drugi, niži aspekt demonskog: Đavo kao luda, spadalo, klovn, harlekin. Umesto gospodske crnine Volandove, oni su u običnim sirotinjskim krpama sa ponekim ekstravagntnim detaljem (prugasta majica kod Korovjeva, napoleonska kapa kod Azazela), a umesto suzdržane ozbiljnosti i strogosti oni često prskaju u cerekanje, kreveljenje i skakanje. Potonje daje priliku za preglumljavanje, što Bata Živojinović posebno zloupotrebljava u svojoj nekontrolisanoj glumačkoj izvedbi.
Đavoli su stavljeni u okvire vrlo providne satire o (ne)slobodi umetnika u totalitarnom (komunističkom) režimu: glavni junak u filmu je Nikolaj Maksutov (Ugo Tonjaci), autor kontroverzne drame o Pontiju Pilatu sa osnovnom porukom da ''svaka vlast je nasilje nad ljudima''. Takva poruka se ne dopada dežurnim cenzorima i 'podobnim umetnicima', te Maksutov završava u ludnici. Đavoli su tu da mu pomognu, odnosno da ispune njegove maštarije o osveti onima koji su mu naudili, i tu film gotovo da poprima strukturu (ako već ne i egzekuciju) horor filma osvete: demonski trio odlazi u posetu Maksutovljevim protivnicima, i udeljuje im zaslužene kazne. Tako, 'odgovorni drug' iz Partije završi pod tramvajem, odsečene glave. 'Podobnog pisca', koji se uselio u stan prognanog subverzivca, Azazelo ubija pesnicom, ali Voland smesta pojašnjava: ''Previše je ždrao. Infarkt!'' Režimskog kritičara, koji je napisao negativnu kritiku i bez gledanja predstave u pripremi, demonsko trojstvo ismeje i kazni obznanjivanjem tačnog datuma kada će, kroz pet meseci, umreti od raka jetre.
U ovoj najezdi sanjarija pisac ne propušta ni da se, uz pomoć Đavola, naruga sopstvenoj licemernoj, materijalističkoj, površnoj publici. U završnici filma, na seansi 'crne mađije' u teatru, đavoli iznose na videlo hipokriziju pojedinih posetilaca (preljubnici, lopovi, doušnici, srebroljupci, dileri deviza...) da bi na kraju - bukvalno razgolitili publiku. Desetine golih i polugolih statista juri niz stepenište teatra čiji je hol ukrašen ogromnim crvenim natpisom ''Religija je opijum za narod'' (na ruskom). Nevidljive ruke razvezuju stege na piščevoj ludačkoj košulji, i on dospeva do teatra kako bi voljenoj Margariti poklonio crveni karanfil. U poslednjoj sceni filma vidimo pisca kako ispušta svoju dušu u ludnici, i tada postaje jasno da je cela 'đavolijada' bilo njegovo buncanje u delirijumu u koji su ga oterali vrlo ovozemaljski 'đavoli'...
Petrovićeva režija je u ovom filmu izrazito neujednačena: dominiraju krupni i srednji planovi, sa vrlo slabo definisanim filmskim prostorom, a ritam scena je jedva-postojeći, sveden na protrčavanje kroz zbivanja iz romana bez vremena da ijedan lik zaista prodiše, da ijedna situacija zaživi. Gluma je gotovo uniformno slaba, velikim delom i zbog toga što sve veće uloge tumače strani glumci na jeziku koji očigledno nije srpski, dok su našim glumcima preostale epizode čija karikiranost ne ostavlja prostora za velike bravure. Rezultat je drven, usiljen film slabe dramaturgije i minornih umetničkih dometa, svedenih na politički angažman. Petrović, u suštini, na providan način kritikuje neslobodu da u socijalističkoj umetnosti proizvodi angažovana dela (ali sa drugačijim predznakom), estetski inferiorna isto koliko i ona režimska. Njegovo poimanje umetnosti svodi se na slobodu društvene kritike na predmetno-prikazivačkom planu, bez obzira na estetske i formalne činioce dela. Time vulgarizuje pojam umetnosti, izjednačavajući je sa svakim politički nepodobnim produktom. Takav je bio slučaj i sa ovim umetnički inferiornim filmom: bio je proganjan i zabranjivan zbog svoje površne 'ideologije', a ne zbog svoje estetske (bez)vrednosti. Đavo je u tom zamešateljstvu stradao ni kriv ni dužan: stigao je iz uvoza (zamišljen i napisan u Rusiji, glumio ga Francuz), nije dobio ni trunke lokalne, srpske boje, a opet završio na lomači domaćeg političkog lova na veštice.
Petroviću očito nije pomoglo ekranizovanje književnog klasika priznatog autora kao alibi za bavljenje demonologijom. Nije mu pomogla ni činjenica da je svoj film radio u koprodukciji sa Italijom – zapravo, dobar deo krivice za slab scenario i glumu nose upravo strani partneri, iako je režijska traljavost samo Petrovićeva. U svakom slučaju, zanimljiva je koincidencija (?) da je Đavo u srpski film za Titovog života u oba slučaja dospeo preko koprodukcija (i oba puta sa Italijom!) i preko ekranizacija književnih klasika. (Aludira se na Bulajićevog Čoveka koga treba ubiti, po Njegošu, gde je Đavola igrao francuz crnogorskog porekla, Šarl Milo.)
osim petrovićevog zaista jezivo neuspešnog (i skrnaviteljski jednodimenzionalnog) filma, u mojim šakama se nalazi i ruska serija u 10 epizoda, od pre nekoliko godina (iz nje su kolor fotke kojima ilustrujem ovaj napis na blogu), ali moram reći sledeće: na osnovu slučajnih uzoraka koje pogledah ovih dana, to je vrlo slabo. pre svega, snimano je nekom elektronskom kamerom, i izgleda ružno; zatim, kasting je slab, ti glumci nemaju ni pojavu ni harizmu koju im bulgakov u romanu daje; gluma je, rekao bih, slaba; efekti su osrednji, i sve to izgleda mnogo jeftinije (u svakom smislu) nego što bi smelo. daću joj priliku, ali zaista ne očekujem da ću i I epizodu uspeti da izdržim do kraja. recimo, likovi u istorijskoj epizodi (iz doba pontija pilata) su jezivo loše odabrani i antipatični, a kostimi i ambijent i uopšte fotografija zaista nerviraju.
postoje još neke verzije i igrarije s pokušajima filmovanja ovog romana koje, u prvom naletu istraživanja, ne uspeh da pronađem; potraga se nastavlja, ali ovaj roman je zaista težak zalogaj i realno ne očekujem da je iko do sada mogao – ili da će iko od sada pa nadalje – uspeti da na film zaista prenese sve bogatstvo, obilje, složenost i multi-dimenzije ovog VELIKOG romana.

zato: čitajte, deco – ČITAJTE!