петак, 2. септембар 2011.

HORRIBLE BOSSES (2011)

**(*)
3-
             Užasni šefovi su deo iskustva zajedničkog & prepoznatljivog mnogima.
Ko od nas nije bio u poziciji asistenta nedojebanoj klimakteričnoj profesorki frustriranoj zbog svoje enormne debljine i sjebanog emotivnog te društvenog života koja je tek pod uplivom krize srednjih godina shvatila da je proćerdala život na knjige umesto na kurce, a potonjih nema pa nema, sad kad je tako matora i groteskno neprivlačna? Ko od nas nije za mentorku imao osobu koja ne zna šta hoće, ne ume normalno da komunicira, opsednuta je "znaš-li-ti-ko-sam-ja, bedni crve" kompleksom više vrednosti (neutemeljenim u znanju niti u postignućima), uz to vanredno sujetnu i egotripoznu, koja pod kišom sarkazama i uvreda skriva sopstveno sitnodušje i zlobu? Svako od nas je, verujem, bar jednom u životu ostao bez posla, i proveo godine i godine na Birou za nezaposlene zbog podmuklih spletki jedne ili više nekreativnih, frustriranih, prizemnih spodoba ornih da se otarase onoga koji ih podseća na sopstvenu promašenost i mediokritetizam. Verujem da svi znate o čemu govorim.

            E, na univerzalnosti situacije sa radnog mesta, gde jači ("šef") podređene tlači, bazirana je ova američka komedijica.
            Iako u principu izbegavam novije američanske komedije jer mi vrlo retko zagolicaju smešljivi nerv, ovu konkretnu sam ipak overio, s pravom sluteći da ću u njoj imati više povoda da se identifikujem sa likovima i zapletom nego što to inače biva. Naime, ovde se radi o trojici "crva" kojima je dozlogrdilo da ih Užasni Šef/Šefica gazi i ugnjetava, pa reše ono što bi svaka normalna osoba pomislila, ali malo koja i uradila: da pobiju govna i gotova stvar!  

Konkretno, Užasni Šefovi su: Kevin Spejsi – sadistička picajzla najpribližnija goreopisanoj Zlikovki iz prvog pasusa; Kolin Farel – neprepoznatljivo proćelavi sex-manijak koga zabole za firmu nasleđenu od ćaleta, a još manje za zaposlene, koje gleda da što pre pootpušta i da firmu izmuze do poslednjeg dolara dok ova ne ode na doboš; i, najzad, Dženifer Eniston, sexomanijačna zubarka koja se nabacuje svom izrazito odbojnom (i blago retardiranom) asistentu. Dakle, kao tri jahača working man apokalipse, oni oličavaju tri glavne patnje svakog zaposlenog nesrećnika od strane šefa: Sadizam, Nebrigu i Seksualno Uznemiravanje. Sticajem okolnosti, ja sam imao Šeficu koja je u sebi oličavala sva ova tri zla, po principu Tri U Jednoj.

Ali vratimo se filmu: na meti ovih Zlikovaca nalaze se tri ugursuza koje igraju meni manje poznati komičari (budući da čuvam svoj mozak i zdravlje, pa današnje američke "komičare" slabo pratim), bezličnih fizionomija i zaboravljivih performansi, s izuzetkom zubarkinog retardiranog pomoćnika čije kreveljenje i glupiranje suviše struže morskom penom o staklo a da se ne primeti i po zlu upamti.
Ukratko rečeno, uprkos zanimljivoj premisi s kojom svako može da se poistoveti, kao i nekolikim polu-zabavnim situacijama vezanim za iživljavanje Užasnih Šefova, moje glavne zamerke ovom filmu sastoje se u a) kastingu ovih neupadljivih, bezličnih "komičara", b) koncepciji njihovih likova (suviše osrednjih i bezvrednih da bi se neko sa malo mozga zaista poistovetio sa njima) i c) koncepciji zapleta, u kome se više pokušaja humora tiče nesposobnosti ove tri šeprtlje da pronađu plaćenog ubicu, odnosno da u svojoj režiji liše života Zlikovce, nego li što se humor izvlači iz samih situacija na poslu i oko njega. Drugim rečima, više podsmeha zaslužuju kreteni koji su nam, nominalno, glavni junaci, nego li što se smejemo njihovim Zlim Šefovima. 

Neko sklon političkom čitanju – a ono je u kontekstu ovog zapleta neizbežno – mogao bi reći da se, na ovaj način, jedno ozbiljno pitanje (položaj radničke klase u robovlasničkom kapitalosadizmu ranog 21. veka) srozava na niz kerefeka u kojima radni ljudi ispadaju veći klovnovi od svojih eksploatatora, što je svakako bezbednija opcija, jer ona suprotna bila bi suviše subverzivna – a naročito ako bi se film ozbiljnije angažovao da pokaže kako je sadizam kome su ovi izloženi PRAVILO a ne IZUZETAK u današnjem civilizovanom zapadnom svetu kome i naša Srbijica usplahireno hrli u naručje svojim podatnim čmarićem. 

Međutim, na način koji je sasvim tipičan za američki komercijalni film, ozbiljan problem se u ovom filmu DOTIČE samo kako bi se trivijalizovao i sveo na sprdnju nebitnu ozbiljnije priče, odnosno kako bi se neutralisao prikazom smešno lakog "rešenja" za problem koji je daleko kompleksniji nego što ga holivudski opijum za narod prikazuje. To je dokazana strategija USA kinematičkih produkata, te nije nikakvo iznenađenje što i ovde pažljivi čitalac između redova može da nanjuši njeno smradno prisustvo i gnjusne implikacije.
Ova ideološka dimenzija sprovedena je i kroz dramaturški sumnjiv zahvat, kojim se jedan od Zlih Šefova definitivno pretvara u MONSTRUMA – odnosno, postaje razulareni PSIHO koji doslovno ubije jednu i pokuša da ubije još nekoliko osoba. Na taj način se pruža prilika za easy way out kako u pogledu rasplitanja zapleta (koji se okončava sa Amerima tako dragom JURNJAVOM KOLIMA i makljažom i pokušajima ubistva) tako i u pogledu njegovih idejnih konotacija, jer se postupkom totalnog preterivanja ukida i poslednja tanka nit mogućnosti da se ovaj zaplet i njegovi likovi dovedu u bilo kakvu vezu sa stvarnim svetom i odnosima u njemu. Umesto toga, dobijamo jednu larger than life travestiju koja će većini malih miševa & odradeka u publici proizvesti olakšanje u stilu: "Hej, pa prema ovome, moj šef i nije tako horrible!" čime se omogućava da pokretna traka i kapitalistički žrvanj nastave da se okreću bez zastoja, čak još bolje podmazani nego ranije.

Međutim, ako niste od probirača poput mene, i ako samo želite jednu laganu i blago-natprosečno smejuljivu komedijicu za opuštanje nakon napornog rada na kome su vas guzičili ovakvi ili njima slični Zli Šefovi – dakle, ako tražite omiljeni žanr za Radnog Čoveka izmrcvarenog u vodenici zvanoj Šef-Žena-Deca, koji se zove "neopterećujuća laganica & limunadica", onda će HORRIBLE BOSSES poslužiti kao savršen melem za ublažavanje gneva prirodno proizvedenog u samopodrazumevajućim zlorabećim odnosima poznog kapitalizma, pa će tako, Holivudu hvala, i tinjajući revolucionarni žar u vašim venama biti smlačen i zatuljen time što ćete se, umesto šefovima, smejati samima sebi i sopstvenoj podređenoj poziciji, i nesvesni da to činite, e samo da biste krepkiji, rasterećeniji i manje ratoborni i narednog dana otišli na oltar svom Zlom Šefu i na njega dobrovoljno prineli još malo svog jednog i jedinog života (i digniteta), u zamenu za novčanice kojima ćete otplatiti svoje račune, kredite, hipoteke, Ženu & Decu i dve nedelje letovanja godišnje (ako ste srećni). 
PS: Ovim rivjuom svima zaposlenima želim srećan i odmoran vikend!

четвртак, 1. септембар 2011.

LJUBAZNI LEŠEVI - Ivica Stevanović i Zoran Penevski


Ovo kapitalno ostvarenje mi je promaklo u vreme kada je prvobitno izašlo (bio sam u USA tada...), ali me zato veoma raduje najava da će uskoro izaći ponovo, i to ne u "more of the same" već u znatno dopunjenom i još lepšem izdanju. 
U međuvremenu sam uživao u radovima niškog umetnika Ivice Stevanovića u nekim drugim izdanjima, kao što su KATIL i GNUSOBNO-SPODOBNI SLUČAJEVI ILI UDESI, a sa kreditom stečenim ovim masterpisovima neka dalja preporuka za LJUBAZNE GHOULAŠE je maltene nepotrebna. 

Zato samo ukratko, najavu ovog izdanja kačim ovde, zbog onih koji već znaju šta je, i zbog onih koji će tek sad saznati. Sve ilustracije u ovom postu potiču iz LJUBAZNIH LEŠEVA 2.0.

Izdavač ove must-have horor-groteske je KOMIKO iz Novog Sada - dobitnik PRIZNANJA ZA NAJBOLJEG IZDAVAČA DOMAĆEG STRIPA 2010/2011. Ovo izdanje će premijeru imati na Salonu stripa u beogradskom SKC-u koji se dešava 29.09 – 02. 10. 2011.
 

Prošlo je osam godina od prvog izdanja Ljubaznih leševa – grafičkog romana lucidne naracije i "makabrijanske" estetike.  Smatramo da je došlo vreme da Ljubazni leševi uskrsnu u vidu drugog proširenog i potpuno redizajniranog izdanja, koje broji 160 strana, u B5 formatu... tako da imate jedinstvenu priliku da pretpremijerno pogledate prvih 38 strana drugog izdanja ove knjige, u PDF formatu – download link možete naći OVDE.

„Ljubazni leševi su verovatno najznačajnija skretnica u istoriji srpskog stripa... Oni najzad daju našem mejnstrimu tzv. alternativnog, eksperimentalnog, itd. stripa – što je samo po sebi paradoksalni ili naprosto apsurdni contradictio in adjecto srpske grafičke zavere iz predpenevskijanske ere – dignitet ozbiljne umetnosti.“
Borislav Stanojević, Danas


„Ljubazni leševi su, i u literarnom i u vizuelnom pogledu, maestralno postmodernističko ostvarenje trenutno najboljeg srpskog scenariste Zorana Penevskog i genijalnog crtača Ivice Stevanovića. Ova grafička novela po svemu može da se nosi sa najboljim inostranim pandanima.“
Slobodan Ivkov, NIN


„Ljubazni leševi (su) možda dosada, ako ne najznačajnije, a ono prelomno, kultno ostvarenje produkcije domaćeg stripa!“
Branislav Miltojević, Narodne novine


„Stevanovićev stil je u potpunosti originalan i ne predstavlja nikakvu vrstu plagijata. Kad svemu tome dodate još i podatak da ovo remek-delo broji 100 i kusur full color stranica, ugođaj je potpun.“

Aleksandar Mićić, Think Tank

уторак, 30. август 2011.

Živomir Žika Nikolić: GAVRANI NAD KOSOVOM

             Uz pomoć saradnika čiji su ime, prljave fotografije i slični inkriminišući detalji poznati redakciji bloga, nedavno sam uspeo da dođem do DEVET (i slovima: 9) novih knjiga najvećeg srpskog pesnika, pisca, aforističara, filozofa, političara-amatera i svirača u frulu i okarinu - Živomira Žike Nikolića!
            Ovo ekskluzivno otkrovenje bloga THE CULT OF GHOUL, već izdašno prezentovano na ovome mestu (a zatim kopirano i komentarisano diljem interneta), sada predstavljam izborom iz zbirke vrhunskog patriotsko-dnevno-političkog treša pod naslovom GAVRANI NAD KOSOVOM.
            Upozorenje: nije preporučljivo da nešto jedete ili pijete tokom čitanja donjih pjesama, jer ko se i pored ovog upozorenja zagrcne, zadavi, zadobije bolove u stomaku, prolije tečnost po tastaturi i slično - sam je kriv!
            Uživajte!

 

понедељак, 29. август 2011.

GHOUL'S HORROR SOUNDTRACKS RARE & UNRELEASED (2): 1980s


Prošle nedelje ovde sam okačio kompilaciju GHOUL'S HORROR SOUNDTRACKS, RARE & UNRELEASED (1): ITALO. Kako vidim, do sada ju je skinulo tačno 60 osoba. Naravno, nijedan od tih 60 nije našao za shodno da kaže: "Hvala, Ghoule, što si ove raritete okačio i podelio sa nama, iako te niko nije terao," ili nešto u tom smislu. Ali zato su se našli pametnjakovići da gunđaju, cepidlače, traže mi dlaku na jajetu, koriguju me itsl. dok ih ja krstim.
E, pa, dobro: ja ipak teram dalje, jer to je moj križ, računajući na Božju platu, pošto sam od ljudi digao ruke.
Dakle, probrao sam naj-naj teme po svome njuhu i duhu iz 1980-ih: uglavnom potiču iz filmova koji su i sami odlični, sem u par očiglednih izuzetaka: npr. ko bi pomislio da Tromin isprdak za retarde, SURF NAZIS MUST DIE, ima tako dobru naslovnu temu!?! Treba joj minut da zaista krene, ali kad počne glavno – to je divota! Sve ove stvari su prilično retke i teško nalažljive, većina ovih filmova nema objavljen CD sa saundtrekom, a teme iz njih ne nalaze se u postojećim kompilacijama najboljih horor tema, kakvih ima milion na netu. Dakle, kao i prošlog puta, ovaj izbor je a) lični subjektivni Ghoulish selection i, kao takav, b) unikatan i exkluzivan na ovom blogu.

U njemu se nalaze sledeće stvari:
01 - Steve Parsons & Dennis Haines - Main Titles (Gnaw- Food For The Gods II)
02 - Andrzej Korzynski - Possession - Opening Titles
03 - Lalo Schifrin - Amityville II The Possession - End Titles
04 - Bill Nelson - End Credits (Dream Demon)
05 - Stuart Rabinowitsh, Leonard Marcel & Kevin McMahon - The Video Dead
06 - Contagion - Opening Titles (Skinner)
07 - Contagion - End Titles (Skinner)
08 - Michael Minard - Main Title (A Return To Salem's Lot)
09 - Renato Serio - Alone In The Dark
10 - Joe Renzetti - Dead & Buried
11 - Joe Renzetti - Dead & Buried (End Titles)
12 - Roger Bellon - The Unholy
13 - Jon McCallum - Surf Nazis Must Die, Opening Titles
14 - Graeme Revell - Finale - End Titles (Spontaneous Combustion)

Srce mi plače što ovaj CONTAGION nigde ne mogu naći ucelo, i sa boljim zvukom nego što je ovde piratski usnimljen, kao i što, kako izgleda, izvanredan skor Grejema Revela za inače srednje-slabunjavu Huperovu extravaganciju SPONTANEOUS COMBUSTION nije objavljen na CD-u, ili ga barem ja nigde ne vidim. Ako neko iskopa linkove, neka ih obznani ovde.
Evo da vidite kakav je to masterpis, sasvim na nivou Goldsmitovih OMEN radova! A da li ga neko hajpuje kad se povede priča o najboljim horor skorovima? Ne! NEPRAVDA!


Link za skidanje ove 1980s kompilacije nalazi se OVDE.

PS: Da, znam da je SKINNER iz 1993, pa time ne spada u 1980s. Njega sam stavio da bi imalo na čemu da se zanoveta ovde. Mada, naći će se sigurno još drugih povoda...

недеља, 28. август 2011.

Estetika srpskog filma: lokalno, prevaziđeno, dosadno

            Današnji PRESS MAGAZIN (dodatak u okviru nedeljnog izdanja PRESSa) bavi se novijim srpskim filmovima, a povodom izbora našeg kandidata za Oskara. Za ovaj magazin, u tekstu koji potpisuje Stanko Stamenković, govore: kritičari Dinko Tucaković i Dejan Ognjanović, reditelj Mladen Đorđević i izvesni Zoran Janković, poznatiji kao "Džindžer".
            Izgleda da je moj strog ali pravedan osvrt (neko zloban rekao bi: pljuvačina!) na recentno stanje (neko bi rekao: sranje) u srpskom filmu bio ovom magazinu naročito zanimljiv budući da su iskoristili 92% onoga što sam kao odgovore poslao i čak deo toga stavili u naslov teksta.

            Ipak, kako to biva, za novine se odgovori skoro uvek skraćuju i edituju zbog prostora i drugih razloga (ne zbog cenzure, bar ne u ovom slučaju!), prosto tako mu to ide. Ako hoćete da pogledate verziju koja je izašla u novine, evo je onlajn ovde!
            Vrlo neznatno duža i drugačija, uncut verzija mojih odgovora, nalazi se odmah ispod. Jedina zaista krupna razlika u odnosu na objavljenu jeste ta što je deo u kome govorim o SRPSKOM FILMU editovan na način da sad ispada da se meni TILVA ROŠ dopao više od SF-a!
Kao što će se videti iz mog originalnog odgovora, ja sam govorio o festivalskim uspesima tri konkretna filma, u kom kontekstu je jedino SF donekle relativizovan, jer se on od ta tri najmanje pretrgao sa nagradama, a to što je dobio on je kaunterbalansovao grdnim kontroverzama, zabranama, otkazivanjima u zadnji čas, hapšenjima festivalskih selektora zbog tog filma (!) i sličnim rabotama koje pomalo relativizuju priče o njegovom festivalskim uspesima. Eto, samo da to bude jasno.
Svi ostali moji odgovori su u stilu "Doš'o sam ovde da žvaćem žvaku i da isprozivam sve živo. Ups! Nestalo mi žvake!" pa da krenemo:



Za Press
Dejan Ognjanović, filmski kritičar 

1) Šta misliš o ovogodišnjim srpskim kandidatima za Oskara? Imaš li svog favorita?
 
---SRPSKI FILM on Times Square---


            U ovoj osrednjoj ponudi moji favoriti su Neprijatelj Dejana Zečevića i Tilva Roš Nikole Ležaića. Ujedno mislim da su to jedini naslovi u datoj ponudi koji imaju ozbiljnije šanse da prevaziđu lokalne okvire i da komuniciraju sa inostranim gledaocem – ili kritičarem. Naša kvazi-kinematografija je u poslednje vreme slaba čak i u lokalnim i regionalnim a kamo li u međunarodnim okvirima, što se vidi i kroz odsustvo ozbiljnijih nagrada na velikim svetskim filmskim festivalima. I ne samo što ne dobijamo nagrade, nego nas sve ređe uopšte ima čak i po principu "važno je učestvovati". Retko se nalazimo na svetskoj mapi.


2) Da li je neki film koji vredi nepravedno zapostavljen?

            Živo me zanima koji su to "traženi uslovi američke i srpske filmske akademije" koje novi film Miše Radivojevića, Kako su me ukrali Nemci, nije zadovoljio. Po meni, radi se o ubedljivo najboljem srpskom filmu koji se pojavio u poslednjih godinu dana.


3) Možeš li da uporediš situaciju u srpskoj kinematografiji danas i pre, recimo, deset ili 20 godina?

            Još uvek vučemo teret nekih ključnih nerazrešenih problema, koji su u proteklom vremenu dodatno unazadili stanje u našem filmu: bioskopi su još više propali ili su pozatvarani u odnosu na ionako loše stanje pre deceniju dve; zakon o kinematografiji još nije usvojen; problematične komisije sumnjivo dodeljuju novce za beznadežno loše projekte, a neretko biva da se i dodeljeni novci – ne uplate ljudima koji su ušli u snimanje računajući na njih. Ukratko, nestručnost, javašluk i negativna selekcija dominantne su odlike u institucijama koje bi ovde trebalo da se bave filmom, što se odražava i na to malo proizvedenih, sve slabijih i nebitnijih filmova kojima polagano i domaća publika okreće leđa a inostranu nemaju baš ničim da privuku. 
Naravno, ima manjih izuzetaka – doslovno incidenata – da pojedini mladi autori, nasuprot svim podmetanjima i preprekama na domaćem terenu postignu značajne uspehe u inostranstvu: dokaz toga su nagrade koje su, istina na manjim festivalima, dobijali Život i smrt porno bande Mladena Đorđevića i Tilva roš Nikole Ležaića, pa donekle i pohvale i kontroverze koje je proizveo Srpski film Srđana Spasojevića. Sva tri naslova nastala su u gerilskim, niskobudžetnim uslovima, ili u sopstvenoj produkciji, kao u slučaju Spasojevića, i to je izgleda jedini način da danas u Srbiji nastane nešto što će se izdići iznad palanačkog mentaliteta koji vlada srpskim filmom.


4) Ima li istine u tome da su se u Srbiji snimali bolji filmovi u toku devesetih, kada je država bila u katastrofalnom stanju, nego danas?

            Bojim se da ima, ali moram reći da mi se čini da smo u to vreme još i imali kakvu-takvu državu, koja je čak i usred tadašnjeg ludila bila naklonjenija kulturi, što se za ovo danas malo teže može reći. Drugim rečima, devedesetih je država bila u katastrofalnom stanju, a danas imamo državu-kao-katastrofu čiji je "učinak" za kulturu ravan elementarnoj nepogodi.

5) Do sada se srpski film nije puno pokazao kod američke akademije? Koji su razlozi za to?

            Naprosto, i tematika i estetika većine novih srpskih filmova beznadežno su lokalni, ograničeni, prevaziđeni, van svih svetskih tokova i sa vrlo tankom ili nikakvom vezom sa sopstvenom tradicijom. Odlikuju se jeftinim šotrijanskim populizmom i otužnom smokijevskom i koljevićevskom patetikom, a sve najčešće završava nenamernim trešom... Naše filmadžije slabo vole a još slabije poznaju film, često snimaju udvorničke "drame" za koje misle da će proći na stranim festivalima (što se gotovo nikad ne dešava) i naprosto prave filmove koji su na globalnom planu – efemerni, lokalni, nemušti, staromodni, dosadni, banalni, prozaični, bez ikakvih trajnih vrednosti. Ukratko, ništa iz ovogodišnje ponude nema razloga da mašta o Oskaru.

 
            PS: 
Što se tiče mog pojavljivanja u novinama, vredi pomenuti da je 20. avgusta izašao tekst o snuff motivima u savremenom srpskom filmu u slovačkom časopisu HLAS L'UDU (to jest njegovom dodatku za kulturu i umetnost Obzory) by Dragan Karlečik i Janko Takač. U ovom tekstu se moj roman NAŽIVO ističe kao svojevrstan prethodnik PORNO BANDE i SRPSKOG FILMA u smislu pionirskog uvođenja tematike snuffa u okvire srpskog horora.

            Uz malu pomoć Gugl Translejta, i uz moje manje korekcije, u tom tekstu se pored ostaloga kaže (prevod je na engleski, jer kad se guglovodi na srpski, rezultat je značajno besmisleniji):

"In addition to direct experience of war and media manipulation of the '90s years as a seminal inspiration for Serbian film and Life and death of a porn gang figures a lesser-known novel, by Dejan Ognjanović, NAŽIVO (IN VIVO) from 2003. Film adaptation of the novel about a snuff film collector whose search for VHS tapes in Kosovo leads him to the outer limits of human experience in the year 2007 failed (because of a conflict between Ognjanović and director Mladen Djordjevic), but the idea remained with the young writer and sooner or later had to be realized in one of his scenarios."
           
            U narednim danima biće obznanjena još tri moja nova intervjua koje sam dao za vrlo različite medije iz Srbije, Hrvatske i Makedonije. Stay ćuned.