четвртак, 6. мај 2010.

HOROR i SF: audio, foto i slikoviti izveštaj


održana je tribina u kulturnom centru GRAD na temu horora i sf-a.
govorili su Dejan Ognjanović i Boban Knežević.
najava je manje-više poštovana, sem pitanja subverzivnosti horora (i sf-a?), koje je preskočeno.
ambijent je bio prijatan, voditeljka dobro pripremljena, publika okupljena u velikom broju koji su sačinjavali kako znani tako i neznani. potonja činjenica je naročito zabezeknula članove društva 'lazar komarčić' koji su sa čuđenjem vrteli glavom i vajkali se: 'hej, pa ovde ima mnogo ljudi koje ne poznajemo!' (to je zato što na svojim okupljanjima nisu navikli da vide baš mnogo nepoznatih namernika.)
po mojoj slobodnoj proceni, bilo je bar 40-50 osoba, koje su sa zanimanjem odslušale naš razgovor, a vala i postavljale pitanja.
naravno, nijedno zaista uspelo i dobro predavanje, razgovor ili tribina na horor i sf teme ne može da prođe bez najmanje jednog frika, pa tako i na dole priloženom audio snimku možete čuti jednu osobu ženskoga pola koja nas je zasipala bizarnim komentarima i pitanjima apsurdne, nekoherentne, nedosledne i iracionalne prirode.
ipak, uprkos takvim mini-distrakcijama, dobra voditeljka i iskusni govornici uglavnom su se držali teme i uglavnom pričali suvislo, ili barem bez extremno apsurdnih prijava i sumanutih tvrdnji koje bi zahtevale adekvatnu reakciju. neki iz publike su očekivali varnice, sukob, svađu, žučnu raspravu na ivici incidenta, ali je boban svoje 'ideje' o žanru i hororu uglavnom zadržao za sebe, pa nije bilo ni prilike ni povoda da se ovde pobijaju.
nažalost, tehnika GRADA je zakazala, i nije mogla da otvori nijedan od 2 diska sa kratkim filmovima koji su najavljeni da budu pušteni (iako je onaj moj bio više puta proveren na mom kućnom kompu!), a DJ-a je mrzelo da šeta po obilatom izboru soundtrackova koji sam doneo, pa je tokom cele večeri na repeat išao skor iz OMEN 2 (izuzev u trenucima u kojima nije išao ni on).
audio snimak našeg razgovora u GRADU, u trajanju od 91 minuta (26 MB), možete skinuti ovde:

i ostatak večeri je bio krajnje zanimljiv za one koji su ostali u GRADU.
što se mene tiče, ostao sam da se družim sa momcima koji rade sajt filmske radosti. odmah za našim sf-horor pričama u isti prostor došli su neki španci i počeli da nas obasipaju besplatnim sokovima, pivom, rakijom i vinom (to je bio neki vrlo opušten koktel povodom nedelje španske kulture or some such...). grupica mlađih komarčića je zaključila da im je previše kulture za jedno veče, pa su otišli u bridž pab da se druže sa skinhedima. na svu sreću, ovog puta nisam ih pratio.
društvu filmskih radovana ubrzo se pridružila i sofija vuković, koleginica sa popboksa, a onda sam za naš sto dozvao i upravo opaženog gorana gocića i tajanstvenog g. X-a. oni su uglavnom ljuštili pivo (uz poneku rakiju) dok sam se ja častio dobrim crnim vinom koje su ljubazni konobari povremeno dolivali.
sa gocićem i mr. X-om sam razrađivao dalje strategije svetske dominacije i ad hoc koncipirao filmski festival koji možda i nije sumanuto i sasvim neverovatno da napravimo. a ako sve ostane na pijanom maštanju – pa, lepo je bar maštati! naročito u delu večeri kada smo sa čašama izašli ispred GRADA, i osmatrali brankov most iznad nas, kafanu bore čorbe preko puta, i zvezdano nebo iznad svega toga.
od drugara koji su ostali nakon tribine bio je tu i marko pišev sa nekom svojom ekipom, pa kad sam se negde oko ponoći rastao sa ovima u GRADU, produžio sam u blejanje sa ovim vrlo simpa likovima na terasi-vidikovcu koji oni nazivaju 'kalifornijom'... tu smo ćaskali, pili i jeli do oko 02h...
sve u svemu, bilo je to jedno baš vrlo uspelo veče in so many ways & on so many levels!

уторак, 4. мај 2010.

VEČE SF-A I HORORA

još jedno podsećanje na večerašnje dešavanje:

Kulturni centar GRAD u Beogradu

u okviru programa

GRADSKA KNJIŽNICA

organizuje

VEČE SF-A I HORORA

04.05.2010,

s početkom u 18:00 h

gosti: Dejan Ognjanović i Boban Knežević
moderatorka: Tijana Spasić

Evo i mape za one koji do sada nisu bili u GRADU:


O čemu će biti reči?


Evo nekih pitanja:

Da li je horor subverzivan ili konzervativan žanr?
Koji su naši najzanimljiviji autori koji se bave naučnom fantastikom?
Kako izgleda srpska SF i horor scena i koliko ona prati svetske tokove?
Da li žanrovska proza može biti visoka književnost?



Naglašavam: posle razgovora i čitanja na gornjem spratu će biti prikazan izbor kratkih domaćih filmova sa elementima horora i fantastike ("Beli šum" Marine Stefanović i Gorana Skrobonje, "Ubica pod maskom" i "Zvezda tri" Nebojše Nenadića), dok će se u klubu puštati muzika iz filmova strave.

Dođite na ovaj istorijski događaj kako biste imali šta da pričate unucima!

понедељак, 3. мај 2010.

GP-506 aka THE GUARD POST (2008)

***

3

nestrpljivo sam dočekao novi film od korejca koji je isporučio sasvim fin, blago-natprosečan vojnički horor R-POINT.

ovo je, površno gledano, more of the same: opet je vojnički (mada ne ratni) kontext, sve se zbiva na jednoj vojnoj predstraži na granici sa sev. korejom, gde je ceo odred vojnika brutalno iskasapljen, a spec. istražitelj ima jednu noć da raščisti stvar pre nego što glavonje izbrišu dokaze i zataškaju stvar.

premisa je genijalna, početak je izvanredan, sve kreće mega-obećavajuće, razvija se sasvim solidno – da bi, pred kraj, kao i maltene SVAKI azijski hororčić, krenulo silaznom, razočaravajućom putanjom.

dakle, scenografija, kamera, osvetljenje, boje, itd – sve je za 10; krvopljus je preteran i gnusan, ubedljiv kako samo korejci umeju; tempo je vrlo dobar, priča intrigantno postavljena, ubedljivo se razvija, tokom većeg dela filma deluje kao da će prevazići uobičajene probleme azijskih horora... ali ne, na kraju je nestalo inspiracije, i kada se otkrije ŠTA i ZAŠTO, negde 40ak min. pre kraja filma, ostatak je prilično ravan i neuzbudljiv, bez obzira na sav sturm und drang.

poseban problem je tipičan za azijate: svi su bre isti, teško ih je razlikovati i kad su u civilno-šarenoj odeći, a kamo li u uniformama! pa još kad krenu flešbekovi i skakanja iz sadašnjosti u blisku prošlost i kad se pomešaju živi i mrtvi, sadašnji i prošli, to sve postane prilično naporno za pohvatati ko tu koga i zašto jebe.

da se razumemo: kraj nije LOŠ, ali očekivao sam nešto potentnije od TOG konkretnog objašnjenja; banalno je, i čak i kao takvo, nedovoljno obrazloženo.

uprkos svemu, od mene: jaka trojka zbog evidentnih kvaliteta koji dominiraju tokom više od 2/3 filma.

SAY YES (2001)

**

2

odavno sam svestan postojanja ovog korejskog filma, ali me je oduvek odbijao naslov: bio sam ubeđen da se radi o nekakvoj teen ili bar romantičnoj komendiji u kojoj yet another jerk pokušava da se uvuče u gaće yet another bimbo koja se igra igre "daj ćaći dinju" a on bi da je natera da mu KAŽE 'DA'!

kad sam shvatio da se ipak radi o horor-trileru, rekoh ajd da mu pružim šansu.

eh, možda je ipak trebalo da poslušam instinkt. romantična komendija bi me isto ovoliko smorila.

elem, ispade da se radi o derivativnom sočinjeniju koje izgleda kao rimejk RIMEJKA hitchera (iako je nastao pre te blasfemije). how low can you go? i to krajnje neoficijelnom, ali sličnosti su nesporne. mislim, sa loše shvaćenim originalom.

dakle, mladi bračni par putuje u unutrašnjost, a neki psiho im se prikači i počne da ih gnjavi, smara, preti, a onda i još gore od toga... 'say yes' iz naslova odnosi se na njegovo traženje dozvole gl. junaka da psihu dopusti da mu ubije ženu.

prepisani momenti iz HITCHERA: 'ubij me il ću da te ubijem!'; igra mačke i miša u kojoj glavni junak ispadne grbav pred policijom pa ga čak i uapse; junak se budi s lisicama u polic. stanici a pajkan (SAMO JEDAN!) – zaklan; upotreba kamiona-hladnjače; otmica žene i ucena 'ili ona ili ja'; beskrajna vaskrsavanja - psiho ovde dobije ašov preko nogu, i po glavi, više puta; zabiju mu vile u stomak; sruči se kamionom u radnju i zapali, ali pobegne... samo da bi na kraju, naravno, došao u bolnicu gde su ovo dvoje i nastavio sa svojim sranjima...

smrtno sam se dosađivao jer su likovi prazni i nezanimljivi, psiho ne da nije rudžer hauer nego nije ni šon bin (zapravo, njegovo škiljenje i 'jezivi' glas neodoljivo su tragikomični!), sve je to krajnje predvidivo i dosadno, tako da pije vodu samo na onom najelementarnijem tehničkom nivou tzv. 'repertoarskog filma'.


субота, 1. мај 2010.

A NIGHTMARE ON ELM STREET (1984)




*****
(5)

s najvećim uživanjem reprizirao sam krejvenov original – jedan od najbitnijih, najuticajnijih, a vala i najboljih horora ikad napravljenih. prišao sam mu sa određenom dozom strepnje, budući da ga nisam baš skoro gledao, i pribojavao sam se da ću, možda, ovim mojim matorijim, smorenijim i cepidlačkijim očima morati da mu oduzmem neko parčence od ocene 5.00 koju je od mene zadugo imao.
ispostavilo se da za tim nema ni najmanje potrebe.
A NIGHTMARE… svakako nije savršen, u smislu da mu se može cepidlačiti oko ovoga ili onoga (to ću uraditi nešto niže), ali suština je ta da je ovo toliko genijalan film u onome što pred sebe postavlja i onome što uspeva da postigne da neke minorne zamerke ne mogu da ozbiljno poljuljaju gigantska postignuća maestralno ostvarena tamo gde je bitno i gde se stvarno računa.

kvaliteti:
- vanredan intenzitet strave! ho ho hoj, ovo je zaista jedan žestoko jeziv, stravičan i useravajuće napet film – pomalo zaboravljena umetnost u poslednje vreme, kada smo navikli da se strava supstituiše ili akcijom (jurnjava i makljaža s ubicom) ili splaterom (tortura! krvopljus! sakaćenje!) ili komendijom (ha ha! wink wink! knack-knack, say no more!). STRAVA, međutim, maximalno isporučuje ono što obećava, pa i više od toga: ovo je napeto jeziv i stravičan film od prve do poslednje sekunde trajanja (ok, tu ne računam cheesy 80ies hard-rock pjesmicu koja ide uz odjavnu špicu)! horor scena ima kolko ti duša oće – i to sjajno zamišljenih i ostvarenih, efektnih čak i danas, četvrt veka kasnije.


- vanredan intenzitet emocije! naravno da strave ne bi bilo da kast (a pre svega omladina) nije izvanredan, da njihovi likovi nisu tako dobro postavljeni i odglumljeni da nas je zaista briga za svakoga od njih. nije ovo puko teen slasher meso za pod nož, nekakve fufice i džokovi za koje jedva čekamo da vidimo kako će fredi da ih istranžira. iako NIGHTMARE nije nekakva dramurda, a likovi nisu ne znam koliko produbljeni, ovo što imamo ovde su neki definitivno živi, simpatični, dragi likovi za koje NE želimo da stradaju – a kad se to desi, to nosi sasvim solidan impakt. to važi i za preslatku plavušu tinu (koja strada u jednoj od meni najomiljenijih scena horor ubistava ikada – rasečena i razbacana po sobi i plafonu) i za njenog krimogenog, ali ipak dobrog dečka roda, koji zagine u zatvorskoj ćeliji, a naravno i za nepouzdanog, ali ipak džondepičnog debitanta, džonija depa koji završi u gejziru krvi (!).

- naravno, emotivni centar filma je nensi (heder langenkamp), i ona je zaista preslatka + vanredno ubedljiva u složenim emocijama koje je potresaju: ne samo što nju samu drmaju ti zajebani košmari, nego joj jedan za drugim stradaju i najbolji prijatelji, a povrh svega njena sjebana familija je ili koristi kao mamac (tatko-pajkan) ili opasno laže (polupijana keva). nensi zaista trpi veći psihološki pritisak nego mnoge heroine horora, tim pre što je i mlađa od proseka pa je time i impakt tereta veći i jači. u tome je odnos sa roditeljima, a naročito odlične scene sa majkom, posebno jako ostvaren!
- set pisovi! hot damn! A NIGHTMARE ON ELM STREET ima po jednu antologijsku scenu na svakih 5 minuta! beat that! zaista ingeniozno šta dobra mašta i dobar reditelj (uz pomoć dobrog DP-a i scenografa) mogu da naprave od štapa i kanapa! ovaj vrlo zahtevan film sa nekim elaboriranim mehaničkim efektima koštao je smešnih $1,8 milion, što je povratio već prvog vikenda prikazivanja! zaista svež (i suštastveno jeziv) koncept + gomila ingeniozno-nadrealno grozno-stravičnih scena = USPEH!

- ritam! A NIGHTMARE ON ELM STREET je jedan od najlepše, najzategnutije, najpreglednije, najekonomičnije ispričanih (a zapletenih) filmova za koje znam! ovo treba da se predaje u svakoj školi dramaturgije (a i režije): znači, tu nema ni jedan minut 'slanine' niti 'hrskavice' – samo krtnina! savršeni tajming pametno upotrebljenih 90 minuta u kojima su sve bitne informacije, bekgraundi, odnosi, problemi i ostalo ingeniozno saopšteni/prikazani na neosetan način, bez akcentiranja za debile, bez imbecilnih flešbekova, bez ikakvog zaustavljanja ili skretanja na stranputice niti narušavanja intenziteta koji kreće od samog početka i neumitno se, sve više, zalaufava prema kraju. nema ovde beskrajnih expozicija, pola sata protraćenih na beskrajna blebetanja o tome ko je koga ostavio, ko se kome sviđa, ko će s kim na maturu, dal me voli il me ne voli, dal će poći sa mnom na korzo ili neće i ostale kenjaže u teen-hororima kojima se popunjavaju dragoceno vreme i prostor. ovde sa likovima i njihovim nedužnim zajebancijama provedemo taman toliko koliko je potrebno za film i ni minut više, a i to je mudro garnirano važnim informacijama i humorom (u prvoj sceni u kojoj vidimo svo četvoro glavnih mladunaca kad idu u školu i pričaju o snovima od prethodne noći…), odnosno humorom i stravom (uvod u prvu noć horora u tininoj kući).

po narativnoj ekonomiji i dragocenosti svakog minuta, svake situacije, svake replike, A NIGHTMARE me podsetio na SRPSKI FILM. svesno ili nesvesno (višegodišnjom konzumacijom) aca radivojević je savršeno skinuo ritam odličnih B+ horora (ok, tu su ipak i reditelj + montažer sve to maximalno zategli u final cut-u), ali to je ta ista struktura, taj storiteling. nema laži, nema prevare, nema jedenja govana, nego teramo: sitnije, cile, sitnije, pokaži mi NAJBITNIJE! (istina, SF ne kreće in medias res kao NIGHTMARE, pa ima nešto malo expozicije, ali je ona izvedena vrlo efektno i bez gnjavaže).

u svetlu gornjih kvaliteta, to malo što bih mogao da cepidlačim ovom filmu zaista je efemerno, ali ajde da pomenem, da ne ispadne da mi je ves krejven stari školski drug koga ovde pimpujem iz ortačkih razloga:
- efekti maske su, generalno, vrlo-dobri pa i odlični, ali u par navrata mogli bi (uz više para) biti i bolji (skidanje kože sa fredijevog lica u jednoj kratkoj sceni je, recimo, moglo biti manje lutkasto);
- u sceni na kraju, kada zapaljeni fredi trči uz stepenice, uvek mi je smetalo što je to očigledno čovek u užasno debelom zaštitnom odelu – suviše je očigledno da je duplo 'deblji' od inače vitkog fredija (jasno, ovo se tada nije moglo bolje, bar ne s tim parama i tehnologijom koje su imali; ipak, to sada ima šmek autentičnog praktičnog efekta, koji je za svoje vreme čak bio i odličan, i tom kaskaderu doneo nekakvu nagradu);
- kamera je mogla biti malo dinamičnija (pokretljivija) u nekim scenama košmara;
- voleo bih da je finalna makljaža sa fredijem manje prizemno akciona: ok, krejven je oduvek bio fan prolongiranih direktnih pesničenja između dobrih i loših momaka i cura, sasve rvanjem, saplitanjem, guranjem, bacanjem levo i desno, padanjem niz stepenice, kotrljanjem tamo vamo itd. to je ok kad su ti protivnici ljucka bića (LAST HOUSE ON THE LEFT, THE HILLS HAVE EYES, THE PEOPLE UNDER THE STAIRS, SCREAM…) ali ovde, gde imaš onostrano-natprirodnog fredija, voleo bih da je taj okršaj nekako suptilniji. malo je bezveze (i proizvoljno) kada isprva prikazani svemoćni entitet koji bez problema krši zakone naše 3-d fizike (zove preko isključenog telefona; prolazi kroz rešetke, itd.) – ne može 5 minuta da otvori jedna jebena vrata (zašto ne prođe KROZ njih kao kroz rešetke u zatvoru?), ili se nešto strašno potresa od malo barutnog punjenja ili zategnute macole koja ga treska u trbuh. come on! jel si nindža il si mindža?
- pored izvesnog (nepreteranog) devalviranja fredija pred kraj, nisam baš najsrećniji ni tim otvorenim krajem (a, za utehu, nije ni krejven: kraj koji svi znamo nametnuo je producent da bi otvorio vrata za nastavke). naime, nensi je uradila sve po PS-u, nije bilo nikakvog brljanja, i zato je bzvz ne samo logički nego i psihološki da na kraju ispadne da je džabe krečila i kuću bubi-trepovala da bi se tukla s fredijem, ako on sve to uspešno zaobilazi, uključujući tu i foru sa 'oduzimanjem energije' putem intenzivnog neverovanja u njega. znači, loša se poruka šalje tim nalepljenim krajem. istina, ne znam dok ne vidim koliko bi krejvenov planirani hepiend bio bolji od ovoga što sad imamo… u svakom slučaju, bio bi dosledniji priči kakva nam je prezentirana.

sve u svemu, A NIGHTMARE ON ELM STREET prikazuje krejvena na vrhuncu svojih moći i kreativnog ludila, u savršenom spoju strave i splatera (pokazujući koliki su slepci oni koji insistiraju na 'less is more, no gore shown' poetici), humora i nežnosti, akcije i drame, pop-filozofije i pop-samosvesti. sve što je dobio uspehom ovog filma – zaslužio je! ne samo što je napravio jedan od najboljih (i najstrašnijih) horora ikada, nego je, o istom trošku, napravio i jedan od najboljih teen filmova (bez obzira na žanr), i svakako jedan od definišućih filmova 1980-ih (opet, nevezano za žanr).


PS: o vesu krejvenu sam obilato pisao u knjizi STUDIJA STRAVE, pa ko do sad nije, može tamo da pogleda moj mega-esej VES KREJVEN I POSTMODERNI HOROR u kome malo ozbiljnije nego ovde analiziram u sitna crevca STRAVU U ULICI BRESTOVA, NOVI KOŠMAR i VRISAK.