понедељак, 23. децембар 2019.

SERVANT (TV, 2019)



****
4

            Ime M. Najt Šamalana istaknuto je svuda gde se pominje ova serija: ne dajte se time uplašiti, a kamoli odvratiti! Kao prvo, nije on ni pisao, ni (izuzev 1. epizode) režirao ovu seriju. Kao drugo, on joj se, kao jedan od producenata, pridružio tek kad je bila već napisana. Kao treće, ona u sebi oličava sve ono njegovo najbolje, a –za sada!– ne pokazuje nedostatke koji su njegovo ime pretvorili u, eh, više znak upozorenja nego preporuke.
            Ukratko rečeno, da je ovo Š-ov film, najbliži bi po duhu i žanru bio njegovom nedavnom „malom“, namerno komičnom triler-hororčiću THE VISIT.

            To znači da su omašili svi oni rivjueri na netu (a pročitah nekoliko prikaza, čisto da vidim šta veli vox populi, da li još neko u ovome uživa kao ja, i da li iz istih razloga) koji nisu adekvatno žanrovski odredili ovu seriju. Svako ko papagajski ponavlja reči „triler“ i „misterija“ a da, pritom, ne pominje i reč „komedija“ – promašio je temu.
Jer, mada je ovde tvorcima „jezik u obrazu“, i mada humor nije od uobičajene sorte koja se iz aviona vidi (npr. SANTA CLARITA DIET), već je podmuklo pritajen – verujte mi na reč da je ovo nešto najduhovitije što na ekranu videh ove godine: cerio sam se sve vreme a nekoliko puta i glasno zakikotao.
Naravno, treba da imate osoben, excentričan, mračan i pomalo ciničan smisao za humor, ali ako je takav slučaj – samo izvol'te, navalite! SLUŠKINJA će da isporuči! Uz sav sasvim solidan saspens i misteriju, meni je humor bio glavni adut ovde.
Premisa: mladi bračni par (on: umišljeni, cinični expert za vrhunsko kulinarstvo; ona: površna kliše TV novinarka-reporterka) ostao je nedavno bez svoje bebe. Majka, naravno, odlepila zbog toga; nesposobna da se nosi s gubitkom, ona koristi „realističnu“ lutku bebe i ponaša se kao da je to njeno pravo, živo dete – i čak unajmi sluškinju iz naslova, mladu, čudnu, ćutljivu i naizgled religioznu devojku, da joj se stara o tom „detetu“, ponašajući se kao da je sve normalno, „po starom“, beba je živa i život ide dalje.
Uviđate li već potencijal za komediju? Svakako da ovako predstavljeno to ne deluje kao premisa za laugh-out-loud smehotres, a zapravo je upravo to!
Namerno neću da govorim o zapletu kako se on dalje razvija jer zaslužujete da sami otkrijete, tj. da uživate u neizvesnosti i tajanstvu i nepredvidivosti i preokretima (ne gledajte trejler!). Reći ću samo ovo: SERVANT je neverovatno zabavna MYSTERY THRILLER COMEDY, i deliveruje na sva tri nivoa: misterija je tajanstvena i neočekivana; triler je pun napetosti i neizvesnosti; a komedija je crna, smela i subverzivna.
Pored smelosti da komediju grade na jednom užasno tragičnom gubitku – koja (smelost) jeste za poštovanje samo u kontextu drugih postignuća a nikako sama po sebi – hrabrost ove serije ogleda se pre svega u zločestoj dekonstrukciji (i parodiji) muško-ženskih odnosa, još konkretnije: savremenog braka, kroz teme materinstva, emancipacije, odnosa posao-kuća, i kroz motive ženske suštinske iracionalnosti (kroz ženinu snažnije izraženu fiziološku uslovljenost vezanu upravo za plodnost, rađanje itsl – ovde se to vidi, pored ostalog, kroz ženine grudi koje je i dalje bole i još štrcaju mleko, iako njega više nema ko da sisa).

            Ovaj misteriozno-klaustrofobični sitkom, koji se ceo dešava u jednom stanu – ali koristi neke pametne načine da iz njega povremeno „izađe“ –  zapravo ima samo 4 glavna lika (ako ne računam bebu, koja je više gimik nego lik), i kasting je besprekoran: Toby Kebbell je neodoljivo smešan u svojim reakcijama (facijalnim, i otherwise) na ludilo koje se odvija oko njega, pre svega ono koje izbija iz njegove žene (s kojom ima jedva jednosmernu „komunikaciju“, jer ona živi u svom svetu) a zatim i iz „sluškinje“ koju unajme a koja počinje sve čudnije da se ponaša... 

            Lauren Ambrose je izvanredna kao žena koja je odlepila, iz sasvim razumljivih razloga, ali svoju iracionalnost ispoljava na niz gorko-smešnih načina. Posebno je bolno-smešno koliko ona svog muža uopšte ne primećuje, ne čuje, ne vidi, zaslepljena sobom, svojim potmulim i potisnutim bolom, ali i svojom karijerom, i drugim fantazmama.

Nell Tiger Free pruža intrigantnu studiju iz anderstejtmenta sa svojom ćutljivošću, povučenosšću, svedenošću – iza koje ko zna šta se krije... Uspeva da bude istovremeno preteće-jeziva i ranjiva. Žrtva ili zlikovka? Videćemo!

Najzad, Rupert Grint (da, onaj pirgavi iz Harija Potera!) je takođe suptilno duhovit, kao „badža“ našeg glavnog junaka, odnosno brat njegove žene: on je još racionalniji (i još smešniji u tome), on je pravi „bro“, sapatnički i saučesnički kapira muku u kojoj mu je zet (on je, inače, singl, i ima neke cinične opaske o braku) i pokušava da mu pomogne kao muškarac muškarcu u ovoj ženskoj uroti.

Neko dokon mogao bi ovu seriju optužiti za mizoginiju (mada, za sad nisam primetio da je neko to učinio), jer njen prikaz žena i ženskosti nije baš laskav, dapače, moglo bi se reći da je lišen uobičajenog podilaženja kroz idealizovane figure „snažnih žena“ kakve dominiraju u serijama i filmovima danas. Ipak, mora se reći da ni muški ovde nikako nisu idealizovani, Čakšta Više, i oni su groteskni na neke druge načine i nisu pošteđeni kritike. Ipak ovo, kako zasad izgleda, jeste jedna muškocentrična serija, koja svet (i žene) gleda iz vizure muškarca koji sleže ramenima od nemoćnog predavanja snažnijim, dubljim, neshvatljivijim silama s kojima mu je bolje da bude makar i u prividu primirja i kao-neke-saradnje nego otvorenog antagonizma...
Podrazumeva se – već i naslov to sugeriše – da su prisutni i drugi konotativni momenti, a pre svega klasni odnosi: glavni junaci su privilegovani belci iz više srednje klase, dok je njihova sluškinja poreklom iz white trash krajeva, i kroz njihovu međuigru razne zabavne i pametne stvari se ogledaju ovde na nenametljiv, ali rečit i pregnantan način.
Važna napomena: trenutno traje I sezona, sa trenutno vidljivih 6 epizoda. Svake nedelje ide po jedna, u januaru ćemo videti 10. Šabalan je najavio da planira 5 sezona. To istovremeno raduje (ako sve budu ovoliko dobre!) i brine (da li ova priča može baš toliko da se rastegne a da se ne razvodni i ne podriju njeni kvaliteti?).
To znači da priča nije gotova (daleko od toga), i da brojna ključna pitanja ostaju otvorena nakon ovih 6 epizoda; ne očekujte čak ni privid zaokruženosti;  potencijal ostaje otvoren za neki debilni Šamaramalamadingdongovski twist ending koji će da se pokaki na sve ovo, barem u teoriji. U praksi, budući da nije on ovo osmislio niti pisao, ja želim da verujem da do toga neće doći.
Poseban kvalitet: svaka epizoda traje oko pola sata, i sve je to veoma kompaktno, dinamično, zabavno, bez smaranja i nasilnog rastezanja. To ionako ne podnosim i zato retko uopšte i gledam serije koje zgubidani danas gutaju na tone: alergičan sam na fillere – nemam bre ja vremena za bacanje i nervira me kad vidim da me neko zamajava i ono što je mogo u 5 minuta kilavi u 20. E pa, đeco, nema toga ovde: ovih 6 epizoda traje ukupno malo manje od tri sata, dakle kao jedan prosečan današnji bioskopski film. S tim što je ovaj ovde – dobar!
Eto, morao sam u ovom rivjuu da budem sveden i neodređen kako bih izbegao spojlere i kvarenje užitka: videćemo još kuda će ovo da ide i šta tamo da radi, ali možete se kladiti da ću s najvećim nestrpljenjem dočekati i smesta overiti iduće 4 epizode, čim postanu dostupne!
P.S. Da, naravno da sam gledo THE LIGHTHOUSE istog dana kad je procurio: lepa je to, jaka trojka (***), ali prosto manje bitan film od VEŠTICE. Odlična fotografija i ambijenti nude prijatan boravak na jednom sub-linčovskom mestu, kao mekši delovi Eraserheada i tvrđi delovi Čoveka slona, ali prećero je s realizmom u interakciji tih ne preterano zanimljivih likova, i sve mi je to na kraju balade prilično nekonsekventno, tj. previše otvoreno.
Detaljniji rivju stiže u bliskoj budućnosti...

недеља, 22. децембар 2019.

Godina dana

  

To što se ponovo smejem,
Što kačim blesave slike i objave na fejsbuku,
Što i dalje blogujem, pišem i prevodim,
Priređujem, promovišem, predajem,
Što se družim sa svetom, povremeno,
 Što sam izašao iz mučnine, iz gluvog doba,
Nikako ne znači
Da je prošao ijedan dan
U kome nisam mislio na tebe
U kome mi nisi nedostajala.

 



среда, 18. децембар 2019.

GHOUL VS. NIŠ(TA): Dva TV nastupa + intervju, promocija i predavanje

  

            U okviru akcije GHOUL VS. NIŠ(TA), pre mesec dana obeležio sam 10 godina svog obitavanja na Birou za nezaposlene – odnosno, 10 godina otkako sam se otarasio kaljuge zvane Filozofski fakultet Niš. Obeležio sam to autorskom večeri u NKC-u.

badge of honor

Evo kako je ona bila najavljena na niškoj TV Belle Amie, u 10-minutnom razgovoru sa mnom. Govorio sam o hororu i knjigama NAŽIVO i KULT GULA, a to je bilo emitovano uživo u ponedeljak 18. novembra na najgledanijoj niškoj TV:


            U utorak 19.11., na dan promocije u NKC-u, intervju na skoro celoj strani objavio je najbolji i jedini niški dnevni list, Narodne novine. Evo šta su me pitali, i šta sam im hororično rekao:


            Rezultat ove intenzivne medijske akcije na najgledanijoj niškoj TV i u najčitanijim niškim dnevnim novinama bio je – okruglo DESET posetilaca u Maloj Sali NKC-a te večeri.

u nišu svi apokalipsali

Znači, posle 10 godina rada na Filfaku proveo sam 10 godina na Birou i taj jubilej proslavio sa 10 nišlija. I posle me neko pita, ili se čak i buni, što tvrdim da je niš skraćenica za NIŠTA.

balard

Evo fotke sa te promocije.
dabić, ghoul, savić

            Ali, nema veze. Nekoliko dana potom opet sam gostovao na istoj televiziji (ove druge ili ne postoje ili za mene nisu čule ili ih kultura i književnost ne zanimaju) – tog puta u emisiji „Subotom“ kod legende grada Niš(ta), Mike Tambure.

dom zdravlja, niš

U toj emisiji bilo je više vremena, čak 23 minuta, da se u subotnjim popodnevnim časovima niška TV publika upozna sa time šta je horor, zapravo.

tolika sam faca u nišu da ni ime još ne umeju da mi potrefe



Evo kako je to izgledalo, ako ikoga zanima (razgovor je bio opušten, kakav jedino može biti sa voditeljem-laikom za horor tematiku):


            Inače, 3 nedelje potom, u istom tom, mom rodnom gradu, u petak 13. decembra, održao sam i predavanje o EVROPSKOM HOROR FILMU. Njemu je prisustvovalo ukupno 12 posetilaca: ja i mojih 12 apostola. Evo fotke kao dokaz da sam ja bio tu: a gde ste bili vi?

U isto vreme, preko puta te lokacije - POGIBIJA i dušegupka u Laguninoj knjižari povodom „Sumraka knjige“! Ne mož' se ni prići ni proći, kao da se taj treš deli džabe.

kude si be, kalčo?

Pa, NIŠ(TA): ima li smisla juriti na vetrenjače? Šta vi mislite?

pleme moje snom mrtvijem spava

opšte zagađenje
PS: Ovaj post ilustrovan je apokaliptično-realnim radovima Davorina Dinića.


недеља, 15. децембар 2019.

NOVI HORORI (2018/2019) – 2. deo



            U prethodnom delu mog godišnjeg osvrta na novu horor produkciju obradio sam solidne, gledljive, pažnje vredne filmove. To imate OVDE.
A sada – hororčići upitne preporučljivosti koje sam svrstao u kategoriju SAMO ZA ZADRTE - što će reći, ako ste baš krvožedan i krvogladan horor fan, u ponekima od ovih naći ćete, možda, ponešto za sebe, mada u skromnim količinama, i okruženo sa manje ili više đubreta, gnjavaže, netalenta ili drugih iritirajućih i nezadovoljavajućih sastojaka (naročito za one sa iole visokim prohtevima i kriterijumima).
Ipak, bacite oko, možda vam ponešto od ovih MOŽE ALI I NE MORA naslova bude zanimljivo...
U najgorem slučaju, vidite ovu listu kao ANTI-PREPORUKU, ili UPOZORENJE.

SAMO ZA ZADRTE

Daniel Isn't Real
2019
**
2
Imam transfer blama od količine EMO-cije u ovom tugaljivom, patetičnom filmiću, kao i od količine ne-ironične samoumišljenosti i klinačke „ozbiljnosti“ gimnazijalca koji je pročitao tri knjige u životu (od toga jedna od Ničea, jedna od Hesea) a sad bi nešto pozerski da palamudi o smislu života, identiteta i vasione... 
Ima tu nešto fine fotografije i pokušaja oku-vredne stilizacije, i sve bi to bilo nešto svarljivije (makar kao gilti pležer za emo goth kida u svima nama) da je kasting bolji, odnosno da se ne zna da li više na živce ide ovaj goth kid junak ili njegova melez-cura, umjetnica (slikarka krajnje skromnih dometa). A tu je i Švarcenegerov potomak u ulozi „imaginarnog frenda“...


Abrakadabra
2018
**
2
Argentinska braća Onetti nastavljaju sa svojim omaž-rekreacijama giallo filmova iz 1970-ih, i ovog puta u tome su možda i previše uspešni – jer su, pored vintage deja vu teatralne premise o mađioničaru i njegovoj traumatičnoj tački (i njenom vaskrsenju 20ak godinica kasnije, taman dok trauma u nekadašnjem dečaku-svedoku sazri), i previše verno preneli drvenu „glumu“ iz starih đala: em je glavni baja ovde iritantna njuška po sebi, em toliko ravno i mrtvopuvasto izgovara svoje replike i štedljivo koristi mimiku da je umesto njega mogao ovde biti i robot sa voštanom maskom na licu.
Involvment je nizak, dosada stalno iza ugla onda kad nije posred ekrana, ritam letargičan (hej, realno, nije ni to daleko od radova iz onih dana...), ali stilizacija je prilično uspela i ovo ipak, uz mnogo ograda, vredi pogledati kao naličje Katet-Forzani artističkih egzibicija: ovo je daleko bliže đalu kakav je stvarno bio, nasuprot đalu kakav smo izmaštali i pretežno u svojim snovima gledali.


Eerie
2019
**
2+
Jezive opatice, olujne noći, gotski hodnici škole za devojke, cura koja kopa po mračnim katoličkim tajnama, obilje slutnji, nagoveštaja, tajanstvenih zvukova, laganih šetnji po hodnicima i stepeništima... Viđeni elementi, ali ipak ovde su prelepo uslikani, atmosferični i umereno zanimljivi, ako ste raspoloženi za azijski (ovde: filipinski) horor a ništa bolje se nije našlo na raspolaganju.


Iron Sky: The Coming Race
2019
**
2+
Još više ludila i Uda Kira u ovom nastavku – koji uključuje i jurcanje po „šupljoj Zemlji“ sa dinosaurusima, u potrazi za Vriilom, ili već čime ono beše. Ko je voleo ovaj koncept u originalu, voleće i ovaj još nabudženiji nastavak.


The Curse of La Llorona
2019
**
2+
Što bi reko naš narod, ovo je skroz naskroz „going through the motions“: još jedan kvazi jeziv, tehnički kompetentan ali rutinski i zaboravljiv hororčić koji prežvakava J-horor fazone provučene kroz KONJURING pristup, nominalno zasnovan na meksičkom folkloru, ali bez ljutih mexikanskih začina: jedva za pod zub najzagriženijih.


The Convent
2018
**
2
Stvarno je potreban vanredan talenat pa da se protraći ne samo Majkl Ajronsajd (koji je svoj ček mehanički zaradio u jednoj sceni) nego i zvezda Hellraisera, Kler Higins, u ulozi zle opatice u jednom engleskom samostanu u srednjem veku koja truje život jednoj mladoj novajlijki koja previše njuška po pitanju mračnih tajni i možda opsednutih koleginica... Avaj, sve je ovde previše lejm, neuvlačljivo i njanjavo, a nije da se nije moglo lepo igrati s datim elementima, u datom ambijentu – u veštijim rukama.


Nightmare Cinema
2018
**(*)
2+/3-
Gledljiv ali ni po čemu poseban omnibus koji ne koristi dovoljno Mikija Rurka u vezivnom tkivu, ali barem zato pokazuje koliko je Ričard Čejmberlen do sada bio za horor neiskorišćen talenat. Zašto neko ovog čoveka ne angažuje sada, odmah, smesta, da igra Rodžera Kormana u biopiku?! 
Sve ovo smrdi po neiskorišćenom potencijalu: mnogo više je moglo da se izvuče i iz okvira za sve (jezivi bioskop i zlokobni projekcionista) i iz samih priča (retro-slešer postaje retro-alien/monster movie; hirurška strava od plastičnih operacija; opsednute školarke u školi za devojčice; crno-beli nadrealni košmar; 
psiho-ludak juri u bolnici klinca koji mu je izmakao nožu). Ali, sve ponešto dotakne, pipne, proba, ode donekle, a ništa zaokruženo, nego ostaje na pola puta...


The Cleansing Hour
2019
**
2-
Iritirajuća gomila kretena stejdžuje lažne egzorcizme za svoj Jućub kanal, a onda ih zezne pravi demon koji tu ekipicu zatoči u studiju i počne da im drži moralističke (!) lekcije (pazi ti to, jebeni demon koji popuje!) sve dok se na krahu nešto malo i ne ukaže u svom punom rogatom obličju. Meh... neinventivno protraćena solidna premisa sa retko odbojnim glavnim junakom (rediteljem).


47 Meters Down: Uncaged
2019
**(*)
2+/3-
Činjenica da se sve ovo dešava u podvodnoj pećini krcatoj artefaktima Maja (koji su tu nekada davno prinosili žrtve) dodaje ikonografskom bogatstvu ovog inače usiljenog, neubedljivog filma – ali, hej, ove ajkule barem nisu u tornadu! Fino je to i solidno-zabavno u svojim unapred jasnim okvirima.


Little Monsters
2019
**
2+
Još jedno gunđalo-cinik-mizantrop-decomrz postaće prijatni humani filantropski decoljub (ali NE pedofil!) zahvaljujući skromnoj, niskobudžetskoj zombi apokalipsi koja pomenutog drkadžiju smesti zajedno s crnom učiteljicom i gomilom njene dečurlije na izletu, unutar zidova jedne suvenirnice  u parku prirode. Zombi akcija: pristojna, ali rutinska.


Luz
2018
**
2
Mnogohvaljeni studentski film snimljen, lepo, na 16mm, na nejasan način (i bez prave potrebe) postao je dugometražni (70 min) – i mada ima svojih creepy momenata, sve bi to bolje delovalo da je trajalo max pola sata. Ovako je predugačko i suviše frustrirajuće sa svojom pre-eliptičnom i nedovoljno osmišljenom naracijom.


Rabid
2019
**
2-
Soske, kao što sam i očekivao, ništa nisu shvatile kod Kronenberga, a njihov pozerski kvazi-rimejk suviše je infantilan, plitak, drečav, glup, klinačko-omažistički, neujednačen i formalno nevešt i/ili nezainteresovan da uopšte proizvede saspens i stravu. Pošto je para bilo malo, previše toga je offscreen, a ono što se vidi – meh, maske još i drže vodu ali nesposobne rediteljke nisu umele da ih insceniraju i montiraju kako valja da to bude išta više od jadnih, mahom neuspelih „šok“ efekata. Voleo bih da sam muva na zidu sobe u kojoj je Kroni pokušao da pogleda ovaj „omaž“ svom čedu (o kojem sam, uzgred, pisao OVDE, ako se toga želite prisetiti).


The Damned
2019
**
2+
Jevrejski vojnici zalutali usred pustinje suočavaju se sa duhovima svojih arapskih žrtava... Zabavnije zvuči nego što zaista jeste, ali nije lišeno kvaliteta – ubedljivi likovi i interakcije, ambijent, nešto malo jeze--- ali sve je to, na kraju, previše nekonkluzivno, poludupasto.


The Influence
2019
**
2
Ja tek treba da pročitam nešto od Remzija Kembela što će me oduševiti (za sad, i pored izdašnih pokušaja, ništa iznad proseka!), i tek treba da pogledam film po njemu koji će mi biti jači od 3-. A ova tupava španska jadnost očito ne doseže čak ni dotle.


In the Tall Grass
2019
*(*)
2-
Ovo je kao „crnci u tunelu“, samo što nisu crnci nego belci, i što nisu u tunelu nego u visokoj travi. Taština praznine. Dosada. Smor...


In Fabric
2018
**
2+
Rekoh već OVDE.


Midsommar
2019
**
2+
(Do kraja godine, nadam se, sledi detaljniji osvrt.)


O OVIMA ME MRZI BILO ŠTA DA KAŽEM – NEK ĆUTANJE GOVORI VIŠE OD REČI:


Reborn
2019
**
2


The Isle
2019
**
2-


I'll Take Your Dead
2018
**
2+


Polaroid
2019
**(*)
2+


The Dead Center
2018
**
2+


Eli
2019
**
2+


Bliss
2019
**
2


Haunt
2019
**
2+


Corporate Animals
2019
**
2+


Satanic Panic
2019
**
2+


Tone Deaf
2019
**
2


The Golem
2018
**
2


Annabelle Comes Home
2019
**
2+


Gwen
2019
**
2

May the Devil Take You
2018
**(*)
2+


Piercing
2019
**
2


--- NASTAVIĆE SE...