среда, 10. фебруар 2010.

HAUTE TENSION (2003)

U najnovijem broju ZBORNIKA FDU (Fakulteta Dramskih Umetnosti), koji izlazi uskoro, pored ostalog možete pronaći i moj esej ROD, POL I "MONSTRUOZNA" SEKSUALNOST U SLEŠER FILMU NA PRIMERU KRVAVE ROMANSE.
To je esej koji se bavi jednim od najboljih horor filmova nastalih u 21. veku, HAUTE TENSION (Visoka napetost, kod nas prikazivan pod alternativnim naslovom Krvava romansa, zasnovanom na distributerskom naslovu za Englesku, SWITCHBLADE ROMANCE).

U pitanju je jedan od najneshvaćenijih horor filmova ikada: ne samo da su brojni horor fanovi ostali slepi kod očiju pred njegovim divotama, nego je naišao na poprilično nerazumevanje čak i kod velike većine respektabilnih svetskih kritičara. Ovaj esej pokušava da definiše problem, da postavi prava pitanja, i da na njih ponudi prave odgovore, kako bi neodumice vezane za ovaj film napokon bile rešene, ili barem bolje shvaćene.

Kao svojevrstan teaser, ovde vam nudim odlomak iz eseja u kome se definiše problem i postavljaju pitanja, a ako vas odgovori na njih zaista zanimaju, potražite uskoro ZBORNIK FDU i pročitajte esej u celosti. Mislim da je ovaj odlomak dovoljan ne samo da vas zagolica, nego i da promućurnijima nagovesti u kom se pravcu, otprilike, kreće moje rezonovanje.

Da ipak ne biste suviše lutali u slutnjama, možda će vam pomoći i apstrakt ovog rada, koji prethodi odlomku.

Za slučaj da još uvek ima živih ljudi koji ni nakon 6 godina od pojave HAUTE TENSIONa još uvek nisu gledali ovo remek-delo, pre čitanja donjeg odlomka preporučuje se da prvo skinu i pogledaju film, recimo – ODAVDE.
Apstrakt:

Ovaj esej bavi se napetošću i šokom proizvedenim nestabilnošću (rodnog) identiteta ubica u horor filmovima. Esej istražuje ambivalentnost slešera (pod-žanra horora) prema pitanjima seksualnosti, i s njim povezanim konceptom "monstruoznosti". U središtu pažnje je analiza francuskog slešera Krvava romansa (Haute Tension / High Tension / Switchblade Romance, 2003) Aleksandra Aže. Njegova izražena žanrovska samosvest proizvodi podsticajan "dijalog" sa prethodnicima i njihovim konvencijama, a "rodni preokret" je centralan za njegov zaplet i značenje. Film je inovativan jer u jednu figuru spaja dva tipska lika slešera: "Poslednju Devojku" (eng. "The Final Girl"), onako kako ovaj lik definiše Carol J. Clover, i "Monstruma", odnosno ubicu. Ovim postupkom se tradicija slešera obogaćuje, reinterpretira, ali i ogoljava. Namera eseja je da rasvetli ambivalentnosti slešer horora kroz primere iz filma Krvava romansa i da, oslanjajući se na definicije slešera kod Carol J. Clover i određenje "monstruoznog roda" kod Judith Halberstam, rastumači odnos ovog pod-žanra prema pitanjima muškosti i ženskosti, normalnosti i monstruoznosti.

Ključne reči:
slešer, horor, rodni identitet, šok, preokret, napetost, monstrum, homoseksualnost (lezbijstvo), "Poslednja Devojka", Krvava romansa
Odlomak iz eseja ROD, POL I "MONSTRUOZNA" SEKSUALNOST U SLEŠER FILMU NA PRIMERU KRVAVE ROMANSE

Dejan Ognjanović

Poslednja Devojka i Monstrum

 
Brojni su kritičari, iz najprestižnijih filmskih časopisa, pali na razumevanju preokreta u filmu KRVAVA ROMANSA. Rodžer Iber ga je optužio da ima rupu u zapletu dovoljnu da se kroz nju proveze kamion (Ebert 2005); kritičar San Francisco Gate-a zaključuje da film "na kraju krajeva nema nikakvog smisla" (LaSalle, 2005); autor kritike u Village Voice-u misli da "preokret 'izduvava' film" (Holcomb 2005), dok Mark Kermoud iz Sight and Sound-a piše da "jedina pogrešna nota je završni preokret, koji dolazi više kao zbunjenost nego kao iznenađenje" (Kermode 2004).

A zapravo, ključevi za razumevanje filma nalaze se na dva mesta: u činjenici da sva dešavanja u filmu kazuje nepouzdani narator, i u alternativnom naslovu - KRVAVA ROMANSA. Onog trenutka kada se dešifruje smisao specifične perspektive iz koje se dešavanja prikazuju, i kada se shvati priroda romanse koja je u centru tih zbivanja, film je savršeno smislen, bez rupa u zapletu ili pogrešnih nota.

KRVAVA ROMANSA počinje mozaičnim, isprva nepovezanim kadrovima (iz ugla subjektivne kamere) u kojima izgleda da jednu devojku neko juri kroz šumu. Ti kadrovi su ispresecani stroboskopskim bleskovima farova automobila, i prizorom auta od čijeg vozača devojka traži pomoć. Zatim je vidimo, s leđa, sa ozbiljnim ožiljcima i modricama, u nekoj nedefinisanoj instituciji (bolnica?) gde neprestano ponavlja "Nikome neću dozvoliti da stane između nas..." Ovakav početak navodi nas na pomisao da je devojka za dlaku umakla nevidljivom ubici, i da će njena naracija koja sledi predstavljati flešbek na događaje koji su je doveli u stanje šoka u kome je sada. "Da li snimate?" pita ona, a zatim počinje.
Njena priča: ona se zove Mari (igra je Cecile de France) i zajedno sa drugaricom Aleks (Maiwen) odlazi u njenu porodičnu kuću na selu. Već prve noći, neki krupan, stariji muškarac (Philippe Nahon) upada u kuću, ubija Aleksinog oca, majku i mlađeg brata, a devojku otima u svoj kamion. Mari se ušunja u kamion u nameri da nekako spase drugaricu, što nakon brojnih krvavih događaja i uspe. Međutim, umesto zahvalnosti za spas, odvezana drugarica je neobjašnjivo napada i ranjava...

Stvarna priča: Mari je psihički nestabilna devojka sa jakom fiksacijom na Aleks, prema kojoj je vrlo posesivna. Mari ubija Aleksinu porodicu i vezanu Aleks vozi u svom autu kroz noć, dok fantazira o psiho-ubici koji je, navodno, oteo njenu dragu, i o sebi kao o vitezu na belom konju koji joj nesebično hrli u spas. Ne postoji drugi ubica sem Mari; monstrum koga igra Nahon samo je projekcija njene podeljene psihe, otelotvorenje potisnutog dela koji je vremenom deformisan i pretvoren u nakazu. Ne postoji ubičin kamion: taj deo priče, vezan za Aleksinu otmicu, plod je Marine fantazije. Aleks je sve vreme bila na zadnjem sedištu Marinog auta. Pažljivim gledanjem filma moguće je videti suptilne naznake o Marinoj podeljenoj prirodi i o pravoj prirodi dešavanja.
Revolucionarni preokret koji KRVAVA ROMANSA uvodi u horor žanr ne sastoji se u tome što se za ubicu za koga smo verovali da je muškarac ispostavlja da je zapravo žensko; preokret je dublji od mehaničke maskarade. Šok koji uvodi KRVAVA ROMANSA proizvodi spoznaja da je lik koji je jasnim filmskim znacima na početku filma predstavljen kao "Poslednja Devojka" – do kraja razotkriven kao "Monstrum".

"Poslednja Devojka" je tipski lik slešera, koga Kerol Klover ovako definiše:
Ona je ta koja pronalazi unakažena tela svojih prijatelja i opaža pune razmere prethodećeg užasa i svoje ugroženosti, koju proganjaju, pritešnjuju i ranjavaju; koju vidimo kako vrišti, tetura se, ustaje i ponovo vrišti. Ona je peronifikacija totalne prestravljenosti.... Jedino ona gleda smrti u oči, jedino ona nalazi snagu bilo da zadrži ubicu dovoljno dugo dok je neko ne spasi (završetak A) ili da ga sama ubije (završetak B) (Clover 1992:35).

Slešer je drama koja se, u suštini, vodi između Poslednje Devojke i Monstruma; svi ostali, bilo da su to predstavnici poretka (policija, psihijatri, profesori, roditelji...) ili njeni drugovi, samo su sporedni likovi, najčešće predodređeni za žrtve. Iako su po definiciji ova dva lika međusobno suprotstavljena i osuđena na borbu do istrebljenja, ono što ih čini zanimljivim upravo je njihova sličnost: po mnogo čemu, Poslednja Devojka je blizanac, ili odraz u ogledalu Monstruma. Koren njihove sličnosti je to što su oboje otpadnici, odbačeni, sami i različiti od ostalih.

Poslednja Devojka je, jednom rečju, dečkasta. Baš kao što ubica nije potpuno muško, ona nije sasvim žensko – u svakom slučaju, ne toliko kao njene drugarice. Njena pamet, ozbiljnost, sposobnost u mehaničkim i praktičnim stvarima, kao i seksualna suzdržanost izdvajaju je od ostalih devojaka i približavaju samim momcima kojih se pribojava ili ih odbacuje, a da i ne govorimo o samom ubici (Clover, 1992:40).
Dve stvari ovde vredi istaći:
1) Poslednja Devojka ispoljava brojne osobine koje se obično smatraju muškim, i često je čak i po izgledu muškobanjasta: kratke kose, obučena u farmerice i neutralnu košulju ili majicu (bez dekoltea), sa malo ili nimalo šminke... Ona oscilira između registara, i upravo ta nestalnost je osobina koju deli sa Monstrumom.

2) Poslednja Devojka poseduje brojne osobine kao i ubica, što joj, na kraju, i omogućava da ga uništi.
a) Oboje se razlikuju od svih drugih.
b) Oboje su prikazani kao stidljivi, introvertni, naspram ekstrovertne, promiskuitetne grupe adolescenata od koje se Devojka distancira a koju Monstrum direktno napada.
c) Oboje su monogamni, i strpljivi da čekaju onog Pravog/Pravu.
d) Oboje ispoljavaju velike doze sadizma: od Monstruma se on i očekuje, ali na kraju filma i Poslednja Devojka je primorana da pronađe "ubicu u sebi" i da se Monstrumu suprotstavi sa podjednakim, ako ne i većim sadizmom ako želi da preživi. Upravo taj skriveni sadista u njoj, koga okolnosti isteraju napolje, jeste kvalitet koji je izdvaja od gomile "normalnih" i približava "Monstrumu".

Ovako izgleda situacija u klasičnom slešeru, na koji se KRVAVA ROMANSA samosvesno osvrće i koga nadograđuje. Sada je potrebno pronaći odgovor na pitanja: šta se postiže osobenom vizurom pripovedanja (nepouzdani narator), o kakvoj se romansi u ovom filmu radi, na koji način ovako konstruisana priča osvetljava pitanja roda, pola i seksualnosti u hororu, te kako KRVAVA ROMANSA obogaćuje koncept monstruoznog u ovom žanru. Do odgovora na ova pitanja može se doći kroz još konkretnija pitanja, koja se tiču najvećih odstupanja ovog filma u odnosu na tradiciju slešera:

1) Zašto Mari uopšte ima dvojnika, koga igra drugi glumac?

2) Zašto je Marin alter ego – muškarac?

3) Zašto Marin dvojnik ne korespondira sa njenim izgledom? Odnosno, zbog čega ga igra znatno stariji, neprivlačan glumac?

...
Nastavak eseja u ZBORNIKU FDU!
...
Navedeni odlomci iz knjige

3 коментара:

  1. film je bio prepun rupa sve do raspleta na kraju. tada su se sve kockice perfektno slozile. kome taj rasplet smeta je kriminalac i magarac!

    ОдговориИзбриши
  2. Mogo bi da staviš oprez spojleri za ono malo ljudi koji još nisu pogledali film.

    ОдговориИзбриши
  3. Ono što meni smeta oko obrta je to što je absolutno nepotreban. Film je dotad apsolutno genijalan. Neverovatno napet, zabavan, dobro odglumljen i režiran, stvarno ne vidim zašto je twist bio potreban. Nekako mi je uvek delovao kao da režiser kroz njega hoće da kaže: Ne, ne, nije ovo običan slešer, vidi ovo, vidi kako sam pametan, ovo je ustvari psihološka studija. Draži mi je film bio dok sam mislio da je straightforward horor sa jednostavnom pričom, sjajnim scenama nasilja i mnogo tenzije. Da je kraj bio kad Mari ubije ubicu ovo bi bio zaista fantastičan horor.

    ОдговориИзбриши