izabrana dela

izabrana dela

субота, 11. фебруар 2012.

PANZRAM: A JOURNAL OF MURDER by Thomas E. Gaddis, James O. Long

"I have been all over the world. I have seen it all, and I don't like what I have seen of it. Now I want to get out of this damned world altogether."

            Karl Pancram: ime poznato ljubiteljima horora po dva genijalna citata koja kao moto krase dva odlična filma. Pionir Panceromanije na filmu bio je Slobodan Šijan – na početku komedije strave i užasa DAVITELJ PROTIV DAVITELJA stoje Pancramove reči: "I wish you all had one neck and my hands were around it." Nešto kasnije, Jorg Butgerejt je ispred najavne špice svog TODESKINGA stavio još lepše i poetičnije reči (iz jednog Pancramovog pisma): "Today I am dirty, but tomorrow I'll be just DIRT." 
            Karl Pancram je svakako dobro znan onima koje fasciniraju serijske ubice i slična bratija. Ja, istina, nisam od tih, mada me bavljenje mrakovima, ludilima i užasima svakako navelo da pročitam i pogledam više knjiga i filmova na tu temu od nekog prosečnog hororfila. Moram odmah da kažem da sve te Gejsije i Damere i Henrije i Gin/Gejnove i Bandije smatram patetičnim lujkama, poučnim slučajevima za izučavanje konkretnih psiho-poremećaja koji su ih odveli u zločin, ali zaista ne osećam ništa pozitivno prema njima, sem možda u dubini duše neki relikt saosećanja zbog sila uglavnom izvan njihove kontrole koje su ih pervertirale i odvele duboko u mrak – ali čak i taj osećaj nadvladan je saosećanjem prema njihovim žrtvama. U svakom slučaja, teško mi je da se identifikujem sa njihovim "mama me nije volela" – "tata me silovao" – "bog/Đavo mi je naredio" – "očistiću svet od prostitutki/pedera/male dece..." i sličnih opsesija. Da i ne govorim o Mensonu i njegovim manijama i fantazmagorijama. Sav taj buljuk može da gori, što se mene tiče.
            E, Pancram je različit od svih tih dileja, i greota bi bilo lenjošću, površnošću ili nedovoljnom upućenošću ga na prvu loptu strpati u vagon sa ovim lujkama gore. Da se radi o zanimljivijem liku od ostalih true-crime zvezda slutio sam već neko vreme, pored ostalog zahvaljujući navedenim, i još nekim citatima, ali tek ovih dana sam se neopozivo uverio u ispravnost svojih slutnji, čitajući i uživajući u knjizi PANZRAM: A JOURNAL OF MURDER. Veći njen deo sačinjavaju autentični Pancramovi spisi – autobiografski osvrt na sopstvenu kriminalnu karijeru i nekoliko pisama – a ostatak, između njih, opširne su i odlične kontekstualizacije, dopune i objašnjenja od strane stručnog autora (poznatog po knjizi o "Ptičaru iz Alkatraza") koji njegovu priču upotpunjuju i dodatno osmišljavaju.
            Korice ovog izdanja koje sam kupio (Amok Books, 2002; prvo izdanje izašlo je 1970. godine) radio je nezaobilazni umetnik kad su u pitanju ubice i psiho-lujke, JOE COLEMAN. Njegov portret Pancrama vrlo je akuratan: sve ove tetovaže prikazane na njegovoj telesini zaista su u tom obliku postojale, uključujući i natpis LIBERTY & JUSTICE na grudima! Za Pancrama je Koulmen kazao da je "kind of unholy saint of nihilism: the very shadow of Christ." Ja bih ga pre opisao kao harizmatično-buntovnog anti-SVE BRONSONA (na koga poprilično liči) ukrštenog sa kill-'em-all Majklom Majersom. Ili, još bolje: on je najpribližnija emanacija ideala koji je Barouz uzdizao – TOTAL OUTLAW!
            Pancram je imao unikatno mučenički život: tek u svojoj 11. godini shvatio je da svakodnevno rmbanje na polju i tlačenje i nasilje od strane familije i svih ostalih prema njemu NISU obavezni deo života, tj. da postoje i neki drugi ljudi i deca koji žive udobnijim, bezbolnijim životima u kojima te onaj jači i stariji ne tuče i ne tlači baš stalno.
            "It seemed to me that everything was always right for the one who was the strongest and every single thing I done was wrong. Everybody said so, anyway. But right or wrong, I got plenty of abuse. Everybody thought it was alright to deceive me, lie to me and kick me around whenever they felt like it, and they felt like it pretty regular. That is the way my life was lived until I was about eleven years old."
            E, tu je shvatio da više neće da trpi nasilje, nego da će da uzvrati gde zatreba. Pored zatucane siromašne seljačke familije, život su mu dodatno ogadili popovi svojim spojem licemerja i psiho-fizičkog nasilja, zbog čega je postao doživotni mrzitelj svega crkvenog i popovskog i dosledni palitelj svake crkve koja mu se zgodno namestila pod šibicu.
            "Naturally, I now love Jesus very much. Yes, I love him so damn much that I would like to crucify him all over again!"
            Već u 14-oj je zaglavio u popravnom domu, i od tada je surovost koju je doživljavao od SVIH oko sebe počeo da gomila i vraća nazad, udvostručenu.
"I was so full of hate that there was no room in me for such feelings as love, pity, kindness or honor or decency, my only regret is that I wasn't born dead or not at all."
            Iako ponegde malko preteruje sa time da su krivi svi drugi, a najmanje on sam, ima mnogo istine u njegovom konkretnom slučaju i rečima kojima ga opisuje:
"If someone had a young tiger cub in a cage and then mistreated it until it got savage and bloodthirsty and then turned it loose to prey on the rest of the world, to go anywhere and kill anyone it wanted to, then there would be a hell of a roar from those in danger of the mad tiger. Everyone would believe that to be the wrong thing to do. But if some people do the same thing to other people, then the world is surprised, shocked and offended because they get robbed, raped, and killed. Yet this is exactly what is being done every day in this country."
Rezultat toga je unikatno promašen i tragičan život čoveka toliko izmrcvarenog nečovečnošću da je i sam brzo postao još veći nečovek, što mu je sa datim temperamentom (impulsivan i osvetoljubiv), snažnom telesnom konstitucijom i rampantnim libidom, jedino (?) bilo moguće:
"In my lifetime I have murdered 21 human beings, I have committed thousands of burglaries, robberies, larcenies, arsons and last but not least I have committed sodomy on more than 1,000 male human beings. For all of these things I am not the least bit sorry. I have no conscience so that does not worry me. I don’t believe in man, God nor Devil. I hate the whole damned human race including myself."
            Ovaj život materijalizacija je nazora koji se može sumirati rečima:
"I don't believe in man, God nor Devil. I hate the whole damned human race, including myself. I preyed upon the weak, the harmless and the unsuspecting. This lesson I was taught by others: Might makes right."
Od samih početaka na najbolniji način razočaran, prvo u svoju familiju (otac ih napustio vrlo rano), a onda i u sve ostale, Pancram je izgubio veru u "bližnjeg svoga". Jedno od prvih mladićkih iskustava na njegovom putu lutalice po pustarama Amerike bilo je – da ga četiri skitinice siluju na redaljku.
"I cried, I begged and pleaded for mercy, pity, and sympathy, but nothing I could say or do could sway them from their purpose. I left that box a sadder, sicker, but wiser boy." 
Tu se zarekao da ga više niko neće jebati – nego da će od sada on biti taj koji jebe:
"I made up my mind that I would rob, burn, destroy, and kill everywhere I went and everybody I could for as long as I would live."
Njegova mržnja prema celoj ljudskoj rasi, i totalni nihilizam, nisu bili praćeni manijom veličine niti iluzijama da je on nešto bolji od ostalih, naprotiv.
"I have no desire whatever to reform myself. My only desire is to reform people who try to reform me, and I believe the only way to reform people is to kill 'em. My motto is: Rob 'em all, rape 'em all, and kill 'em all."
Veći deo života proveo je u zatvorima, ali svaki put ga je izloženost novim i sve gorim mučenjima činila još tvrdoglavije, neopozivo zadrtim na putanji totalne MRŽNJE i OSVETE svima za sve.
"I was discharged from that prison in 1910. I was the spirit of meanness personified... Well, I was a pretty rotten egg before I went there, but when I left there, all the good that may have been in me had been kicked and beaten out of me."
Priča o njegovom životu, pored ostalog, priča je o totalno promašenom, kontraproduktivnom i nadasve varvarskom kaznenom sistemu uopšte, a američkom posebno. Detaljne anotacije u knjizi naročito ističu stotine primera najvarvarskijeg mučenja u američkim zatvorima početkom 20. veka.
"If you think that you can stop crime by catching us, locking us up, punishing us by brutal treatment, hanging or electrocuting us, sterilizing or castrating us, then you are a fool for thinking that way. That only makes bad matters worse."
            To je čovek koji je na svojoj koži osetio želju celog sveta da ga slomi, i koji je rešio da uzvrati kad god i koliko god može.
"You will find that I have consistently followed one idea through all my life. I preyed upon the weak, the harmless and the unsuspecting."
            Pošto su ga vaspitači i popovi u popravnom domu još u dečačkim danima naučili šta je masturbacija a šta sodomija, veći deo svojih seksualnih impulsa praznio u čmarovima momaka i dečaka koji bi mu pali šaka. Prvi put kada se oprobao sa (ženskim) kurvama, one su ga onesvestile, opljačkale i izbacile na ulicu, pošto su mu prethodno uvalile triper. Nakon toga se zarekao da više ništa nema sa ženama. O muškarcima koje je manje-više silovao, on kaže:
"Whenever I met one that wasn't too rusty looking I would make him raise his hands and drop his pants. I wasn't very particular either. I rode them old and young, tall and short, white and black. It made no difference to me at all except that they were human beings."
            Tako se ponašao i u zatvoru, kad god je mogao.
"At that place I got to be an experienced wolf. I knew more about sodomy than old boy Oscar Wilde ever thought of knowing. I would start the morning with sodomy, work as hard at it as I could all day and sometimes half the night. I was so busy committing sodomy that I didn't have time left to serve Jesus as I had been taught to do in those reform schools."
            A isto to i na slobodi:
"Then I figured it would be a good plan to hire a few sailors to work for me, get them out to my yacht, get them drunk, commit sodomy on them, rob them and then kill them. This I done."
Sekira u med mu je upala kada je ukrao jahtu i počeo na nju da privodi mornare pokupljene usput.
"Every day or two I would go to New York and hang around 25 South Street and size up the sailors. We would wine and dine and when they were drunk enough they would go to bed. When they were asleep I would get my .45 Colt automatic, this I stole from Mr. Taft's home, and blow their brains out."
            Prijavivši se za rad na brodu obišao je i dobar deo Evrope, a u Africi se zabavljao hraneći krokodile crncima – u jednom navratu pucavši šestorici njih u leđa dok su ga vozili čamcem.
"To some of average intelligence, killing six at once seems an almost impossible feat... It was very much easier for me to kill those six niggers than it was for me to kill only one of the young boys I killed later and some of them were only 11 or 12 years old."
            I sve je to manje-više fine & dandy, i može se shvatiti –ako ne baš i opravdati- osvetom celom svetu za naneta mu zla. Jedino za šta ne postoji baš ni trunka razumevanja u meni, kad je Pancram u pitanju, jesu zločini prema deci. SVE mogu da shvatim, sve mogu da manje-više oprostim, ali –što reko pesnik- "decu mu neću oprostiti".
 Naime, među 22 osobe koje je ubio nalaze se i 3-4 dečaka koje je prvo dugotrajno silovao a onda ubio. Za jednog od najmanje dvojice dečaka koji mu se pripisuju, priznao da je s njim doživeo najveće uživanje u životu. Evo kako on sam o tome piše:
"I grabbed him by the arm and told him I was going to kill him. I stayed with the boy about three hours. During that time, I committed sodomy on the boy six times, and then I killed him by beating his brains out with a rock... I had stuffed down his throat several sheets of paper out of a magazine. I left him lying there with his brains coming out of his ears."
Tokom boravka u Africi silovao/ubio je i jednog lokalnog dečaka.
"A little nigger boy about 11 or 12 years old came bumming around. He was looking for something. He found it, too. I took him out to a gravel pit about one quarter miles away. I left him there, but first committed sodomy on him and then killed him. His brains were coming out of his ears when I left him, and he will never be any deader."
            Nažalost, u svojim ispovestima Pancram ne pruža ni najmanji pokušaj opravdanja/objašnjenja za ove zločine. Ne kažem da se oni uopšte mogu opravdati, ali bilo bi svakako zanimljivo čuti šta ovaj inače iznenađujuće lucidan, direktan, iskren i pismen čovek ima da kaže o toj vrlo idiosinkratičnoj opsesiji. Ovo što sam citirao otprilike je SVE što je uopšte imao da kaže o tim dečacima.
            Mnogo je opširniji kad se žali na to kako su njega tretirali u zatvorima. Na primer, kada je prilikom jednog neuspelog pokušaja bekstva pao sa visine od 9 metara i ozbiljno se sjebao:
            "I was dumped into a cell without any medical attention or surgical attention whatever. My broken bones were not set. My ankles and legs were not put into a cast... The doctor never came near me and no one else was allowed to do anything for me... At the end of 14 months of constant agony, I was taken to the hospital where I was operated on for my rupture and one of my testicles were cut out."
            Kad su ga, ubrzo potom, uhvatili u sodomiji, bacili su ga u samicu, gde su ga praktično ignorisali bilo kakvi doktori.
"I suffered more agony for many months. Always in pain, never a civil answer from anyone, always a snarl or a curse or a lying, hypocritical promise which was never kept. Crawling around like a snake with a broken back, seething with hatred and a lust for revenge, five years of this kind of life. The last two years and four months confined in isolation with nothing to do except brood... I hated everybody I saw."
            Vremenom je sodomija njegove sodomitske i čmarno-čemerne egzistencije učinila da njime ovlada nagon za smrću, i da počne da čezne samo za time da ga već jednom pogube i prekrate mu muke.
"In my lifetime I have broken every law that was ever made by both man and God. If either had made any more, I should very cheerfully have broken them also."
            Paradoksalno, to pogubljenje zaradio je ubistvom unutar zatvora, gde je ležao zbog nekih provala. Konkretno, ubio je zatvorskog zaposlenika koji mu je nešto zagorčavao život, i to tako što mu je metalnom šipkom višestrukim udarcima razbio lobanju. Ne u afektu, nego u osveti koju je strpljivo spremao punih 6 meseci, itekako svestan posledica toga.
            "I look forward to a seat in the electric chair or dance at the end of a rope just like some folks do for their wedding night."
            Advokatima po službenoj dužnosti koji su pokušavali da ga "spasu" na konto neuračunljivosti ("insanity") uporno je ponavljao da je svestan, zdravog razuma i ne želi takvu njihovu "pomoć".
"I want to be hanged and I don't want any interference by you or your filthy kind. I just know the more about the world and the essential evil nature of man and don't play the hypocrite. I am proud of having killed off a few and regret that I didn't kill more!"
            Udruženju građanki borkinja protiv smrtne kazne napisao je jedno ingeniozno, lucidno pismo u kome obrazlaže, tačku po tačku, svoj zdrav razum i razloge zašto želi da bude pogubljen.
"The only thanks you and your kind will ever get from me for your efforts on my behalf is that I wish you all had one neck and that I had my hands on it... I have no desire whatever to reform myself. My only desire is to reform people who try to reform me, and I believe that the only way to reform people is to kill 'em!"
            Njegov najveći strah, uoči pogubljenja, bio je da će neki od tih dušebrižnika uspeti da mu ukine smrt i zameni je doživotnim zatvorom ili ludarom, što je za njega bilo oličenje pakla. Zato je napisao – mada nije poslao – čak i pismo predsedniku SAD, Huveru, u kome ga moli da mu ni slučajno ne daje pomilovanje!!!
            Na kraju su mu ispunili želju i obesili ga. Noć uoči toga proveo je šetkajući po ćeliji i pevušeći pornografsku pesmu koju je sam sastavio. Ujutro je kočijaški ispsovao popove koje su mu, po dužnosti, doveli ako eventualno poželi da se ispovedi: "Are there any Bible-backed cocksuckers in here?" zaurlikao je, preteći.
            I ostao je neprejebiv do samog kraja. Legendarne su njegove poslednje reči dželatima:
            "Hurry it up, you Hoosier bastards. I could hang a dozen men while you're fooling around."
            Što se tiče knjige, ona je najdirektniji mogući uvid u unikatan, bogat i inspirativan (pa, na svoj način, i LEP) um možda i najtotalnijeg nihiliste i mizantropa koji je ikada postojao. U poređenju s njegovim idejama, mračnjaci i mizantropi kao što su Barouz, Sioran, Lavkraft, Selin, Bernhard, Ligoti i slični – puke su naivčine i optimistični humanisti zamagljeni dimovima svojih pipe-dreams.
Tekst se čita kao vrhunski triler, jedan od vrlo retkih slučajeva kada meni mrska teza da "život piše romane" zapravo proizvede roman uistinu VREDAN čitanja. Osim toga, Pancramovo lakonsko, blago-cinično no-nonsense pisanje toliko je lucidno i jasno i precizno i LEPO da –bez preterivanja- podseća na krajnje osobeni spoj Čendlera, Hemingveja i Barouza (u njegovim strejt, PEŠKO/DŽANKI momentima).
Ovo je kraj PRVOG DELA moje priče o Pancramu.
          Njen možda i najzabavniji deo tiče se prijateljstva (!!!) sa zatvorskim čuvarem koji je, na kraju krajeva, i omogućio da ovaj lik napiše i prokrijumčari svoju ispovest što čini srž ove knjige. Pošto je taj aspekt Pancramovog života pokriven u za sada jedinom (!) filmu o njemu – KILLER: A JOURNAL OF MURDER, u kome Pancrama igra Džejms Vuds! – time ću se pozabaviti u svom upcumming rivjuu ovog filma.

1 коментар:

Zo Ran је рекао...

Čitam kako je bolela roditeljska ljubav, pa evo još jednog, najnovijeg priloga:

Češka: Kanibali jeli meso žive dece

Prag -- Majka i članovi religioznog kulta Pokret za gral držali su njena dva sina vezana lancima u podrumu kuće u Kurimu kod Brna, otkidali i jeli komade njihovog mesa.

http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2012&mm=02&dd=14&nav_category=78&nav_id=582499