четвртак, 22. децембар 2016.

Kad Kadija govori – pametni slušaju!



Kad Kadija govori – pametni slušaju, kako bi postali još pametniji, odnosno kako bi čuli nešto što stvarno vredi čuti i što će ih tek navoditi na razmišljanje.
U to sam se uverio bezbroj puta tokom prethodnih 10 godina, koliko se intenzivno družim sa Đorđem Kadijevićem, što privatno, a što na javnim skupovima, tribinama, promocijama, festivalima, okruglim stolovima, javnim intervjuima...
Najnovija prilika da uživam u njegovom govoru bila je u petak, 9. decembra, kada je u „Galeriji '73“ na Banovom Brdu bila održana promocija romana BOŽIJA VOLJA koji je nedavno objavio „Orfelin“ iz Novog Sada. Mudri su bili oni koji su iskoristili ovu priliku da uživo vide i čuju ovog velikana naše kulturne scene – velikog reditelja i likovnog kritičara i istoričara umetnosti, ali pre svega vrhunskog intelektualca, čoveka koji je istovremeno i stvaralac i hermeneut.
Razgovor sa Đorđem Kadijevićem vodio sam ja,  kao kourednik pomenutog izdanja, a publici se kratko ali nadahnuto i rečito obratio i Milenko Bodirogić, izdavač i kourednik edicije „Gluvo doba“.
Na licu mesta okupilo se oko 35 slušalaca, što za današnje tužne srpske prilike i nije tako loša cifra, ali za povod kao što je ovaj i za govornika kakav je Kadijević to je ipak na granici slabog. Ipak, veče je bilo prijatno, Kadija vanredno razgovorljiv i raspoložen, publika pažljiva i sa dobrim fidbekom (čulo se i jedno ali vredno, nadahnuto pitanje iz publike koje je inspirisalo odgovor u trajanju od skoro 20 minuta!), bilo je prilike da se kupi knjiga i dobije potpis od žive legende, i sve u svemu, siguran sam da su oni koji su tu došli sa te večeri otišli prezadovoljni.
Čisto ilustracije radi, da vidite da ovo nije prosečno srpsko ćaskanje od sorte koja se neprobirljivima izdaje za „književno veče“, nego izuzetno podsticajan i bogat razgovor, evo transkripta jednog dela Kadijinog izlaganja (upravo iz njegovog odgovora na pitanje Marka Piševa o vezi ida i identiteta).
Kaže Kadijević:
„Frojd razlikuje tri modaliteta ljudske individualnosti. Prvi je id. Šta je id? Id je onaj iracionalni deo moga bića na koji ja nemam nikakav uticaj. Naprotiv, id ima uticaj na mene. I on je idividualno distribuiran, znate. Nije isti kod svih ljudi. Kod nekog je jače razvijen, kod nekog ne. On sâm je, po tome šta jeste, potpuno iracionalan, ali on jako bitno utiče na naše racionalno biće.  
Drugi stepen individualiteta koji Frojd pominje je tzv. ego, ono što ja doživljavam kao ja, kao sebe. To je svesni deo bića. On je pod uticajem ida i crpe energiju iz ida, ali samo onoliko koliko id može da je pruži, ali pošto je id nejednako dat kod raznih ljudi, moj ego može raspolagati samo onim mogućnostima koje mu id stavlja na raspoloženje.
I na kraju postoji superego, treći stepen, koji odgovara jednoj svesti koja je već moralna, etička svest i koja posreduje između ida i ega.
Meni se ta diferencija komponenti ljudske individualnosti dopala još u danima moje rane mladosti kada sam prvi put počeo da čitam Frojda. I ja sam se te podele pridržavao i kao istoričar umetnosti: tako sam gledao izložbe. Ja uđem i prvo što hoću da vidim jeste kakav je id kod slikara. Zašto? Zato što znam da, ako idem na ego, naići ću na jednu osobinu ega: znate, ego se da emancipovati i može doći do neverovatno vešte i gotovo zavodljive simulacije umetnosti. Ima mnogo ljudi koji iz ne znam kog poriva ili želje hoće da se bave umetnošću a u stvari nisu umetnici jer nemaju takav id. I to je jedan od najvećih i najdubljih problema koji uopšte postoje u istoriji umetnosti: to je simulacija umetnosti.
To je nešto što je procvetalo u vreme moderne, i zatim postmoderne. Danas imate ogroman broj ljudi koji se uspešno bave umetnošću zahvaljujući tome što hermeneuti, oni koji tumače umetnost, i sami nemaju dovoljno razvijen id da bi prepoznali simulaciju. I tako dolazi do promocije lažnih umetnika. Bilo bi jako teško podići glas protiv takvih jer superego bi morao da ustane i da kaže: „Nije časno, ružno je i nedopušteno simulirati umetnost.“ Ali superego se obično ućutkuje i potiskuje na marginu, ego vlada svetom a ne id; id je taj koji stvara svetove. E, mene je to kao kritičara najviše zanimalo, i zato ja kada dođem na izložbu, odmah vidim da li je neko folirant ili nije.
Znate kako ćete primetiti da imate razvijen id? Ako, kada nakon izvesnog vremena pogledate ono što ste radili i kad se začudite. Kad ponekad ne možete da prepoznate same sebe. Kad kažete: „Bože, da li je moguće da sam ja to radio? Pa, ja ovo ne mogu da ponovim.“ E, to je već znak da id radi, da vi uopšte imate kreativno razvijen id u sebi. A onda dolazi ego sa kojim vi već možete da uđete u manipulaciju.“


Ovaj razgovor sam snimio i transkribovao ja, i sada ste ga ekskluzivno pročitali na ovom blogu, a navedeni deo ući će i u knjigu razgovora s Kadijevićem, VIŠE OD ISTINE, koja iz štampe izlazi na proleće 2017.
Ceo razgovor obavljen te večeri takođe se ekskluzivno nudi na ovom blogu: možete ga skinuti i poslušati ako kliknete OVDE.
Snimak je odličnog kvaliteta; ovaj konkretni fajl načinio je Vlada Nevidljivi (sa BG 202), inače jedini predstavnik medija koji se postarao da isprati ovaj događaj (!), pa mu i na tome ovde zahvaljujem.

Neke fotke uz ovaj post preuzete su sa sajta opštine Čukarica koja je bila ko-organizator ovog dešavanja; i njima zahvaljujemo što su ga pomogli.

12 коментара:

  1. Pogledah "Devičansku muziku". Iako je filmčić fokusiran na zavodljivo poprsje okrutne noblesice, ima tu materijala koji se razmimoilaze sa tematikom zalutalog Džonatana Harkera i umiljate Karmile. Realističan horor.

    ОдговориИзбриши
  2. Nema tu ničeg realističnog, film je kranje metafizički orijentisan, nadrealan, pre svega simboličan. Povezuje se sa stilom EA Poa, i ima od Brema Stokera, ali to je samo po pitanju stvaranja upečatljivog okruženja.

    ОдговориИзбриши
  3. Metafizički? Devičanska svirka? Možeš li to malo da pojasniš? Ja ne vidim baš mnogo metafizike u njemu.

    ОдговориИзбриши
  4. ''Skriveni roman'', genijalno!!! Kao i čitav razgovor, uostalom! Drago mi je da sam u njemu našao potvrdu i za pojedine svoje misli o ''Božijoj volji''!BTW, časopis/portal valjda izlazi 31.12, pa šaljem link!

    Interesantan mi je Kadijin odnos sa Davidom. Kao prvo ne vidim zašto bi mu opšte neko zamerao u pogledu jezika i leksike, a naročito David, jer sočnije su znali da se izražavaju i njegovi ''literarni'' sadruzi Kiš (npr, epizoda iz ''Peščanika'' u kome se nastanak teorije gravitacije izmešta u poljski klozet) ili tek Mirko Kovač (kod njega ne treba puno tragati za time), a tek da ne govorim o ''prozi novog stila'' (recimo videti pod Vidosav Stevanović), pa mu to nije smetalo, a naročito zbog toga što je ovde jezik sasvim primeren fikcionalnom svetu. Elem, u nedavnom ''Autoportretu'' na RTS-u, takođe su imali ''bif'', jer kad je došao red na Kadiju da govori on se, parafraziram, konfrontirao - Mislio sam da će ovde biti više reči o metafizici, a ne o politici! - što je i svojevrsni ''autopoetički'' mig.

    Meni bi zanimalo koga Kadija od domaćih pisaca smatra za one koji najviše crpu iz ida, tj. ko su mu favoriti, budući da je izrazito eruditan autor? U onom intervjuu distancira se od Albaharija i Pavića, a čini mi se da u delu postoje određeni hintovi (pored onih očiglednijih prema Stankoviću i Desnici) prema Andriću (smeštanje cigarete lešu u usta) ili prema Mihajloviću (priča o bokseru-tuberanu) itd. Ako se ne varam, u onom javnom razgovoru iz Ljutomera afirmativno govori i o Kišu...

    ОдговориИзбриши
  5. Zaboravih i da priupitam da li se sa ''Božijom voljom'' konkurisalo za NIN-a, pošto na listi kandidata knjige nema?

    ОдговориИзбриши
  6. Za Kadiju je na samom vrhu, pomalo čudno ali dosledno - Bora Stanković. Za njim idu Andrić, Kiš, Crnjanski i - Momčilo Nastasijević. Što se tiče ovih (eventualnih) zamerki o "brutalnom" jeziku, mislim da on tu bez potrebe prejudicira neke stvari koje još niko nije ni izrekao ni nagovestio. Za NINO-a ga nismo nominovali zato što BOŽIJA VOLJA sadrži bar pola, ako ne i malo više od pola materijala koji je ranije bio objavljen u zbirci KRAJ RATA. On je te priče sada reorganizovao, neke izbacio, neke dopisao, promenio redosled, itd, ali ipak ostaje da bar pola tog materijala ne izlazi sada prvi put, iako Kadija samo ovo izdanje smatra relevantnim. Šteta, jer ta raniaj knjižica nije imala NIKAKVU zastupljenost, nigde, za nju niko i ne zna, niti je ko primetio tada, niti je ko primetio OD tada, a zbog nje sad ni ova (definitivna) verzija ne može sasvim da se plasira kao 100% premijerna.

    ОдговориИзбриши
  7. Pretpostavio sam da je to potencijalni razlog. E, sad, ne znam kakve su NIN-ov e propozicije, ali znam da je ove godine u konkurenciji Arsenijević sa prerađenim - doduše, ne znam u kojoj meri, ali to stoji na korici - drugim romanom ''Anđela'', tj. ''Ti i ja, Anđela''. No...

    Jeste mi malo čudno što preferira Stankovića (značaj ''Nečiste krvi'', ''Božjih ljudi'' i pojedinih pripovedaka nesporan je, svakako!), budući da se opsesivno vrti oko par tema (npr. kastrirajući duh palanke, ''žal za mladost'') pa to, barem meni, postaje repetitivno, a takođe, njegovi muški likovi često mi deluju kao da su u PMS-u i da će svakog časa da dobiju :)

    ОдговориИзбриши
  8. [Dejan Ognjanovic је рекао...
    "Metafizički? Devičanska svirka? Možeš li to malo da pojasniš? Ja ne vidim baš mnogo metafizike u njemu." ]

    Olivera je svekoliki ženski princip, a dete+Ivan+sluga jedna ličnost u različitim životnim dobima. Smrt deteta simbolizuje kraj detinjstva. Ivan je mladić zanesen romantičnim emocijama. Sluga je zreo čovek zanet požudom (pod kontrolom, uhvaćen za prst - koji simbolizuje falus), ljubomorom, gnevom, na kraju i ubilačkom mržnjom. Seljaci su prozaičan plebs koji zazire od misterije žene i ne trudi se da bilo šta ima sa tim. Kosturi su oni koji su se upecali u misteriju, vođeni "svirkom" celog života, u metafizičkom zamku iz kojeg nema bekstva. Svirka je, naravno, muzika duše zaneta kosmičkom silom - Ženom. Sibila je mitološko ime, u smislu femme-fatale. Njena "šizofrenija" u drami je sveukupnost ženskih stanja, jer je u pitanju Olivera kao simbol, tj. Žena kao kosmički princip.

    Ima jedan interesantan film, gle čuda, zove se SIBIL
    https://en.wikipedia.org/wiki/Sybil_(1976_film)

    a radjen prema romanu iz 1973 (iste godine je snimljena i "Svirka"). Ne verujem da to ima bitne veze, ali je simbolika imena Sibil i mnoštva ženskih ličnosti sublimiranih u jednoj osobi vrlo interesantna studija Žene koju sprovode i Kadija, i američki film sa Sali Fild.

    Mislim da je Kadijino delo čista hermetika, a valjda je odmah tu i metafizika. Ali nisam neko ko je iz literarne branše da bih umeo o tome do kraja. :)

    ОдговориИзбриши
  9. ps: Ako me jedan zaista dobar film, baš sa epitetima "hermetike i metafizike" podseća apsolutno na Devičansku svirku, to je ovaj iz 1964:

    http://www.imdb.com/title/tt0058294/

    ОдговориИзбриши
  10. Ajd recimo da je to tako kao što kažeš. Ti si samo „definisao“ aktere. Ali daj da vidimo u kakvoj su oni interakciji – oni nisu statični pioni naređani na sto nasumice, nego su akteri nekakve drame, kao na šahovskoj tabli, i kreću se, RADE nešto. Koja DINAMIKA povezuje njih? I gde u svemu tome stoji Sibilin pokojni muž? I zašto ga ona u više navrata naziva pticom? Koja je POENTA svega ovoga, po tebi, tj. tvom tumačenju? Šta nam se tu kaže o „ženskom principu“? Zašto je on sveden na femme fatale?

    ОдговориИзбриши

  11. Ne bih ulazio u pojedinosti (i morao bih opet da pogledam), a i ovo nije plot-driven film. Karakteri su simbolični koncepti, puno je vizuelnih i verbalnih značenja, referenci... Poenta? Pa nema je u smislu nekih odgovora, ovo su ona večita pitanja ljudske egzistencije. Otvorena, u dinamici i interakciji kako to Kadija doživljava. Jednom je Kadija u nekom intervjuu pomenuo ženu kao nešto nedokučivo i ogromno, vrlo fasciniran. Nimalo slučajno, eto i ovog filma. "Femme fatale" je moj nazgrapni izraz - Sibil nije samo to, ona je i ranjiva, i žao joj je. Poriv da uništi, da izaziva, poriv da voli, da saoseća... Žena, bre. Sve u jednoj.

    Inače, nemam ja neko tumačenje do kraja. Samo sam želeo da ti sugerišem taj neki pravac sagledavanja ovog dela.

    Vrlo me je dojmio i film "Ko se boji Virdžinije Vulf". Da, tu recimo postoje jasni likovi i dinamika među njima, ali postoje viši nivoi na kojima se odvija radnja, sve do kosmičke ravni. Treba samo pažljivo pratiti suptilne tragove u ovakvim filmovima. Postoji relativno "mundane plot", i bogatstvo sadržaja koje nisu vidljivi neposredno - što će reći, hermetično (da ne kažem - okultno) su utkani u svaku poru dela, i pokreću velike metafizičke, egzistencijalne teme. Interakcija može delovati banalna, ali postaje jako interesantna kada se shvati ono "iza". Što bi rekao drug Brega, "i kada uđem iza OVOGA, kao kod rodbine..." ;)

    ОдговориИзбриши

  12. PS: negde i na tvom blogu svakako figuriše interesantan film "Malpertuis", i on me asocira na "Svirku". Pitanje je trenutka kada se skupina čudnih likova konačno u glavi gledalaca dekodira kao panteon grčkih bogova, tj. viših psiholoških koncepata, metafizičkih - zar ne? :)

    U odgovoru na pitanje u vezi muža i ptice - Sibili je "muž" = milijarde pripadnika muškog roda koji su od početka vremena prošli kroz žensku misteriju do svog kraja, jer ta misterija obeleži ceo život. "Ptica" označava poseban soj romantičnih sanjara koji su lako leteli zaneseni "svirkom". Lorelaj, anyone? :)

    ОдговориИзбриши