четвртак, 12. март 2009.

BEHIND THE MASK: THE RISE OF LESLIE VERNON

**
2
evo jednog filma sa ogromnim internet hajpom: ako biste verovali nekim od prestižnijih horor sajtova, ovo je " a spectacular thinking man's horror film, capable of playing to an art house crowd and diehard horror fans sitting side by side" which " plays out like one part Scream, one part Man Bites Dog, and a heaping helping of Monty Python-esque delivery."
Ghoul says: patka!

nema ovde ništa 'thinking': slasher je ionako najretardiraniji pod-žanr horora ikada, te ne treba više od 2 vijuge da bi se ismevale njegove 'zakonitosti'.
SCREAM je bio savršen paragon toga kako se to dobro radi: istovremeno omaž (pun poštovanja), parodija (uglavnom benevolentna) i – horor (dakle, strava)!
a ovo ovde, niti je pametno koliko misli da jeste (tih par dosetki koje evidentno postoje nisu vredne snimanja dugometražnog filma!), niti je naročito smešno, a tek kad na kraju pokuša da bude i straight horror, tu ne da pada nego ljoska na guzicu u self-inflicted knock-downu!
možda sam previše strog, jer ima ovde i nešto kvaliteta koji se ogledaju kroz simpatične dosetke, dobru glumu leslija vernona, i odličnu upotrebu horror-velikana englunda i zelde rubinštajn, ali posle onolikog hajpa očekivao sam nešto dinamičnije, svežije, nadahnutije od ovoga.
znači, ako smanjite očekivanja, a baš volite slešere, pogledajte i ovo. neće vam biti previše dosadno. nadam se.

UNREST


***
3

Božanstveno morbidan i ogavan film! Seting bolnice+mrtvačnice+studenata medicine+seciranja i autopsija je, najzad, 100% iskorišćen (za razliku od one uber-trivijalne švapske ANATOMIJE)! Što je još lepše, to nije background za neku imbecilnu slasher priču, već za unikatno zlokobno zamešateljstvo sa astečkim dusima i gnusnim perverzijama koje su, na žalost, za moj ukus previše indirektno naznačene, ali su ipak prisutne u dovoljnoj meri da zagolicaju maštu i izazovu onu slatku jezu koju mi nijedan američki horor nije izazvao već milenijumima! Film je fenomenalno explicitan u svojim nekro-ogavnostima a efekti maske i prostetike su na nivou: uostalom, kompanija OPTIC NERVE se na tom polju izvanredno pokazuje još od fascninantnih maski i lešina u Savinijevom rimejku NOĆI ŽIVIH MRTVACA, i od tada je nedostižna za ovu vrstu efekata. Gluma je prihvatljiva, likovi podnošljivi, a čak i dijalozi – sem u jednoj ili dve banalne scene – natprosečno piju vodu. Jedino je iritantan lik profesora koji izgleda kao Tobi Huper koga je neka krava polizala, progutala, kroz sva creva proturila a onda i posrala. Šokova ima, ima i strave, a najmanje jedna scena je za antologiju (šifra: bazen sa leševima!). Muzika je odlična, bombastična, ali ima opravdanje u ritualno-magijskoj zaleđini zbivanja. Scenario je mogao biti još malo promišljeniji i dorađeniji glede zakonitosti i motivacije iza back-story ženskog leša od koga počinju problemi, a završetak je vrlo slab i fali mu punch čije je odsustvo tim primetnije u kontrastu sa onim što mu je prethodilo, i što je obećavalo maximum! Avaj, čak i sa mlitavim krajem s kakvim ostadoh, ovaj film mi je pružio 70ak minuta duboko-uznemirujuće i morbidne strave, i zato: aferim!
Treba li uopšte da kažem: nije za svakoga.

STRAH I KULTURA (knjiga)



Evo jedne knjige koja zaslužuje Ghoul's Seal of Approval: u izdanju Srpskog Genealoškog Centra i Odeljenja za Etnologiju i Antropologiju Filozofskog Fakulteta u Beogradu dolazi nam ova knjižica na 190 stranica sa 3 veoma zanimljiva rada koji iz različitih uglova osvetljavaju teme i pitanja relevantne za sve koje zanimaju SF i horor.
Prvi rad je STRAH I PANIKA Ivana Kovačevića, i pruža "sociološku priču o šabačkim kanibalima". Radi se o opisu masovne panike u Šapcu krajem 2006. kada se gradom raširila priča o "sekti kanibala" koja spopada i ujeda ljude. Analizira se izveštavanje medija (sa iscrpnim citatima iz novina) i način na koji je ova "urbana legenda" pretvorena u povod za vrlo stvarnu i delatnu paniku među stanovništvom, kao i mehanizmi straha i manipulacije. Iako rad nema direktne veze sa žanrom, pitanja toga ŠTA i KAKO izaziva strah, naročito među nama, ovde, u Srbiji, vrlo su aktuelna, i zanimljivo obrađena. Ovo je svakako ne samo zabavan nego i vrlo poučan rad za poimanje Srbije danas.
Drugi rad u knjizi je naslovljen STRAH, ZLO I LUDILO, potpisuje ga Bojan Žikić, i mada text nije baš toliko dobar koliko taj naslov ukazuje (he, he, he!), radi se o interesantnom pokušaju da se nađu zajednički motivi nekim prilično različitim žanrovskim delima, i da se ona analiziraju u svetlu tretmana motiva prostorno-vremenske izmeštenosti. Konkretno, na tapetu su Vašington Irving i njegove čuvene priče "Rip Van Vinkl" i "Uspavana dolina", Stiven King i "Balada o fleksibilnom metku", "Langolijeri" i Rouz Meder, te najzad Filip K. Dik sa nekoliko romana (Čovek u visokom dvorcu, Klanovi Alfa Meseca...). Ima tu zanimljivih uvida, ali stiče se utisak da je ovo istrgnuto iz neke veće celine u kojoj su, možda, principi izbora bolje obrazloženi. Ima tu i nekih problematičnih određenja žanra, ali se donekle mogu opravdati time što je pristup ovde antropološki a ne književni (tj. estetski), pa se, recimo, žanr posmatra kao "književna potkultura"...
Najzad, treći, i možda najbolji rad, nazvan je STRAH, OTPOR I IDENTITET, a autor je Ivan Đorđević, čuven po svojoj analizi stvorova okupljenih na forumu Znak Sagite. Ovog puta pod svoju lupu stavio je tri novele Vladimira Lazovića (u svetu znanog kao Valdemar Lejzi) u kojima se ovaj pisac – najpoznatiji članovima društva "Lazar Komarčić" i pratiocima izdanja bliskih tom društvu – bavi pitanjima alternativne istorije, odnosno nekim tačkama u srpskoj istoriji koje su mogle postati prelomne, ali (na žalost?) – nisu. Veoma pronicljivim i dobro argumentovanim čitanjem ovih priča, Đorđević razotkriva moć istorijskih mitova, samo-zavaravanja, te "patriotizma" i svesti o nacionalnom biću u vremenu "buđenja naroda", sa svim pripadajućim klišeima i idejno-upitnim momentima koji prožimaju Lazovićeve priče. Iako je ovaj rad tematski pomalo udaljen od ostala dva (ne bavi se nikakvim STRAHOVIMA), veoma je vredan i koristan primer pomnog čitanja ideologije (i simptomatike) jednog dela domaćeg žanrovskog pisanja.

Za informacije o knjizi pokušajte da izguglate izdavače, ili pišite meni za dodatni info.

U prodaji se može naći u samo jednoj Bg knjižari, po duplo većoj ceni nego što bi bila direktno od izdavača.
Uskoro na ovom istom mestu – prikazi još 2 odlične horror-related knjige istog izdavača:
OPSEDNUTOST I EGZORCIZAM U SRBIJI,
te OKULTIZAM OVDE I SADA.
Stay tuned!

среда, 11. март 2009.

CALVAIRE (2004)


*** 
3

Evo jednog vrlo vrednog horora na francuskom jeziku. Moguća su poređenja sa HAUTE TENSION: i ovde imamo arhetipski-prepoznatljiv zaplet, tekovine američkog brutalnog filma prenete u evropski (pretežno šumoviti i zabiti) ambijent, ultrabrutalne prizore (u koje spada i ‘sex’ scena kakvu do sada još nisam video na filmu – a mislio sam da sam video sve!), apsolutno fenomenalno izvanrednu fotografiju...



Ono što nije isto: ne da nema genijalne muzike iz HT – ovde nema NIKAKVE muzike; NEMA bitnijeg krvoliptanja (najkrvavija je scena šišanja…); nema većih ženskih uloga; nema simpatičnih likova za koje bismo brinuli, nema DUŠE i, najbitnije – NEMA TRANSCENDENCIJE klišea koju je HT genijalno izveo. Dok HT diže tekovine slashera na jedan novi nivo i nudi i žanrovske i artsy novine, i menja značenje nekih bitnih momenata ovog pod-žanra – CALVAIRE nije dovoljno big boy da bi uradio nešto dovoljno slično.


A činilo se da će – dobru polovinu filma to je išlo u smeru koji je obećavao četvorku: set up je odličan, ambijent super, atmosfera sve gušće i sve nepredvidivije pretnje sjajna, smisao reditelja (
Fabrize de Welz) za detalje prilično dobar, vrrrlo sicko vibe dobro pogođen – ali u drugoj polovini, kad stvari postanu definitivno fucked-up – umesto da se sve zahuktava ka orgiji ludila, ovaj vozić gubi nadahnuće i servira prilično ustajali bućkuriš nedovoljno maštovitih ili zanimljivih ili zastrašujućih zbitija, što kulminira u dve užasno nepotrebne scene.

Jedna je neverovatna, ali bukvalno neopisiva scena ‘plesa’ ludaka u krčmi – to morate da vidite da bi se upitali: WHAT THE FUCK WERE THEY THINKING?!!! Ko god je mislio da je ovo dobra ideja – zreo je za ludnicu. Mislim, ta scena bi možda funkcionisala u SCARY MOVIE 4 koji režira Gaspar Noe, ali u ovom paprikašu od TCM-a, STRAW DOGSa i DELIVERANCEa – ovo je out of this universe! 


Taman se povratim od zabezeknutosti i vratim vilicu na mesto – a film me lupi po glavi besramnim ‘omažem’, odnosno nenadahnutim kopiranjem delirične scene večere iz TCM-a: luda hrabrost koju je neko imao, misleći da je dobra ideja da pokrade čitave kadrove iz jedne od najgenijalnijih i najžešćih horor scena ikada – graniči se sa imbecilnošću, a u ovoj sceni je definitivno i prelazi.

Zbivanjima na kraju nedostaje katarza, smisao, krv, poenta – štaviše, filmu nedostaje kraj: prosto se prekida na proizvoljnom mestu, a da je svog ‘protagonistu’ – koji je u početku obećavao, i činilo se da njegova profesija i karakter mogu da bitnije figuriraju u raspletu – zaboravio odnosno napustio još pre više od pola sata. 


Sve u svemu, dajem mu trojku jer sam široka srca zbog sjajno uhvaćene atmosfere ruralne pretnje i originalno-poremećenih, ubedljivih rednecka, zbog vrlo osobenjačkog deadpan crnog humora, zbog smelosti da kreira ovako antipatičan lik za protagonistu i surovo se poigra s njim, kao i zbog žestine pojedinih ideja (ako već ne u potpunosti i žestine realizacije), uglavnom vezanih za prve 2/3 filma.

Isti reditelj je odmah zatim snimio jedan od najboljih horora XXI veka - VINYAN. Imate prikaz ovde na blogu... Inače, film je belgijski, ali sam ga ovde eto tako, što mi se može, svrstao uz francuske.

уторак, 10. март 2009.

APARECIDOS (The Appeared)


**(*)
3-


evo jednog argentinca čiji me je trejler privukao još sredinom prošle godine kad ga prvi put nađoh negde na netu. početak je dobar: brat i sestra koji se stalno koškaju (naravno!) dolaze u bolnicu da potpišu papire kojima će odobriti da im ćaleta isključe sa mašina pošto je moždano mrtav. međutim, bolećivi sinak vidi ćaletovu fotku iz mladosti, kraj njihove nekadašnje kuće, i reši da prvo ode i poseti tu kuću i 'sazna nešto više o ocu' pre nego što odobri da izvuku utikač. sestra se nećka, ali on je uceni da inače neće da potpiše papir. (naravno, na kraju će o ocu otkriti više nego što bi to želeli…)
oni kreću na put, i usput sinak vidi duh devojčice koji mu iznad točka auta zakači beležnicu sa fotkama i novinskim člancima koji opisuju zločin (ubistvo muža, žene i ćerke im) u jednom starom hotelu. to im ispadne usput, svrate u taj hotel, tokom noći čuju buku iz susedne sobe (gde je bilo klanje pre 20ak godina) i - pobegnu…
time počinje niz preplitanja prošlosti i sadašnjosti, duhova i živih, što isprva deluje zabavno, ali vremenom nestaje gledaočeva involviranost kada te metafore ne uspeju da zažive na planu narativa.
konkretnije rečeno, film je pre svega politička parabola o godinama diktature tokom kojih su grdni ljudi NESTALI – tj. bili hapšeni, mučeni i ubijani kao 'subverzivni', i od sredine filma pa nadalje manje ga zanima da priča koherentnu priču a više da se bavi kritikom toga, i dalje koristeći (sve proizvoljnije i neubedljivije) te 'duhove'. duhovi su čas prozračni, čas su materijalni (u par navrata sinak grli i nosi u rukama tu devojčicu – dakle, ona je vrlo materijalna i čvrsta, a ne oblak pare), ali zakonitosti vezane za njihovu pojavu i namere su iritirajuće neodređene tako da film tokom većeg dela svog toka nije jasan po pitanju toga da li naši junaci hitaju da spreče da se zločin PONOVI nad nekim novim, živim ljudima, ili da nekako IZMENE prošlost i spasu one koji su već ubijeni, ili… ŠTA? dakle, poprilična zbrka nastaje u tom sudaru vrlog angažmana i potrebe da se ispriča žanrovska, koherentna i dosledna priča, i u jednom trenu pomislih koliko je marković daleko veštije uspeo da u VEĆ VIĐENOM materijalizuje sličnu politički intoniranu priču o sudaru prošlosti i sadašnjosti, odnosno o dusima prošlosti koji i dan-danas kose žrtve…
ovaj argentinac u tome ne uspeva u potpunosti, i film ostaje polovičan, sa par baš žešće glupih situacija (sinak vidi auto sa otetom curom kako skreće prema napuštenoj fabrici; kreće za njim, iako je sam –sa sestrom- i žgoljav i nenaoružan; parkira auto ispred, ostavlja sestru samu u kolima (!) i sam kreće u fabriku…), ali i sa nekoliko efektnih scena sa duhovima, od kojih je najbolja jedna kada u punom kafeu, naočigled svih, devojku u beloj spavaćici nevidljivi ubica probada i diže 3m uvis. šta ću kad sam sucker za nevidljive ubice koji podižu žrtve do plafona još od NIGHTMARE ON ELM STREETA – nikad toga dosta, a ovde je baš efektno usnimljeno.
znači, zbog mestimično fine jeze, dobre glume, uverljivih likova, pristojne kamere i muzike – ovo se MOŽE pogledati. ne očekujte previše i možda bude OK.