недеља, 2. август 2009.

NATAŠA (2001)


evo još jednog prikaza koji je nemi pratilac ovog bloga, Aleksandar Radivojević, priložio za web-obznanu: radi se o kritici koja je, kao i sve ostale njegove u ovom predstojećem ciklusu, objavljena u listu REPORTER u periodu 2001-02.

sve textove je neznatno jezički i grafički prilagodio i za blog-objavljivanje sredio – Ghoul.


Režija: Ljubiša Samardžić;

Scenario: Srđan Koljević & Đorđe Milosavljević

Uloge: Nikola Đuričko, Tijana Kondić, Anica Dobra, Davor Janjić, Zoran Cvijanović, Dragan Bjelogrlić;

Filmom "Nataša", Srđan Koljević nastavlja dosledno sprovođenje svoje scenarističke poetike pretvaranja filmskog Beograda u realni baščaršijski geto. Njegova verzija paralelnog Beograda je usko ćevabdžijsko sokače, skučen mehandžijsko lepljivi ćošak u kome se sva odasvud izbegla raja međusobno poznaje, druguje, napija, polno kontaktira, i osakaćuje, zavisno od filmske potrebe tj. zahteva reditelja koji diktira tip željenog tavorenja. Ti i takvi likovi, bili oni beslovesne individue koje kao da su na vikend puštene iz Guberevca da tumaraju naizgled beogradskim eksterijerima iz dvojca "Kaži zašto me ostavi" i "Normalni ljudi" Olega Novkovića ili košarkom animirani prostaci iz "Nebeske udice" Ljubiše Samardžića (gde, uzgred, NATO bombe sa učinkom kašikare pogađaju basket-igrališta usred Novog Beograda, u kontekstu realističke melodrame) predstavljaju nemuštu zamenu za filmsko tkivo, priču i narativnu strukturu, i stoga od pomenutih filmova tvore cirkuski ansambl Indo-bosansko-srpskih frikova umetnutih u samoozbiljne dramske celine koje forsiraju konstantni izvođački patos.

Koljevićev glumački alterego je gotovo rasno "androgini", dakle generalno neodredivi izvođač Ivan Jeftović koji tvori unikatni mutant između bosanskog i srpskog naglaska i romsko-orijentalne pojavnosti (što ga čini hodajućim otelotvorenjem rasnog segregata u Srbiji) što nas monolozima dužine nekadašnjeg Mostarskog mosta podučava životu u istočno-balkanskoj memli - pored dirljive etide o branju trešanja u granatiranom Sarajevu u "Nebeskoj udici", simptomatično je i bunovno filosofsko-poetsko slovo u "Normalnim ljudima" (život... opstanak... sranje... jebe te... ti se boriš... krava... šuma... džukac - op.cit.)


Svi pomenuti teško svarljivi elementi Koljevićeve estetike deluju šokantno prihvatljivo u "Nataši" zahvaljujući kvartetu stvari:

1. Prisustvu, mada dozlaboga klišeizirane, ali ipak, priče o pandurskom ženskom potomku Nataši za koju se seksualno zainteresuju pandur-ubica njenog oca (Janjić), ofucani, mladi pedofil u uranjenoj krizi srednjih godina (Đuričko), a tu su i žena ofucanog pedofila, inače psiholog i prosvetni radnik (Anica Dobra) koja, valjda kako bi dokazala svoj poziv, doslovno citira čitave odlomke iz Frojdove "Krize psihoanalize", kao i pandurski poglavar (Bjelogrlić) više zaintrigiran notesom u posedu drskog derišta koji je pripadao njenom mrtvom ocu, a sadrži brojeve mobilnih telefona ostalih prljavih pandura;

2. Odsustvu Ivana Jeftovića u kastingu, čime se briše rasno-didaktički uticaj scenariste na novoostvareni filmski siže;

3. Neinsistiranju Ljubiše Samardžića na ruralnoj spontanosti seksualnog prizora - setimo se, sada već legendarnog momenta ispadanja dojke Katarine Žutić ispred neke baruštine u "…Udici".

4. Uticaju mizanscen majstora Radivoja Andrića (pomoćnik režije) na filmsku celinu, čitaj: usađivanje osećaja za ritam, diktiranje tempa koji donekle uspeva da sažvaće povremeno nepodnošljive scenarističko-dijaloške nesuvislosti.

I na kraju, za film koji figurativno prikazuje sumrak stare (pandurske) Srbije i osvit nove (narodne) države, kroz robusno melodramatičnu montažnu sekvencu paralelnog utrnuća pandurskog potomka (Kondić) i trijumfa DOS-a na izborima, zanimljivo je da jedina mesta gde možemo osetiti snagu autentičnosti autorskog rukopisa, jesu opisi digniteta, kompanjonstva i izdaje u policijskim krugovima, kao i tvrdi sentiment toga navodno iščezavajućeg sveta što je, bar u ovom ostvarenju vitalniji i bliži iskonskom narodnom mentalitetu nego bilo koji drugi, koji, navodno likuje.

Ostaje samo kontraverzno pitanje da li se Samardžiću može zameriti što od dolazećih spontanih pedofila, indobosanskih transvestita, klimakteričnih psihologa i sifilističnih Roma ipak, makar i podsvesno, radije bira odlazeće ali iskreno brutalne i tupe pandure.

Ocena – Д (домаћи)

BUMERANG (2001)



A sad nešto sasvim drugačije: u narednim danima, exkluzivno za ovaj blog, ljubaznošću Aleksandra Radivojevića, moći ćete da pročitate nekoliko njegovih brutalnih obračuna sa štetočinama srpskog filma kroz najsurovije (tj. najistinitije) prikaze koje se iko u ovim krajevima usudio da ovim zlodelima uputi.

Pa, da počnemo: evo kako se to radi...
Režija: Dragan Marinković

Scenario: Svetislav Basara

Uloge: Lazar Ristovski, Nebojša Glogovac, Paulina Manov, Dragan Jovanović, Petar Božović, Maja Sabljić, Milena Dravić, Zoran Cvijanović

review by Aleksandar Radivojević

Ne zavaravajmo se – devedeset devet odsto srpske filmske publike ne pravi nikakvu razliku između sedamnaeste inkarnacije bosanskog ljudskog cirkusa Audicije, lobotomije nedeljom uveče kod Siniše Pavića, svakovečernje inkvizicije serija iz južnoameričkih terorističkih država, i dugometražnog bioskopskog filma - umetničkog dela koje poseduje ozbiljan kreativan napon.

Za ovdašnjeg gledaoca je dovoljno da registruje izbečena lica poznatih glumaca-lakrdijaša sa malog ekrana, pa da se uneredi od sreće i lokalpatriotskog zanosa u kinodvorani. To su shvatili i domaći filmski stvaraoci, pa su se svojski potrudili da svoja dela u poslednjih deset godina približe truleži "prljavih kazališta" u kojima se igraju klonovi Audicije, Ođe mobilni, retard-aforizmi Indeksovaca, kao i TV ekranima sa kojih prete Giga Moravac i Ljovisna.

Šokantno je videti ime Svetislava Basare, jednog od najvećih srpskih urbanih pisaca devedesetih, na nemaštovitoj najavnoj špici filma koji sumira sve najgore viđeno u domaćoj kinematografiji prošle dekade, dodavši mnogo toga novog i još goreg, pod bestidnom krinkom "kritike mentaliteta". "Bumerang" koristi najsilovaniju dramsku formulu u našim okvirima - sedamnaest raspojasanih majmuna puca zapletu u čelo, otme mu stan, gde napastvuje priču, i onda krene međusobno da se takmiči u telesnim anomalijama. Ko je ubio zaplet, silovao priču, publika se ne pita jer sve su to, zaboga, omiljena lica koja nas uveseljavaju sa malih ekrana ovih deset godina užasa, svojim bajatim vicevima i kreveljenjem.
A, zatim, autori otkrivaju svoje prave namere -pa da, na to smo mi hteli da ukažemo - ko je granatirao Sarajevo, ko je kriv za Srebrenicu, pa niko se ne pita jer sve su to, zaboga, naši veseli poznanici sa kojima divanimo ovih deset godina užasa (uviđate li koncept?) - haos na platnu, haos van platna, kako drugačije umetnik da se bavi aktuelnim trenutkom? Sve navedeno je pokušaj da se rečima oslika anarhija kojoj ne bi trebalo da prisustvujete kroz devedeset minuta "Bumeranga", kabaretsko-kafanske parade besmisla u kojoj se ne zna ko odakle dolazi, zašto to radi, niti zašto ga majka nije likvidirala po rođenju radi opšteg dobra.

Lazar Ristovski igra monodramu koja traje čak i kada komunicira sa drugim glumcima, kao vlasnik kafane iz naslova filma, koju posećuju ostali uzaludnici (reketaši, kurve, drogirane baba-sere, narko-dileri, panduri itd.) čije se tumaranje zbog nedostatka informacija svodi na nepotrebne vinjete. Cela ta menažerija je tu samo da bi utiskom gomile metaforično prikazala narod, sa satirično-nadrealističkim namerama (narod ne može filmski predstavljati samo jedan čovek, pa makar on bio i Lazar Ristovski, zar ne?).

Dakle, uzmete petnaestak glumaca, pustite ih da trčkaraju okolo i prave svakakve idiotarije koje im padnu na pamet, i dobićete zabavan filmski traktat o našoj stvarnosti? Ne bih rekao. Kako bi se na filmu uspešno dočarala degeneričnost srpskog naroda, autori se ne smeju služiti degeneričnim metodama, što se pokazalo na Kusturičinom primeru. Siže, iako postoji namera da se zakorači u irealnu grotesku, mora posedovati trezven ugao, centar navodne normalnosti i identifikacije, normalnosti po zapadnim merilima, ako srpska više ne postoje. Ako je narod ološ, to ne mora biti i autor da bi taj narod uspešno osudio.

Siroti Basara je, sanjajući svoj film, verovatno mislio na virtuelni seks između Makavejeva i Godara, što ručnim kamerama slikaju Andžej Zulavski i Braća Koen zajedno. Ti snovi bivaju brutalno ubijeni od strane egzekutora Marinkovića, koji je karijeru posvetio filmskom upropašćavanju ugleda znamenitih srpskih pisaca (Radoje Domanović je bio prvi u filmu "Neka čudna zemlja", Milorad Pavić drugi u "Vizantijskom Plavom", 1993). Njegova režija obavija ionako filmski pipav Basarin tekst fatalnom vizuelnom skramom realizma, koja briše svaki mogući nadrealistički diskurs, i utapa film u potpunoj šizofreniji okruženja i izrečenog. Shodno tome "Bumerang" je ponajviše nalik komercijalnoj verziji testa mentalne izdržljivosti Puriše Đorđevića "Tango je tužna misao koja se pleše" (1998). Basara je, očigledno hteo da ispriča bajati vic, videvši da to narod voli, ali mu se ovaj, poput bačenog bumeranga, vratio i razbio mu glavu.

Sve bi se to moglo tolerisati da postoji nada da će jednom, poučeni ovakvim primerima, domaći kinematografi prestati da pričaju viceve i početi da prave filmove.

субота, 1. август 2009.

NE LE DIS A PERSONNE (2006)

G. Canet

**(*)

3-

ja ne znam dal smo gledali različite filmove – neki su bili u prilici da ga gledaju u bioskopu, a ja overio divx, možda je ovo na divxu neka duža, dosadnija, površnija verzija – ali ja ne videh (skoro) ništa od kvaliteta koje mu neki pripisaše.


pre svega, ne mogu da se složim da je ovo, kako dimzel (vojnov) negde reče, "film koji ima tempo i strukturu američkog."


tempo je suviše spor za jedan triler, i u ovom obliku film teško da bi mogao biti upotrebljiv na USA tržištu, a naročito bioskopskom. nedostaje mu udica i narrative drive, ono što sledi posle prologa je suviše mlitavo odrađeno, a loš kasting glavnog glumca (s tim se slažem) dodatno ubija zaista slabo gledalačko učešće u priči.


struktura je takođe ne-američka, sa tim preglomaznim "da ti čiča kaže" 20-minutnim objašnjenjem na kraju, koje je možda moglo da se prihvati u nekom agata kristi tv filmu iz 70ih, ali u nečemu što bi da bude nova nada evropskog krimi filma u XXI veku? gimme a break!


zaplet je suviše razuzdan, raštrkan, nema konciznost i usmerenost američkog žanrovskog filma, a melodramski momenti su jadno neubedljivi, sa tim patetičnim flešbekovima na dečicu koja urezuju svoje inicijale u koru drveta itsl.


znači, niti me uvukao u misteriju svojom traljavom naracijom, niti me je previše uzbudio u svojim triler pokušajima (sem u par navrata koji nisu tako loši – recimo, extenzivna scena u parku i otmica-mučenje-oslobođenje posle nje), niti mi je svojim violinama zagudio tako da mi dirne plačni nerv.


odgledah, bez mnogo dosade ali i bez previše unošenja, slegnuh ramenima i rekoh: 'aha, pa dobro.'


ovo je jedan sasvim prosečan film za mediokritete.

LOOK WHAT'S HAPPENED TO ROSEMARY'S BABY (1976)


*
1+

ovo je tačno onolika budalaština kolika bi se i mogla očekivati od nastavka nenastavljivog remek-dela napravljenog za televiziju sa novim, lošim glumcima i po nepojmljivo glupom scenariju, a u režiji tamo nekog američkog save krmka.
film počinje prajsles detaljima: mama rozmeri (glumica koja čak i ne liči na miju farou) pita svog demijančića – Do you want do do good? a klinja odvraća: -Sometimes. on, se inače, zove adrian, ali ga mama zove više-ljudskim (?) imenom endrju – kao da sinak nije već dovoljno zbrkan svojim dvosmislenim poreklom, samo mu još fali da ima dva imena – kako onda da ne izraste u šizofrenika?! ona cepa njegove slikovnice sa magijskim invokacijskim krugovima – mada, nejasno je šta će njemu ta pomoćna sredstva ljuckih bića za stupanje u kontakt sa nižim demonima? zar on ne može da pozove Tatka direktnim pozivom? ona pokušava da pobegne s njim i ukloni ga iz zlogukog uticaja crnomantijaša iz prvog dela (tu je samo nadžak-baba iz pakla, rut gordon, dok njenog muža sada igra matori rej miland), ali crnosektašima se to ne dopada, i oni pokušavaju da magijskim putem otkriju gde su oni sada.
traže neki klinjin predmet. na kraju pronađu njegovog crnog medvedića, i stave ga na nekakve magijske džidža-midža crteže – i tu ja odlepim! taj prizor crnog mede na magijskom krugu je nešto zbog čega vredi videti film! kod polanskog su kolevka sa crnom mašnom i obrnuti krst umesto zvečke bili genijalni detalji konzistentni sa satiričnim odnosom prema ljudsko-satanskom. kod ovih TV idiota i bukvalista takvi detalji se uzimaju mrtvo-ozbiljno, straight-faced, mada ima sporadičnih intruzija pokušaja humora.
recimo, baš u toj sceni sa medvedićem, babi se javlja da je adrian u nekoj vrsti radnje – a zapravo je u sinagogi gde se rozmeri s detetom sakrila od natprirodne oluje koja se buni na njen pokušaj bega. ili, nešto kasnije, čujemo endijevog ljudskog 'oca' (koji nimalo ne liči na džona kasavetesa) kako razgovara sa svojim demonskim agentom o novom filmskom projektu. on bi hteo pola njumena da mu tu igra, a ako se bude nećkao, predlaže: 'blind him!'
neke druge scene su nenamerno smešne, iako bi htele da budu strašne – kao npr. satanin autobus! naime, rozmeri bi htela da umakne sa detetom, uz pomoć nekakve žene koju je valjda tu prvi put srela. kad naiđe autobus, ona uđe prva u njega, očekujući valjda da joj ova potpuna strankinja uvede dete u bus za njom. to se, naravno, ne desi: vrata se zalupe i bus krene, a adrijan (zanimljivo, tako se zove jedan lik u mom romanu NAŽIVO!) ostane s ovom satanskom neznankom. sad, ne znam da li je gluplja pretpostavka da će bilo koja majka da u bus uđe prva, pre svog 7-godišnjeg deteta (umesto da prvo njega popne), ili scena u kojoj ona priđe vozaču da se požali što je krenuo bez njenog sina – a tamo zatekne samo prazno sedište i volan koji se sam okreće! ostaje joj samo da zapeva: I'm on a highway to Hell!
onda se prebacimo nekih 20ak godina kasnije, i adrian od uzrasta demijana u PREDSKAZANJU (iz iste te godine, ujedno i glavnog razloga da se ovo TV čudo snimi baš sada) bude fast-forvardovan u uzrast demijana iz PREDSKAZANJA 3. avaj, umesto demonskog magnata i politikanta na rubu osvajanja svetske moći, ovaj naš half-assed antihrist je protraćio dve decenije ni na šta: izrastao je u konfuznog ništaka, rokera, buntovnika koji voli ludu vožnju i koga pajkani smaraju kaznama za istu! pa jebem ti antihrista koga svaki prašinar-pajkan može da nekažnjeno zajebava zaustavljanjem i pisanjem kazni! osim što još kao dečak jednom prilikom zasvetli očima, i tako slomi vratove dvojici bulija koji su hteli da mu otmu kamionče, ovaj naš adrijan-demijan je zaista najpišljiviji i najimpotentniji filmski anihrist koga sam ikada video!
on je mučen svojom podeljenom ličnošću – nabio 30 godina u dupe a još uvek ne zna kome će carstvu privoleti! pa jebem ti čoveka koji ima preko 30 godina a još uvek ne zna ko je i šta je! čak i helboju je trebalo manje da odluči s kim će i kuda će. i tako se ova dosadna TV drama gnjavi njegovim bezveznim dubiozama, uz vrlo retke hajlajtove kao što je neopisivo smešan rok-koncert koji bi trebalo da nas podseti da je to sve đavolska muzika (čak i kad se ne sluša unazad) ili replike tipa: 'is jekyll killing hyde, or is hyde killing jekyll?' naravno, u svetu u kome se dešava ovaj film sasvim je prirodno da ti neki poluzaboravljeni čiča priđe i kaže: 'da li sam ti ikada rekao da si začet u ponoć?'
kako se ispostavi, džaba i začeće u ponoć, džaba zvečke od obrnutih krstova, džaba crni medvedići! pošto je adrijan začet bez znanja i volje sirote rozmeri, u njega je ušlo prokleto 'ljudsko, suviše ljudsko', postao je hibrid, i nije čak ni half-assed antihrist. moraće sve ispočetka, ovog puta sa novom, dobrovoljnom trudnicom. ta-da! u šokantnom i jezivom kraju dobijemo nagoveštaj da će pravi antihrist ipak da se rodi – al ne sad odma, nego u nastavku!
na žalost ili sreću, taj još nije snimljen, ali bilo je nedavno priče o rimejku rozmerine bebe, koji je, naravno, jedna od imbecilnijih ideja u današnjem holivudu i biće, sigurno, još veća bruka od tupavim-rimejkom-već-oskrnavljenog PREDSKAZANJA.
koga zanimaju moji osvrti na ove đavolski dobre filmove, neka potraži FAUSTOVSKI EKRAN gde sam o njima pisao naširoko, a ovaj smešni TV filmić preporučuje se samo najzadrtijim fanovima kvazi-satanističkog treša.

петак, 31. јул 2009.

GROSSMANN 2008: THE SEQUEL

Evo i nastavka izveštaja sa prošlogodišnjeg Grosmana u kome se otkrivaju hajlajtovi - susret sa Yuznom i Cormanom!

IV dan

(sreda)

OD MURE DO MARBLHEDA

Sreda je već redovni dan za čamčarenje Murom (jerbo za splavarenje treba – splav, a ovo se radi naduvenim gumenim čamcima za 10ak osoba svaki) – do Ostrva ljubavi i njegove širom Slovenije čuvene Rakije Afrodizijače.

Malo strepnje je izazvala vest da ima mesta samo za 30 osoba pa već paranoično počeh da očekujem Tomaža kako mi šapuće: "E, za tebe nema mesta; a uostalom, bio si već na ovoj turi prošle godine..." To se, ipak, nije desilo: čak ispade da je manje od 30 ljudi krenulo na polazišnu tačku. Izostali su skoro svi Hrvati (kako čujem, mnogo se zapili prethodne noći) ali je Jor ovog puta (za razliku od prošle godine) stigao na vreme. Eto šta znači kad čovek ima ženu da ga podseća na sve i muva laktovima kad zatreba. Aca i ja se smestismo u čamac u kome su bili Juzna i ženica, Šijan (čija Narcisa tog dana još nije bila među nama) i nekoliko Slovenaca, Marko included. Većina VIP gostiju je veslala, dok smo se mi, sitnije ribe, zajebavali.

Prošle godine su u čamcu služili vino + špricer. Ovog puta u ponudi je bilo samo hebeno PIVO (usred festivala VINA, znam!) i u znak protesta zbog ove nečuvenosti ja uzeh jednu limenku od pola kila i- iako pivo ne mogu da smislim- tijekom plutanja po vodi je iskapih do kraja! To uradih iz čiste zlobe, da bude jedno manje za njih, a ne zato što sam pod stare dane u sebi osjetio naprasnu ljubav ka pivi. (Malo kasnije, na Ostrvu Ljubavi, uradih i drugi presedan: iako ni rakiju ne mogu da smislim a kamo li podnesem, uzeh da probam jedno čokanjče tog 'afrodizijaka'. Za razliku od piva, koje bez problema -ali i bez naročitog užitka- popih pola kile, ove rakijštine jedva podnesoh 3-4 mini-gutljaja pre nego što dadoh čokanj iskusnijim rakijašima.)

Marko je bio ili pijan od ranog jutra ili neotrežnjen od sinoć-jutros, u svakom slučaju – baš kako treba! Zezao se sa Šijanom koji ga, izgleda, iskreno planira za neki naredni film kao naturščika. S Juznom se tek tu i tada formalno upoznah, i odmah počesmo priče o tome šta radi, šta se dešava u svetu low-budget horror filma itd. Reče da je nedavno počeo da radi (i živi!) u Indoneziji, odakle pokušava da launchuje svoju novu kuću Komodofilms.com (coming soon). Najavio je da će mu naredni film biti AMPHIBIOUS, o džinovskom škorpionu koji spopada neku vrstu naseobine za radnike na platformama usred mora, što me nije ispunilo entuzijazmom.

Sve je na Ostrvu ovog puta bilo bolje: imali smo organizovanu turu sa vodičicom (koja nije bila baš tolerantna prema mojim zapitkivanjima, ne znam zašto). Prvo nas je vodila u kolibicu-'muzej' sa starostavnim alatkama koje koriste domoroci u ovim krajevima, a čak nam je pustila i DVD sa snimcima toga kako se ovde prave nekakvi ljudski ekvivalenti dabrovih brana kad naiđu poplave. Poseban akcenat je stavljen na sexualnu ikonografiju svih tih klinova i balvana koji se zabijaju u majku zemlju i raznih nekih klipova koji in-out-in-outuju u procesu pravljena svega toga. Juzna je sve to slušao i pratio sa iskrenim interesovanjem (valjda mu proradio slovenački gen – jer, kako ispade, kasnije mi je priznao da ta fora o njegovim navodnim slovenačkim precima sa Grosman sajta uopšte nije patka no istina). Mi ostali smo nestrpljivo cupkali čekajući ručak. Pre njega umalo da ostanem bez palca desne ruke tijekom nezaboravnog iskustva vožnje splavom preko Mure i nazad, kada je splavar nenajavljeno povukao nekakvu metalnu ogradu koja se sklopila tik uz moj prst! A onda, dođe vreme i za ručak!

Organizatori su mudro odbacili prošlogodišnje experimente sa podvarkom i pireom, i umesto toga spremili PRAVU hranu: izvanredan lovački gulaš iz kotlića koji smesta obrisasmo ko da ga nije ni bilo + nekoliko vrsta mesa (svinjske šnicle, nešto nalik ćevapima ali bez ovčetine, pečena piletina...). Sve to uz mnogo vina. Preko puta mene sedeo je Tom Mes, koga sam i dalje pokušavao da ispitam oko nekih ekskluziviteta, ali on ostade jerk kakav je bio sve vreme: bez vidljive varnice strasti i bez preterane elaboracije pričao je o jednom od novijih Miikeovih filmova koji je video pre svih nas (GOD'S PUZZLE). Kako tradicija nalaže, na Ostrvu sam se opet opio do granica izdržljivosti, a onda se u takvom teturavom stanju zaputio u šipražje očekujući avanturu. Naravno, ništa bitno se ne desi, sem malo mog pijanog tripovanja.

Ubrzo dođe vreme i za povratak u Ljutomer jer pravi program je tek predstojao: te večeri je bilo predviđeno moje predavanje o Lovecraftu, a potom i Šok Koridor. Kako se ne bih suviše obrukao, odmah po povratku se bacih u kraću dremku e ne bih li iz sebe isterao malo alkoholnih para i bio iole oran za govoranjciju...

Tik pred predavanje otkrih da Tomaž nije obezbedio video bim za projekciju slika iz Providensa pa, uz malo povuci-potegni i last minute organizacije uzesmo Bekijev, budući da je njihov ŠOK KORIDOR ionako bio predviđen za isto veče malo kasnije. Pošto sam proverio da je platno čvrsto vezano za zid pozadi i da ne može da mi padne na glavu, sedoh ispred. Ovo puta su, za razliku od prošlogodišnje koka-kolice, na sto metnuli flašu belog vina tako da je, ipak, napredak počeo da se ogleda i u takvim detaljima. Budući da je u 21h bila predviđena projekcija REANIMATORA (uz Juznin uvod) na trgu, 50m dalje, a već smo kasnili s pričom, nisam mnogo dužio sa svojom žvakom, tim pre što je bilo predviđeno da mi se malo kasnije pridruži Juzna u razgovoru.

Pričao sam na engleskom sve vreme. Rekoh nešto malo o Lavkraftovom značaju (kosmička strava; body horror, itd.) a onda se bacih na exkluzivnije stvari: slajd šou iz Providensa, sa HPL groba, iz Braun Univerziteta, iz Marblheda i Salema, uz moje komentare. Potom pozvah Juznu da popričamo o Lavkraftu na filmu, uopšte, a i konkretno u njegovom opusu. Juzna je i tu kao i svuda ispao car i bio vrlo inteligentan i sadržajan sagovornik: taj deo priče transkribovan je i sada je onlajn u vidu intervjua.

Onda odosmo na trg, gde je Juzna vrlo kratko najavio film, a ja sedoh da ga, na otvorenom, uz još 100ak okupljenih na drvenim, ne baš udobnim stolicama, pogledam po 8. ili 9. put u životu, a prvi put na velikom platnu. (Btw: nosio sam DVD s spec. izdanjem tog filma Juzni na potpis, i sticajem okolnosti i moje senilnosti skroz zaboravio da mu ga na kraju dam da potpiše!) Film je, naravno, dražestan, ali mi je na ovo gledanje delovao škripavije nego što ga pamtim: traljavije režiran (vidi se da je Gordon tu tek učio zanat) i sa nekim zaista trapavim efektima maske.

Potom svratih do Press centra – koji ove godine nije bio pored sudopere u pozadini kafića Mitra, već u sasvim pristojnoj prostoriji sa čak 4 kompa (od kojih 1, istina, nije radio) da bacim pogled na net. U povratku opet krenuh preko trga, u nameri da odem iza Hotela i ispratim ŠOK KORIDOR: međutim, baš tada je na trgu kretao SOCIETY. Uvodne scene mi privukoše pogled, i ja na licu mesta promenih plan: dođavola, ŠOK ću da pogledam na snimku koji neko sigurno pravi, a SOCIETY bih baš i mogao da ispratim sa bio-trake. Tim pre što je poprilično godinica prošlo otkad sam ga prethodni put pogledao. Dakle, neplanirano, ali vrlo rado odgledah i tu reprizu, sa sličnim zaključcima: kolikogod moje divljenje bilo prema Scr. Mad George-u, efekti su ipak značajno prevaziđeni, i baš je tužno što danas čak i tako jadni neduhoviti isprtci poput SLITHERA imaju značajno bolje efekte, a znatno bolje napisan i odglumljen, pa čak i solidno režiran film poput Sosajetija prilično klimavo stoji baš u svom glavnom selling pointu! :( Ipak, dobar scenario učinio je svoje, i ja sa velikim interesom i blagim udivljenjem obnovih i taj film.


V dan

četvrtak

BUT, MR CORMAN...

Relativno rano ustajanje isplatilo se: oko 11h krenusmo mega-kombijima (ili mini-busovima?) ka obližnjem pitomom i ljupkom mestašcu na još jednu turu konzumacije vina, ovog puta na samom izvoru: u vinskim podrumima. Aca se zapio prethodne noći i nije mogo da ustane toliko rano, a i većina ostalih 'naših' ostala je što po sobama što ko zna gde; od Srba društvo su mi pravili jedino Šijan i Marko. Od stranaca, tu behu Švedi (tvorci FROSTBITE-a). Prvo nas odvedoše u obilazak postrojenja za pravljenje ove božanske tekućine, 7 spratova (uz jedno kratko ali slatko zaglavljivanje u liftu), a onda i malo dalje – u vinske podrume koji su nam ovog dana bili domaćini.

U svežini vinskog podzemlja, u blago-gotskom ambijentu, ispod bareljefa dionizijskih božanstava, kraj gotski ukrašenih rešetki prema ko zna kakvim lagumima i tamnicama, umakli sa spoljašnje vrućine u hlad, stajali smo i kušali 5-6 sorti vina, a svaku sortu pregrađivali zalogajima komadića hleba i kačkavalja (potonji navodno 'briše' sa nepca sećanje na prethodno vino, pa se lakše mogu razlučiti njihovi ukusi). Beše zabavno kad u jednom trenu nestade struje u tom podrumu: nastupio je MRKLI mrak, potpuna neprozirna tmina tokom jednog minuta, dok nisu doneli sveće i ambijent učinili još sugestivnijim i prijatnijim...

Potom odosmo do dvorca Jeruzalem, gde je upravo pristigla Narcisa Šijan, a pridružila nam se ljupka i divna Juznina žena koju su veoma zabavljala moja i Markova nadmetanja u "ko će koga" (više da ismeje). Tu se nastavilo opijanje (Marko je častio) tako da se u hotel vratih potpuno urnisan i sa jakom potrebom za okrepljujućim snom e ne bih li trezven dočekao deda-Kormana čiji se dolazak i veče sa zvezdama očekivao kasnije. Zbog prokletog vina morao sam da prespavam češki film koji je išao u 17h (!!!) za koji mi posle neki rekoše da je odličan. Eh, super je spoj filma i vina, ali vino ipak ima prednost. Filmove imam i kod kuće, a ovo i ovakvo vino baš i ne!

Kad odreman i otrežnjen siđoh u baštu hotela koja gleda na trg, Corman i Yuzna su već sedeli i ćakulali, kao i njihove ženice, dok su ih organizatori uglavnom zadivljeno i nemo posmatrali. Sedoh za sto iza njih, gde je bio još Jor sa ženicom, i još neki. Zapazih da je Corman jedini u celom mom Grozman-iskustvu za ove 2 godine imao superstar tritment koji uključuje čak i nekakvog bodigarda koji je muklo stajao, uspravan, sa agent-Smithovskim slušalicama u uvetu i pretećim pogledom iza tamnih naočara streljao trg u potrazi za eventualnim slovenačkim (ili inim) teroristima opasanim dinamitom, spremnim da se bace na Cormana u znak osvete za sramotni rimejk MASKE CRVENE SMRTI koji je producirao 1990te! Naravno, slučajni prolaznici nisu imali pojma ni ko je ni šta je Corman, a oni koji su znali – na kraj pameti im nije bilo da mu naude.

Potom dođe vreme za Veče R. Cormana, tj. javni razgovor sa Marcelom Štefančičem, poznatim filmskim kritičarem i autorom knjižice od 60ak strana (tako mi je bar izgledala, nisam je imao u rukama, al deluje baš sitno za pisanije o čoveku koji je režirao tolika tuceta značajnih filmova + producirao ih bar još toliko, te čija bi puka odštampana filmografija zauzela toliko stranica!). To se dešavalo na trgu, ispod velikog platna, pred auditorijem od 100-ak posetilaca, gde je MŠ radio Q&A sa RC-om. Marcel je, očito, veliki znalac RC-ovog opusa, i u par navrata je iznenadio dekicu Cormana pitanjima o filmovima koje je ovaj i zaboravio da je radio, ili o izjavama koje je smetnuo s uma da ih je dao. Marcel ga je neumoljivo podsećao i još neumoljivije mu mahao rukama na par cm ispred lica, unoseći mu se u lice i započinjući svaku rečenicu sa BUT toliko da sam ubrzo poželeo to kick his butt!

Samo sam čekao kad će da uskoči onaj rmpalija telohranitelj, i da uspostavi restraining order ovom Marcelu, očito obeznanjenom radošću što ima svog idola pred sobom da je penio i pljuckao i mahao ručicama toliko da sam očekivao da će uskoro bar jedno Cormanovo oko naći na vrhu Marcelovog prsta. Ipak, beše to zabavno i fino, snimak svega imate na Žutom titlu, a i publika je bila OK sa pitanjima. Ja sam ga pito nešto, zaboravih šta, valjda – zašto je prestao da režira nakon FRANKENSTEIN UNBOUND, a jedan drugi iz publike mu je samo preneo pozdrav od drugara zato što je RC direktni 'krivac' što je director's cut WICKER MANA sačuvan (budući da su tupavi Englezi greškom bacili u đubre orig. negative Hardijevog remek-dela, a RC imao uncut verziju spremanu za distribuciju u USA). Taj Q&A je potrajao 50-60 minuta i bio je sasvim sadržajan i živahan (možda i previše živahan!) tako da svi dobismo svoj money's worth.

Ja se vratih odocneloj večeri u bašti, odakle sam bacao poglede prema platnu, ali shvativši da prikazuju neku sramotno lošu kopiju moje omiljene MASKE CRVENE SMRTI (iz ŠPANSKE kinoteke!) nisam to ni hteo da gledam, nego se bacih na čerečenje pečenog pileta itsl. Na svu sreću, kopija X-THE MAN WITH X RAY EYES koja je išla od 23h bila je sasvim pristojna, pa taj film vrlo rado reprizirah. Na ovo gledanje –kad sam već znao šta da očekujem- njegova sirnost (cheeziness) mi je manje smetala, iako je iz svakog minuta vrištao fakat da film prosto VAPI za osavremenjenim rimejkom! Iz kasnijeg razgovora s Cormanom ispade da se Mr RC slaže sa mnom.

Posle filma mi je prišao lik zanimljive biografije (od roditelja Slovenaca, emigriralih u Nemačku, sad došao na raspust u dedovinu) i još zanimljivijeg imena – Sano Cestnik (naravno, smesta sam ga prozvao – Samo Četnik). Ispade da je filmofil i vlasnik nekih blogova i sajtova u nastajanju, da je pratio moje predavanje o Lovecraftu itd. pa započesmo neke filmske priče koje nastavismo u obližnjem klubu. Potonjem mestu sam se energično opirao prethodnih večeri, ali sad baš odoh da vidim na šta to liči (i ličilo je baš na ono zakrčeno i zagušljivo i prevruće i preglasno što sam i očekivao): tamo su bili Aca i ovi njegovi, ali sam u toj gunguli i buci pretežno sa Mr Četnikom razgovarao, intenzivno ga razuveravajući da je Kjubrikov ŠAJNING nekakva sociološka priča (kako je on naivno insistirao), i ubeđivao ga da je to u suštini metafizički film. Naravno da je poklekao pod snagom mojih argumenata. Na kraju dogovorismo da mu dam i intervju za taj njegov blog, šta li je, pa tako i učinismo dan-dva kasnije. Sve u svemu, veče-noć u klubu prođe sasvim bezbolno, možda i zato što sam pio isključivo đus.

Ovde se izveštaj misteriozno i bez ikakvog nastavka prekida...

Nema dalje!