среда, 25. фебруар 2009.

ZOMBI: LA CREAZIONE -Feministički traktat par excellence

ZOMBI: LA CREAZIONE je pravi dokaz vitalnosti niskobudžetnog italo zombi horora: u bezbednoj niši direct-to-DVD produkcije, sa budžetom koji teško da je bio veći od 20-ak iljada $, sa svim površinskim znacima hack joba, ovaj naslov zapravo predstavlja jednu od najbeskompromisnijih modernih osuda patrijarhalne idologije i uopšte poretka zasnovanog na falos-logosu kroz prikaz patologije inherentne procesu KREACIJE života u bolesnom patrijarhalnom kapitalističkom poretku!
instrumentalna u tom pravcu je genijalno-luda i ludački-hrabra odluka da se napravi film koji je, bez pardona, rimejk ni manje ni više nego kameronovih ALIENSA!
ta namera je ostvarena beskompromisno, i bez ostatka: ne kroz neki half-assed 'omaž' u jednoj ili dve scene koje repliciraju svoje slavnije pandane. ZOMBI: LA CREAZIONE je iz kameronovog nabudženog uratka uzeo i doslovno, maltene scenu po scenu (ili barem sve one ključne) - preuzeo i reinterpretirao! otud, testamentarni film velikog neshvaćenog italo genija, bruna mateija, nudi jednu krajnje intrigantnu reimaginaciju ALENSA!
da se odmah razumemo: ako zagrebemo ispod površine adrenalinskog superspektakla, ALIENS je zapravo (još) jedna muškošovinistička potka koju su bezbrojni slepci u prethodnim decenijama 'čitali' kao maltene feministički film (zbog poznate kameronove sklonosti prema 'jakim ženama' u životu i na filmu). to je, naravno, bulšit. ALIENS je šovinistički film koji bi trebalo da bude uvredljiv po svaku ženu koja drži do sebe (teoretski, pretpostavimo da i takvih ima; uostalom, ako stvarnost ne odgovara teoriji, utoliko gore za stvarnost)!
paradigma 'ženskosti' koju promoviše kameron zasnovana je na po-ženu-uvredljivoj dihotomiji majke i ratnice: ripli je u tom filmu okarakterisana kroz dva ključna ikonografska detalja: 1) iracionalno predimenzionirana pucaljka (preoteti falus!), i 2) mala devojčica kojoj ripli postaje surogat-majka.
dakle, koje se opcije nude ženi? ili da bude merena muškim merilima, 'jedna od nas', vojničina (što je jedna od najzastupljeneijih i najdubljih zabluda površno primenjenog feminizma, koji za ženu traži da bude 'ravnopravna s muškarcem', da joj se dopusti sve ono što muškarac već ima i može – čime se implicitno priznaje da je muškarac merilo /ne/uspeha žene, odnosno paradigma u odnosu na koju ona doveka mora da se upravlja), ili da prihvati svoju praiskonsku (biološku) sudbinu – da bude hodajuća materica, mašina za rađanje. kameron te dve slike veštački spaja u svojoj fantaziji, nudeći nam svoju idealnu ženu, koja u jednoj ruci drži pušketinčinu, a u drugoj preslatku devojčicu.
ogavno, zar ne? žena ostaje osuđena na večito boravljenje između čekića falusa i nakovnja materice.
da vidimo kako to matei u svom ingenioznom iščitavanju i reinterpretiranju ALIENSA izvodi.
film počinje isto kao ALIENS: jedina preživela je pronađena kako pluta na splavu usred okeana i prebačena u bazu Kompanije na ispitivanje. kroz njen izveštaj i košmare koji je proganjaju otkrivamo šta se desilo u prvom delu (slično kao u ALIENS – ALIEN priči). naravno, niko joj ne veruje. Kompanija je oličenje besprizornog falusnog poretka, exploatatorskog bezdušnog kapitalizma kao vrhunske ideologije patrijarhata kojom se sve tendencije ovog svetonazora dovode do svog paroxizma (jer, poznato je da falus ne zna za dobro ili zlo: on bi samo da buši i buši – baš kao i pozni kapitalizam)! genijalan mateijev detalj –kojim se nagoveštavaju konotativne razlike u odnosu na kameronov reakcionarni filmčić- izražava se i kroz kasting.
površnom posmatraču može se činiti da je matei glumce (?) za ovaj film našao među pijancima i besposličarima na ulici negde na filipinima (gde je ovo delo snimano). međutim, u sceni ispitivanja pred Kompanijom to se (kao i drugde) pokazuje kao dodir genija: za razliku od buntovne junakinje, reprezent dobre, tj. poslušne žene, one koja je inkorporirana u sistem, jeste nekakva odvratna babuskara, veštica koja izgleda kao ofucana kurveštija sa železničke stanice! mateijeva poruka je jasna: žene, ako prihvatite muškarca kao svoje merilo uspeha i postanete 'poslovne žene' u svetu muških kompanija – pretvoriće vas u OVO! njegova 'ripli' je smesta stavljena u nedvosmislenu dihotomiju sa ovom babuskarom, i njih dve čak ulaze u otvoreni fizički okršaj.
radnja se dalje odvija isto kao u ALIENS: ženi niko ne veruje (naravno! da je muškarac u pitanju, onda bi, ali njoj… nikako!), ona se povlači u budistički manastir (u kameronovom militarističkom svetu budizam nije opcija!) i muče je košmari – istina, pomalo repetitivni, jedna te ista scena ponavlja se čak 3 puta u prvih 15 minuta!- ali zar nije još lenjin govorio da je ponavljanje majka mudrosti? a mudrost bruna mateija ogleda se u suptilnosti s kojom izvrće temelje muškocentrične ideologije preuzimajući ih za svoje ciljeve. case in point: kada Kompanija shvati da je neko sranje posredi na ostrvu i da je nužno poslati marince (i 'ripli', koja je kroz pakao tog ostrva prošla u prethodnom nastavku), oni do njega putuju – PODMORNICOM! iako bi logičnije bilo da to učine brodom, ili spec. helikopterom, matei se opredelio za podmornicu! samo naivni će to prihvatiti zdravo za gotovo, kao slučajnost!
ne samo što je podmornica, od svih prevoznih sredstava, najpribližnija FALUSU po obliku, dakle ikonografski, nego je i konotativno –u američkom filmu (znači, DAS BOOT ne računamo)- najčešće bila povezivana sa najextremnijim desničarskim, muškocentričnim, militarističkim filmovima (LOV NA CRVENI OKTOBAR itsl.). više nego čak i BROD, PODMORNICA oličava strogo, isključivo muški svet, gde je –zbog uslovnosti tog skučenog prostora – i male bonding još extremniji nego u drugim vojnim transportnim sredstvima. dakle, podmornica kao ultimativno falični objekat u kome se muškarci odaju svojim militarističkim (suštinski, anti-ženskim) fantazijama i koriste ga ispaljivanje jednako faličkih torpeda zarad uništavanja. podmornica je, dakle, protiv-životni falus koji pljucka smrt iz sebe usred okeana kao praiskonskog ženskog simbola.
kada stignu na ostrvo, situacija je slična kao u ALIENS: baza je pusta, poneki leš, zatim vojničine budu opkoljene neprijateljem (na šta im ukazuju i njihovi senzori, kao i pretpostavljeni koji ih posmatraju preko monitora), nastaje borba, pucnjava, mnogi stradaju u okršaju sa zombijima itd. znate priču, ko ovde nije gledao ALIENS?
međutim, savršena genijalnost ovog ultimativnog feminističkog filma ogleda se u dva ključna momenta:
1) kao prvo, iz svog prilično doslednog reimaginaranja ALIENSA, matei nimalo slučajno IZOSTAVLJA DEVOJČICU! njegova 'ripli' uopšte ne nalazi objekat za ispoljavanje svojih 'materinskih instikata' niti je tako ponižena muškocentričnim nametanjem uloge majke. to, na žalost, znači da u filmu nije ostavljena prilika za kartmanovu omiljenu repliku iz ALIENSA: 'they mostly come out in the night. mostly.' mateijeva ripli je ostavljena usred falusnog pakla bez uobičajenog pribežišta u materinstvu. (nema tu niti utočišta u naručju muškarca koje kameron nudi, u obliku mlakonjavo-beličnog majkla bina kao potencijalno neutrališućeg faktora za muškobanjasto-samodovoljnu sigurni viver! kod mateija nema ni romanse ni rađanja!) to je sasvim logično, jer u mateijevoj vizuri, materinstvo se ispoljava kao fundamentalni oblik ženskog porobljavanja i tlačenja od strane muškaraca: 'napravi joj dete, i smiri je'. e, pa, neće moći – kaže matei!
2) umesto experimenata sa face-huggerima i sličnim andrmoljima kao kod kamerona, u polu-pustim laboratorijama Kompanije vojničine zatiču, i razotkrivaju, tragove gnusnih experimenata u kojima se upravo kroz materinstvo stvaraju nove legije zombija! iako zaplet nije baš najjasniji oko detalja ovoga, ikonografski detalji pregnantni su konotacijama i govore čitave tomove i bez debilno-amerikanizovanog 'logičnog' objašnjenja – jer logika iza ove priče je dublja, i skrivenija. dakle, slike govore same za sebe: porobljene žene, bukvalno zatvorene iza rešetaka, kao pseta u kafileriji, čuvaju se za priplod, tj. ogavne experimente; mrtvi fetusi se podvrgavaju muškim skalpelima i mikroskopima ("we murder to dissect!" – moto čitave falocentrične civilizacije, odnosno muškog logosa koji nešto može da spozna samo ako ga je prethodno umrtvio); trudne žene su vezane na stolovima, a iz njihovih nabreklih stomaka umesto aliena izbijaju zombi-fetusi!
iskusno koristeći fantastični modus za svoju nadahnutu metaforu, matei zapravo u zombi pod-žanru izvodi kopernikanski obrt naizgled prostim činom zamene 'tuđinaca' – bebama (ali, zombi-bebama!) kao izvorom užasa. to je vrlo barouzovski momenat, jer stari bil je običavao da za bebiće koristi termin 'little stranger'. matei ovim pregnantnim detaljem vrši radikalno dezavuisanje stoletnog muškog projekta porobljavanja žene, i na svoj umetnički način prikazuje svu grozotu i protivprirodnost toga, odnosno suštinsku nekrofiliju falusocentrične civilizacije koja je, zaista, posvećena PROIZVODNJI SMRTI, te je stoga i najsvetije, najčistije, najživotnije u tim okvirima –rađanje novog života- zapravo proizvodnja ŽIVIH MRTVACA, zombija.
radikalizujući konotativni potencijal ZOMBIJA kao metafore koja se, u dosadašnjem hororu uglavnom koristila za simbolisanje 'povratka potisnutog', odnosno onog što se ne može 'ubiti' i što se stalno vraća nazad, matei izvodi pravu malu revoluciju u žanru, jer do krajnjih konsekvenci izvodi ono što ni deda-romero nije imao mudašca da izvede: dakle, krajnje implikacije njegove maxime 'WE ARE THEM, THEY ARE US'! a ta implikacija je: mi smo VEĆ MRTVI (to je ono andrićevo, 'svi smo mi mrtvi, samo se nekakvim redom sahranjujemo' što je xtijan milić stavio kao moto za svoju, ipak militarističku te stoga muškocentričnu polu-kritiku bosanskog rata u ŽIVIMA I MRTVIMA). u svetu kojim vladaju Kompanije koje satiru Život u samom korenu, u kome Falusoidni objekti pljuckaju smrt na žene i decu, u kome su veštičaste babuskare poput madlen olrajt i kare de ponte ideali 'uspešne žene' (uspešne, pod muškim uslovima!) – jedini 'život' je – život u smrti. život kao travestija samog sebe. zombifikacija!
da sve ovo nije samo učitavanje dokonog kritičara već dosledno sproveden koncept, svedoče još najmanje dva ključna detalja:
1) umesto aliena, matei pred kraj filma uvodi DECU-ZOMBIJE, kao produkte ranije pomenutih experimenata. ima li adekvatnijeg prikaza travestije života i protiv-životnih tendencija muškocentričnog sveta nego u prizoru dece – arhtipova čistote i neokaljanosti – koja se sada svedena na žive mrtvace koji sprovode Zakon Oca? njihova veza sa Zakonom Oca vidljiva je kroz 2 detalja: a) većina zombi-dece su dečaci, i b) ključni detalj koji ih razlikuje od 'normalne' dece jesu njihove predimenzionirane, elipsoidne lobanje – verovatno, kako bi u njima imali još veći MOZAK.
a mozak je najmuškiji organ, još muškiji i od falusa. ovo je, dakako, lukava ironija: jer šta će zombiju – mozak' naglašavajući ovaj detalj, matei prepušta svakome od gledalaca da za sebe potraži odgovor na ovo pitanje. matei je ipak jasan: u svetu kojim valda Zakon Oca, mozak je travestija, nepotrebnost, jer svaki mozak je prihvaćen kao Mozak samo u meri u kojoj je koordinisan (umrežen) sa centralnim Mozgom Oca.

2) MATICA ja je u gnusnoj kameronovoj verziji rađala svoj gnusni nakot i upravljala njime kao svojevrsna predimenzionirana varijanta ultimativnog muškog straha od razuzdane, nekontrolisane, raspojasane materice, tj. žene – dakle, one koja sama upravlja svojim rasplodom i nakotom. kod kamerona, ona je ultimativna meduza, vagina dentata, penisodgrizačica (koja oličava skrivenu stranu tog navodnog 'feministe', odnosno košmar žene koja se ne da smiriti bazukom u jednoj i detencetom u drugoj ruci)!
matei u centar ovog ginekološkog košmara u kome su žene, svedene na materice, ulepljene u sluz i prikačene na zidove kao feminističkoj varijanti muškošovinističkog, exploatatorskog hozemohikamarinsovskog 'pakla' – paklu ženstvenosti u falocentričnom svetu – u centar tog pakla, dakle, postavlja – MOZAK! dakako, muški mozak, koji upravlja čitavom ovog ogavnom operacijom.
zamenivši MATERICU – MOZGOM matei uklanja poslednji izdin veo, i pokazuje muškarca kao papet-mastera ove nakaradne travestije!
njegova ripli – verovali ili ne! – odbija izazov koji joj muški mozak upućuje: s gnušanjem odbacuje Njegovu decu, i pali ih bacačem plamena, a potom puca i u Mozak, čijim rasprskavanjem se okončava Njegova vladavina!
u posebno nadahnutom dodiru, matei za scene ultimativnog uništenja baze koristi sekvence iz ALIENSA čime zapravo travestira njegovu visokobudžetnu ideologiju spektakla za zaglupljivanje mase i koristi ga u novom kontextu, sa sasvim drugačijim idejnim konotacijama. to je vrhunski čin subverzije: uzeti matricu neprijatelja i NA NJOJ, kroz nju, izgraditi sopstvenu, radikalno različitu.
barouz je obilato pisao o tome, o korišćenju cut-upa za podrivanje dominantne ideologije. bruno matei ovim filmom pokazuje da je od barouza naučio mnogo više nego što je dejvid kronenberg, čiji ga novi filmovi pokazuju kao dosadnog, nemaštovitog buržuja koji je nekadašnje hintove subverzije zamenio otvorenom i neskrivenom kolaboracijom sa poretkom i njegovim nagradama i priznanjima i crvenim tepisima. naime, koristeći sekvence iz desničarskih i šovinističkih filmova, matei ih ne samo parodira nego im i izvrće značenje. u tom smislu su, pored pomenute pirotehnike pozajmljene iz ALIENSA rečiti i raniji detalji iz filma CRIMSON TIDE 'pozajmljeni' za scene u podmornici. NIMALO SLUČAJNO baš za scene u podmornici, što bi trebalo da je jasno nakon gornje analize njene faličke simbolike. matei podriva falocentrični poredak pucajući iz njegovih sopstvenih oružja, okrećući oruđa tog sistema sama protiv sebe.
baš kao što nije slučajno to da se film, nakon prizora destrukcije patrijarhalnog poretka okončava friz-frejmom u kome zadovoljni izraz olakšanja na licu mateijeve 'ripli' govori više o zbačenom jarmu muške opresije od svih knjiga isidore bjelice zajedno; niti je slučajno da se iza nje nalazi prizor okeana, te Velike Majke iz koje smo svi mi, srbi i ostali, ispuzali pre ko zna koliko eona, i izašli na kopno.
u tom novom kontextu čak i podmornica koja dolazi u spas više nije nosilac negativnih faličkih konotacija: matei je ne prikazuje u njenoj falusoidnoj celosti, nego samo fragment koji viri iznad površine vode. ona je majušna, svedena na svoju pravu meru u zagrljaju Ženskog Okeana.
iz svega rečenog jasno proishodi da je ZOMBI: LA CREAZIONE zaista vrhunski žanrovski film koji u punoj meri sprovodi subverzivne potencijale horora- to čak i njegov naslov sugeriše, kroz ključnu dihotomiju CREAZIONE – DESTRUZIONE, odnosno kroz dezavuisanje procesa koji ono što bi trebalo da bude Životodavno STVARANJE pretvaraju u Zombifikovano UNIŠTAVANJE!
bravo, bruno: ovo je pravi način da se okonča jedna karijera, i pravi horor film za XXI vek – zabavan, žestok, suberzivan i ideološki osvešćen!

уторак, 24. фебруар 2009.

ZOMBI: LA CREAZIONE aka ZOMBIES - THE BEGINNING


Bruno Matei je, budimo realni, od stare garde italijanskih režisera proslavljenih hororom i/ili giallo trilerima uvek bio bottom of the barrel. Međutim, dok su svi senilili, umirali, prestajali da se bave filmom, prelazili na isključivo pornografiju, bavili se televizijom, Bruno je ostao sam u italo-bermudskom trouglu horor-akcija-triler, tonući u sve jeftinije DTV produkcije, ali ne držeći se (možda usled realne nekompetencije) formule koja bi ako ništa drugo donela novac i kakvu-takvu finansijsku sigurnost pod stare dane. Ne mogavši i verovatno često ne umevši bolje, Bruno je tvrdoglavo ostao u niši koju nekad zovu euro-trash, insistirajući na onome što je prolazilo u pred-video doba ofucanih bioskopskih sala gde se za male pare kupovala 90-minutna filmska zajebancija na temu istodobnih mega-hitova.

Međutim, stari trešeri nisu preživeli smenu vekova. Prognani u DTV, pomešali su se sa klincima koji sa petparačkim kamerama sanjaju da će postati novi Romero, kao i sa artsy-fartsy filmmejkerima čiji je ćale prodao pola njive da dete snimi film koji će ga lansirati u stardom. I na većinu toga počela je masovno da se lepi skoro-pa-pežorativna etiketa "kultni"; izraz koji ne mora da znači da dotični autor iza sebe ima bilo kakvo respektabilno delo ili dela, pa čak ni sledbeništvo, kako u autorskom tako i u fanovskom pogledu. "Kultno ovo-ono" često ume da bude ekvivalent za jeftin proizvod namenjen dečurliji koja iz protesta prema svojoj "Melrouz plejs" / "Seks i grad" / itd. generaciji voli da na instant način istakne doživljaj svoje neprilagođenosti. Uvek postoji opcija kopanja nosa i potonjeg pljuckanja iskopanog; neki sada popularni beogradski reperi (ili bar jedan) započinjali su tako svoj put ka umerenoj lokalnoj slavi; neki manje vični uvek su mogli da se okrenu blagodetima života u Tromavilu. Baš kao što Ank, fan Dži Dži Alina iz dokumentarca Hated, objašnjavajući šta je toliko zabavno kod pank-performera koji sebi redovno mikrofonom razbija glavu, sere po bini i govnima gađa publiku, tvrdi da celo to ponašanje nalazi veoma smešnim i da dotični umesto njega radi ono što on ne bi mogao i/ili smeo.

Ergo, Bruno Matei je, bez neke umetničke vizije u klasičnom smislu, do kraja života bar imao za – što se kaže – suvi 'leba.
Zombies the Beginning nije ripof. ZtB je RIMEJK. Veoma jeftini, izuzetno ružni, na brzinu sklepani rimejk ni manje ni više nego – Aliensa. Od detalja poput početnog brifinga sa smenjujućim slikama poginulih iz prethodnog dela, pa preko noćnih mora, do krupnijih motiva vojnika koji idu da izvide šta se dogodilo sa kolonijom na jednom udaljenom mestu. Do nekoliko direktnih replika, praćenja akcije putem monitora, itd itd itd. Gledali smo Aliens, we know the drill.

Za ovu je priču potpuno nevažno ulaziti u detalje koji su elementi Aliensa prekopirani / preuzeti / ukradeni / omažirani (postoji li ova reč?) / iskorišćeni u ZtB-u. Mnogo je zanimljivije udubiti se u ružnoću Brunovog rimejka, slučajnu ili namernu neizbalansiranost kamera, umontirani stok-futidž formata koji se vidno razlikuje od originalnog ZtB materijala, u kome se mogu nazreti ni manje ni više nego Vigo Mortensen, Dani Nuči i Haime Gomez, svi iz Crimson Tide. Prizori zombijskih beba, deformisanih azijata sa ogavnim plastelinskim maskama po kojima se prosipaju bacači plamena koji su tako kul delovali u Alien serijalu... Loš humor koji izgovaraju još lošiji glumci, uglavnom veoma mladi, verovatno u jalovom pokušaju da načine nekakav korak ka bilo čemu što nije ovo... Ili da bi kupili 'leba ili drogu? Mogućnosti su u bedi bezgranične.

Bruno Matei sadistički fiksiranom kamerom slika sve te bizarne, jeftine, ni na šta svedene prizore, jednako sadistički terajući dalje linijom radnje Aliensa, u originalu uslikanom kamerama vrednosti celog budžeta ZtB-a, u hladnim, skoro pa sterilnim tonovima... o, kakva je to razlika sveta basnoslovnih budžeta i dna kace u kojoj se valjaju nevoljnici koje slika već umirući starac!

Koren strave koju ovaj film izaziva nije u generičkim prizorima komadanja i smrti, već u njihovoj ružnoći, višestruko pojačanoj (sada, iz ove perspektive) do besmila nadrkanom sterilnošću izvornika. Da nije imao Aliens kao uzor, ZtB bi bio još jedan jeftini hororčić za otpadničke žitelje Tromavila i možda one koji se greškom uhvate za DVD. Ovako, u pitanju je turobni falsifikat iz sveta bednika u jukstapoziciji sa originalnim megabucks Holivudom.

Ako ima pakla u kome truneš, Bruno, moja malenkost se nada da ti je tamo koliko-toliko udobno. Jer, očekivano, tvoj filmski testament obeležio je tvoj odlazak, što kažu braća sa engleskog govornog područja, not with a bang but a whimper.

понедељак, 23. фебруар 2009.

ZONA MRTVIH


Rasprave o srpskom filmu često umeju da zaliče na rasprave o "jugu". S jedne strane od dela samozvane inteligencije pljuvanje po svemu paušalno zato što, jelte, u "zemlji Srbijici" / "ovim prostorima" ništa, jelte, ne valja; sa druge strane komentari tipa "koliko para, toliko muzike", "kakav je da je, naš je" – "rodilo se, valja ga ljuljati" manir. Zanemaruje se ono najosnovnije. Da li predmet rasprave odrađuje posao u okvirima svojih limita. To jest, da li "jugo" može preveze iz tačke A u tačku B (u svojim okvirima, takav kakav je). Ili, u ovom slučaju, da li "Zona mrtvih" radi ono što se u kritikama ponekad opisuje rečju "isporučuje". U okvirima, naravno, zombijskog filma.

Reklo bi se da "Zona mrtvih" najviše duguje italijanskom zombi-filmu, ali to jednostavno ne pokazuje. Štaviše, replike, aluzije, imena likova (Savini, Botin, Milius :rolleyes: ), angažovanje Kena Forija, jasno govore da su uzori bili pre svega "oni preko bare". Mada se tu i tamo mogu "namirisati" Italijani, akcenat je na Amerikance toliko dat da u neku ruku i ne čudi katastrofalna odluka da glumci govore engleskim jezikom, često sa veoma sočnim i nekom native-speakeru verovatno čak i smešnim naglascima. Italijani su, pak, u svoje slavno doba angažovanja glumaca koji su pričali neitalijanskim jezicima njima dozvoljavali da govore svojim maternjim, te su posle radili nahovanja, u zavisnosti od tržišta. Štaviše, prevodi nisu uvek bili bukvalni, to jest tekst na engleskom i italijanskom nije uvek bio identičan. Time se dobijao proizvod prilagođen tržištu. "Zona", pak, nije ni tamo ni ovamo; imamo prilično glupu situaciju da u Srbiji svi pričaju engleski, i lokalno stanovništvo međusobno i stranci, ali ipak na početku vidimo pijanog američkog vojnika koga su naši, naravno, naučili najvažnijim rečima - "kurac" i "pička". Te dve reči su u filmu jedine srpske, ako se izuzmu natpisi, što ćirilični, što latinični, sa kojima se Ken Fori, srpski udovac, sasvim lepo snalazi. Bojim se da je odluka da se uštedi na nahovanju i orijentisanje na engleski koji izgovaraju sami glumci loša, upravo zbog tog ciljanog stranog tržišta. Ali, videćemo.

U oči brzo upada i neprestano ponavljanje, kako onoga što vidimo na ekranu (čovek sam samcit, neuspešno vrti telefone i sam samcit za sebe naglas kaže "veze su u prekidu"), tako i nekih filmskih činjenica. Dvaput čujemo da je Pančevo najzagađeniji grad u Evropi, a dvaput čujemo i da GPS ne radi zbog združene vojne vežbe Srbije i NATO-a. Ovaj detalj sa GPS-om je, inače, karakterističan primer scenariste koji se i suviše lenj da uradi i najosnovnije istraživanje. Naime, GPS nije moguće tek tako isključiti i dovoljno je samo otvoriti članak na Vikipediji pa videti da je GPS možda moguće samo ometati, ali se onda opet postavlja pitanje čemu ometanje GPS-a tokom vojne vežbe, čemu potreba da se to toliko naglašava, tim više što od Vršca odakle kreće "tajanstveni zatvorenik" pa do Beograda postoji jedan jedini put koji prolazi kroz Pančevo, te GPS nikome nije ni potreban, niti njegovo nefunkcionisanje ima ikakvog uticaja na radnju.

Nejasno je, doduše, i zašto se toliko potencira priča o zagađenom Pančevu. Čak i osrednjim poznavaocima zombijskih kanona je jasno da su hemijska zagađenja često uzrok zombijske pošasti, te je izgledalo da izbor Pančeva (što da ne, i Bor bi mogao da posluži kao kandidat) kao epicentra nije slučajan. Mogućnosti su brojne i – originalne. Avaj, lenji scenaristi pribegli su potpuno debilnom incidentu gde se – ovu glupost vredi spojlovati – grupa pijanaca otima oko pištolja sa čuvarem, te otkočeni i repetirani pištolj (ah, ti na sve spremni čuvari!) slučajno opali i jednim metkom probuši obližnju neobezbeđenu cisternu i nastane pičvajz. Aman, ljudi...

Ruku na srce, Pančevo kao Pančevo tu preterano nije ni bitno. Ova se radnja mogla odvijati bukvalno bilo gde; veći deo filma događa se u zatvorenom, svi likovi govore engleski, ne postoji nijedna situacija koja je na bilo koji način povezana na Srbiju ili Pančevo (osim što jedan "jugo" iz čista mira stane). Sve se moglo srpati bilo gde, bilo kad, sa istim kilavim efektom.
Najveća boljka "Zone mrtvih" zapravo je boljka velikog broja naslova srpske kinematografije (možda je to karakteristika koja je autoru izmakla u prethodnom pasusu?) i to je ono što ove zombije zakopava toliko duboko u zemlju da se iz nje neće izvući nikad. Naime, radnja zastajkuje, likovi često stoje i kenjaju, vrte potpuno besmislene priče, raspravljaju se oko potpunih gluposti, a sve u okruženju koje bi – navodno – trebalo da bude ekstremno opasno po život. Dok se (sasvim zgodno) uvek spori zombiji dovlače sa svih strana, naši će junaci raspravljati o tome ko postupa po naređenju a ko ne; "tajanstveni zatvorenik", najiritantnija sub-Napoleon-Vilsonovska pojava, prosipa jeftino napisane cinizme ne skidajući glupavi osmeh sa lica; ima i toga još. Takva zastajkivanja ubijaju svaki saspens, svako moguće uzbuđenje, svako navijanje za likove osim želje da ih zombiji već jednom izjedu sve zajedno, pa da idemo kući ili da ih ovi pomlate, svejedno, samo da idemo kući.

"Zona" uspeva i da bude dosadna. Preselivši radnju u napuštenu policijsku stanicu (neko je spominjao Napoleona Vilsona?), izloženi smo beskrajnom pretresanju pređašnjeg života što bitnih što potpuno nebitnih likova (a ovih drugih je u filmu više nego pregršt), dakle likovi opet stoje i kenjaju i sve to traje, čini se, u beskraj.

Ovaj film se, zapravo, prema svojim likovima odnosi sa velikim nepoštovanjem. Isto važi i za omaže. Kao da je u (pod)svesti autora sve vreme bilo da se snima nešto nižerazredno, treš radi treša, jeftina zabava ne vrednija od buljenja u brkatu ženu, čoveka-slona ili ovcu sa dve glave. Mada nekim od likova film pokuša da da nekakav bekgraund, sa prezrenjem se čitav taj bekgranud kasnije odbacuje zato što on za radnju nema nikakvo značenje. Štaviše, glumatanje i izgovaranje tugaljivih rečenica još više ubija bilo kakav doživljaj smaka sveta koji je, kao fol, pao na nedužna pleća ionako zatrovanih Pančevaca. Kao da to nije dovoljno, omaži se takođe spominju usput, izgledaju ubačeni na silu, bez smisla i sa nipodaštavanjem. Drastičan primer – likovi konačno izlađu napolje, dan sviće (svitanje – dawn, jelte). Zastanu (a šta bi drugo, jedan od onih stojimo-i-kenjamo-dok-nas-zombiji-kao-fol-jure segmenata). Šta da rade? Ideja – idemo čamcem do Beograda. Druga ideja – ne, hajde da nađemo neki tržni centar. Ne, kaže Ken Fori, teško je tržni centar obezbediti i, verujte mi, pre ili kasnije će ući u njega. Onda nastave dalje. Ma, idi begaj! Scenarista gledo Don ov the ded. I znate šta, ljudi? Ken Fori igra i u tom filmu! Ali ne u onome gde ima ono sa oklopnim kamionima nego u onome sranje filmu gde oni odu u onaj tržni centar i tamo ih onda napadnu one motordžije.

Konkretno, ta bi rečenica možda, ali samo možda, funkcionisala da je neki tržni centar u blizni, pa – kao fol – eto da se razmotri i ta mogućnost. Ovako... Bogte, jure ih zombiji celu noć a oni opet stali da kenjaju i gde mu baš od svega u tom trenutku pade na pamet tržni centar!

No, da spustimo loptu. "Zona" ima (muzika tuš!) dva relativna noviteta u zombi-kanonu. Prvozaraženi (oni koje je zarazio dim smešno objašnjen i u celoj konstalaciji stvari prilično nejasan) su neke vrste vođa ili bar pokazuju neke naznake inteligencije. Urnebesna kombinacija Abota Hejza (iz Children of the Dead) i Big Daddy Marsa (iz Ghosts of Mars) iz pocepanog haz-mat odela arlaukanjem komanduje zombijima. Završna borba sa njim jednako je urnebesna, možda omaž Indijani Džonsu, možda i ne. Drugi novitet je u tome što zombiji umeju iz potpuno nejasnog razloga i da pobegnu (ili se povuku), što pojedinačno, što grupno. Mada bi zlobnici primetili da ovo prvo nije toliki novitet jer se razvijanje zombijske inteligencije može videti i u Land of the Dead, mada sa manje komičnim protagonistom, ovo drugo na revolucionaran način drma samu suštinu filmskih zombija, ali "Zona" nema pameti ni volje ni ljubavi prema tematici da tu ideju, ako je uopšte reč o ideji, razradi.
Na isti način, sa prezirom i svođenjem na besmisleni deus-ex-machina, odnosi se i prema daleko naintrigantnijem liku u filmu, čoveku bez imena koga tumači Vukota Brajović (inače, paradoksalno, jedan od autora). Psihotični verski fanatik izbegao iz ludnice, naoružan ko zna kako i ko zna gde, koji je dugo čekao trenutak da se izbori sa ovim vidom smaka sveta... E, taj ostaje u senci potpuno neubedljivog Emilija Roza, te time "Zona" sebi izbije iz ruku poslednji upotrebljivi adut na koji bi bilo koji zombi fan mogao da zaigra u odbrani ove travestije.

Između dosadnih i otegnutih kadrova beskrajnog blebetanja ni o čemu, nastaje jednako dosadno i besmisleno drmusanje i vrćenje kamere čim se bilo kakav zombi nađe u kadru. Ili ukratko – mrtva kamera na likove koji bla-bla-bla-blaišu ili se sub-Napoleon cereka; pojavi se zombi, drmaj-okreći-odvrni bato muziku-dreka-vika-zamakni za prvi ugao; uf, pobegosmo; mrtva kamera bla bla bla bla... ad infinitum. Maske su zadovoljavajuće, mada ruku na srce - generičke. Veliki deo zombija više liči na posednutog Eša (iz Evil Dead) nego na hodajuće mrtvace, dok dobar deo ostalih liči na izbeglice sa goth-žurke na kojoj je izbila masovna tuča.

I dobro. Dovuče se šepesavo nekako i taj kraj, da li je ono pred špicu bio omaž Fulčiju ili nije, prosudite sami. Preostane pitanje koliko će love ovo čudo zaraditi kod nas i u inostranstvu. I teško je proceniti da li je bolje da prođe dobro ili da propadne. U prvom slučaju, to bi se moglo protumačiti da i ovakvi jadni proizvodi mogu doneti lovu, te da takve treba snimati i dalje. U drugom slučaju, moraće da prođe izvesno vreme dok se neko osmeli da uloži novac u horor; možda, ali samo možda, postojaće i neko ko će se prema hororu, njegovom nasleđu i njegovoj publici odnositi sa malo više poštovanja. Da se razumemo - autor ovog teksta ne pripada paušalnim pljuvačima prema svemu stvorenom u Srbiji, jer je takvo ponašanje prevashodno odraz nevaspitanja, frustracija i poremećaja percepcije, ali je ipak i pristalica eutanazije. Na kraju krajeva, "Zona mrtvih" i nije srpski horor per se. Čak je i NATO samo "nužno zlo", iako pravo zlikovaštvo leži u mutnoj komunističkoj prošlosti, zaostalim nemrtvim službama i njihovim sablasnim načelnicima koje će dobri precednik smeniti čim mu se za to ukaže prilika. Linija manjeg otpora na svim frontovima.

недеља, 22. фебруар 2009.

Pusti pravog unutra, 2008


Upravo završavam ROMAN po kome je ovaj sjajni film napravljen, a kao idealna priprema za moj osvrt na KNJIGU, evo još jedne kritike tog filma, ovog puta iz pera crnogorskog kolege Aleksandra Bečanovića koji će nam se možda uskoro pridružiti kao saradnik, ili barem pozajmiti neke svoje napise da ih ja umesto njega okačim. Mislim da zaslužuju pažnju, tim pre što u Srbiji nisu dostupni (uglavnom su pisani za njihove VIJESTI). Sledi:

THE Aleksandar BEČANOVIĆ SHOW

Pusti pravog unutra, 2008

Da kreativna kriza već duže potresa horor, da je urgentni manjak svježih i intrigantnih ideja doveden do statusa samoočiglednosti najbolje se može vidjeti u tome da je možda i najmoćniji, semantički najpotentniji motiv koji žanr posjeduje, onaj vezan za figuru, odnosno metaforu vampira, u posljednjih desetak godina ili marginalizovan ili krajnje neinventivno korišten. (Kako nam svjedoče, između ostalog, Nosferatu, Vampyr, Horror of Dracula i Daughters of Darkness, vampirski filmovi su istorijski uvijek predstavljali odlučujuće prekretnice u žanru ili trenutak njegove pojačane estetske sublimacije.) Utješno bjekstvo u azijske storije o duhovima samo je za trenutak prikrilo posvemašnji deficit sa kojim se suočavao evro-američki horor koji nije bio u stanju da reaktuelizuje vlastito kulturološko, mitsko i žanrovsko nasljeđe, i time za sebe obezbjedi referencijalnost koja bi bila, u generičkom smislu, stravična, a u poetičkom istovremeno aktuelna i dalekosežna.

S obzirom da se radi o ostvarenju koje dolazi iz neočekivane zemlje kada je u pitanju žanrovska produkcija, Švedske, i filmu čija je idiosinkrazijska primjena generičkih sastojaka vrlo teška za oponašanje, pitanje je da li će majstorski Lat den ratte komma in (Pusti pravog unutra, 2008) Tomasa Alfredsona imati šireg pozitivnog uticaja na posustalu imaginaciju unutar današnjeg kanona strave i užasa, ali je nesumnjivo da se radi o djelu koje na upečatljiv i kompleksan način redramatizuje i redefiniše horor trope, dajući im novu simboličku prodornost i relevantnost. Rezultat je fascinantan, lirski nježan i eruptivno grub, neočekivano prisan i hladno alijenirajući: horor transformisan u melodramu odrastanja, drama o shvatanju što znači trpjeti bol u životu pretvorena u atipičnu vampirsku storiju, međusobna igra različitih žanrova i narativa koja obezbjeđuje za Lat den ratte komma in superiornu dubinu karakterizacije i antropoloških uvida. Kombinacija neki put i protivrječnih elemenata proizvodi izuzetno krhku i profinjenu simbolnu ekonomiju koja savršeno korespondira sa krhkošću neobičnih protagonista filma.

Lat den ratte komma in je priča o dvanaestogodišnjacima, Oskaru (Kare Hedebrant) koga zlostavljaju ostali učenici u školi a zanemaruju roditelji, i Eli (Lina Leanderson), djevojčici koja preživljava pijući krv drugih. Dvoje autsajdera osjećaju bliskost, to da se njihove situacije – iako se na prvi pogled jasno razlučene na distinkciji agresor/ žrtva – čudno podudaraju u socijalnom smislu, budući da su oboje lišeni razumijevanja i neophodne emocionalne podrške. Između njih se rađa očajnička veza koja ukazuje na depresivnost njihove pozicije, dječje izgubljenosti taman pred tranziciju u tinejdžersku seksualnost: koliko je ta granica opasna, traumatična, čak smrtonosna najbolje govori sekvenca koja je i dala naslov filmu u kojoj Eli – u skladu sa prepoznatljivim detaljem iz vampirske legende – mora biti dobrovoljno pozvana da pređe Oskarov kućni prag. Lat den ratte komma in i jeste film o granici koja odvaja različite ontološke regione, dobro i zlo, djecu i odrasle, ljubav i zločin, o užasu i zadovoljstvu u neminovnosti da se ta granica u jednom trenutku mora preći, što može biti i transgresivno i katarzično, otvaranje i zaliječenje rana.

U tom prostoru se i ogleda sva briljantnost odluke da se ritualizovani prikaz odrastanja smjesti unutar horor topografije, unutar vampirske konfiguracije, jer se baš tako naglašava i graciozna (i glacijalna, zbog snježnog pejzaža u kome se odvija radnja) sentimentalnost, i violentna ambivalentnost, i radikalnost odluka i bolna konkretnost tranzicije kroz koju će proći i Eli i Oskar. Mi zapravo gledamo ljubavni film koji svoju autentičnost duguje upravo neortodoksnoj žanrovskoj perspektivi. (Iznenadni i šokantni kadar dječjih genitalija koji je tu da bi sugerisao da je Eli u stvari kastrirani dječak, ipak ne može da naruši ovu sjajno profilisanu i erotski reduciranu heteroseksualnu rodnu dinamiku u filmu.) Ima nečeg izuzetno dostojanstvenog – još jedan dokaz inteligentnosti i stilske dotjeranosti koju emanira Lat den ratte komma in – što je emocionalno najdelikatniji film u svjetskoj kinematografiji u posljednjih nekoliko godina došao baš iz horora.

RocknRolla


Guy Ritchie 3.5/5

Dobro je. Guy Ritchie je na putu spasenja. Godinama je bolovao od opasne vrste privremenog slepila, koje je u strucnim krugovima nazvano MADONINA PICKA. Slepilo moze biti i trajno ako se odmah ne deluje na nervni sistem ugrozene jedinke ili subjekta, jer je opste poznato da je uzrocnik ove opake bolesti zenka-pijavica-vampir koja iskljucivo egzistira, zivi i deluje parazitiranjem i isisavajem bilo kakvog autorskog kapaciteta iz mozdog tkiva svog domacina. Za razliku od recimo sindroma ANALNI OTVOR DZEJ LO, koji iskljucivo i samo napada imbecilne subjekte koji umisljaju da poseduju neki talenat, Madonina Picka pazljivo i proracunato bira svoje zrtve zaslepljujuci ih svojim otrovom iz sekreta, stvarajuci privid ili nervnu iluziju kod domacina da on kao nesto stvara, dok u realnoj stvarnosti objektivno bolest stoprocentno preuzima sve individualne i intetlektualne funkcije organizma na kom obitava i posluje u skladu sa sopstvenim nahodjenjem. U proteklih 25 godina Madonina Picka je vrlo cesto napadala talentovane individue iz razlicitih sfera kulturnog i javnog zivota. Neke je trajno oslepila i onesposobila, neki su se svojim agresivnim pristupom i delovanjem Picku otresli, dok su neki eto poput Guy Ritchia, jednostavno i prosto imali srece, jer je parazit sam odlucio, iz krajnje nepoznatih pobuda da napusti svog domacina.
Guy Ritchie jos uvek nije potpuno progledao. Njegov povratak na vec oprobani gangsterski neonoir teren je dramski i dalje mastovit i inventivan, ovoga puta ne opterecen velikim zvezdama, ali predvidivost mu ostaje veliki problem, tako da u objektivnom sagledavanju ovaj njegov izlet je daleko inferiorniji u odnosu na prva dva projekta. No naravno treba imati u vidu njegovu dugogodisnju borbu sa opakom bolescu, te mu ja u buducnosti od srca zelim dobro zdravlje i puno profesionalnih uspeha.