недеља, 2. октобар 2016.

Paul Verhoeven’s ELLE (2016)


 **** 
 4- 

            Jedan od najboljih živih reditelja (top-5, što se mene tiče) + jedna od najboljih živih glumica u glavnoj ulozi (top-5, što se mene tiče; ali mogu odmah da kažem i bez sumnje THE Number One) + intrigantan, provokativan zaplet u oblandi žanra (triler) = to ne može da ne valja, pa da jebe oca! I (ako ocena 4- nije dovoljno rečita) – tako je i bilo: dobili smo izvanredan novi film i kandidata za top-5 ove godine, a za sada, barem meni, i sasvim sigurno Number One!
            Ne znam da li sam ovde na blogu hvalospevao i udivljavao se Izabel Iper, ali ako nisam, moram ovde reći da je to redak primer glumice kojoj se divim i obožavam je na svim nivoima postojanja: dakle, i kao glumicu, i kao ženu, i kao čoveka. Šta ta žena radi, kako se nosi, aura kojom zrači, mikrogluma, najtananija mimika... 
...a tek ludačka hrabrost u izboru uloga, lišena sujete i kalkulisanja, hrabra da bude i ružna i gadna i mračna na način duboko uznemirujuć a ne samo pop-zabavan – hoću reći, svako voli da igra zlu kraljicu u nekoj fantaziji ili ženu-manijaka u nekom palp hororu, ali malo ko se tako smelo upušta u mračne ponore psihe i seksualnosti kao Izabel, iako odavno nije spring chicken – i zato je to sve za najozbiljniji respect i najdublji moj naklon!
            Moje prvo otkrovenje o tome KOLIKA se raskošna GLUMICA nalazi preda mnom bila je njena uloga u PROFESORKI KLAVIRA Mihajla Hanekea (njegov daleko najbolji film, bar za moj groš; i moram reći da ELLE umnogome podseća na njega; bila bi savršeni „nastavak“ tog filma u nekom double billu). 
A sada, lik koji igra u ELLE predstavlja njen povratak u taj isti full-blown, no holds barred silazak u WTF psihosexualni ponor jedne žene koja je istovremeno duboko, temeljno sjebana (dakle: žrtva) i, kao mehanizam preživljavanja, razvila je moduse ponašanja koji je, po mnogo čemu, čine zločinkom. A ako hoćete da vam neko igra na tankoj žici između ta dva stanja, onda vam stvarno treba vrhunska umetnica u tome. Ukratko, niko drugi do Izabel Iper. Ovo je njen šou: ona nosi ovaj film – i još kako ga nosi!
            Scenario je potpuna genijalnost – zasnovan je na romanu koji sam skinuo s neta još pre pola godine, ali (refren!) nikako ne nalazim vremena za njega! Sad, nakon pogledanog filma, moraću da to vreme nekako rodim. Neću da spojlujem ništa više od polazne osnove: maskirani napadač upadne u stan IzabELLE (tj. kako se u filmu zove – Mišelle) i siluje je. 
Ona ne zove policiju potom, jer ima dobrog razloga da se kloni i pandura i novinara (razlog je predivan, ali to otkrijte sami); umesto toga, način na koji se nosi s tom činjenicom, i sa sobom samom nakon toga, i sa nekim drugim direktno ili indirektno povezanim izazovima u svom životu – porodičnom, poslovnom, sexualnom… e, u tim nepredvidivim, ludim, mračnim, crnozabavnim, smešnogorkim obrtima koji zatim uslede leži draž ovog filma.  
A ako vam treba neko ko ume da bude crn dok je veseo, i pametan dok se zajebava, i duhovit dok je smrtno ozbiljan i provokativan na zreo a ne klinački način (mada ume da bude i infantilan, ali ne na američki plitki nego na onaj Euro-šmekerski način koji nikad nije bez Đavla) – Hell, Verhoeven is your Man! 
Ni on odavno nije spring chicken, ali čiča je ostao vitalan i u glavi i kao reditelj i može bez problema da levom rukom lupa čvrge 99% današnjih mlađih reditelja. I on, naravno, balansira između svih tih tonaliteta, od drame do trilera, od sexa do nasilja i krvoliptanja, od satire do satare, od LOL komendije do retko dirljivih momenata, ali najčešće u svakom trenutku ekvilibrira sa najmanje dve emocije istovremeno i čitav film je u tim vibriranjima najneverovatnije uklopljenih nijansi, od drečavih do klot-crnih!
U suštini, ovo je film o sjebanim porodicama, odnosno zatuljenim porodičnim odnosima, gde se zlo jedne generacije reflektuje na narednu, i poprima nove oblike, i mutira, i razvija-metastazira na nove načine, i širi se dalje… Apsolutno svi likovi u ovom filmu (a ima ih poprilično, barem jedno tuce važnih) su u sjebanim porodicama/vezama/brakovima, i većina njih su i žrtve i „zločinci” tj. i trpioci i vinovnici problema i nesporazuma i promašaja…
Ali je takođe ovo i film o seksu, o tome šta sve on može da bude, i da znači i da čini, direktno ili indirektno, na koji način upravlja ljudskim psihama, sudbinama, odlukama, koliko je sveprisutan, implicitan u maltene svakom odnosu, nebitno da li je ovaj  (odnos) heteroseksualni, romantični, potencijalno sex-related ili nema s tim nikakve vidljive veze (prijateljstvo, susedstvo, poslovna saradnja itd).
Uz to je ELLE i film o nošenju sa bolom, sa žigom implantiranim i sa naknadno stečenim; i o slomu tradicionalne religije – ali, ipak, sa varnicom šanse da ipak čak i to prevaziđeno sujeverje može, nekome, da bude validan mehanizam za nošenje sa crnilom; a povrh svega je o tome koliko je nezahvalno (i čak glupo) žuriti sa bilo kakvim sudovima o drugima, lepiti etikete ove ili one: „žrtva” – „zlikovac“, „seksi“ – „odbojno“, „normalno“ – „nenormalno“, „moralno“ – „nemoralno“, „kriv“ – „nevin“, itd. i koliko je u pravu bio Kafka kad je govorio da pred svakim čovekom treba stajati zamišljen, sa poštovanjem, kao pred ulazom u Pakao...
Način na koji Verhoven tretira temu silovanja može biti problematičan površnima – kao što već i jeste bio pojedinim (pretežno američkim) kritičarima – ali feminista u meni nema apsolutno nikakvu zamerku na uistinu provokativan, ali više nego ukusan, promišljen i odgovoran Verhovenov tretman jednog od poslednjih tabua na filmu danas. 
Slepilo slepcima, ali meni je, recimo, savršeno jasno da je ovaj film itekako moćan, pa u izvesnom smislu i feministički, baš zato što žena u njemu NE doživljava female empowerment na neki od dva dominantna načina na koje se to na filmu obično prikazuje: ili kao ŽRTVA (plačljiva, tugaljiva, slomljena...) ili kao OSVETNICA (žena-zmaj koja hvata hladno i vruće oružje i krvavo se sveti silovateljima).
ELLE izbegava ove klišee; ona je svakako ceo svoj život uredila tako da nikad više neće biti ničija ŽRTVA, to prosto nije deo njenog identiteta i načina razmišljanja/ponašanja, ali svakako ona ne postaje ni vulgarna desničarska heroina sa asortimanom oruđa i oružja za sadističko tranžiranje – iako film sadrži i kraće poigravanje s njenim praktikovanje streljaštva, pa je u jednom divnom kadru vidimo i kako kupuje ozbiljno zajebanu sekiricu za uz uzglavlje, zlu ne trebalo!
Mislim da sam više puta na blogu kazao da je, za moj groš, pravo umetničko delo ono koje te navodi na misli, ali ti ne govori šta da misliš – dakle, misao-podsticajno a ne misao-ubilačko. Ako nešto mrzim, to su „Poni ekspres“ filmovi – oni, sa jasno sročenom „porukom“. Ako nešto volim – to su filmovi koji me izazivaju, zbunjuju, provociraju, inspirišu, začuđuju, koji mi izazivaju višestruke i suprotstavljene reakcije, o kojima ne znam šta da mislim (barem isprva, dok ne sednem da sročim rivju...).
U tom smislu, niko ne bi trebalo od ovoga da očekuje banalni „Rape is bad, m'kay?“ filmić „inspirisan“ dnevnim novinama i napisan za vladine i NGO fondove. Ovo je ozbiljno umetničko delo koje ne trivijalizuje svoju temu time što bi je uguralo u jasne dihotomije i predvidive obrasce nego poštovanje prema temi iskazuje upravo time što je usložnjava i stavlja u širi kontekst (rekoh već gore, ovo nije film o silovanju – silovanje je samo lakmus papir i okidač za nešto mnogo šire i dublje), što je problematizuje, izmešta iz okvira svakodnevice (time što za junakinju uzima vrlo specifičnu, idiosinkratičnu, unikatnu ličnost, a ne neku prosečnu buržujsku everywoman), fikcionalizuje i preteruje kako bi se primakao višoj istini od reporterske...
Uz sve ostale gorenabrojane i nagoveštene kvalitete, ELLE je takođe redak noviji film koji je totalno nepredvidiv: delom zbog zaista fenomenalne i unikatne glavne junakinje a delom i zbog ostalih likova i njihovih odnosa koji su takođe vrlo fluidni i neuhvatljivi – a rezultat toga jeste da dva sata i deset minuta trajanja (!) prođu očas posla, neosetno, u čistom uživanju, a ne kao u WHAILINGu npr; dakle - bez gledanja na sat, bez proricanja razvoja situacije, bez coktanja nad glupim odlukama i ponašanjem glavnih junaka, bez vrtenja glavom nad njanjavim krajem...
Takođe, u eri sikvela i prikvela i reimaginacija i sličnih sranja, mogu vam priznati da je ELLE zaista film kojem bih veoma rado gledao i nastavak, a naročito i ponajviše prikvel koji bi opisivao detinjstvo glavne junakinje i njen odnos sa ćaletom... To se, naravno, neće desiti, jer živimo u najgorem od svih svetova gde ćemo, umesto toga, dobiti i Čikovo detinjstvo i Vulvarinovu mladost i Supermenove tinejdž godine i dvestotu varijaciju na X-MEN AVENDŽER POKEMON IKS-OKS PODMORNICA TETRIS THE MOVIE, ali ne i priču o tome kako je ona (elle!) posta(ja)la to što jeste...
Jbg. barem je lepo maštati o tome. A ko zna, možda u knjizi ima malo više detalja... Bacam se u nju čim mi to okolnosti dopuste (za oko mesec dana)...

PS: Dobro, i zašto onda ocena nije veća? Zato što 5 (*****) znači antologijsko, vanvremensko delo od prvorazrednog značaja, gejm-čejndžer, itsl. ELLE to ipak nije (mada nije mnogo daleko od toga). Režija i fotografija su mogli biti i malo inventivniji i živahniji – ne, daleko od toga da su loši, ima ovde vrlo luckasto-vickastih vizuelnih igrarija i prelaza/kontrasta i raznih nekih čuda i muda, i to je sve više nego korektno i kako treba; ali ipak, fali malo više one čarobne prašine, onog je ne suis quoi što izdvaja remek-dela od „samo“ odličnih filmova.

Odnosno, kvaliteti ovog filma su toliko duboko ukorenjeni u odličnom scenariju i u Izabel Iper da je ovo sve mogao da režira i neko drugi u Evropi a da se ne izgubi mnogo. Jeste, ima tu poprilično verhovenovskog wicked šmeka za one koji vole ovog divnog reditelja, ali pitanje je: koliko mnogo je – dovoljno? Meni je falilo još malo više toga (plus kreativnija vizuelnost) za peticu. 

9 коментара:

  1. pa naravno da ima "negde" - moj francuski nije toliko dobar da bih OVAKAV film gledo bez titla. govorim o engleskom titlu, kojeg ima na najboljem mestu za title uopšte: http://www.opensubtitles.org/en/search/sublanguageid-eng/idmovie-452356. srpski niti sam tražio niti me zanima.

    ОдговориИзбриши
  2. Izvrstan film. Složen kao i glavna junakinja, a pritom vrlo pitak.

    ОдговориИзбриши
  3. Razmišljam tako šta bih mogao reći u vezi pogledanog filma i pre nego što pročitam tvoj osvrt i prva asocijacija na viđeno mi je bila - "jedna je profesorka klavira", pritom nemajući pojma do sada, da je ovo u stvari lično "ona"! Nije mi posao da pratim rad glumaca, režisera i ostalog jer ima ljudi koji su "plaćeni" za to da nam serviraju na tacnu, tako da sam ostao malo zatečen. Briljatna glumica svakako, ali film mi je sinoć delovao "onako"... Očekivao sam neku boles', isreno. U suštini nije loš, ali nije mi nešto što bih pogledao ponovo. Prvo zbog činjenice da je bezobrazno sličan sa Profesorkom, tako da nije bilo nekog rada kod mene nakon što se film počeo odmotavati, ali priznajem, jesam se meškoljio prema ženi kod nekih scena gde me je sa "aj makse" vraćala na rezervni položaj. Scena silovanja na početku toliko plastična i nedočarana, kako po izvođenju tako i po Mišelinom ponašanju i izgledu. Ako onako izgleda žena posle takve vrste uzbuđenja i adrenalina, straha i šta ti ja znam čega, onda dobro, ali daj šminke malo čoveče. Gde je crvenilo u obrazima? Neko će reći, pa znači da joj se možda dopalo (što i jeste) međutim, činjenica je da ona nije znala za svoju skrivenu fantaziju, jer nije joj ovo bio peti,nego prvi silovatelj. Film naravno polako zaokuplja pažnju ali sam primetio brdo nepotrebnih ljudi i događaja. Možda je kao što kažeš, reditelj hteo da nam dočara sliku svih tih sjebanih porodica i ličnosti oko sjebane Mišel, ali za pola njih ne vidim neku povezanost sa poentom priče. Nesklad između njenog sina i tek porođene snajke nije morao da se gradi na tome što joj ga zalilao neki crnja iz Meka, a on slepac to i dalje ne primećuje. Moglo je to na brdo drugih načina. Priča o njenom ocu, prošlosti i uopšte ideja takvog događaja... mislim da bi bolje legla neka incest, nego serial killer varijanta. Suma sumarum, ipak je ovo dobar film kad se čovek malo bolje zamisli u šta je dreždio dva sata i kad se sam gledalac stavi u položaj glavnog ili nekog drugog lika iz filma. Realna ocena sa tvoje strane.

    ОдговориИзбриши
  4. Овај филм бих упоредио са филмом "Мајстори, мајстори" Горана Марковића. Овде се све врти око главне јунакиње и њене породице и пријатеља, док је тамо у питању школски колектив. Овде се ликови сучељавају на Божићној забави а тамо на "збору радних људи". Међутим, у оба филма швалерације и сличне сексуалне работе испод жита стварају поремећене односе између ликова. Наравно, "Она" има дубљи смисао, али ово је сличност са Марковићевим филмом.

    ОдговориИзбриши
  5. What a bunch of sado-masochistic nonsense. Totally incredible plot (starting with the over-the-top background of a monster-father) and unconvincing, psychologically ungrounded characterization - one of the main faults of so many French movies despite the fact that the director is Dutch. I've always had the impression that French cineastes on the whole and those influenced by them give the plot, their socio-political ideas, and their notions of "artisme" preference over well-developed characters, verisimilitude and psychological credibility be damned.

    ОдговориИзбриши
  6. kako bi rankirao verhovenove filmove? gledao sam ovaj, robocop, starship troopers i basic instinct, planiram the 4th man i black book, al ne znam dal da se bakcem sa kratim filmovima i onim popljuvanim (tipa hollow man)

    ОдговориИзбриши
  7. ne znam na koje kratke misliš? imaš na blogu moju kritiku h. mana pa vidi. sve je njegovo dobro i pažnje vredno, mada mene slabije u g-tačku gađaju rani holandski filmovi. prava V-faza za mene kreće od 4th mana pre preko flesh+blood (to obavezno overi!) nadalje.

    ОдговориИзбриши