недеља, 24. октобар 2010.

GRADAC: VILIJAM BAROUZ – u prodaji!


 u okviru akcije 'ghoul's geniuses' već sam na ovom blogu najavio da sam priredio specijalni broj časopisa GRADAC posvećen vilijamu barouzu, jednom od najznačajnijih svetskih pisaca 20. veka, koji će tek u 21. da bude potpuno shvaćen. moje kratko obrazloženje o tome zašto treba izučavati ovog čoveka nalazi se OVDE – mislim da je sve jasno i ko zna, znaće a ko ne zna, naravno: NEZNAĆE!
            GRADAC se prodaje u svim preostalim normalnim knjižarama u užem centru Bg-a (BEOPOLIS,  A. BELIĆ, INICIJAL i STUBOVI KULTURE), poitajte da ga nađete dok nije rasprodat a ako imate ikakve sumnje u kvalitet textova koje sam odabrao (i mestimično preveo) – evo ga i

SADRŽAJ:

01. VILIJAM BAROUZ – TOTALNI OTPADNIK
02. VILIJAM BAROUZ: HRONOLOGIJA
03. ZAZIVANJE - Viliјam Barouz
04. POSLEDNJI PROPLAMSAJ SUMRAKA - Viliјam Barouz (sa Kelsom Elvinsom)
05. VETAR UMRE VI UMRETE MI UMREMO - Viliјam Barouz
06. DŽANKI: PROLOG - Viliјam Barouz
07. ZOVEM SE BAROUZ - Viliјam Barouz
08. IZ LIJEVIH DNEVNIKA - Viliјam Barouz
09. GRANICE KONTROLE - Viliјam Barouz
10. MAJANSKA VRAGOLIJA - Viliјam Barouz
11. ODAVDE DO VEČNOSTI - Viliјam Barouz
12. ODLAZAK DREVNOG LIKA - Viliјam Barouz
13. POČETAK JE ISTOVREMENO I KRAJ - Viliјam Barouz
14. 6. JUN 1985. - Viliјam Barouz
15. POSLEDNJE REČI - Viliјam Barouz
16. SAVET MUDROM MOMKU - Viliјam Barouz
17. KIM - Viliјam Barouz
18. GINZBERGOVSKE BELEŠKE - Viliјam Barouz
19. SEĆANJE NA KERUAKA - Viliјam Barouz
20. YAGÉ PISMA - Viliјam Barouz
21. ŽENE – BIOLOŠKA GREŠKA?  - Viliјam Barouz
22. O ŽENAMA I SEKSUALNOSTI - Viliјam Barouz
23. PISMA VILIJAMA BAROUZA
24. KAT-AP INTERVJUI - Viliјam Barouz
25. VEČE SA ALENOM GINZBERGOM, NJUJORK, 1980.
26. VEČE SA NIKOLASOM REGOM, LUOM RIDOM, BOKRIS-VAJLIJEM I DŽERARDOM MALANGOM: NJUJORK, 1978.
27. POSLEDNJE REČI - Viliјam Barouz
***
28. „PROBUŠITI VELIKU LAŽ“: POSTIGNUĆE VILIJAMA BAROUZA - EN DAGLAS
29. BELEŠKE O BAROUZU - Maršal Makluan
30. MITOTVORAC DVADESETOG VEKA - DŽ. G. Balard
31. MAŠINA ZA ODUZIMANJE: DELO VILIJAMA BAROUZA - Ihab Hasan
32. BEKSTVO DUŠE IZ TELA - Džeјmi Rasel
33. KAT-AP ZAVRŠNICA: POVRATAK NARACIJI - Oliver K. DŽ. Haris
34. KRONENBERGOV GOLI RUČAK - Deјvid Kronenberg
35. “SVE ŠPIJE DEZERTIRAJU A SVI SE UDARAČI KONTRE PRODAJU”: NEGATIVNA DIJALEKTIKA GOLOG RUČKA- Timoti S. Marfi
36. NEVIDLJIVI ČOVEK - Robin Lidenberg

pored mene, barouzove i textove o barouzu u ovom broju preveli su još i: nikola todorović, aleksa golijanin i vladan petković.

субота, 23. октобар 2010.

Le Donk & Scor-zay-zee (2009)

Le Donk & Scor-zay-zee (2009) Shane Meadows 3.5/5

by SHOZO


Ono što je Kang-ho Song za Joon-ho Bonga; ono što predstavlja Mads Mikkelsen za Nicolas Winding Refna, to je – u britanskoj paralelnoj kinematografskoj sadašnjici – Paddy Considine za Shane Meadowsa: čovek za velike stvari i značajne uloge.

Iako Le Donk and Scor-zay-zee u dramaturškom pogledu ne predstavlja originalan i jedinstven

koncept, postoji par činioca koji ga izdvajaju iz gomile.

Ovo je već drugi u nizu Meadowsovih filmova koji ima ekonomičan tajming, i subjektivno-minimalistički koncept. Snimiti kvalitetnu filmsku naraciju za pet dana je ambiciozan, ali u isto vreme i suicidan potez, vredan samo najvećih rediteljskih fanatika. Sami autori (a tu ubrajam i Considinea), se nadaju da će ovim projektom povući i ostale režisere širom sveta da slede njihov potez, i stvore još nekoliko klonova ideje o petodnevnom filmu.

Meadows u Le donku… poseže za fejk dokumentarnim stilom pripovedanja, gde on u biti glumi samog sebe, a Considine imaginarnog luzera velikog ega i sirovog intelekta. Grendedi ovakvih filmova This is Spinal Tap, i njegov autor Rob Reiner su se već poigravali sa glupošću netalentovanih, a prilično upornih individua, koji kroz život guraju nemajući baš najjasniju predstavu o svojoj ulozi u modernom kapitalističkom sistemu vrednosti.

Kao i Reiner, tako i sam Meadows, uspeva da pogodi srž dramaturške ironije, oslikavajući na prilično komičan način dualizam dveju potpuno različitih persona: na prvom mestu je mlad, talentovan i povučen klinac (koji neodoljivo podseća na Michael Moora od pre 25 godina), dok na drugoj strani, njemu kao protivtežu imamo već matorog, potrošenog, ekstrovertnog i lajavog hipija.

Paddy Considine je istinska zvezda filma, jer, iskreno, svaki kadar, svaka scene bez njega je istvari dramski intermeco u kome očekujemo njegovu ponovnu pojavu. Njegova transformacija u odnosu na prethodne uloge je doslovno teško prepoznatljiva, i s obzirom na sam koncept i uslove dramski je paralelna David Tewlisovoj bravuri iz filma Naked.

Lik repera Scor-zey-zeea je svakako otvorena aluzija i omaž slavnom kolegi, s tom razlikom što je Meadows bukvalno preuzao umetničko-scensko ime hip-hopera iz Notingema.

Tragikomičnost Le Donkove realnosti se često sudara sa Meadowsovom proleptičnošću da na patetičan, ali moralno ispravan način sugeriše naredne postupke, tako da on uspeva da ga nagovori da iskulira momka njegove bivše žene, i bude na raspolaganju posle porođaja svog deteta. Naravno, iz ovoga proizilazi da sam junak u prošlosti nije bio okružen jakim individuama, već je kroz život gurao bez jasno određenog cilja. Šira i opširnija psihološka seciranja u okviru zadatog materijala su ostavljana samom gledaocu na slobodno tumačenje.

Sučeljavanje sa istinom u poslednjoj trećini filma nekako nalikuje hepiendovskom etiketiranju vizije sveta Meadowsa, već dobrano potrošenom konceptu u nekoliko njegovih prosečnih naslova, koji su imali otvorenu tendenciju da postanu kultna ostvarenja. Ipak, oseća se nekako Meadowsovo hronično nesnalaženje u žanru komedije, gde njegov ambivalentni karakter ne dolazi do punog izražaja. Međutim, dramski patosi u Le Donku… su daleko inventivniji, inteligentniji i moćniji nego u Once Upon a Time in the Midlands ili A Room for Romeo Brass. Dijalozi su daleko smisleniji i zabavniji, šarm glavnog junaka ostaje nedodirljiv i pored introspektivnog poraza i emotivnog sučeljavanja.

Ipak, kao zaključak, na kraju, nameće se činjenica da i ovaj naslov, kao i prethodni Somers Town, predstavlja izvestan pad u odnosu na socijalno i politički značaj film kao što je bio This Is England. Na sreću Meadows se u 2010. godini latio režije istoimene serije, te sa nestrpljenjem očekujemo rezultate njegovog prvog ozbiljnijeg TV serijala.

четвртак, 21. октобар 2010.

NAŽIVO ponovo u prodaji!


u okviru akcije 'izdajem sebe jer to je moj križ', iz štampe sam upravo preuzeo 2. izdanje mog Prvenca!

(o)kultni, davno rasprodati i zadugo nenabavljivi, na Limundu presoljeni roman NAŽIVO ponovo je u prodaji po razumnoj ceni i u novom aranžmanu!


ŠTA JE TO?

roman koji je začeo hardcore horror u srpskoj književnosti i na filmu.
roman koji je prvi otkrio potencijale snuffa za umetničku obradu i žanrifikaciju horora naše recentne istorije.
roman koji je inspirisao ŽIVOT I SMRT PORNO BANDE i SRPSKI FILM.

ako volite žestok horor
ako volite bolesne horore i shockumentarce
ako volite Lavkrafta
ako vas zanimaju okultizam, satanizam, tajna društva, teorije zavere...
ovo je roman za vas!

NAŽIVO

Kosovo 1994: u divljini "Kolevke srpstva" – nešto je prizvano...
Niš 1995: neko se odazvao.
jedan autsajder dolazi do video zapisa rituala; posmatranje snimka naglavce će preokrenuti mladićev život i percepciju ionako stravične stvarnosti koja ga okružuje...


KAKO TO IZGLEDA?

- izdavač: GHOUL PRESS
- tiraž: 300
- br. strana: 260
- 80g beli papir
- format: 20 x 12,5 (identičan I izdanju)
- broširan povez, mat plastifikacija, sa klapnama
- autor prednje i zadnje korice: nikola vitković


ŠTA IMA UNUTRA?

PROLOG: dugačka senka pada ..... 5
I – žetelac bola ..... 7
II – orgazmatron ..... 33
III – uništitelj snova ..... 61
IV – blagosloveni su bolesni ..... 91
V – sažeži me ..... 109
VI – stigmata ..... 127
VII – stvar vizije ..... 149
VIII – u svakom slučaju, ljudi umiru ..... 169
IX – zuriti kroz oči mrtvaca ..... 203
EPILOG: prvih pet minuta posle smrti ..... 233

***

POGOVOR AUTORA ..... 235
RECENZIJA (Goran Skrobonja) ..... 249
BIOGRAFIJA ..... 251
SADRŽAJ ..... 255


ŠTA KAŽU DRUGI?

odlomci iz kritika, kao i jedna cela celcata, plus fotografije fanova romana - OVDE.


POŠTO I KAKO I GDE?

cena knjige je 450 din. naživo,
odnosno 500 din sa uračunatim pakovanjem i ptt slanjem unutar Srbije.
za 2 i više naručenih knjiga ne plaćate poštarinu (dakle: za 2 primerka poslati 900 din, za 3 = 1350, itd.)

plaćanje: ISKLJUČIVO i jedino putem obične žute poštanske uputnice.
zainteresovani neka se jave na mejl dogstar666 –at- yahoo.com da bi dobili adresu na koju treba uplatiti iznos (da je ne kačim baš ovde javno, iako svaki psiho koji drži do sebe može, verovatno, relativno lako da do nje dođe).

cena za bliže inostranstvo (Crna Gora, Makedonija, Bosna, Hrvatska, Slovenija) je 10 E sa uračunatim troškovima slanja za 1 primerak.
plaćanje: preko BOOKDEPOSITORY
zainteresovani neka se jave na mejl dogstar666 –at- yahoo.com radi dogovora.
cena za veći broj primeraka se uvećava za po 5 E (dakle: 2 primerka = 15E, 3 primerka = 20E itd.)

za kupce iz Beograda:
knjiga je dostupna u Bg knjižarama BEOPOLIS i drugima s kojiam sarađuje distributer KRUG.
cena u njima je malo veća od moje (marža + pdv na nju), ali ne drastično, nadam se.
naravno, ko ne želi u knjižarama – ja sam tu.


KOLIKO SE OVO RAZLIKUJE U ODNOSU NA 1. IZDANJE?

osim nove korice i drugačijeg unutrašnjeg dizajna, evo šta sam na tu temu već kazao u pogovoru romanu:

Drugo izdanje Naživog je nešto izmenjeno u odnosu na prvo.
Najveća izmena je na početku. Prethodna verzija je imala namerno prenadrkan i razbrbljano refleksivan početak čija je namera, pored ostalog, bila da rastera čitaoce koji romane čitaju zbog zapleta, akcije i sličnog. I to je bilo okej, tada. Ipak, odlučio sam da sada tu deonicu izbacim. Previše tu ima objašnjavanja stvari koje se mogu, u redovima i između njih, videti kasnije tokom romana, a par detalja koji su mi dragi (npr. regrutacija) morali su da otpadnu u ovoj verziji. Mislim da je u ovoj varijanti roman kompaktniji, filmičniji, brže počinje.
Što se tiče ostatka teksta, izmene su uglavnom sitna poliranja i glačanja jezika i stila, preformulacije, skraćivanja, izbacivanja nekih nepotrebnih aluzija na Imena i Naslove. U delu u kome Maks pokazuje svoju kolekciju Dejanu ubacio sam neke nove filmove, tj. zamenio stare nekim još opskurnijim i luđim. Ali, to je otprilike sve. Što se tiče glavnih dešavanja, sve je isto. Kraj je potpuno isti, u smislu toga šta se zbiva. Ako već imate prvo izdanje, drugo vam nije neophodno, barem ne u smislu da se tu sad dešava nešto drugo, ili da je znatno drugačije opisano nego u verziji koju znate.
Trudio sam se da uvažim poneke zamerke i sugestije čitalaca 1. izdanja, koliko je to bilo moguće i koliko sam ja za to bio u stanju (ne mnogo). Ipak, u krajnjem saldu, mislio sam da ne bi bilo u redu da sada pišem novi, drugi roman pod starim naslovom, tj. da drastično menjam odnose između likova, njihove istorije ili detalje zapleta. Sa svim svojim vrlinama i manama, ovo drugo izdanje Naživog ipak pokušava da sačuva originalnu viziju i sliku svog tvorca, bez suvišnog ulepšavanja.


O ČEMU SE RADI U POGOVORU AUTORA?

u pogovoru odgovaram na neka od najčešćih pitanja koja su mi čitaoci 1. izdanja upućivali tokom svih ovih godina, i tiču se sledećih stvari:
GENEZA
PRIŠTINA
AUTOBIOGRAFIJA
OKULTIZAM
NASLOV
OVA VERZIJA

***

ŠTA JOŠ REĆI?
OTVORITE SVOJE NOVČANIKE I PODRŽITE GHOUL PRESS KAKO KVARENJE OMLADINE NE BI STALO NA OVOM JEDNOM NASLOVU!

среда, 20. октобар 2010.

NAŽIVO INTERVJU (2)

u prvom delu razgovora sa dejanom ognjanovićem pokrili smo pitanja vezana za sranje u našem izdavaštvu i na književnoj sceni (da to tako nazovemo) i o razlozima koji su ga naveli da svoj kultni roman ponovo objavi, ovoga puta u sopstvenom aranžmanu, bez nominalne 'podrške' neke veće izdavačke kuće.
sad je, najzad, došao red da popričamo i o samom romanu NAŽIVO.


COG: malo ste mi otežali posao, jer vidim da ste na mnoga pitanja koja sam hteo da postavim već odgovorili u svom pogovoru drugom izdanju. na primer: kako je roman nastao, koliko je autobiografski, kakva iskustva imate iz prištine (koja krupno figurira u romanu), pa pitanja oko okultnog aspekta itd.
zašto ste to uradili?

DO: razlog je, valjda, prilično očigledan. godinama unazad dobijam feedback od svojih čitalaca, i bilo da su mi poznanici, prijatelji ili potpuni stranci, mnogi od njih su mi postavljali određena pitanja vezana za opisana zbivanja, pa sam pomislio da bih sebe mogao da poštedim novih pitanja na te teme tako što bih ukratko odgovorio na njih onoliko koliko mislim da je celishodno. znači, razlog je pragmatičan: da sebe poštedim toga da novim čitaocima pojedinačno i ponaosob objašnjavam ili rasvetljavam određene dubioze.
da se razumemo: to nisu stvari bez kojih se roman ne može razumeti, naprotiv! znači, nije to uputstvo za upotrebu, taman posla. ovo su više neke kao fusnote, dopune, kao extra materijali na DVD-u vašeg omiljenog filma, koji savršeno možete odgledati i skontati i bez njih, ali koji će vam možda nešto malo dodati (ili oduzeti) u njegovoj percepciji.

COG: čini mi se da se NAŽIVO može nazvati, bez preterivanja, kultnim romanom. slažete li se, i šta mislite, zašto je to tako?

DO: hm, ne znam, rekao bih da može. svakako je postigao veću popularnost nego što sam to očekivao dok sam ga pisao. zapravo, ja sam ga pisao čak sa namerom da bude anti-popularan, u smislu, da ni likove niti zaplet nisam želeo da prilagođavam pretpostavljenim željama i moćima poimanja jednog prosečnog čitaoca: zbog toga je moj glavni junak nešto antipatičniji i excentričniji nego što inače biva u domaćim žanrovskim romanima – mene nervira kad vidim junaka koji je nekakav everyman, i koji čitaocu sa stranica knjige namiguje i muva ga laktom u rebra time koliko je običan, i normalan, i prosečan, i koliko razmišlja isto kao on, i voli iste stvari koje i prosečan čitalac, komentariše politiku, žene i sport kao i svaki pretpostavljeni 'normalan' srbin... fuck that!
ovaj moj dejan je čak svesno građen NASUPROT tom uskom i površnom konceptu 'normalnosti' – po cenu da mnoge čitaoce odbije. to se, uglavnom, nije desilo, i barem u tim ograničenim razmerama 'kulta' od 300-ak duša, on je postao –uf!- prihvaćen! sad, ne znam baš kakva bi reakcija bila u nekom paralelnom univerzumu u kome bi moj roman završio na trafikama, benzinskim pumpama, mega-marketima, i kako bi konzumenti koji se tamo snabdevaju 'literaturom' reagovali na njega i njegov excentrični svet.
niko ko ima imalo pameti u glavi ne bi očekivao 'široku publiku' za jedno ovakvo zlodelo; svestan sam da to nije nimalo reader friendly, jer da jeste to bi kastriralo sve eventualne kvalitete koje ovako ima. kad sam pisao uopšte nisam imao na umu ni širu publiku, niti nekog konkretnog pojedinca (sem sebe). ja sam se, npr. energično borio sa podsvesnim pokušajima ubacivanja humora koji inače prirodno proizilaze iz mog temperamenta i nazora, jer ovaj konkretni roman mora da ima tu auru hladno-intelektualno mračno melanholično nihilističkog nadrealno bezosećajnog i morbidno perverznog.
svesno sam išao na ovakav lik, koji je u stilu balardovih 'intelektualnih mačo mena' i kronenebergovih likova, sa dozom selinovskih mizantropa = a ideju da glavni lik treba da bude kolko-tolko simpatičan tip da bi se neko s njim poistovećivao, i da on treba da kanališe misli i emocije publike smatram prevaziđenim i uvredljivim izvan okvira petparačkog piskaranja.

COG: kad pomenuste NASUPROT, mene su neki delovi romana – naročito sve ono vezano za Zbirku, ali i brojne aluzije na knjige i filmove, pa i sama koncepcija glavnog junaka – asocirali na dezesanta, protagonistu uismansovog romana A REBOURS (NASUPROT). da li ste ga svesno gradili prema tom uzoru?

DO: zapravo, jesam! svaka vam čast, vi ste prvi od svih mojih čitalaca koji je primetio tu paralelu!

COG: o, hvala vam. to ste rekli samo zato što je to istina...

DO: jeste, moja prvobitna namera bila je da roman bude još približniji formi i strukturi NASUPROT, ne doslovno, što bi ga dovelo na ivicu eseja, ali svakako sam nameravao da se između tih korica barem pomenu ako ne i konkretnije omažiraju neki od mojih omiljenih pisaca i reditelja, da zapravo i sam roman bude neka vrsta Zbirke u malom, best-of kolekcija intelektualno-estetskih perverzija, mrakova i ludila.
to sam na kraju, donekle, i ostvario, ali ne toliko doslovno ili direktno – jer priča je ipak stvari vukla u drugom smeru, a u 2. izdanju sam text još malo očistio od nekih aluzija i referenci na muziku, filmove i knjige koji mi se nisu činili stvarno neophodni, mada, ostalo je toga još poprilično. i to uprkos i 'nasuprot' mnogima koji su u tome, po automatizmu, videli samo i jedino uobičajenu boljku pisaca-početnika da u svoj prvi roman natrpaju reference na sve što su čitali, gledali, slušali. takvim komentatorima promaklo je da, u mom slučaju, te deonice imaju višestruku funkciju, a pre svega služe karakterizaciji gl. lika ali i plastičnijem definisanju njegovog unutrašnjeg, pa i spoljašnjeg sveta.


COG: moglo bi vam se zameriti, a mislim da sam na nekom forumu i video zamerke u tom smislu, da se u romanu previše priča i objašnjava, a malo radi.

DO: he he, to je jedna od onih 'mudrijaških' zamerki po difoltu. da, to je zapažanje tačno, ali šta onda? fora je u tome da je, u ovom konkretnom slučaju, to suština i srž esencije i kvintesencije onoga o čemu je roman!
centralna tema mog romana – valjda dovoljno explicitno nagoveštena već samim naslovom?! – jeste  dihotomija POSREDOVANI UŽAS (preko medija) vs. DIREKTNI UŽAS NAŽIVO.
drugim rečima, naslov je namerno, svesno i promišljeno ironičan: jer roman govori o jednom tragaocu koji do nekih krajnjih pitanja pokušava da dođe indirektnim, posredovanim putevima - preko novina, preko knjiga, preko ekrana... preko tuđih priča. samo da bi na kraju shvatio da to ipak funkcioniše kako valja samo kad je – naživo!
sad, konkretno gledano, nisam srećan time što nisam bio pametan kako da  izbegnem onaj objašnjavajući mono-dijalog Martina i Dejana na kraju, a da očuvam ekonomiju izraza i momentum do tada postignut i da ne rasplinem stvari na kraju. vrlo kratko sam se nosio mišlju da Dejan ne radi ritual inicijacije odmah narednog dana po povratku u Prištinu, već da prvo malo odmara/priprema se/čita neke textove, koje bih ja vrlo lako i rado sočinio i citirao... ali sam odmah shvatio da bi to bilo kontraproduktivno po dotadašnji ritam, pa sam stvari i na nivou zapleta i verodostojnosti i svega malo zbrzao-sabio u toj kulminaciji. recimo, namerno je ovaj drugi, završni ritual i kraći od onog prvog. nema ni potrebe da bude detaljniji, detalje smo već videli prvi put – u ovom slučaju značajnije su RAZLIKE u odnosu na prvu izvedbu...

COG: osim uismansa, koji su još pisci uticali na vaš roman?

DO: mislim da nema direktnih uticaja u smislu zapleta ili stila (if any), a ako neki uticaji postoje, oni se pre svega tiču etitjuda – dakle, to su autori koji su i inače uticali na moje nazore (odnosno, koji su lepše i dublje artikulisali neke stvari koje su već bile u meni).
lavkraft je neizbežan. jedno vreme sam razmatrao ideju da roman i doslovno njemu posvetim, ali sam na kraju zaključio da je to suvišno, redundantno, pleonazmično. ko ima oči, videće njegovu senku i bez mog pokazivanja prstom.
barouz i selin su takođe tu negde iza ugla.
u određenom smislu, moj ideal za ovaj roman je balardov CRASH. i u smislu upotrebe žanra (tj. balansa između žanra i mejnstrima), i expresionističkog stila, i priče iz perspektive 'nenormalnog' i ne-mnogo-simpatičnog gl. junaka čije misli i percepcija i perverzije BOJE svet u kome se kreće. ne kažem da sam prišao mnogo blizu svom idealu, ali eto, tome sam težio.

COG: neki su vam, pomalo, zamerali na stilu: kažu, ima mnogo prideva, nije dovoljno spartanski, hemingvejevski.

DO: to nije mnogo pogrešno zapažanje, ali moram reći da je ono zapravo posledica previše čitanja američkih žanrovskih pisaca i saveta američkim žanrovcima o tome kakvi textovi najbolje prolaze kod urednika časopisa i u izdavačkim kućama. jedan od osnovnih zahteva je ta navodna 'jednostavnost' izlaganja, ta 'he said / she said', 'he jumped / she exclaimed / he burst / she drove' linearnost i preglednost u kojoj se samo nižu akcija za akcijom, replika za replikom, i sve samo 'klizi'.
to je jedna opcija koja je okej, koju i sam volim da čitam, ponekad, ali koja uopšte nije niti treba da bude jedini mogući uzor nekome. a što se tiče sirotog hemingveja, na koga se često pozivaju u ovakvim anti-pridevskim raspravama: problem sa primenom njegovog stila na moj zaplet je sledeći. njegovi likovi nisu načitani i ekscentrični 'intelektualci' već vojnici, lovci, ribari, ljudi od akcije – i problemi sa kojima se oni susreću imaju malo veze sa temama i idejama mog romana. to su ljudi koji se izražavaju kroz akciju po prirodi stvari, koji nisu kontemplativni, odnosno koji svoje unutrašnje svetove ni sebi ni drugima ne izlažu, a sav 'mačizam' se sastoji u toj pozi nekoga ko je suviše cool da bi pobesneo, ili zaplakao, ili nekome direktno kazao šta misli ili oseća.
ukratko, njegov stil (koji izuzetno poštujem) savršen je ZA HEMINGVEJEVSKE JUNAKE I SITUACIJE, i idiotski je očekivati ga i tražiti kod, recimo, ficdžeralda ili foknera ili nabokova. ili mene. ovim ne kažem da sam ja još uvek potpuno uglačao svoj stil i doveo ga do krajnjeg oblika, ali siguran sam da ono što JA želim da kažem ne može da se kaže hemingvejevskim, ili npr. d.r. filipovićevskim vispreno-vickastim stilom. tema, ideja i likovi nameću stil, i nametati jedan te isti stil svakoj vrsti pisanji i svekolikoj prozi bezvezno je i ograničeno.
možete li da zamislite LOLITU napisanu hemingvejevski? ili ficdžeralda stivenkingovski? ili melvila čendlerovski?
to je isto kao kad bi neko reko da svi filmovi na svetu moraju da slede pravila holivudske dramaturgije jer je ona najčistija, najjasnija, najdirektnija, da je to najsavršeniji storiteling koji postoji i da su filmovi sa drugačijim ritmom, strukturom, etitjudom, tretmanom likova, prostora, vremena, dijaloga itd. – u startu promašeni i slabi jer se ne povinuju 'svetoj jednostavnosti' američkog filma, koji je vremenom podešen tako da ga i poslednji polupismeni radnik sa benzinske pumpe u texasu može shvatiti. poštujem ja jednostavnost, ali ima slučajeva kada se neki zapleti i teme i atmosfere ne mogu adekvatno preneti tim jezikom.

COG: mnogom je radniku sa benzinske pumpe takođe falio i neki ženski lik u NAŽIVOM. stvarno – gde su vam žene?

DO: zanimljivo je da mnogima fale žene u mom romanu. ja prosto ne vidim mesta za njih u ovoj priči: moj dejan (koji NIJE JA, mada mi niko ne veruje) ne bi bio to što jeste, tu gde jeste i takav kakav jeste kad bi, u ovoj fazi njegovog života, i u ovom stadijumu puta koji sam mu namenio i kojim mora da pođe da bi stigao tamo gde treba da stigne – za njega još bilo ljubavi, topline itsl. čak mi je i požuda – kroz eventualni lik neke jebulje koju povremeno posećuje – delovala out of place, u ovom zapletu i konstelaciji zbivanja.
ukratko, nisam osećao potrebu da silom ubacujem neku, npr. ex-devojku samo da bih ispoštovao tu holivudsku 'boy meets girl' / 'boy loses gitl' konvenciju.
s druge strane, bratstvo u koje upada je po svojoj srži anti-žensko.
istina, mogao sam goranu, njegovom poznaniku i poslodavcu, da dam devojku, ali čemu? ne vidim kako bi ona doprinela priči koju pričam sem, opet, da ispoštujem konvenciju. ja žene suviše poštujem da bih im davao sporedne uloge, kao u prosečnom srpskom filmu: da bude tu neka devojka, sekretarica, mama, sestra, šefica... mogao sam da ubacim neku u nekom trenutku, da ima ko da iznese tacne ili da nekom isprži jaja, ali ozbiljno – u ovoj priči nije bilo mesta za neki smislen, jak ženski lik koji ne bi bio dekorativan, kao što kod nas obično bivaju dekoracija i nečija sporedna zanimacija u prosečnom žanrovskom pisanju.


COG: koja vam je najdraža kritika koju ste do sada dobili?

DO: ha, kakva slučajnost – reći će neko da smo se dogovorili šta da me pitaš – ali, slučajno ili ne, najdražu kritiku uputila mi je upravo jedna žena, i koleginica po peru, lidija beatović. ne znam da li su njoj falili ženski likovi u NAŽIVOM, ne pamtim da mi je to spočitavala, ali izdvojiću jedan deo iz njene tirade koji mi naročito imponuje, pored ostalog zato što i sam poštujem njeno pisanje i stavove. ona je rekla:
"IN VIVO za mene nije roman o pederastiji niti o satanizmu niti o kanceroznom stanju Srbije devedesetih niti o mizantropiji, mizoginiji, kurcu-palcu; IN VIVO je roman o beznađu. Od prvog slova pa do zadnje tačke u IN VIVO, Dejan suočava svoje demone i prolazi svoje golgote a da niko, čak ni jebeni Ghoul, nije na njegovoj strani. Od prvog slova pa do zadnje tačke ja sam oscilirala izmedju nade i strepnje da u ovom delu neće biti mesta čak ni za hope of redemption. Od sredine osmog poglavlja na dalje ja sam definitivno znala da Ghoul to neće dati, niti meni, niti Dejanu i htela sam iz petnih žila da jebenu stvar nedočitanu zaista natopim benzinom i flambiram!
Ja ne znam odakle Ghoulu takav manjak empatije i tako vivid picture of abyss; ja čak i ne znam da li takve spoznaje mogu da se steknu sa ove ili one strane razuma. Ono što znam jeste sledeće – Ghoul je u IN VIVO bio dovoljno deskriptivan da mi sve to prenese a to je za mene pismenost. I ja znam da će razni ljudi po sklonosti i po dužnosti da traže dlaku u jajetu i znam da će da je nađu. Ja znam da su ukusi i motivi različiti; neko će ovaj roman da secira da u njemu izbroji zareze i dvotačke, neko da se obrazuje po pitanju horora i okultnog, neko da klasifikuje stil i metafore a neko će naprosto da drka. (...) I ako ti ja dopustim da si u pravu kada kažeš da IN VIVO neće dobiti niti Ninovu niti Nobelovu, ti meni dopusti da sam u pravu kada ti kažem da IN VIVO ima više impakta nego stotine pismenih i nagrađenih dela čije naslove i fabule zaboravim 24 časa nakon prevrtanja zadnje stranice."

COG: wow! istina, malo je bizarna ova dihotomija između 'ghoula' i 'dejana' ali nadam se da su čitaoci pohvatali ko je tu ko.

DO: iskren da budem, ponekad ni ja nisam najsigurniji da to znam.

COG: i na kraju, neizbežno pitanje: NAŽIVO je zamišljen kao deo jedne veće priče. kad će nastavak?

DO: nažalost, ne tako skoro. sasvim sigurno ne pre 2012, a posle nje – ako je preživimo – videćemo.

COG: u čemu je stvar? zašto moramo toliko da čekamo?

DO: 1st things 1st. u ovom trenutku mi je egzistencijalno pitanje primarno vezano za doktorat na kome radim. njega moram da završim i odbranim u što kraćem roku, i bilo kakva supstancijalnija diverzija od toga bila bi pucanje u sopstvenu nogu. znači, prozi mogu da se vratim tek kada stavim tačku na moj magnum opus po pitanju definisanja horora kao žanra i prikaza njegovog razvoja, od gothica pa do kraja 20. veka, što mi je tema doktorata.
pored toga, 2. deo NAŽIVOG je komplikovan za pisanje iz nekoliko razloga.
kao prvo, treba da pronađem adekvatnu tačku gledišta, pošto dejan tu nije glavni junak. možda će biti i više od jednog naratora.
kao drugo, raspon zbivanja je veći, širi i dublji, neki nagoveštaji iz NAŽIVOG se proširuju toliko da priroda zapleta nalaže ozbiljniji research u neke oblasti, a to takođe ne mogu da radim dok sam posvećen doktoratu, iako ukradem povremeno poneki trenutak, i retko prođe dan a da ne razmišljam o PROKLETIJAMA – što je, inače, naslov tog romana.
zapravo, PROKLETIJE sasvim izvesno neće biti moj naredni roman. kad idućeg proleća budem okončao doktorat, planiram da se posvetim jednom drugom romanu, koji je ready-made u mojoj glavi, ne zahteva research, pripreme ili ne znam šta, spreman je da se piše smesta, i pomisli na njega me povremeno preokupiraju još više od PROKLETIJA.

COG: oho-ho, možete li nam nešto konkretnije reći o njemu?

DO: zove se ZAVODNIK. opisao bih ga kao moju intimnu varijaciju na nešto između THE TURN OF THE SCREW i LEPTIRICE sa elementima nečeg avatijevsko-stenlijevskog ali smeštenog u jedno planinsko srpsko selo. biće to nešto sasvim drugačije od NAŽIVOG: moj experiment u anderstejtmentu, sa nekim užasno perverznim i gadnim stvarima koje će uglavnom, ako uspem, da ostanu u neizrečenim ili jedva-nagoveštenim zbivanjima, i gde će naglasak da bude na atmosferi toliko gustoj i stravičnoj da to niko u srpskom hororu do sada nije ni pokušao. ah, da: i ima dva vrlo važna ženska lika u centru zbivanja (smeh).

COG: ha ha ha! nego, sad kad to rekoste, podsetiste me na činjenicu da među postojećim horor romanima na srpskom, to malo što ih uopšte ima, nijedan nije zaista roman STRAVE. svi su sa izraženim elementima akcije, trilera, krimića, katastrofe, SF-a, eventualno splatera, kasapljenja, šoka i šloga, ali vrlo retko, i samo na momente, u ponekima od njih, na ponekoj stranici, vidimo bar neki pokušaj izazivanja jeze ili strave.

DO: tako je. jedini srpski pisac koji pokušava, i USPEVA, da izazove stravu jeste marko pišev. on to, za sada, čini u kratkim pričama i novelama, ali nadam se da će se okušati i u romanu. svi ostali koji se oslanjaju na 'horor' etiketu (makar kao jednu od) zapravo pišu krimiće, akcijaše, palp, SF...
eto, sa NAŽIVIM sam uveo motiv snuffa, dokumentaraca i pornića i klanja naživo, šoka i hardcore užasa u srpski horor i tako začeo talas novog brutalizma.
sa svojim narednim romanom, ako me neko ne pretekne, ja ću pokušati da napišem prvi srpski roman STRAVE. dakle, roman za useravanje od straha.

COG: sjajno. prave reči da njima završimo ovaj razgovor. narode, izlišno je uopšte reći da NAŽIVO nosi prestižni GHOUL'S SEAL OF APPROVAL, pa zato ne časite ni časa više i nabavite sebi primerak ili dva ovog unikatnog romana koji iz štampe izlazi 21.10.2010!

уторак, 19. октобар 2010.

Ričard Stenli snima!


            у оквиру акције 'удри тата, цепај тата, чика стенли снима' желим да на овом блогу екcлузивно обзнаним неке детаље везане за нови стенлијев пројекат.
            као алиби за то послужиће ми оно што је фангориа јуче обзнанила, с тим што ја нећу то да копи-пејстујем него ћу да додам и пар уникатних, конкретних и еxклузивних ствари, будући да имам нешто бољи увид у тај пројекат.
            у питању је омнибус под насловом ТХЕАТРЕ БИЗАРРЕ. осим стенлија, који је први снимио своју деоницу, ту треба да своје епизоде режирају још даглас бак, том савини, бади ђовинацо, дејвид грегори и карим хусаин (који ће, поред режисерске, да заради и још две плате дир. фотографије, пошто је усликао стенлијев филмић, а предстоји му и онај који ради бак).
 
karim husain istražuje francuske šume

            идеја је да сви ти филмићи (10-20 минута комад) унутар омнибуса буду инспирисани гран-гињолом и ефектима gross-outa карактеристичним за представе тог класичног француског хорор театра. сва одабрана имена су више него компетентна да се искажу у тој врсти грозе, јер имају ауторитативан минули рад у таквим филмовима.
 
foto: karim husain istražuje francuske narodne umotvorine

            стенли је прошле недеље завршио петодневно снимање своје деонице засноване на краткој причи кларка ештона смита 'The Mother of Toads'. причу можете прочитати онлајн ако кликнете на дати линк, а успут на истом месту се и дубље упознати са к.е. смитом, лавкрафтовим савремеником и саучесником у акцији 'weird, weird tales'. најбоље смитове приче могу се упоредити са неким од бољих (мада не и најбољих) лавкрафтових, али 'мама на жабе' свакако не спада у врх његовог опуса. ради се о обичној, простој, линеарној, палп причици заснованој на сеxуалном гађењу (и мизогинији?) која у хорор воде преноси искуство многих швалера којима се деси да се пробуде крај неког габора и упитају се 'дођавола, зар сам ОВО ноћас јебо?!'  
имајући у виду наслов, мислим да није неки спојлер ако кажем да се главни јунак смитове причице пробуди крај огромне дебеле женолике жабе.
            прочитао сам сценарио – који потписују стенли, неки жабар (sic!) & стенлијева дружбеница (наведена под уметничким јој именом). то је кратка ствар, на 17 страна, и нема ту места да се богзна шта дода на 'баре бонес' заплет смитове причице. уместо скоро малолетног шегрта, у загрљај вештице у филму заглави амерички туриста који у руралној француској истражује езотеричну прошлост и старо камење, а друштво му прави девојка помало сморена његовом 'езотеријом'... све остало је, мање-више, исто као у причи, с тим што се овде уместо елиптичног скока ватрена ноћ са женом-бабом-жабом приказује, што ће бити прилика за неке забавне ефекте маске.
            видео сам те дизајне али не смем да их овде качим, па зато ово илуструјем само фоткама већ обзнањеним на фангорији и twitchu. предвидиво, 'kреатурa' изгледа као нешто из инсмута, односно гордоновог ДАГОНА. осим тога, сценарио захтева и један скоро сасвим прождран леш у чијим ребрима и стомачној дупљи чуче жабе-месождери (да, глупо је, знам, ал јеби га!). речено ми је да неће бити ЦГИ-ефеката (можда мало за 'enhancement') и да су користили углавном праве жабе, и нешто мало мапет-папета.


наравно, жабе као 'претња' (каквима их овај сценарио представља) тотални су апсурд и имбецилност, јер, come on – шта жаба може да вам уради? да вас прождере својим оштрим зубима? може да вам пљуне под прозор, ето шта. проблем са овим је исти као у легендарно идиотској сцени фулчијеве ЕНИГМЕ у којој стотинак виноградарских пужева 'прождере' (?!) девојку која, уместо да скине мале љигавце са себе, само непокретно лежи и вришти док је ови, је ли, ждеру својим очњацима и разрађеним чељустима. or something!
  
            да будем искрен, овај сценарио је далеко од амбиција и моћи редитеља који је способан за много јаче и озбиљније ствари од овог палпа. истина, стенли је велики фан лавкрафта и смита, а радња је смештена у део француске у коме он ионако у последње време проводи више времена него у енглеској, будући да се скроз посветио истраживању тврђаве монсегур и катарске мистерије – о чему можете читати фасцинантне езотеричне путописе и залуђивања на његовом блогу.  

foto: stenli sedi u đavoljoj stolici, french style

значи, стенлију је срце заиста у овоме, није тезга, биће ту прилике и за директно (и небитно) позивање на лавкрафта и његов 'elder sign' који се помиње и приказује у једном трену, и за палп-креатуре, и за сплаттер, и за weird sex, и за неизбежни trade-mark stanley омаж итало-хорору (овде – кроз чињеницу да маму на жабе игра хероина фулчијевих најбољих филмова, катриона мек кол!!!). подсећам да је у његовом ОСТРВУ ДР МОРОА требало да игра барбара стил, али је тај пројекат пуко већ 3. дана снимања. сигуран сам да ће катриону боље да измузе од несрећног ложијеа у СЕНТ АНЖ.
 
foto: katriona, i baba i žaba!

овде је, како чујем, све прошло ок са снимањем, па ако ништа друго, МАМА НА ЖАБЕ барем означава прву стелијеву режију играног филма (па макар и кратког!) у задњих 18 (!!!) година! мислим на иоле комерцијалан филм а не на повремене кратке еkcперименте и играрије којима се одржавао у кондицији током протекле две деценије.
            недавно је обзнањена и вест да стенли ради најновију верзију адаптације балардовог романа HIGHRISE, који треба да режира винћенцо натали. након СПЛАЈСА нисам више сигуран да је он способан да то уради како ваља, али не сумњам да ће стенли да одради добар посао, јер он одлично осећа баларда (то се најбоље види у неким његовим нереализованим сценаријима које сам чито).
            а ако се питате – шта је са његовим пројектом VACATION, који најављује већ 3-4 године уназад, па... то је већ толико пута заказано па одложено, обећано па померено (проклети продуценти! проклете паре! али зато за shitty NIGHT OF THE DEMONS римејк увек има ко да пљуне лову!) па стога тешко да нешто значи најава да би се то, како ствари сада стоје, могло снимати фебруара идуће године. или неке друге.
 
foto: katarska tvrđava nema alternativu!

            ова веза са наталијем прилично обећава – ако се тај филм деси, крајње је време да се стенли из забрана култа, low-low budgeta, езотерије и ко-зна-знаће филммејкинга бар мало примакне озбиљним продукцијама, и HIGHRISE му је за сада најбоља шанса за то...