петак, 1. април 2011.

ČOVJEK KOGA TREBA UBITI (1979)


***
3


Režija:
Veljko Bulajić


Produkcija:
Jadran film; Croatia Film; Studio Film, Titograd; 1979

Trajanje:
105' (kolor)

Scenario:
Veljko Bulajić, Stevan Bulajić, Ratko Đurović, Bruno di Đeronimo (Bruno di Geronimo)

Direktor fotografije:
Ernest Gregl, Branko Ivatović

Muzika:
Jože Privšek
Šminka:
Halid Redžebašić, Marija Valković, Renato Francola, Ernest Gregl, Kolin Artur (Colin Arthur)

Scenografija
Veljko Despotović

Uloge
Zvonimir Črnko
Vladimir Popović
Ranko Kovačević
Dušica Žegarac
Tanja Bošković
Mate Ergović
Charles Millot
Ivica Pajer
Tanasije Uzunović

ZAPLET: Ruski car Petar III ubijen je zahvaljujući uroti kraljice Katarine i Crkve. Pakao ne može da dozvoli takav poremećaj ravnoteže snaga. S kraja 18. veka, u borbi za vlast između Pakla i Crkve, poprište postaje naizgled beznačajna Crna Gora, a pion u paklenim igrama je Farfa, ubogi đavo (učitelj paklonauke) koga zbog sličnosti sa upravo svrgnutim ruskim carem Vrhovni Sotona šalje u crnogorske planine da se prikazuje kao slavjanski imperator, zaštitnik Crnogoraca, u inkognito-izgnanstvu. 
On brzo dobija poverenje lakovernih brđana uz pomoć svojih natprirodnih isceliteljskih moći, ali kako vreme odmiče, oseti iskrenu simpatiju prema pokorenom narodu (donekle i zahvaljujući romansi sa nabujalom seljankom u tumačenju Tanje Bošković). 
Donedavno smušeni Farfa ispravlja kičmu i odbija da se pokori turskim izaslanicima i Pravoslavnoj Crkvi jednako kao i svojim nalogodavcima iz Pakla, i čini po svojoj savesti a ne po njihovim komandama, na dobrobit naroda. To ga čini disidentom koga, kao što i naslov kaže, treba ubiti. Crnogorski vlastodršci, uz podršku najvišeg sveštenstva i uz pomoć đavolskih poslanika iz Pakla, svako iz svojih interesa, stavljaju britvu u ruke koje će ovom bundžiji zapečatiti sudbinu... 

KRITIKA: Inspiracija za zaplet ovog filma jedinstveni je slučaj prevare u našoj istoriji, a možda i kod drugih naroda, da je neki čovek došao u jednu zemlju, proglasio sebe carem, pa je, kao takav, stao na čelo naroda, a da se ne zna ni ko je ni odakle je. Upravo to se dogodilo u Crnoj Gori 1767. godine. To samo pokazuje da su u balkanskim brdima prisutni potencijali za varijetete horora nezamislive igde drugde.  
Zapravo, da sâm Njegoš nije tragao po državnim arhivima mletačke države i zatim, na osnovu tih saznanja, sačinio svoju dramu u stihu 'Lažni car Šćepan Mali', teško da bi neko danas poverovao da je tako nešto moguće: da niotkuda u planinsku zabit dođe neznanac, predstavi se prostodušnom narodu kao izgnani ruski car, a ovi ga prigrle kao svog i daju mu presto. 
Crnogorci su isprva posumnjali u izjave lažnog cara, ali većina plemenskih starešina i narod nikako nisu hteli da poveruju u izveštaj ruskog diplomate. Naime, znalo se da je Petar III ubijen po nalogu Katarine II, ali oni su verovali, kako im je stranac rekao, da je nekim čudom izbegao smrt… 
U zasluge mu se pripisuje izvesna modernizacija države: suzbijao je zavade među plemenima, strogo kažnjavao krvnu osvetu, formirao prvi stalni sud, gradio puteve, popisivao stanovništvo i imovinu, pa čak i poveo Crnogorce u jednu uspešnu bitku protiv Turaka. 
Pošto velikim silama nije odgovaralo jačanje vlasti u Crnoj Gori, skadarski paša Bušatlija poslao je jednog zarobljenika da se lažno predstavi kao begunac od Turaka, i iskoristi istu onu lakovernost koja je Šćepana dovela na presto: Šćepan ga je prihvatio kao svog slugu, a ovaj ga je, prvom zgodnom prilikom, zaklao na spavanju. Sve u svemu, tipična priča sa brdovitog Balkana.
Netipično je, međutim, ono što je od nje u filmskoj verziji urađeno. Crnogorci su sigurno očekivali 'vernu' istorijsku rekonstrukciju 'stvarnih' događaja, uprkos činjenici da autentičnih i pouzdanih dokumenata o Šćepanu nema, a naročito ih nema iz crnogorskih izvora, jer ''dokumenata slabo se kod nas nalazi, jerbo po nedostatku hartije često puta i listovi svetijeh knjiga za fišeke su se upotrebljavali.'' (P.P. Njegoš, 'Predgovor', u: Njegoš, Lažni car Šćepan Mali, dostupan i na internetu, na sajtu 'Projekat Rastko') 
 
Ono što niko nije očekivao jeste film u kome se predanje o ovoj ličnosti i događajima vezanim za njega obilato filuju elementima fantastike i horora, što je dodatno rasrdilo čistunce.
Bulajić u ČOVEKU KOGA TREBA UBITI priziva sile Pakla radi političke alegorije, slično Aleksandru Petroviću u MAJSTORU I MARGARITI (1972) ali, na svu sreću, rezultat je znatno vrednije ostvarenje. ČOVEK... je istinski kuriozitet u kinematografiji bivše Jugoslavije. 
 
Strogo gledano, radi se o crnogorsko-hrvatskoj koprodukciji koja u užegle okvire tadašnje jugoslovenske soc-realističke kinematografije unosi zapadnjačku stilizaciju i dramaturgiju, kao i brojne eksploatacijske i žanrovske elemente dotad neviđene u domaćem filmu. U pitanju je politička alegorija znatno suptilnijih implikacija i većih estetskih dometa od Petrovićeve nemajstorske MARGARITE. 
            Film je kuriozitet pre svega zbog svojih vrlo razrađenih prizora Pakla, od kojih su neki dostojni vizija Gistava Dorea: proklete duše zatočene su gole, u kavezima, na vatri, obmotane zmijama, a Đavoli ih neprestano bičuju, nabadaju i siluju.  
Nadahnuta scenografija Veljka Despotovića izvlači maksimum iz srednjeg budžeta i oživljava jednu od najupečatljivijih vizija Pakla u celokupnoj istoriji pokretnih slika. 
Pakao je mračno podzemlje sačinjeno od tamnica i kaveza, sa izolovanim odeljcima za specijalne vrste mučenja specijalnom aparaturom, a đavoli su pretežno prikazani u ljudskom obliku, sa roščićima na čelu. 
 
Vredi istaći ćelavu đavolicu čije krupne grudi štrče iz proreza na fetišističkom kostimu od crne kože. Utegnuta kao neka sadomazohistička maitresse, ona energično bičuje popove u mantijama dok okreću težak točak za podizanje lifta, i grlato viče: ''Vuci! Vucite, crnomantijaši! Niste na zemlji! Vuci!'' 
U središtu Pakla caruje 'Vrhovni Sotona' (Tanasije Uzunović), na pompeznom prestolu okruženom kipovima demonskih idola, u potpuno crnoj dvorani na čijem podu je iscrtana mapa sveta kao stalni podsetnik dnevnih aktivnosti. 
Sotona je muškarac jakih crta lica, naglašene vilice i visokog čela, sa šiljatim ušima i krupnih, izuvijanih roščića (za razliku od glatkih, kakve imaju ostali đavoli). Odeven je u crnu odoru visoke podignute kragne, slično Drakuli u Bedemovoj verziji (Dracula, 1978), a njegovi prsti sa dugim kandžama bez problema na globusu pronalaze Crnu Goru...
            ČOVEK KOGA TREBA UBITI ističe se, pored maštovito dizajniranog Pakla i slobodnih scena golotinje, i svojim militantnim antiklerikalizmom, čije su razmere retko viđene i u svetskim okvirima, i mogu se meriti sa Raselovim DEMONIMA (The Devils, 1973), sa kojim, pored žestoke kritike Crkve, deli i neke idejne preokupacije kao i sklonost lascivnim ekscesima.  
Crkva je prikazana kao zlo još veće od Pakla, budući da svoje podmukle namere krije iza šećernih preliva 'dobrih namera', mešajući se sve vreme u politiku i državne udare, koristeći doušnike i druge postupke koji se obično povezuju sa strategijom Pakla. Vladika Crne Gore prikazan je kao nemoćni, nesposobni starac, a njegovi poslušnici su špijuni i manipulanti koji će, na kraju, organizovati ubistvo neposlušnog vladara.
Farfa je tek ubogi đavo koji se, kao i Urben Grandije u DEMONIMA, našao između čekića svetovne vlasti i nakovnja crkvene oligarhije. 
Svetovna vlast kod Bulajića simbolički je prikazana Paklom - birokratizovanom tamnicom, jedva kompetentnom da održi svoje postojanje, što se vidi već u prvoj sceni u Paklu, gde niži službenik revnosno u debele knjige zavodi pristigli izveštaj, usput tražeći od glasnika da od 'onih dole' zatraži da pošalju više uglja. 

---ovo je odlomak iz teksta o ovom filmu, preuzet iz knjige
U BRDIMA, HORORI; Srpski film strave
by Dejan Ognjanović
(NKC, Niš, 2007)
više o ovom filmu, i drugim srpskim hororima, čitajte u knjizi.


inače, zna se ko je ovde za pirateriju zadužen: ČOVJEK KOGA TREBA UBITI može se skinuti sa linkova kod Sina Abraxasovog.

четвртак, 31. март 2011.

13 ASSASSINS (2010)

T. MIIKE

***       
3-

            zaveden po ko zna koji put ejakulirajućim hvalospevima na netu bio sam naveden da očekujem izvanredan film, 'jedan od miikeovih najboljih', kako su tvrdili mnogi. iako su te pohvale pisali isti oni koji su se oduševljavali i budalaštinama tipa MONSTERS i hajpovali izduvani RUBBER, u ovom konkretnom slučaju činilo se da ima osnove za jaka očekivanja. ko će ako neće miike? - mislio sam.
            čak sam, ponet tim pohvalama, požurio da pogledam i original (1963) čiji je ovo rimejk. nisam bio nešto preterano impresioniran njime – solidan samurajac, uninvolving ali okej, trojka. ali, ko će to da unapredi i osavremeni i poboljša ako neće miike? - mislio sam.
            pa… njegov 'novi' 13 ASSASSINS je samo prekrečeni stari. tamo gde je bilo crno-belo, sad je kolor (suzdržani: nema excesa tipa SUKIJAKI ĐANGO TRUĆ); gde je bila klasična samurajska pričica sad je ovde-onde, na svakih pola sata otprilike, po jedan mali miikeov 'mig' (weird touch), uglavnom sitan i nebitan, te nevredan da se samo zbog njega ovo gleda. 
ko je gledo original zaista nema potrebe da gleda i ovo, sem da overi kolorizaciju. to je ista ta priča, isti ti likovi i odnosi (samo ovde bleđi i za nijansu manje zanimljivi), isti kraj u suštini, mada bolji u oriđinalu, naročito sam-samcit kraj tj. poslednja scena koja je i vizuelno i značenjenski jača i žešća kod starca. moram reći da mom vizuelnom čulu znatno više godi verzija iz 1963. jer su kompozicije unutar kadrova, kao i njihova montaža, u savršenom skladu i imaju tu strogost i formalnost koja je ne samo lepša oku koje voli simetriju, nego i značenjski potcrtavaju osnovnu temu dela – sukob forme i sadržine, titule i onoga ko je nosi, slova zakona i slova morala.
zaplet se tiče atentata koji spreme jednom nedostojnom, sadističkom glavešini: pošto nema formalnog načina da se ukloni s te pozicije, ostaje samo da se prikolje. nezgodno je samo to što je stalno okružen svojom gardom od nekoliko stotina vojnika. istina, nije mi jasno zašto za zadatak koji je, suštinski, asasinacija, nisu poslali grupicu nindži da mu upadnu u logor, konak, zamak, šta god, i da ga zakolju na spavanju, nego umesto toga moraju da šalju grupicu ratnika da spreme zamku i ubiju ne zamo zlodeja, nego i par stotina njegovih ratnika, za koje je jasno da nisu zli, nego samo nesrećnom obavezom da ĆUTE & SLUŠAJU vezani za imbecila nevrednog njihovih života. 
čisto dramaturški gledano, svakako je zabavnije gledati nešto poput SEDAM SAMURAJA SKOJA, gde su protivnici – besprizorni banditi koji zaslužuju smrt. ovde je 'uživanje' u TOTALNOM MASAKRU pomućeno činjenicom da tih 200 samuraja koji zaginu braneći džukelu uopšte nisu zlikovci, nego samo pioni obezljuđeni upravo poretkom koji traži da ĆUTIŠ & SLUŠAŠ, pa čak i govedo nedostojno da komanduje. to je momenat zbog koga je teško navijati kada dođe totalni masakr na kraju. naravno, umesto toga imamo gorčinu implicirane kritike takvog društva u kome 200 nevinih zombi-šrafova mora da se pogubi kako bi jedna rđa bila uklonjena iz mehanizma, ali mi to nekako ne pije vodu na visceralnom ili vizuelnom planu, nego isključivo u kontemplaciji kad taj predugački masakr prođe.
anyway, ne očekujte miikeovski splatter-excess u tom masakru: tokom celog filma je iznenađujuće suzdržan, u svakom smislu, pa čak i u toj klanici, bez gejzira crvene farbe. to je izvedena pristojno, ali za moj ukus prekonvencionalno i neuzbudljivo. sve je to lepo i krasno, kompetentno kao što se i očekuje, i miike (po ko zna koji put) demonstrira da može da radi i komercijalu, kad mu ćune, kao i najgora ludila, kad mu dođe, ali je ova tvorevina pre svega formalna vežba, pa tek onda film za sebe. 13 ASSASSINS je solidna repriza nečeg što smo već videli, bez dovoljno svog inputa da bi bilo vredno po sebi, i ako ćemo pravo: bez razloga da postoji – ali kad je već tu, može se pogledati.podrazumeva se, više će da godi onima koji original nisu gledali.

среда, 30. март 2011.

WILLIAM S. BURROUGHS - A MAN WITHIN (2010)


****
4+

od tih 4-5 dokumentaraca o barouzu koje sam gledo, ovaj je najbolji.
pre svega, lista učesnika je daleko najimpresivnija: tu su maltene svi ŽIVI koji su imali šta da kažu o njemu, dok su NEŽIVI prisutni kroz snimke iz Onih Dana. iz mase imena izdvojiću one koji su ghoul-friendly:  
ludi antiamer Jello Biafra; pa onda Victor Bockris; autor odlične knjige razgovora s barouzom; 
David Cronenberg, koji je ovde iznenađujuće kratko, ali tih par rečenica što kaže – zaista vrede; 
eyesore Genesis P-Orridge, koji zaprepašćujuće ima najveću minutažu u filmu – mora da je neki ortak sa rediteljem, jer je njegova prominencija ovde pomalo neočekivana, ali kad zastanem i promislim, to je dobra stvar, jer on zapravo bila poznaje još iz ranih 1970ih, dok je ovaj bio u londonu + poridž je zaista kvintesencijalna figura za priču o andergraundu i autsajderima, naročito ako su ovi povezani sa mind-altering and/or esoteric momentima, kao ovde; 
Iggy Pop je zajebanciji sklon, ali vrlo pri svesti, lucidan i zabavan; Patti Smith neverovatno poružnela, ali sa pričama pažnje vrednim; V. Vale – izdavač najbitnijeg magazina u mom životu (uz RAPID EYE), imenom RE/SEARCH (uključujući i pripadajuću mu knjigoizdavačku delatnost koja je priča za sebe), inače misteriozna osoba za koju do ovog filma nisam imao pojma ni kog je pola (muško!) ni koje rase (azijat!); Gus Van Sant je tu, takođe, sa nešto malo svoje mlake žvake; 
John Waters ima osvežavajuće smislene i pronicljive uvide ako se ima u vidu da je on peško od sasvim druge, skoro dijametralno suprotne sorte od barouza; 
najzad, tu je Peter Weller, koji je, kao što znate, igrao 'bila lija' u GOLOM RUČKU, a kako ispade u ovom dokumentarcu, u mlađim i besnijim danima nije mu bilo strano ludiranje s drogam itsl. on je ovde takođe i narator, što je sjajno i pametno, ne samo zbog te uloge kod kronija, nego i zbog boje i intonacije njegovog glasa koji je dobar za ovakve radove uopšte, a za ovaj konkretno je bogomdan.
čovek bi pomislio da će se, posle nekoliko dokumentaraca o bilu, možda smoriti prežvakavanjem jednog te istog, ili gledanjem stalno jednih te istih snimaka – ali JOK! pre svega, barouz je toliko složena osoba po sebi + vodio toliko komplikovan i bogat i duuuugačak život + svojim delima pokreće tolika raznovrsna pitanja (estetička, filozofska, društvena, moralna…) 
+ ipak je živeo u modernom dobu, pa zato postoji preobilje snimaka za odabrati, a pošto je čiča nemilice rasipao svoju mudrost, a kamere to snimale + on ionako prirodno fotogeničan, zaista odličnog materijala vrednog pažnje ima za još 10 dokumentaraca, a preklapanja sa prethodnim su minimalna. 
i kad sam kod toga, odmah da kažem da je JEDINI veći razlog što ovom dok. filmu ne dajem krupniju ocenu isključivo taj što je ladno mogao da traje i duplo duže: sa tim povodom i temom + sa OVIM  i ovakvim učesnicima (većina njih zaslužuje, a neki i imaju, zasebne, svoje dokumentarce) koji su doslovno definisali drugu polovinu 20. veka – mogla bi da se napravi i serija od bar tuce jednočasovnih epizoda. fuck, nego bi stvarno to trebalo da uradi!
sve je to ovde prilično dobro i pregledno podeljeno u celine, i ako bih cepidlačio, možda bih zamerio jedino taj, u ovom kontextu skoro oprostiv detalj, da je, naime, barouzov slikoviti i dramatični život malkice zasenio i pojeo priču o njegovom delu.
tako se i ovde malo više priča o senzacionalističkim, ali neizbežnim temama njegove narkomanije, homosexa, ubistva žene, tragične sudbine sinovljeve itsl. a malo manje u čemu je, tačno, radikalnost i revolucionarnost i značaj GOLOG RUČKA, i drugih njegovih dela izvan nivoa tematike kojom se u to vreme niko nije bavio.
pri tom se pozna trilogija – ROADS + RED NIGHT + WESTERNLANDS, po mnogima /pa i po meni/ vrh njegovog dela, ne računajući G.R. kao nedostižni masterpis – uopšte ni rečju ovde ne pominje.  
trebalo bi malo jasnije naglasiti da taj roman nije bitan SAMO zato što je prvi među korice metnuo tolike peđere, džankije, kurveštije, podvodače, dilere, kriminalce, ubice, zlikovce, psihopate i ostalu bratiju kojom se fina literatura tog vremena nije bavila, ili bar ne u tom obimu i s tom explicitnošću, odnosno da njegov značaj prevazilazi istorijski kuriozitet kroz celu tu priču sa cenzurom i bla bla. 
zapravo, o KNJIŽEVNOM aspektu barouzovog dela niko u ovom filmu nije reko ni reči, uglavnom se ovde bave njegovim idejnim i društvenim konotacijama, što je okej, ali fuck, on je ipak pre svega bio PISAC pa onda sve ostalo što je bio, a bio je mnogo toga.
no, ovo su relativno male zamerke filmu koji uspeva da u svojih 90ak minuta pruži sasvim zadovoljavajući presek jedne od najznačajnijih individua 20. veka, i da to uradi dinamično, raznovrsno, bogato, sa mnogo exkluzive i svežeg materijala, i sve to vizuelno adekvatno upakovano i prikladnom muzikom ilustrovano.
u ovom dokumentarcu ima mnogo duhovitih, zabavnih i pametnih stvari izrečenih, i one zaslužuju da ih sami otkrijete, ali šnjur nosi snimak razgovora sa barouzom u kome on kaže nešto toliko sjajno da ne mogu da odolim da ovde ne citiram. elem, pita ga neko 'what do you think about gay liberation and do you see yourself as a part of it?' a bill burroughs kaže: 'I haven't been gay for a single day in my life, and I don't see myself as a part of any movement.'
kako ne voleti takvog čoveka?

ps: ko treba da zna, svakako već zna da se o barouzu najbolje može na srpskom obavestiti u tematu njemu posvećenom u najnovijem i ponegde još uvek u prodaji tematu časopisa GRADAC.

pps: ako neko poželi da ovo gleda, zna se i gde se nalaze linkovi ka najboljim dokumentarcima na netu: kod sina abraxasa, dabome!