среда, 21. октобар 2009.

kad sam bio manji...

slike iz mlađih i nevinijih dana.
među njima - 1. pojavljivanje u novinama (NARODNE NOVINE, 1981.), povodom Dana bezbednosti, 13. maja,

i rani experimenti u cross-dressingu,
te iz doba zaluđeništva šund-stripovima...

album sa ovim mestimično zabavnim fotkama možete videti na Fejsbuku, ako ste mi friend, ovde:

http://www.facebook.com/album.php?aid=116172&id=674782258&ref=nf

Lymelife

Lymelife (2008) Derick Martini 3.5/5

Debi relativno mladog režisera je - može se reći - prošao uspešno. Američka industrija pokazuje visok stepen vitalnosti prethodnih godina kada se kritikuje američki san i društvena paranoja.

Neumerni strah i psihozu u ovom filmu izaziva nepoznata bolest koju prenose krpelji, a radnja je smeštena u sedamdesete. Paralelu koja autor eksploatiše dokazuje da Amerika (kao i ostatak sveta) nisu ni milimetar pametniji, niti zreliji. Priču o odrastanju prati rat na Foklandskim ostrvima, društvena paranoja, klasne razlike i predrasude, kao i neizbežna finansijska kriza i ekonomski udari, neverstvo... Periodični lendskejp Long Ajlenda dočarava magiju predgrađa, ali ga jesen čini suvoparnim i tmurnim.

Klaustrofabičnu režiju prati prilično nadahnut scenario koji dopušta glumcima da se razmahnu i razviju likove, te gledano iz tog ugla Lymelife predstavlja kao efektno dramsko ostvarenje, u kome supstanca isplivava na površinu. Ističu se veteran Hutton i mlađi od braće Culkin.

THE WHITE RIBBON (2009)


MICHAEL HANEKE


***
3+

THE WHITE RIBBON je još jedna hanekeova autopsija ljudskog mikrokosmosa u kome on klinički (a zlobnici bi rekli i: klinački), hladno, pod mikroskopom posmatra neke ljudske jedinke i njihovo ponašanje. potonje se pretežno vrti oko zlobe. kao i u drugim svojim filmovima, haneke se ovde bavi vrtlogom zla, koji počne relativno nedužno ili minorno, a onda se, kao lavina, zalaufa i pretvori u full-scale tragediju. s tom razliku što kod hanekea nema pravih junaka koji bi poneli teret tragične krivice ili koji bi bar pojmili to što im se dešava i svesno patili.
 
ljudi, kod hanekea, jesu skoro patetične živuljke koje ne vide dalje od svog nosa, ili svojih gaća, i koje su skoro dirljivo nesvesne svoje nesvesti, iz koje proističe najveći deo njihovog zla.
nema ovde metafizičkog zla, prodaje duše, svesnih zlikovačkih master-planova. haneke pokazuje da ne postoji Zlo, niti ZLO, nego čitav niz malih, sitnih, bedastih, čak prizemnih zala i zloba i pokvarenosti, koje umeju da se akumuliraju i povremeno explodiraju. ili, kako neko već reče, ne postoji zlo, postoje samo ljudi.
SMEŠNE/ČUDNE IGRE su počele kao zajebancija i psiho-iživljavanje nekih dokonih teen-ubermenschena, a završile se splatterom, sasve 'nastaviće se' završetkom. BENIJEV VIDEO je takođe počeo 'nevinom' fascinacijom nasiljem u medijima, na TV-u, videu – a završio se ubistvom. SKRIVENO počinje sa nečim što liči na neslanu šalu bez ikakvog smisla –a nastavlja se krvopljusom… PROFESORKA KLAVIRA je pokazala svu banalnost zla – zapravo, zlobe, zavisti, frustriranosti, lične uskraćenosti koja se pretvara u 'alibi' za sadizam prema drugima, iživljavanje čiji je koren u nemoći i ličnoj slabosti, itd. ako se ja pitam, PROFESORKA je ostala neprikosnoveno remek-delo u dosadašnjem hanekeovom opusu, vrhunski ostvareno i zaokruženo delo bez ikakve veće mane.
 
BELA TRAKA, netipično za hanekea, pod lupu stavlja malo veći mikrokosmos od uobičajenih porodica ili malih grupica. ovde je pod lupom čitavo jedno seoce u austriji uoči I svetskog rata, mada je ono toliko povučeno i zatucano i izvan svih tokova, da je na osnovu kostima i ponašanja ljudi teško precizno ga locirati u vremenu – moglo bi da bude i uoči II sv. rata, a vala, uz par mobilnih telefona i kompjutera, ovo bi moglo da bude i neko današnje austrijsko selo. da nema explicitne reference, kroz dijalog, na ferdinandovu poslednju eskurziju u sarajevo, moglo bi se govoriti o vanvremenosti.
sve počinje tragičnom pogibijom jedne radnice u mlinu kod barona koji upošljava pola okolnog stanovništva. iako je nejasno da li je on direktno odgovoran za njenu smrt (reklo bi se da nije, i da ta žena nije baš imala nekog posla tu gde je propala kroz trule daske), jedan od njenih sinova smatra barona krivim za majčinu smrt, pa pokosi celu jednu njegovu njivu sa kupusom… i tako to kreće – razapeta žica saplete doktorovog konja, pa se ovaj polomi; neko umalo oslepi maloumnog sina doktorove služavke; baronova štala upali se usred noći; itd.
pored te vrste zlikovaštva, haneke prikazuje i nekoliko drugih varijeteta ljudskog zla:
1) svesno, bezobzirno nanošenje patnje = doktoru dosadi da trtači svoju služavku, pa joj kaže da se nosi, ne može više da je gleda, gadi mu se, smrdi joj iz usta, visnule joj sise, ružna mu, najbolje joj je da umre. to jedna od onih kvintesencijalno hanekeovskih scena u kojima se polagano, klinički, bez naročitih rediteljskih intervencija, dugim kadrovima, likovima prepušta da istresu neke odvratne reči jedni drugima, da budu svinje tako da vam se zgadi da pripadate istoj rasi kao ti skotovi;

2) nešto neuobičajenije, ali mudro opaženo zlo – zlo 'za tvoje dobro' = u mučnoj sceni u kojoj otac zastrašuje svog pre-teen sina da će da ga spopadnu gnusni plikovi, rane, patnja, bol i smrt, ako nastavi da se igra sa sobom 'tamo gde je bog postavio svoje svete brane', i koji se ne obazire na dečakove suze, sadistički i islednički mameći iz dečaka 'priznanje'. duga, mučna, i zaista odvratna scena, tim gora što – za razliku od doktora gore – ovaj vrli otac ovde iskreno veruje da je ovakvo ponašanje prema sinu – za njegovo dobro.
i sve u tom stilu, puna 2 i po sata.

ima tu i dirljivih momenata, naročito vezanih za jednog za-svoje-godine-premudrog dečaka koji od svoje sestre upravo saznaje šta je to smrt, i da će svi, ama baš svi, pa čak i on, jednom umreti; ili kasnije, kada taj isti dečak moli oca da mu dopusti da se stara o ptičici koju je, ranjenu, pronašao; ili, najzad, kada očev omiljeni papagaj završi sa makazama u grlu (još jedna u nizu sitnih zloba i osveta!) – a sinak ocu nudi svoju ptičicu kao zamenu za papagaja…
ipak, dobrota i ljubav u svetu m. hanekea su retki, kratkotrajni, izolovani (najčešće za decu vezani) trenuci bez većeg dejstva na opštu sliku stvari.

odnosno, kako je luj ferdinand selin imao običaj da kaže: 'čovek je human otprilike onoliko koliko kokoška leti.'

ovo je film o tome. ne o austriji, ne o I svetskom ratu, ne o hronici jednog vremena ili išta tako ograničeno. kao i svi raniji hanekeovi filmovi, i ovaj je pre svega antropološka (mizantropska?) studija sa vanvremenim porukama.
crno-bela fotografija je apsolutno fascinantna; gluma bez i najmanje slabe tačke u zaista obimnoj glumačkoj podeli, sve do poslednjeg epizodiste i deteta; muzike nema nimalo. jedino preveliko trajanje i nepostojanje pravog fokusa (u smislu glavnog junaka) mogu donekle umanjiti uživanje u filmu čiji su kvaliteti ravnomerno namazani po celoj površini, ali povremeno film ipak bude malko predug i rasplinut.

no, ako želite da gledate 2,5 sata izvrsno mračnog filma koji će garantovano da vas ubedači - BELA TRAKA je prava stvar za vas.

уторак, 20. октобар 2009.

MALTEŠKI ŠIŠMIŠ – Ljubomir Damnjanović

Ovaj prikaz objavljen je u Kulturnom dodatku VEČERNJIH NOVOSTI u sredu 14.10.2009.

Čitav dodatak možete skinuti, u PDF-u, na sajtu VEČERNJIH NOVOSTI:


Deda, tata i ostale ale i prikaze

MALTEŠKI ŠIŠMIŠ – Ljubomir Damnjanović

Tardis, Beograd, 2009.


Dejan Ognjanović

Nije lako definisati ovu knjigu, ali u tome se i krije veći deo njenih čari. Roman, stogo gledano, nije. Nije ni zbirka pripovedaka. Sastoji se od tri celine približno iste dužine povezane istim glavnim junacima, i mogla bi se opisati kao književni ekvivalent DVD izdanja sa tri sezone TV serije u jednom pakovanju.

Glavni junaci ove horor sapunice sa elementima komedije, fantastike i alternativne istorije jesu Mitar Sarić (vampir) i njegova supruga Vida (vukodlačica), te "Deda, tata i ostale ale i prikaze", kako glasi naziv I dela knjige. U ovoj deonici upoznajemo se sa likovima i njihovim međuodnosima kroz labavo povezane, nezavisne minijature. Početak sa izvanrednom ekonomijom uvodi situaciju in medias res: unuk ne može više da trpi da ga bruka pokojni deda koji spopada udovice po selu, pa ga vadi iz groba i sprema se da ga pogubi po propisu, glogovim kolcem...

To je najvrcaviji i najzabavniji deo knjige, nešto kao vampirska varijacija na kultni film Maratonci trče počasni krug, odakle je preuzeta osnovna dinamika: deda je švaler i komedijant, tata šmokljan i galamdžija a sin-naslednik isprva deluje kao odmetnik od familije, mada ubrzo prigrli porodičnu tradiciju (odnosno: vampirsku prirodu). I ovde, kao i u Šijanovom filmu, postoji motiv ljubavi mladih iz različitih familija, ali nema ništa od konflikta između vampira i vukodlaka, izuzev blagog koškanja (vukodlačka familija je poreklom iz Bugarske). Unutar-porodične tenzije su benigne čarke a glavni konflikti odvijaju se između porodice i ostatka sveta.

Druga dva dela knjige čine celine koje bi se mogle nazvati kratkim romanima da ne obiluju digresijama i za zaplet nebitnim epizodama i pod-zapletima. Najbolji primer toga nalazi se u III delu, "Familija i kako je preživeti", koji govori o borbi za vlast u vukodlačkom klanu i Vidinim pokušajima da preživi napade pretendenta na poziciju novog vođe. Unutar toga je čitava jedna celina o boravku familije u zamku izvesnog Spalancanija, tvorca živih igračaka, i njegovom sukobu sa demonskim Dr Kopelijusom (likovi iz klasične priče "Peskar" E. T. A. Hofmana) koji se ni na koji način ne dotiče vukodlačkog zapleta.

U nečemu što pretenduje na formalnu ili žanrovsku čistotu ovo bi bila ozbiljna zamerka: ali labava struktura i neobavezan pristup pop-kulturnim matricama iz kojih se slobodno pozajmljuje i svojim potrebama prilagođava ključni su činioci postupka Ljube Damnjanovića. Oni su najočigledniji u središnjem delu knjige, pod naslovom "Malteški šišmiš": naši junaci odlaze u Istanbul (!) kroz "Šumu sveta" sa patuljastim uježom (sic) kao vodičem, a glavni pomoćnik (?) tamo im je izvesni Josip (njegovo prezime se ne izgovara, ali je više nego jasno da se radi o povampirenom "najvećem sinu naših naroda i narodnosti").

Arhi-MekGafin iz naslova (po uzoru na Malteškog sokola) oko koga se sve vrti trebalo bi da vampirima omogući nesmetano kretanje po danu, čime više ne bi morali da zavise od ljudskih slugu već bi se direktno i nesmetano bavili svojom glavnom aktivnošću – bankarstvom. U poteru za Malteškim šišmišem uključuju se i FBI agenti Vučko Modlica (opsednut vanzemaljcima) i Dana Skalinada (neizlečivi skeptik), očigledno parafrazirani likovi iz TV serije Dosije X, a tu je i sâm Gospodin Crni koji ne može da Kebi oprosti obradu pesme "Paint it Black" Roling Stounsa...

Veliki je podvig izboriti se sa konceptom u kome je maltene sve dozvoljeno, i u kome se tradicija i žanrovska pravila smelo zaobilaze ili redefinišu, a kao rezultat ne napraviti papazjaniju od ovoliko heterogenih elemenata. Za pohvalu, Damnjanović je uglavnom uspeo da sve drži pod kontrolom zahvaljujući odmerenom, preciznom i jasnom pripovedanju. Lajtmotiv porodične vezanosti provlači se kroz sve avanture kao vezivno tkivo i možda i najupečatljivija vrednost u odnosu na koju su sva bogatstva pa i sâma besmrtnost – tek isprazni MekGafini. Autor pruža nešto pomalo neočekivano: toplinu, ljubav, setu i zapitanost nad ljudskom prirodom usred romana o vampirima i vukodlacima, čime pokazuje da je ovo, pre svega – roman o ljudima i vrednostima koje ih takvim čine.

Ljubomir Damnjanović (1959-1999) je prerano preminuli pisac, prevodilac i aktivista beogradskog Društva ljubitelja fantastike "Lazar Komarčić". Za života su njegova dela pretežno izlazila u klupskom fanzinu Emitor, pa je takav slučaj bio i sa prozom koja sada po prvi put izlazi u sređenom, knjiškom obliku. Izdavačka kuća Tardis već je prošle godine od zaborava otrgla Damnjanovićev roman Vi što maštate o sreći, a ovo objavljivanje Malteškog šišmiša podjednako je vredan čin. Široj publici ovim se otkriva jedan raskošan, prerano ugašen talenat za nepretenciozno, kvalitetno meta-žanrovsko pisanje. Ljubiteljima žanrovske proze kao i potencijalnim piscima okrenutim ovoj tematici Malteški šišmiš pokazuje da ovde postoje jaki potencijali za bavljenje hororom i fantastikom, i da se ono ne mora nužno naslanjati na inostrane uzore, budući da već i na sopstvenom tlu ima sasvim dovoljno materijala.

понедељак, 19. октобар 2009.

NECROMENTIA (2009)

**(*)

3-


evo ljudi koji su imali srce na pravom mestu: samo još da su imali i nekog iole priučenog scenaristu i malo više para – ihaaaj, imali bismo najbolji HELLRAISER rip-off ever! ne čak ni rip-off, NECROMENTIA bi uz minimalne, zanemarljive poduhvate u svojoj građi mogla da se proda kao jedan od poznijih nastavaka nesrećne HELLRAISER-sage. i zaista, da je ovo nastavak iz tog sveta, moglo bi se ladno reći da je najbolji od svega što je usledilo nakon III dela!

da, čak i ovako falična i krnja, NECROMENTIA je bolja od bilo kog DTV nastavka HELLRAISERA!

naslanjanje na barkerovo čedo je toliko besramno da je to na ivici legalne akcije: lanci iz mraka! sumanuti planovi za oživljavanje mrtvih! faustovski paktovi! onostrani demoni, što čovekoliki, što otherwise! helrejzerovski SM zahvati na facama i telima demona, sa udicama, kukama i lancima koji otvaraju i zasecaju i iskrivljavaju konture! okultni simboli i magijski krugovi! samozasecanje britvom po grudima i stomaku! svetlo kroz zidove kao nagoveštaj 'njihovog' nailaska! itd.

strogo gledano, najbolji način da se ovaj film opiše bio bi sledeći: zamislite grupicu nekakvih metalaca i sličnih pozer-paljevina koja se napajala na svim onim HELLRAISER-inspired stripovima i onda rešila da varira neke od pričica iz njih – u svom podrumu, sa par desetina iljada $ kao budžetom, i onim glumcima koje su uspeli da za te pare navataju (a većina su im možda drugari koji su radili za dž), i bićete blizu.

osnovni problem filma je iscepkana i nedovršena struktura: on počne kao priča o nekakvom iritantnom smušenjaku koga nekakva dva besprizornika spopadnu da mu 'pomognu' da oživi svoju preminulu fuficu – a onda se ispostavi da NECROMENTIA nije o toj gnusnoj nakazi, nego o njima dvojici, tj. o metaolidu među njima koji se stara o bratu invalidu, pa pošto ne može da ga pazi sve vreme, a debeli senobiti sa svinjskom maskom, obmotani bodljikavom žicom, koji izlaze iz tv-a baticu mu navode na samoubistvo, on reši da ga poveri na čuvanje najnepouzdanije izgledajućem rasplazu u istoriji nepouzdano izgledajućih neozbiljnjaka što, naravno, rezultuje time da HM bata narednog dana rasplaza zatekne istrešenih creva na kauču, a malog batu – nestalog, verovatno odvučenog u pakao – ili barem ekvivalent pakla koji su tvorci ovoga mogli sebi da priušte, a to je kratki i uski hodnik nekakvog prljavog podruma sa nekakvim cevima koje iz mraka vode u mrak.

neko bi reko da je ovaj njiov pakao baš jadan i sirotinjski, ali ja pak mislim da je to čist dostojevski-momenat, jer ima u BRAĆI KARAMAZOVIMA onaj genijalan momenat kad neko, verovatno ivan, kaže nešto otprilike (parafraziram): 'mi svi večnost zamišljamo kao nešto velelepno i bajoslovno; a šta ako je ta večnost nešto kao klozet u nekoj seljačkoj kući na selu, skučena i jedva okrečena i opletena paučinom, i eto, to vam je cela ta vaša večnost?'

u skladu sa smislom za naraciju, nakon isteka druge trećine filma (koji ukupno traje 75 minuta aktivne radnje + 5-6 minuta odjavne špice) NECROMENTIA prestane da se bavi i ovim hevimetalcem i njegovim poor-man's-cenobitom (neki nesnosno ružan i nezlokobno izgledajući baja s plavom ćubom, u pantalonama i golog torza ofarbanog u plavu farbu, te sa crnim sočivima), i u poslednjoj trećini krene da nam priča o tome kako je naš plavi cenobit postao cenobit – jer, naravno, nekada davno on je bio čovek, a na put pakla ga je navela ista ona fufica koju je kreten iz prve trećine pokušavao da oživi…

znači, tri priče ovog neformalnog omnibusa se na kraju nekako povežu, ali traljavo i nekonsekventno, i sa gomilom rupetina ostavljenih dokonim gledaocima da nad njima meditiraju, ako ih ne mrzi i ako su baš tome skloni. svet ovog filma je iritirajuće nedorađen i neosmišljen, principi delovanja natprirodnih sila u njemu krajnje su proizvoljni (zašto, i gde odvedoše brata-paralitika? šta bi s njim? ko/šta je onaj krupni i neljudski demon koji povremeno iskoči da nekog raščereči? itd) i to ne može da se opravda nikakvim 'fill in the blanks – use your imagination' forama i fazonima.

nije ni barker u HELLRAISERU baš sve nacrtao i explicirao, ali je nagovestio jedan svet sa prilično koherentnim i unutarnje-konzistentnim pravilima. mudro ih je ostavio dovoljno otvorenim da na tome može kasnije da se dalje gradi i varira i razvija, ali ipak, kad gledaš prvi film (pa donekle i drugi) – jasno je, manje-više, šta ko kome kako i zašto.

NECROMENTIA se pričanjem priče i likovima ne bavi toliko koliko insceniranjem nekih fetišistički zamišljenih SM scena, sa elementima torture porna, pa čak i bizarnim RINGU uplivima, a onda kada nam prikaže te slike koje je imala na umu, ona se prosto – završi. bez katarze, bez završene priče, bez osećaja zaokruženosti, prosto se – prekine. ko zna, možda snime nastavak. ako ga bude, gledaću ga, jer sam sucker za ovu vrstu prizora, ali ipak mi mnogo više gode kad ih inscenira neko sa malo većim talentom za kompoziciju i vizuelno predstavljanje. vala, ni bolji glumci im ne bi bili zgoreg, jer sem nesnosno rasplinute i konfuzne naracije, slabi glumci su najveća boljka NECROMENTIA-e.

ipak, uz gornja upozorenja, ovaj film ipak ima moju umerenu preporuku svim suckerima za HELLRAISER franšizu i za tu vrstu heavy shit SM perverse bizarro sick fuck splattera.