уторак, 18. јануар 2011.

NAJBOLJI DOKUMENTARCI

            svojevremeno sam sugerisao son of manu da bi možda bilo dobro da pokrene svoj blog o dokumentarcima, umesto da svoje živopisne opise kači po forumima – i ostatak je istorija. koja i dalje živi i hoda.
            ipak, pošto se son malko ulenjio, i nije ni okačio svoju godišnju listu dokumentaraca, ostaje na meni da to učinim.
            da bude jasno: ovo nije lista najn-najnovijih filmova iz prošle godine, nego lista najboljeg što sam ja tokom 2010. po prvi put pronašao – ima tu i novih stvari, ali i nekih pravljenih pre 10 i više godina. kome se ovo ne dopada, neka pošalje protestno pismo upravi vodovoda.
            većina rivjua je linkovana – bilo prema mojim originalnim rivjuima, gde ih ima, bilo prema sinkovim postovima i linkovima na njegovom blogu, pa eto...

USA, 71/06
****    4
            to je to: ne mož bolje – njegove reči + kompetentni sagovornici o njemu + relevantni inserti, sve spakovano tako da sve bude jasno i pregledno. čak i to matoro čangrizalo moralo bi da prizna da mu je ovim načinjen odličan, teško usavršiv omaž.


UK, 97
**** 4
            isto to. relevantno, dinamično, sadržajno, odlično ilustrovano... i za inicijante i za davno inicirane, milina.  


UK, 09
****   4
            6 epizoda u ukupno trajanju od skoro 6 sati: "The Not-So-Interesting Beginnings," "The Much Funnier Second Episode," "And Now, The Sordid Personal Bits," "The Ultimate Holy Grail Episode", "Lust for Glory," (on Life of Brian), i "Finally! The Last Episode (Ever) (For Now...)". 6 sati jeste poprilično vremena, ali zaista vredi izdvajanja i truda za sve koji su poštovaoci ove grupe – i vrhunskog humora uopšte.


USA, 09
****    4-
            "I love the smell of a burning church in the morning..." ostatak sam reko u textu: klikni na naslov.


***(*)  4-
izvanredna trodelna dokumentarna serija (BBC4) o horor filmu! getis je uspeo da nađe i poneke retke, originalne inserte, retko viđane fotke i dokumentarne snimke iz 'onih' vremena, a posebna draž su putovanja na relevantna mesta gde se pravila horor-istorija


USA, 03
***       3+
            plodovi HPL-ovog semena i raznovrsni divno-monstruozni oblici koje su dobili u kulturi 20. veka.


USA, 08
***   3+
            a o čemu je taj lavkraft, u stvari? evo, ovde su uglavnom lepo to rekli. bez mnogo filozofiranja (što se može shvatiti i kao plus, i kao minus).


USA, 09
***   3+
            respektabilno otvoren i detaljan pogled na čitav NAJTMER serijal, sa inasjatom od najsporednijih epizoda pa do skoro najvećih zvezda (izuzev džonija depa, koji je baš i mogo da kaže nešto, bar preko telefona. mrcina.) naročito je zabavna priča o drugom, po mnogima najslabijem, nastavku, i o transparentnom gej-podtextu koji je, kako izgleda, mnogima (uključujući reditelja, ako mu je verovati) skroz promakao. iako ima nešto malo disonantnih tonova, ipak je ovo napravljeno od strane studija koji je i nastao (tj razvio se) zahvaljujući frediju, pa ne očekujte baš neki tell-all etitjud (mada se između redova naziru neprijatne osobine gazde na kompaniju, roberta šeja).


USA, 09
***   3+
            kako napraviti intrigantan, svež, zanimljiv dokumentarac o jednom od najvećih romana 20. veka, a da to ne bude suvoparno ili nategnuto? ovako!


10. BEST WORST MOVIE
USA, 09
***  3+
            izvanredan pogled na nastanak i kultni status jednog od najgorih modernih horor filmova – TROLL 2! – istovremeno smešan, tužan, neverovatan, lud, glavoloman... hajlajt je kad reditelj ove nepodopštine na nekoj konvenciji iz publike dobacuje i ispravlja svog 'glumca', a onda izađe napolje i kaže: 'pseto. glumci su pseta. jedini razlog što ih iko negde zove i nešto pita jeste zato što sam ja snimio film. a onda oni počnu da kenjaju po njemu. džukele!'


11. TALES FROM THE SCRIPT
USA, 09
***      3
odličan dokumentarac u kome učestvuju neki od najprestižnijih i najistaknutijih scenarista (i poneki reditelj) holivuda: Shane Black, John Carpenter, Larry Cohen, Frank Darabont, Steven E. de Souza, William Goldman, Bruce Joel Rubin, Paul Schrader, Ronald Shusett... rađen je u formi talking head dokumentarca – znači, sede ljudi i pričaju, nema sad tu nekih egzibicija formalne prirode, exploracije, razvoja, saspensa – jedine (vrlo pametne!) intervencije su u formi kratkih filmskih inserata ispred svake od deonica koje pokrivaju određene aspekte o kojima se razgovara. fino je to sve struktuirano, daje jasnu sliku o (jadnoj, ponižavajućoj) poziciji scenariste u holivudu, od samih početaka do danas, i zabavno – opominjuće – poučno je slušati sve te anegdote, iskustva i prisećanja od strane ljudi koji su zaista relevantni za ovu temu. nažalost, šredera ima nesrazmerno malo u odnosu na njegov značaj, ali zato karpentera ima u dobrim količinama – njemu čak pripada i pančlajn! jedini razlog što ovo nema veću ocenu jeste – nedovoljna filmičnost. za razliku od dokumentarca o fordu, ovo ovde bi ladno moglo da se transkribuje i objavi kao knjiga, i da u svom textualnom obliku ne izgubi ama baš ništa: svi kvaliteti počivaju u tome ŠTA ovi ljudi pričaju, a skoro ništa nema u tome KAKO je to sve upakovano (sem elementarne kompetentne montaže i okej odabira relevantnih izjava).


USA, 09
***      3
ovo je zaista best-of usa horror, kompilacija najopštinih mesta, najčuvenijih scena, prizora, replika, pa stoga kao jedan generalni uvod za početnike – ili kao sumiranje i sve-na-jednom-mestu prisećanje – može da posluži svrsi.


USA, 09
***   3
dokumentarac posvećen pay-per-view sajtu INSEX na kome se pretplatnicima nude lajv-videla u kojima se volonterke vezuju, bese, dave, rastežu, gnjave, šamaraju, seckaju, bičuju, umaču u akvarijume s pijavicama, stiskaju u kaveze, gde im se utrljava ljuta paprika u vagine, gde se bese u štalama i vezuju za stubove na snežnim poljanama – i sve u tom smislu što vole mladi.


UK, 99
***   3
prilično dobar dok. o hororima kosova 1999, tj. o njegovim poslednjim danima pod srpskim pokušajima vlasti. bez ikakve naracije ili komentarišućeg nad-glasa nudi se juxtapozicija čemera srpskog neživota tamo (opustošene kuće proteranih; sahrane ubijenih; noćne straže kod najtvrdoglavijih da očuvaju svoje...) sa posledicama zlikovačkog šiptarskog ponašanja na tzv. običan svet (izbeglice; 'civilne' žrtve vojnih dejstava, i sl.). ono što umanjuje ugođaj je nedostatak bilo kakve kontextualizacije – ne postoji ni sinhronijski ni dijahronijski presek koji bi sve ove fragmente stavio u neki uzročno-posledični odnos


15. GAMBLER Nicolas Winding Refn
DAN, 06
***  3+
            prikaz kreativnih i, naročito, finansijskih porođajnih bolova u back-to-back pravljenju PUSHERA 2 & 3, naročito zanimljiv već iniciranima u kult refna – više se bavi intimnom stranom priče nego li samim temama i idejama filmova koje pokušava nadljudskim naporima da napravi dok se sve ruši oko njega.


16. L'ENFER (Henri-Georges Clouzot)
FRA, 09
***      3
            intrigantan moralitet o reditelju koji si je umislio da je genije i bog, i koji je u svojim pokušajima da napravi nekakvu prenadrkanu fantazmagoriju sagoreo ne došavši ni do pola posla... vrlo inspirativna i dramatična priča o jednom nezavršenom filmu i nadahnuti pokušaji rekonstrukcije toga šta je nabeđeni genije kluzo (he he) nameravao. a, da mu malo zasolim ranu, to što je hteo nije baš toliko genijalno koliko je mislio – ni narativno, ni vizuelno. ipak, dajte mu šansu i uverite se sami.


SRB, 10
***   3
ove tri epizode nude neverovatan blast from the past i podsećanje na ludnicu 1990-ih – ali i zlokobno podsećanje da a) mnogi od tadašnjih hohštaplera nisu kažnjeni za pljačke, varanja i obmane, b) da mnogi od njih i dan-danas mirno i neometano obavljaju svoje lopovluke, i c) da današnja Srbija – po mentalitetu naroda, po 'kvalitetu' vlasti, po odnosu prema jebanju građana naživo i namrtvo, uopšte nije onoliko daleko od Miloševićeve Srbije koliko bismo, možda, voleli da mislimo.


18.  EXIT THROUGH THE GIFT SHOP
USA, 10
***   3
simpatično, ali precenjeno u američkim krugovima a i šire.

19. HERSCHELL GORDON LEWIS—THE GODFATHER OF GORE
USA, 10
***     3
The greatest asset of this documentary is that it doesn't try to present its subject any more elevated or significant than he really is. H.G. Lewis may not be a great director, but he certainly deserves a big footnote in cinema history, and this film shows why. All is there: the (d)evolution from nudie to gore flicks, the particulars of how those splatter-fests were made, advertised and received, accompanied by valuable insights by David Friedman (Lewis's producer), John Waters and tell-it-like-it-is Joe Bob Briggs.


20. FEAST OF THE ASSUMPTION: THE OTERO FAMILY MURDERS
USA, 10
***     3
This is a touching and thought-provoking account of how one of the sickest serial killers on record (BTK – Bind Torture Kill) affected the life of a victim that got away – a boy who was late from school just enough to avoid being killed with his parents and siblings, whose bodies he discovered. Complex emotions are evoked in yet another proof that sometimes true crime is stranger than genre fiction.


UK, 01
***   3
            nije ovo loše za elementarno upoznavanje sa majstorom (tu je morikone, tu je tarantino...), ali je daleko od definitivnog filma o njemu. pre svega, prekratko je (manje od sat vremena) za autora tako epske širine (!), a pored toga i disproporcionalnu pažnju posvećuje njegovom najslabijem filmu – ONCE UPON A TIME IN AMERICA (nekih 20ak min, tj. 1/3 trajanja)! ponukan ovim, naterao sam se da skinem i još jednom pokušam da odgledam tog kolosa, ali... ni ovog puta nisam uspeo da se zainteresujem ni za likove ni za dešavanja ni za iritantni način na koji su njihove savršeno univolving storije ovde prezentovane, tako da sam ga definitivno izbrisao sa harda nakon sat vremena protraćenog u pokušajim da se nateram da me bude briga za bilo šta na ekranu (sem minuciozno rekonstruisanih detalja perioda, koji ionako organski mrzim – možda zbog reziduuma iz moje prethodne inkarnacije, kad sam pod imenom 'lavkraft' živeo i zlopatio se u njujorku 1920-ih!).


SPECIAL MENTION:
DURCH DIE NACHT
ovaj švapski serijal emisija zaslužuje sopstveni detaljni osvrt, što će od mene i dobiti u bliskoj budućnosti.


HONORABLE MENTIONS:

A TALK WITH HITCHCOCK (1964)
= hič je uvek zabavan i pametan, dubok i vickast, nepretenciozan i filozofičan u isto vreme, pa tako i ovde.

EDGAR ALLAN POE: LOVE DEATH WOMEN
= 'tajna' poove opsesije mrtvim draganam dobija ovde svoj predvidiv biografskocentričan prikaz, ali više od 'otkrovenja' vredne su inscenacije, rekonstrukcije i autentični lokaliteti koji se ovde prikazuju.

 
= solidan, ali prekratak i nedovoljno opširan i dubok film o jednom od najvećih srpskih glumaca.

THAT'S IT!!!
= pol verhoven i još neki njegovi manje poznati leteći holanđani kenjaju o koječemu – a kad verhoven priča, ja slušam i zapisujem! okrepljujuće je videti ga, naročito u novim snimcima iz kana (povodom prikazivanja CRNE BELEŽNICE) u kojima iznosi krajnje otrežnjujuće i okrepljujuće antiameričke stavove.

BEWARE THE MOON: REMEMBERING 'AN AMERICAN WEREWOLF IN LONDON'
= jedan od najboljih od svoje sorte, u trajanju još malo pa kao i film kome je posvećen, ovaj dok. pokriva i otkriva sve što treba znati, uz učešće uvek zabavnog lendisa, notona, bejkera itd. + uz posetu nekim od škotskih lokacija.

WIKIREBELS
= asanž i kompanija, ukratko. prikazuje se i zločinačko mitraljiranje civila, novinara i slučajnih prolaznika koje je vikiliks obznanio, ali i zaleđina tima (asanžovo vlastoljublje i sl). sasvim pristojan, prilično objektivno-delujući pogled na ovog kontroverznog junaka.

= baš fin dokumentarac o najvećem srpskom geniju ikada. jedini nedostatak je što je 90 minuta nedovoljno i da se zagrebe jedna iole potpuna, zaokružena priča – ali kao vrlo dobro protrčavanje kroz neke od bitnijih momenata, ovo je sasvim pristojno urađen posao.

TRIERS ELEMENT + THE MAKING OF 'EUROPA' (1991)
= odličan materijal (2 x 45 min) o pravljenju EVROPE, istovremeno pruža uvid u genijalnog reditelja uopšte, nevezano samo za ovaj film.

ZULAWSKI PAR ZULAWSKI
= zulavski priča. sa tako slikovitim ličnim životom i tako idiosinkratičnom filmografijom, to je uživanje slušati (iako je prekratko! nikad dosta!)

ZOMBIEMANIA
= zombiji na filmu, od crnobelih smejurija do današnjih krvoliptanja. solidan, nepretenciozan presek (sem uobičajenih sumnjivaca – deda romero – tu je i sin mela bruksa sa svojim vodičima za preživljavanje sveckog rata Z)

DEVIL'S BIBLE
= previše senzacionalističkog insistiranja na narodnom nazivu za ovu knjižurinu koja, kako se posle sve halabuke ispostavi, sa đavolom ima veze samo toliko što nesrećnika ima na par upečatljivih ilustracija, među svim tim iljadama neđavolskih stranica. ipak, knjiga je dovoljno intrigantna po sebi, nevezano za tih par sličica...

 = šta je NAMBLA? ako saut park nije dovoljan, evo i sinko je objasnio, i linkove dao, pa bacite pogled.

COLONIA DIGNIDAD
= kako su naci zlikovci došli u argentinu, uparili se sa vlastima, i napravili sebi raj na zemlji (a pakao za svoje podređene). all kinds of abuse ensue. totalna kontrola, skroz izvan tj iznad zakona – i užasi koji nastaju kad ljucku životinju nema ko ili šta da obuzda...

DISORDER
= kineska zrnasta mućkalica od kojekakvih dekontextualizovanih, uglavnom mučnih prizora 'savremene' urbane kine: šape od mravojeda pronađene u zamrzivaču jedne prodavnice; 'samoubica' na mostu koji traži svoja prava; požari i poplave; ljudi gacaju kroz štroku u apsolutno neuslovnim paklenim ambijentima; kamion nasred mosta istresao tovar živih svinja – itsl. sve je to lepo i crno, samo mi fali makar i najmanji kontext za neke prizore u kojima je teško uopšte shvatiti kakve veze imaju jedni sa drugima (npr. pripreme nekakvih masovnih plivača za skok u reku).

понедељак, 17. јануар 2011.

THE VALLEY (1999)


***  
3
prilično dobar dok. o hororima kosova 1999, tj. o njegovim poslednjim danima pod srpskim pokušajima vlasti. bez ikakve naracije ili komentarišućeg nad-glasa nudi se juxtapozicija čemera srpskog neživota tamo (opustošene kuće proteranih; sahrane ubijenih; noćne straže kod najtvrdoglavijih da očuvaju svoje...) sa posledicama zlikovačkog šiptarskog ponašanja na njihov tzv. običan svet (izbeglice; 'civilne' žrtve vojnih dejstava, i sl.).
            ono što umanjuje ugođaj je nedostatak bilo kakve kontextualizacije – ne postoji ni sinhronijski ni dijahronijski presek koji bi sve ove fragmente stavio u neki uzročno-posledični odnos, tako da se neinformisanom gledaocu svi ti užasi predstavljaju kao plod nekakve tupe balkanske bestijalnosti iliti 'usuda' koji iz izmaglica metafizičkih sfera, izvan istorije, politike, ekonomije i drugih faktora, nagone narod na besmisleno nasilje, sa implicitnim (ali, srećom, neizrečenim) pitanjem 'why can't you all just get along?'
            odgovor na ovo pitanje, međutim, iako nimalo explicitan, a stranom gledaocu verovatno nevidljiv, nalazi se u (ipak!) objektivnom sledu slika i neprilika, iz kojeg je očigledno sledeće:
            - skoro ovčeća naivnost i spremnost srba da žive sa drugima, čak i posle svega i uprkos svemu, bez trunke zlopamćenja;
            - skoro zverska mržnja šiptara prema srbima i svemu srpskom, sa patološkim zlopamćenjem;
            - srpska politika = 'u se na se i poda se + u svoje kljuse';
            - šiptarska politika = insekatska 'svi ko jedan, od kolevke pa do groba'.
            koga su zmije jele taj je i gušteru zahvalan što mu nije odgrizao ruku, pa stoga, imajući u vidu kakve su sve ratne zločine činili strani 'izveštači' sa kosova, ova DOLINA deluje kao okrepljujući dokument koji će 'najzad svetu pokazati da srbi nisu ništa krivi'. DOLINA to, ipak, nije – baš zato što ne prikazuje nikakav uzročno-posledični odnos između svojih potresnih slika. osim što jesu potresne i jedne i druge, one su ipak i bitno različite, jer ne mogu se u isti rang staviti npr. scene u kojima šiptari urlaju za svojima koje je vojska pobila (nejasno je da li su bili kolateralna šteta ili saučesnici UČK-a), i scene uplakanih srpskih porodica koje voze na sahranu mlade vojnike i policajce koje su šiptari ubili u svojim zasedama.
            ipak, pohvalno je to što srbi nigde u ovom dokumentarcu ne iskazuju nikakvu mržnju prema šiptarima – to ne čini čak ni srbin koji dolazi u obilazak svoje opljačkane kuće, dok plače gledajući rusvaj koji je bagra ostavila; to ne čini čak ni čovek koji priča o tome kako su mu šiptari oteli sina – dok, s druge strane, vidimo nekoliko subhumanoidnih njuški kako iskazuju definitivne i explicitne mrzilačke i preteće antisrpske poruke, iz kojih je, pored ostalog, jasno i to da je u šiptarskom slučaju zaista bilo praktično nemoguće odvojiti 'nedužne, nenaoružane civile' i 'vojnike' UČK-a, jer je u kosovkom konfliktu među ogromnom većinom šiptara postojala homogenizacija – od u-kolevci-srbomržnjom-zatrovanog balavca pa do srbomrzilačke belokapičaste drtine s jednom nogom u grobu. ovo naročito važi za zločinački zloglasnu drenicu i okolinu (dolina, iz naslova) o kojima ovaj filmić govori.
naročito je indikativno, ali i jezivo, koliko su duboko i nepokolebivo šiptari uvereni u to da su oni sirote exploatisane žrtve terora - čak, da su oni bili temelj jugoslavije, i još koješta nešto iz ludila mozga.
            prema tome, iako pravljen za stranu publiku (engleski Channel 4), ovo je film koji najviše može da (po)kaže ovdašnjem, upućenom gledaocu.
onome ko za srbe, šiptare i kosovo zna samo iz završnih minuta svojih vesti (pre nego što se pređe na kulturu i sport) teško da će nešto biti jasnije, sem da se tamo neki nesrećnici na balkanu ubijaju i pale si kuće uzajamno u nekoj dolini, a baš bi fino mogli zajedno da je obrađuju i uživaju. baš su šašavi ti balkanci!

недеља, 16. јануар 2011.

A HISTORY OF HORROR WITH MARK GATISS (2010)


***(*)  
 4-

            izvanredna trodelna dokumentarna serija (BBC4) o horor filmu! iako mi je već pomalo dosadno da po ko zna koji put protrčavam kroz uobičajeni dril (nemački expresionizam – univerzalovi horori – big bug movies – hammer – psycho i sinovi – živi mrtvaci i testere + rozmerini isterivači itd.), scenarista i glumac gatis je uspeo da sve to, ili bar većinu toga, predstavi na svež, zanimljiv i intrigantan način tako da ne da mi nije bilo dosadno da po 300-ti put slušam davno-poznatu priču, nego sam vaistinu uživao u brojnim novim momentima, uglovima, lokacijama i sagovornicima!
            getis je uspeo da nađe i poneke retke, originalne inserte, retko viđane fotke i dokumentarne snimke iz 'onih' vremena, a posebna draž su putovanja na relevantna mesta gde se pravila horor-istorija – npr. u 1. epizodi, u potpunosti posvećenoj univerzalovim monster-hororima, išao u arhivu gde se čuva originalna oprema za šminku i masku lona čejnija (čuvenog 'sam svoj majstor' glumca-maskera), bio je na licu mesta, u univerzalovom studiju gde se još čuva scenografija sela iz FRANKENSTEINA, stajao kraj onog jezerca na kome karlof baca u vodu devojčicu-popošak...  
svakom pravom horor fanu mora da zaigra srce kad danas vidi ta sveta mesta, a pratioci ovog bloga sigurno pamte i moja hodočašća bodega beju (THE BIRDS), svetioniku na point rejsu (THE FOG) i brojnim lavkraftoidnim lokacijama u providensu, salemu i marblhedu, te će stoga bolje razumeti da mi ovi momenti u serijalu pružaju posebnu vrstu exkluzive i naročito mi znače...
            i ne samo to: getis je razgovarao sa živim legendama kakve su John The Man Carpenter i Barbara The Dark-Lady Steele, ali i sa živim relikvijama u vidu babe koja je bila devojka u kočiji, u brauningovom DRACULI (1932!), pa sa karlofovom unukom, i sa glorijom stjuart, vaskrsnutoj u bljuzga-TITANIKU, ali zauvek živoj kroz istinski sjajne vejlove filmove THE OLD DARK HOUSE & THE INVISIBLE MAN.  
u drugoj epizodi (čitavoj posvećenoj HAMMERU) našao je pirsa hagarda (SATANS' SKIN) i s njim išao na lokacije iz tog filma na razgovor (ruševina crkve na nekakvoj livadi); iskopao je čak i hamer-legendu, reditelja roja vord bejkera, jedva-živog panteliju od stotinu ljeta, da se načas prisete hammerovih zlatnih dana ... 
 upravo revisiting takvih mesta, i direktni razgovori sa onima koji su naživo radili sa lugošijem, karlofom, vejlom... izdiže ovu seriju daleko iznad tek-još-jednog protrčavanja kroz poznate priče i ofucane inserte koje svako može da kompilira.
treća epizoda posvećena je modernom hororu, približno od romera do fredija ('68-'84) – da, očito je da nedostaje priča o poslednjih 25 godina, ali getis najnoviju fazu smatra inferiornom u poređenju sa slavnim klasicima; oh, well, niko nije savršen... 
u trećem delu getis razgovara sa deda-romerom i sa huperom, a mudro koristi barbaru stil ne samo za prisećanje na marija bavu (uprethodnoj epizodi), nego i na kronenberga; isto tako dejvid vorner govori o svojim engleskim hamerovskim danima, ali i o OMENU (na pitanje o tome gde je završila njegova u-filmu-odrubljena-glava, on kaže: 'izgubio sam je u razvodu'!) a tu je i dejvid selcer, autor OMEN romana.
ipak, za mene nedostižni i neprevaziđeni hajlajt 3. epizode jeste odlazak sa karpenterom u šetnju onim legendarnim ulicama pasadene (!) osveštanim snimanjem HALLOWEENA (začudo, i na sreću, još uvek vrlo nalikuju onome kako su izgledale 1978-me!) – i to je za mene bio baš onako, 'my heart, hold still' momenat. 
čak ni karpenter naživo ne deluje toliko tronut na tim ulicama kao ja kad ih sada dokumentarno gledam. između ostalog, pored kuće koja je nekada glumila stanište lori stroud sada pronalaze mali 'shrine' – dve bundeve i natpis, otprilike – 'da, namerniče, ovo je kuća lori stoud...' 
getisov šarmantni pristup, duh i humor, te evidentna ljubav prema materijalu, i njegovo poznavanje, prožimaju sve ovo na unikatan način i čine ove tri epizode od po sat vremena zaista nezaobilaznim materijalom za svakoga koga horor film zanima, nevezano za to koliko je već knjiga o toj materiji pročitao ili sličnih dokumentaraca odgledao.
jedino što sprečava da ovo bude ultimativna neprejebiva i totalna serija jeste – upravo njena selektivnost: najjača je u pokrivanju klasičnog američkog i klasičnog britanskog horora (prve dve epizode), ali već moderni horor (post-1968) kao najsloženiji i najvredniji u istoriji horora nesrazmerno je sažet, sa previše ključnih stvari pretrčanih ili i nepomenutih, čak i u okvirima angloameričkog horora – a da i ne govorimo o tome da je sve ostalo (italijani, francuzi, japanci…) ili pomenuto uzgred, kao fusnota, ili skroz zaobiđeno. ne očekujte da se ovde govori o POSSESSIONU, ANGSTU ili INFERNU kad su čak i BLACK SUNDAY i SUSPIRIA tu samo kroz desetak sekundi inserata i sličica, dok daleki istok ne postoji uopšte(ni KWAIDAN, ni RINGU a kamo li AUDITION…). 
znači, serija je izvanredna u okvirima svojih samonametnutih ograničenja – ne toliko A HISTORY OF HORROR koliko A HISTORY OF ANGLO-AMERICAN HORROR. za bar približno ovako posvećen i iscrpan pregled dalekog istoka tek ćemo da se načekamo.

субота, 15. јануар 2011.

Međunarodni Festival Nezavisnog Filma u San Francisku

 U okviru akcije "Slavna prošlost mrtva nije" kačim svoj izveštaj sa Šestog Međunarodnog Festivala Nezavisnog Filma u San Francisku, održanog februara 2004. Odabrane naslove gledao sam na licu mesta, koristeći tadašnji boravak u obližnjem Berkliju, a društvo mi je pravila moja neuporediva domaćica, Stefani.
Možda će nekoga zanimati Ghoulov osvrt na tada sveže, a manje izvikane naslove od kojih su vam poneki možda i promakli čak do sada, punih 7 godina kasnije.
            Ovaj izveštaj je objavljen u novosadskom DNEVNIKU proleća 2004. Za ovo blogopredstavljanije pored naslova sam samo dodao svoje zvezdičaste ocene, kojih naravno u novinskom izdanju nije bilo.
            Na blogu, inače, već možete naći moj drugi izveštaj, sa onog velikog festivala: Ekskluzivni Izveštaj sa 47. Međunarodnog Filmskog Festivala u San Francisku.


DUH NEZAVISNOSTI

U San Francisku je od 5. do 15. februara održan 6. Međunarodni Festival Nezavisnog Filma, od milošte nazvan Indie-Fest. Iako u senci velikog i prestižnog filmskog festivala, koji se u istom gradu dešava sredinom aprila, Indie-Fest je za kratko vreme uspeo da se izbori za svoje mesto pod zubatim februarskim suncem. Ovaj događaj se pretežno finansira od prodatih karata, sa zanemarljivim učešćem sponzora. Odsustvo glamura, međutim, ne smeta publici koja u tome vidi jedan od pokazatelja da se osnivač i glavni selektor Džef Ros (Jeff Ross) nije ''prodao''. Još važniji dokaz toga jeste izbor filmova u kome se najbolje očitava duh nezavisnog filma.
            Uglavnom lišena pretencioznosti, selekcija naslova na šestom po redu Indie-Festu usredsređena je na autore koji se, širom sveta, u jednakoj meri odupiru konvencionalnom holivudskom receptu kao i napadno hermetičnom artizmu. Za razliku od, recimo, beogradskog Festivala Autorskog Filma ''Pogled u svet'', Indie-Fest nije namenjen poklonicima iransko-uzbekistanskog pristupa filmu kao oruđu za sociološko-psihološke ''analize'' ljudskih prava, položaja žena ili banalno-običnih ljudi unutar ovog ili onog režima, niti angažovanih ''vapaja'' kroz sterilno dokumentaristički anti-filmski jezik. Takođe je upadljivo odsustvo feminističkih porno-traktata koji su, za srpske selektore, sinonim "subverzivnosti". Festival u San Francisku je prilika za istinsko filmofilsko uživanje u delima koja na originalan način baštine narativnu disciplinu žanrovskog ili underground filma u spoju sa osobenom, ''pomerenom'' vizijom autora. Istorija filma je već odavno pokazala da su najveći autori (Hičkok, Ford, Kurosava, Kronenberg…) svoja najbolja dela ostvarili upravo prilagođavajući popularne žanrovske konvencije svojim osobenim nazorima.
            To je pristup koji nalazimo kod najupečatljivijih naslova Indie-Festa, i njih ćemo posebno istaći:

            GOZU (Kravlja glava), Takashi Miike (2003, Japan) **** (4-)
            Jedan od novijih radova kultnog autora čiji se filmovi (Audition, Dead or Alive, Visitor Q…) odlikuju neočekivanim preokretima i poigravanjima sa žanrovima. U pitanju je spoj crnohumorne jakuza-komedije sa bizarnim likovima i nadrealnim dešavanjima dostojnim Linčovog Tvin Piksa. Gozu svakako spada u bolje Miikeove radove, ali sa dužinom od dva sata i previše vrludanja kroz nasumično-otkačene epizode, ovo je samo za one koji su već inicirani u njegov kult. Strpljenje se isplati, jer nakon razvučene sredine Gozu kulminira unikatno miikeovskom eksplozijom neodoljive perverzije.

            9 SOULS (Devet duša), Toshiaki Toyoda (2003, Japan) **(*)  3-
            Ovo bi bio sasvim solidan FEST-ovski film, kad bi selektori FESTA uopšte bili svesni da japanski film postoji, i da je to trenutno najsvežija i najdinamičnija kinematografiju na svetu. Grupa od devet zatvorenika beži iz zatvora, putuje u starinskom crvenom kombiju i doživljava brojne bizarno-komično-krvave avanture na putu čiji je cilj zakopano blago. U žanrovskoj neopredeljenosti (road-trip akciono-komična drama) leži razlog polovičnog utiska koji film ostavlja: neujednačen i nedovoljno koherentan, umesto centralnog lika ili teme film se rasplinjava u epizodama koje jesu zabavne, ali nisu uvek dovoljno dramaturški opravdane. Srećom, režiser ima oko za upečatljive prizoreod metafizičkog početka (vožnja iznad Tokija dok zgrade jedna po jedna nestaju, i dok ceo grad ne postane siva gomila ruševina) do skoro-miikeovskog vizuelnog humora (uspaljeni begunci prve minute slobode koriste silujući ovce na koje nalete kombijem)!

            HAUTE TENSION (Visoka napetost), Alexandre Aja (2003, Francuska) ****(*)  5-
            Zapanjujuće kvalitetan film predstavlja apoteozu slasher-horrora dovedenog do, reklo bi se, krajnjih granica. Napetost počinje od prve sekunde filma, i ne posustaje do samog kraja. Ovo je već samo po sebi veliko postignuće. Režiser majstorski izvlači maksimum iz jednostavne premise: devojka odlazi kod koleginice na selo. Već prve noći psihopata im upadne u kuću, pobije porodicu, a koleginicu otme. Glavna junakinja, neprimećena, kreće u poteru za ubicom u nameri da spase drugaricu. Aža uzima evropske majstore horora (Dario Argento, Michele Soavi) kao odskočnu dasku u svom pristupu, a sjajnim preokretom u poslednjoj četvrtini svom nadahnutom filmu podaruje osobenu  ezoterično-transcendentnu notu.  

            THE LAST HORROR MOVIE (Poslednji horor film), Julian Richards (2003, UK)  **  2
            Još jedan pokušaj intelektualizovanog horora, nažalost sa znatno manjim uspehom od prethodnog. Harizmatični psihopata ide Londonom, ubija ljude i snima to kamerom. Njegova ispovest i direktno obraćanje gledaocu suviše eksplicitno pokušavaju da prozbore o saučešću publike sa prizorima nasilja koji im se serviraju u medijima. Snimljen na videu, film deluje prilično autentično (ali i banalno-ružno); međutim, belgijski film sa istovetnom temom Čovek ujeo psa (viđen u našim bioskopima u ranim '90-im), još pre deset godina  je sve ovo uradio mnogo bolje i u pogledu koncepta, i glume, režije, vizuelnog bogatstva, konotativnih potencijala, pa čak i crnog humora i šoka.

            ARAGAMI, Ryuhei Kitamura (2003, Japan)  ***  3-
            Još jedan novi autor, koji je kultni status zaradio već prvim svojim filmom (Versus, 2000), bio je i lično prisutan na Festivalu, i predstavio "Duel Projekat". Radi se o opkladi između dvojice režisera o tome ko će napraviti bolji niskobudžetni film krajnje svedenog koncepta: samo dva glumca, jedna lokacija, i dvoboj do istrebljenja kao tema. Kitamurin Aragami je demon borbe, njegov suparnik je zalutali samuraj, a lokacija izolovani hram. Visokokinetička akcija (po kojoj je Kitamura već poznat) omeđena je verbalnim duelima dvojice boraca i protkana suptilnim referencama na neuništivost duha agresije u čoveku. Nadahnuto stilizovan i nenametljivo filozofski, Aragami je nadasve uspeo eksperiment.

            2LDK, Yukihiko Tsutsumi (2003, Japan)  ***  3
            Na audiciji za film Yakuza Wives izbor je spao na dve mlade glumice, koje su uz to i cimerke. Naslov se odnosi na apartman sa dve spavaće sobe, a to je i poprište drugog dela "Duel projekta". Devojke se prvo učtivo smeškaju (dok u sebi proklinju onu drugu), onda se koškaju oko sitnica ("Ko je koristio moj šampon? Ko je popio moj sok iz frižidera?"…), ali ubrzo počinje bitka na život i smrt, u kojoj se ne biraju sredstva: kiselina iz kupatila, motorna testera (za zeleniš u stanu), samurajski mačevi (sa zida), poklopac WC šolje, elektrošokovi u kadi, i još bezbroj drugih metoda.
Ovo je spoj Tom i Džeri crnohumornog nasilja sa vrlo oštrom satirom i dramom. Po ozbiljnoj tematici obrađenoj kroz groteskne situacije, podseća na spoj Miikea i Alexa de la Iglesije (recimo, Visitor Q sreće Grešnu zajednicu).

            REVENGER’S TRAGEDY (Tragedija osvetnika), Alex Cox (2002, UK)  ***  3-
            Još jedan teško opisiv film: baziran na jakobinskoj drami Tomasa Midltona, najnovije ostvarenje režisera kultnih naslova Repo Man i Sid and Nancy, u stvari je (post)modernizovana tragedija smeštena u (post)apokaliptični pank milje anarhične Engleske. Koristeći nenametljive SF-horor-komedijske momente Tragedija uspeva da na satiričan način oslika Englesku Tonija Blera na znatno upečatljiviji način od soc-realističkih smor-drama Majka Lija i njemu sličnih. Poput nekog niskobudžetnog Grinaveja sa buntovničkim stavom, Koks ubedljivo pokazuje da pank nije (sasvim) mrtav.

            A mrtav nije ni duh istinski nezavisnog, mladalačkog, otkačenog, buntovničkog i inovativnog filma: prikazani naslovi, nekonvencionalni domaćini i njihovo opušteno predstavljanje gostiju festivala te razgovori s publikom, kao i same reakcije gledalaca na (bukvalno) rasprodatim projekcijama pokazuju da je ovo festival koji ima budućnost. Barem u San Francisku. Za to vreme, u Srbiji će sinonim za autorski i nezavisni film (barem sudeći po selektorima dva naša najveća međunarodna filmska festivala) i dalje biti prizori žena u crnim feredžama, beskrajni zamišljeni pogledi u daljinu, i pustinja, pustinja, pustinja…

Dejan Ognjanović

петак, 14. јануар 2011.

MONTY PYTHON: ALMOST THE TRUTH - THE LAWYER'S CUT (2009)

****
4
            ovo sam gledo pre skoro godinu dana, ali tek sad, kad sam usred pravljenja godišnje liste najboljih dokumentaraca, reših da napišem par rečenica i o ovoj izvanrednoj seriji.
            6 epizoda u ukupno trajanju od skoro 6 sati: "The Not-So-Interesting Beginnings," "The Much Funnier Second Episode," "And Now, The Sordid Personal Bits," "The Ultimate Holy Grail Episode", "Lust for Glory," (on Life of Brian), i "Finally! The Last Episode (Ever) (For Now...)". 6 sati jeste poprilično vremena, ali zaista vredi izdvajanja i truda za sve koji su poštovaoci ove grupe – i vrhunskog humora uopšte. 
unutar ovog materijala nalazi se sve što bi (ne)normalan čovek mogo da poželi da sazna o tome kako su pajtoni počeli, gde su se i kako našli, kako je nastala najsmešnija+najpametnija tv serija ikada, šta je bilo sa filmovima, zašto su se raspali i gde su danas (preživeli)... 
sva četvorica živih (teri džons, majkl pelin, džon kliz, erik ajdl + teri gilijam kao animacijska zaleđina) prisutni su da iz današnje perspektive kažu šta se ima reći o svemu, od početaka do današnjih dana (ali bez kulina bana ili gnjavaže; uostalom, za to oni i nisu sposobni), dok je pokojni grejem čepmen (umro 1989) prisutan kroz arhivske snimke intervjua sa njim. 
nažalost, ova petorka nije se okupila čak ni za ovaj dokumentarac, ni u jednom trenu ih ne vidimo sve zajedno u istoj sobi ili kadru, nego svako govori svoje nasamo. šteta, jer lepo bi bilo videti i čuti ih kako spuštaju jedni drugima i u lajv fidbeku a ne samo u one-way modusu.
sve to je u seriji prikazano baš kako bi se od njih jedino i smelo očekivati: duhovito, otkačeno, otvoreno, cinično, samokritično i međusobno-zajebantski + savršeno dokumentovano starim fotkama, arhivskim insertima i sl. posebno za pohvalu: nema zaobilaženja 'pipavih' tema i problema, nego se otvoreno i bez uvijanja priča i o ego tripovima, i o (čepmenovim) alko-gej problemima, i o haosu na snimanju HOLY GRAILA itsl. 
uz sve to, uspeva da bude i smešno (ne samo kroz inserte iz serije i filmova, nego i kroz njihove sadašnje komentare, priče i anegdote) a povrh svega i vanredno dirljivo, ponajviše u duhovito-otkačenim eulogijama pokojnom čepmenu... ovo je, zaista, spomenik toj trupi, koji ona sebi podiže za života. 
            kvalitet donekle remeti gostovanje kojekavih 'komičarskih' drugopozivaca i jadnika koji nisu ni prismrdeti pajtonima (ne zaslužuju ni da ih imenujem, a za neke egotistične morone dosad nisam ni čuo!), a koji ovde kenjaju o tome koliko su ovi đeniji na njih, kao, uticali.  
ta minutaža sa njihovim trabunjanjem mogla se i pametnije upotrebiti, ili prosto skratiti. osim toga, za moj ukus ima previše bavljenja ajdlom i njegovim muziciranjem a nedovoljno pelinovim dokumetarcima i džonsovim non-pajtonovskim filmovima. 
            ipak, ovo ima moj nepodeljeni seal of approval i pravi je primer potpune, zaokružene i raznovrsne, polivalentne slike o jednom složenom fenomenu, jer pajtoni to jesu.