субота, 26. март 2011.

Ghoul's Artwork: Lovecraftian Landscapes

u prethodne dve HPL instalacije razotkrio sam neke moje lavkraftoidne monstruoznosti – kvazihumanoidne mutante, leprozne lešo-stvorove i razne slikovite preobražaje, a zatim i skroz neljudske gulove, demone, bogove i slična nekrštena čuda.
            da ne bi ostao utisak da je taj uobičajeni (monstrumski) vizuelni momenat bio jedini u mojim omažima lavkraftu, evo i nekih pokušaja hvatanja lavkraftovske atmosfere i ugođaja vezanih za neke lendskejpe ili prizore u kojima body horror nije dominantan, ili ga nema uopšte.
            najveća većina ovih radova je iz 1990ih, a 'dagon' je najnoviji (iz jeseni 2003. godine, crtan na nekom predavanju u berkliju). sada sam ih samo malo provukao kroz kompjuter, ofarbao i malo se igrao nekim efektima, jer mi se čini da sam ih time uglavnom unapredio, koliko se to moglo.
            za početak, ipak, tu je jedan HPL monstrum pretekao od prošlog puta, a zatim – MOOD!
            PS: ovi radovi ne samo što kompletiraju jednu staru priču, sa ovim mojim artworcima, ili barem njen HPL deo, nego i najavljuju nekoliko novih, uzbudljivih i hiper-exkluzivnih ghoul-only HPL-related rivjua koji će se ovde naći u narednih par dana.
            stay tuned to ghoul's HPL tune - and click to see bigger!
 














 



петак, 25. март 2011.

SEASON OF THE WITCH (2010)

**    
2+
ovo je budalaština namenjena isključivo za ljubitelje celuloidnog sira. this is cheese, if you please. ko voli, nek izvoli, a ko više ceni svoje vreme, a nema toleranciju ka trešu & kiču, i preferira da gleda nešto malkice manje braindead – nek se kloni.
prolog je otprilike jedina scena vredna kolko-tolko pažnje: egzekucija tri veštice na mostarskom mostu (il nekom njemu sličnom), i horor posledica toga po jednog koji se vrati na mesto zločina usred noći. wiseguy!
već na početku 'pravog' filma (!) sve je jasno: vidimo nika kejdža, krstaša-najamnika, kako zajedno sa perlmanom juriša sa mačem na nevernike (muslimane). kolje kejdž i levo i desno, kroz godine i decenije: vidimo 10ak klanja ovde, pa onda 10ak klanja drugde, 2 godine kasnije, pa onda još 5-6 ubistava u nekoj trećoj pustinjskoj rupi, al zimi (?!). koljem danju, koljem noću, koljem, sele, sve što hoću! nema predaha u genocidu, ni po suncu ni po snegu, a sve vreme njih dvojica izbacuju imbecilne 'pošalice' oko toga ko će da plati piće večeras kad se obloču posle ove kasapnice, pošto se takmiče ko će više da ih pokolje. ali pošto kolju arape, podrazumeva da je sve to okej, i čak nekako zabavno. baš su šašavi ti krstaši, poklaše pola arabije, hi hi hi hiii (kaže nam film).
kejdž u tih 5-6 minuta pobije više arapa nego bata životinja nemaca za ceo jedan partizanski film. al nije to sve: najbolje dolazi kad kejdž upadne u nekakvu požarom zadimljenu tvrđavu, i u njoj na vrh svog mača u onoj gunguli slučajno natakne - devojku.
au, muke! joj, nevolje! kuku, bože! ubio sam ljucko biće!
svih onih 79.463.956 arapa koje je pobio – nema veze, šta sad, to mu je sve u rok službe. ali ovu curu što je ubio nevinu, pa to je preokret u životu, to je stani-pani, to je strašno nešto što kejdža navede da preispita svoj život masovnog koljača-za-pare, te on iz čista mira otkaže svoje najamničke usluge gazdi i kaže nešto u stilu: 'ej, momci, nije ovo više za mene. odo ja nazad u evropu da gajim rotkvice, a vama srećan pokolj, al bez mene, he he he heee...' a ovi ga još i puste. i njega, i perlmana.
eto, o takvom se filmu radi.
u evropu uđu negde oko slovenije, a ubrzo potom, nisu ni 3 minuta na kopnu, a već ih angažaju da otprate jednu osumnjičenu za veštičarstvo do manastira u nedođiji gde se krije nekakva knjižurina iz koje će da čitaju specijalne latinske mađije za anti-veštice. il tako neko sranje. 
nema druge, to je strašno bitno da se uradi, i da se angažuje još nekakva pratnja za tu akciju, a na sve to njima se pridruži još i mladunac željan dokazivanja (robert šijan, izuzetan glumac kome ovde nisu dali nijednu repliku, nijednu akciju, nijedan momenat da to uopšte pokaže onima koji nisu gledali tv seriju MISFITS).
fast forward preko nekoliko mlako nezanimljivih 'akcionih' i 'horor' scena koje bi mogle zadovoljiti samo najneprobirljivije retarde, i one kojima ne smeta videoigričasta 'estetika', pošto je ovo zapravo animirani film, u kome su skoro sve kulise, pozadine, ambijenti itd. nacrtani u kompjuteru, pa zato ne očekujte neki gritty srednji vek, kao u BLACK DEATH, il daleko bilo kao u THE DEVILS! ne, ovo je strogo 'srednji vek' as reimagined by hollywood's video games & video clip designers.
i eto nas već na kraju, u kome se otkrije ne samo da je prelepa veštica ZAISTA bila veštica (ko da je neko uopšte sumnjao u to?) nego je, povrh toga, bezveznjački cgi demon koji je zloupotrebio ovu družinu da bi stigo do manastira do koga inače nikako nije mogo kako bi došo u posed onog nekronomikona (izem ti demona! valjda nije znao gde je manastir? il ga mrzelo da putuje sam? ne sećam se najbolje jer mi ovo sve već blaženo čili iz mozga).
fast forward preko neke bezveznjačke kompjuterski-crtani-film 'akcije', i eto nas već do limp dick kraja. kejdž gine, junački: žrtvuje se za sve nas, koji nismo ni znali kakvi su nas junaci u videoigričastom srednjem veku odbranili od demona nesposobnih da lociraju željeni manastri bez pomoći nikolasa kejdža i njegovih comic sidekickova! i torturi je, time, kraj.
SEASON OF THE WITCH je, vaistinu, retko glup, nebitan izgovor za 'film' u kome je sve, ali APSOLUTNO SVE FEJK FEJK FEJK, od kejdžove kose do kejdžove motivacije do zapleta do veštice do demona do cgi vukova do cgi bekgraunda do... svega što vam padne na pamet. potpuna bezukusna budalaština, žvaka za mozak. i to turska žvaka. sažvaći, pljuni, i 10 minuta kasnije nećeš se ni sećati da si je žvakao/la/lo.
istina, možete proći i gore: da umesto ove, pogledate SEASON OF THE WITCH by đorđe romero (1972), koja je jedanput dosadna i bezveznjačka dramurdetina i smaračina nehumanih razmera u poređenju s kojom je ova kejdžijada pure FUN. ali samo u poređenju s tim. ipak, ima na raspolaganju sasvim dovoljno DOBRIH filmova da ne morate tragati za takvim opravdanjima za traćenje vremena na ovo.

четвртак, 24. март 2011.

PA NEGRE aka BLACK BREAD (2010)


 *** 
 3+ 

ne verujem da je iole iskusnijim pratiocima ovog bloga potrebno objašnjavati ko je agusti viljaronga (ukratko: jedan od najboljih, a meni lično i najdraži, od živih španskih reditelja) niti čime je svoj ghoul-status zaslužio: ovde na blogu imate moje rivjue njegovih srednje-dobrih filmova MOONCHILD i ARO TOLBUKHIN IN THE MIND OF A KILLER kao i njegovog manje znanog horora 99.9 (1998) ali i njegovog vrlo dobrog, mračno mučnog EL MAR aka THE SEA (2000). 
svakome ko zna šta valja dovoljno je reći i ovoliko:
novi film agustija viljaronge!
i dodati: he's still got it!
rivju je, maltene, izlišan, ali ću ipak napisati par impresija.
površno gledano ovo može da deluje kao tipična dramurda rađena ciljano za nagrade: teški istorijski trenuci prelamaju se kroz oči nevinog deteta i bla bla bla: the czechs did it! kusta did it! the simpsons did it! south park did it! everybody and their grandmas did it! da, složiću se. al nije to isto kao kad ga viljaronga radi. 
da, ovo jeste njegov film najbliži mejnstrimu od svega što je do sada potpisao: štaviše, srce mi greje činjenica da je početkom godine sa ovim pokupio praktično sve postojeće GOJA nagrade (španski oskari), ispred nosa dela iglesiji, čija je TUŽNA TRUBA tužno zasvirala na kraju ceremonije, sa samo dve sporedne nagrade (za viz. efekte i šminku!) dok je viljaronga odneo šnjur sa (skoro) svim ostalim – 9 od 14 nagrada, uključujući za naj-film, naj-reditelja, naj-adaptaciju scenarija i naj-glumicu. 
međutim, CRNI LEBA zasigurno nije viljarongina 'prodaja' već, nadam se, samo mudar potez kojim će, zahvaljujući pomenutim nagradama, svoj naredni film snimiti malo brže – svoj prethodni dugometražni uradio je zajedno sa još dvoje reditelja, daleke 2002. pa se i ne može smatrati sasvim njegovim; poslednji skroz svoj film (EL MAR; glavni glumac otuda igra i ovde) uradio je –gad dem!- 2000. godine!!! sa svim ovim gojama, na naredni valjda nećemo čekati 10 godina. dajte pare čoveku, slepci, kad je već toliko puta pokazao da zna znanje!
anyway, pošto je film vrlo dobar i ima moj pečat preporuke, neću da ga spojlujem: reći ću da je u pitanju drama, i iako nema gimmick-twistove, postoje neke važne i teške tajne koje je bolje da otkrijete u samom filmu, a ne u nekakvom rivjuu. ono što je bitno reći jeste:
viljaronga je, sa svojom više puta dokazanom osećajnošću prema detinjoj vizuri (naročito u IN A GLASS CAGE i MOONCHILD) pravi čovek da uhvati srž uma i percepcije deteta suočenog sa nekim ozbiljnim užasima. zato ovde nećete videti nekog debelog malik-malik-na-govno-nalik-a, niti pak debelog dimitrija vojnova koji recituje i vergla nekakve starmale tupljavine iz uma gorana markovića, već umesto tih spodoba ovde imamo jedno nedebelo i neantipatično, čak anđeloliko DETE.
taj dečak nadasve ubedljivo, i svom dobu prikladno reaguje na zaista grozne stvari u fašističkoj španiji netom posle rata. nema tu ni sentimentalizacije a la češka škola, a ni poetizacije a la giljermo del toro (PANOV LAVIRINT), mada postoji specifična viljaronginska atmosfera sveprožimajuće i nowhere-to-run blizine zla i mogućnosti da se najgore stvari dese najboljima i najnevinijima, što kreće već od uvodne, žestoke i šokantne scene (nema u njoj explicitne krvi, ali to što se desi je tako zamišljeno, i režirano, da je teško izbrisati iz pamćenja! vilja at his violent gruesome best)! 
detinjstvo ima svojih draži, i vilja ih sjajno hvata, ali detinjstvo je takođe i doba najveće ranjivosti, i nju on hvata još bolje i upečatljivije, sa gotovo nemilosrdnim odsustvom patetike: npr. iako tu postoji neka curica, i neki zameci ljubavisanja pa zamalo i nečeg opipljivijeg između nje i dečaka u glavnoj ulozi, reditelj mudro izbegava holivudizaciju klišea 'boy meets girl', i umesto toga pruža realniji i složeniji odnos među njima, plus retko zanimljiv portret jedne neobične devojčice, ratom jače okrznute, telesno ali još više duhovno. kroz nju se, recimo, mnogo bolje vidi pogubno dejstvo rata, gde se uvek može reći 'the lucky ones died first', ali gde su prave žrtve 'preživeli' - oni kojima je duša ostala okrznuta, ili uništena…
upravo u hvatanju tih suptilnih nijansi vilja je nedostižan: njegov smisao za detalj je perfektan kao i uvek – njegovom svetu se veruje, osećaju se mirisi, boje, senke, zvuci, to je TO, a čak i poneki tipski lik (bogatašica, pajkan, baba…) kreiran je tako da odskače od klišea i funkcioniše kao živ. španski građanski rat i fašistička diktatura zaista su jedna od gadnijih stranica istorije ionako gadnog 20. veka, a ja moram reći da CRNI LEBA kao malo koji film koji videh na tu temu uspeva da zaista opipa puls tog užasa i da ga predstavi na indirektan, ali zaista time upečatljiviji način – možda čak i suviše uspelo vilja hvata taj KOŠMAR i HOROR jer, kao nepatvoreni majstor horora, on zna da ga prepozna, zabeleži i prenese. 
naglašavam: ima nešto violentnih scena, što prikazanih, što sugerisanih, ali groza nije u njima koliko u psihološkoj stravi, u patologiji likova, u odnosima i patnjama nanetim ne pesnicama niti noževima, nego rečima, odlukama, lažima, izdajama… a viljaronga je, kao retko ko – možda još samo haneke, i mestimično fon trir – imaginativan kad treba pokazati na delu kolika svinja može da bude čovek (istina, ovo je zasnovano na romanu pa ne znam koliko je njegov scenario veran tamošnjim zbivanjima, ali veština da se uhvati boleština međuljudskih odnosa, i prikaže (ne)humana štroka, tipičan je njegov talenat.
neću hvaliti očiglednu divotu slika kojima ovo ilustrujem: fotografija je (kao i uvek kod njega) besprekorna, gluma izuzetna, atmosfera – viljaronginska, priča je teška i mračna ali ne potpuno deprimirajuća (uostalom, prošarana je sa nešto poezije, nevinosti, lepote, humora, idealizma…) i sve to zajedno čini jedan od jačih radova ovog reditelja, kome od krupnijih stvari imam da zamerim jedino ponešto vezano za kraj (čiji je impakt, emotivni ali i konotativni, morao biti jači), ali ne sada i ne ovde.
uprkos tome, ovo je ozbiljan film ozbiljnog reditelja i obavezno je gledanje za svakoga ko pretenduje na filmski ukus.

среда, 23. март 2011.

FILAŽ u Narodnoj Biblioteci



Promocija filmskog časopisa FILAŽ
tačnije, njegovog 5. broja
biće održana u četvrtak 24.03. u 19h
na odeljenju PERIODIKE
niške NARODNE BIBLIOTEKE

Učestvuju:
Glavni i odgovorni urednik: Srđan Savić,
Zamenik glavnog i odgovornog urednika: Dejan Ognjanović
Član redakcije, pokretač projekta: Dejan Dabić
Urednik u izdavaštvu NKC: Verica Novakov
Zvezda temata o SRPSKOM FILMU: Severin Franić
 
Ko ne dođe, propustiće SHOW!
ZABAVA + POUKA! + SUBVERZIJA!
24.03. u 19h
NIŠ
NARODNA BIBLIOTEKA

понедељак, 21. март 2011.

IN A BETTER WORLD aka HAEVNEN (2010)


***(*)    
4-

             u okviru akcije 'denmark uber alles' overio sam njihovog ovogodišnjeg oskarovca. i uživao.
            danska je trenutno filmofilska supersila prvog reda – kakva južna koreja, kakva španija, man'te me molim vas – danci su skroz gore u vrhu uz japan i francusku: mislim, šta reći kad u toj zemlji trenutno u naponu snage stvaraju svoje najbolje filmove giganti kakvi su lars fon trir i nikolas vinding refn, istovremeno! pa sve i da niko drugi u toj sitnoj zemljici, duplo manjoj od srbije, ne snima filmove, ova dvojica su dovoljna! al nije tako, nego ima tamo još grdnih nekih ozbiljnih igrača: zapravo, najbolji pokazatelj toga koliko su danci danas jaki vidi se u tome što tamo čak i žene snimaju dobre filmove!
            bog mi je svedok da feministi u meni nije lako da prizna kako se ženski rod u dosadašnjoj istoriji nije baš nešto pretrgao od pravljenja vrlo dobrih, odličnih, a kamo li pak izuzetnih i epohalnih filmova – a jedine dve žene koje su prišle negde blizu tome (leni + bigelou), stavile su svoj talenat u službu super-zlikovačkih ideologija i režima. slučajnost? hm!
to nam ostavlja suzanu bier kao trenutno jedinu ženu-reditelja na čije filmove mogu da stavim ghoul's seal of approval, a da to ne bude iz feminističkih nego iz filmskih razloga. nakon užitka u njenom BOLJEM SVETU smesta sam overio još dva njena ranija rada – AFTER THE WEDDING (2006) i BROTHERS (2004), i obojici dao jake trojke. istina, neki cinik ili mizogin mogao bi reći: 'pih, kad ti scenarije piše jedan od najgenijalnijih živih scenarista, Anders Thomas Jensen, od toga čak i žena može da napravi dobar film'. i zaista, ovaj đenije potpisuje sva 3 njena pomenuta filma. ko se trovao holivudskim smećem pa nije obraćao pažnju gde se prave stvarno dobri filmovi možda je do sada propustio neke njegove vanredno dobre radove, od kojih, pored već pomenutih, moj seal of approval imaju THE GREEN BUTCHERS (3+), ADAM'S APPLES (4-) i AT WORLD'S END (3+), a nisu za bacanje ni crowdpleaseri U KINI JEDU PSETA itd. pritom nisam čak ni overio sve njegove radove, a nekoliko najzanimljivijih čuči mi na hardu i čeka svoj vrlo bliski čas. bizarnim sticajem okolnosti nisam stigo da pišem ni o jednom od njegovih pomenutih na ovome blogu ADAM'S APPLES sam gledo u nekoj gužvi kad nisam znao šta ću pre, a AT WORLD'S END videh letos na fantaziji (od tada ga ne primetih u divx ponudi…)
nego, da se najzad bacimo na ovaj konkretni film: IN A BETTER WORLD (odnosno OSVETA, ako bi se danski naslov doslovno preveo) je drama koja se bavi ozbiljnim pitanjem od kojeg neozbiljni južnokorejci već napraviše manir i čitav podžanr filmova osvete ali srećom ima i zrelijih pristupa toj temi od 'da pobijem govna i gotova stvar!' a film je iznenađujuće zanimljiv i uzbudljiv bez obzira što ovde, stoga, nema torture-porn mučenja, iživljavanja, zasecanja, čerečenja niti SAW-like mehanizama za što bolnije tranžiranje onih koji su zaslužili osvetu.
sve kreće od klinca koji dolazi u novu sredinu, pa time i novu školu, gde zatiče kao najnormalniju stvar iživljavanje nad jednim dečakom. dobro, pošto su ovo danci, civilizovan svet, njihovi buliji ovog nesrećnika ne skidaju golog da bi ga snimali i to kačili na internet, niti ga naglavačke uranjaju u wc-šolju, niti njegovom glavom igraju fuzbal, kako su to radili sa 'učenjacima' u školi u koju je išo dexa pantalejski, najčitaniji srpski pisac. ne ništa takvo: uglavnom ga nazivaju 'pacove!' (zato što ima izbačene prednje zube i nosi protezu), ispuštaju mu gume na biciklu kojim dolazi u školu i povremeno ga gurnu na zemlju. fini neki buliji, comparatively speaking, ali ipak, nije ni ovo baš prijatno. 
u svakom slučaju, novi dečko se sprijatelji sa ovim ugnjetenim, i jednom prilikom, kad mu dozlogrde ovi majmuni, njihovog vođu izlema u školskom wc-u svojom metalnom pumpom za bicikl, i još mu stavi nož pod grlo, za slučaj da poruka nije bila jasna. 'pipni ga još jednom, i ima da bude – KVRK!' to izazove određene neprilike, jer je prebijeni buli, naravno, pičkica, pa je sve priznao mamici, ali prave nevolje nastanu tek kasnije, kad tatka ovog ugnjetenog na ulici isćuška i 2-3 puta ošamari jedna automehaničarska copina (kim bodnia!), i to pred klincima.
twist je u tome da je taj tatko najfiniji čovek u istoriji civilizovanog čovečanstva – što se vidi ne samo po tome što leči crnce u africi, nego i po tome što neće da se bije sa bodniom, iako uopšte nije sitan, i nije da ne bi mogao.
'u redu je, momci. ništa ne boli. a nasilje nije rešenje.'
'ali tata, on je tebe ošamario bez veze. prebij ga!'
'ne, ne, neću da se spuštam na njegov nivo, on je budala…'
al ne vredi, dečacima ne ide u glavu ta lekcija, pa je ćale ponovi još jednom, kad ode kod bodnie na njegovo radno mesto… da ne otkrivam dalje, recimo da mališani, videvši da je ćale suviše svilen (iako nije gej – ima ceo sabplot sa njegovom bivšom ženom i njihovom mučno prekinutom vezom…) odluče da osvetu uzmu u svoje ruke – naravno, sa nepredvidivim i neprijatnim rezultatima…
a. t. jensen ovde ponavlja motiv dobroćudnog lika koji veruje da se nasiljem ništa ne postiže, a okruženog siledžijama, kao što je to bio mads mikelsen u ADAM'S APPLES. Mikael Persbrandt koji ga igra ovde zaista je izvanredan glumac savršeno pogođen za ovu ulogu: nepatetičan, neafektiran način na koji pokazuje brigu prema svojim crnpurastim pacijentima, dok je u africi, odnosno prema svojim sinovima, kad se vrati, zaista je vrhunski: njegov lik je svakako jedan od top-3 najboljih očeva u svekolikoj istoriji filma. zapravo, bolje da ne nabrajam dobre glumce ovde, jer SVI do jednog su izuzetni, uključujući decu koja i nose film, tako da je suzana svakako imala donekle olakšan posao. ipak, mora se respektovati njeno umeće da elegantno i bez po muke postigne emociju, kako kroz odnos između dvojice dečaka, tako i kroz odnos svakog od njih sa svojim ocem (violentni pridošlica krivi svog oca za smrt majke, iako siroti čovek nije kriv) itd. sve je to tako postavljeno da se tim likovima i situacijama maximalno veruje, iako – ako ćemo iskreno – scenario povremeno, a naročito pred kraj, zapada u indirektno propovedanje i nabacivanje teze.
čisto da ne pomislite da je ovo suviše ženski film: ima tu i afrički subplot u kome neki tamošnji divljak ima originalan princip klađenja: hvata trudnice i kladi se na to dal je dete muško ili žensko, a onda ga vadi, improvizovanim carskim rezom, iz stomaka. naravno, vremenom sjebe nogu tako gadno da mora da dođe kod našeg dobričine na lečenje… šta mislite, da li će dobiti lečenje ili šut u dupe?
sve u svemu, ima ovde topline, života, pameti, duha, ideja, tema za razmišljanje (šta bih uradio ja? šta bi uradio hrist?...), humora, saspensa, drame, tragike, sentimenta, gorčine i još 300 stvari koje mi filmovi u poslednje vreme sve ređe i sve manje pružaju, pa sam zato u ovome uživao veoma. možda film nije baš nešto epohalno što će da promeni jezik filma, ili da masama otvori oči i navede ih da preispitaju svoje stavove ili ne znam šta – ali IN A BETTER WORLD uspeva nešto gotovo nemoguće: da tokom dva sata trajanja učini kolko-tolko uverljivom ideju o boljem svetu u kome postoji i nešto više i jače od 'oko za oko, zub za zub' filozofije.
da li se taj svet nalazi u danskoj, ili u dalekoj budućnosti, ili samo na filmu – iz perspektive srbije je sasvim sigurno negde 'tamo daleko'; ipak, gde je tačno taj svet, to neka svako proceni za sebe. ali ovo svakako pogledajte.