петак, 26. септембар 2014.

Zamkovi Vojvodine, 2. deo: ARAČA – srednjovekovna opatija


            Dok sam ja ovih dana na sasvim drugom delu ex-Yu prostora, odnosno u Istri, evo izveštaja sa ekskurzije koju smo Marko Pišev i ja preduzeli ovog proleća - u Vojvodini. 
Zaputili smo se u obilazak nekih od slikovitijih zamkova, kula i ruševina "naše najveće žitnice", a jedna od najlepših lokacija u tom smislu je upravo ova koja sledi: polusrušena opatija iz srednjeg veka u Arači, blizu Novog Bečeja.
            Kao što donje slike pokazuju, radi se o unikatnom mestu – nisam mogao da verujem da usred Srbije može da postoji nešto ovakvo, kao preslikano iz neke priče M. R. Džejmsa! 
Ali doslovno tako: izrazito nesrpska arhitektura i izgled proizvode ugođaj neobičnog izmeštanja. Kao da sam prenesen u neku ravnicu Engleske i zatekao se u opatiji koja skriva ko zna kakve pradrevne tajne i nesmirene entitete...

            A možda ih zaista tu ima? Moje ghoulovsko oko nije propustilo prizor nekakve vrste oltara na kojem je satanistička bratija žrtvovala goluba ili tako neku 'ticu!

            Da, znam, skeptici će reći: ovo je obična jama gde je neka mačka priklala goluba. Ko zna, možda i jeste. Ali, kad pogledate ovaj ambijent, odjednom se mogućim učine i neke druge, mračnije opcije...
            Inače, iako je ovo mesto nominalno "pod zaštitom države", na osnovu viđenog mogu reći samo ovo: kakva država, takva i "zaštita". Mesto je zabačeno, nasred ravnice, usred ničega a jedna jedina tabla kraj puta je stara, potamnela, oljuštena i urasla u korov, praktično nevidljiva, jedva smo je spazili; mesto nema ni ogradu ni čuvara, u potpunosti je prepušteno elementima, namernicima, Satanistima... Zaboravljeno od svih... Ko zna zašto je to dobro?!
            Pošto je opatija posvećena sv. Arhanđelu Mihailu, koji vrlo važnu ulogu igra u mom ZAVODNIKU, neka vas ne iznenadi i prisustvo mog romana u ovom ambijentu!
            A sada vas prepuštam fotkama (koje sam uglavnom ja pravio, osim onde gde se i ja vidim) a između njih je tekst o Arači koje nađoh na netu, pa nek se nađe i on ovde, u cilju edukacije.
          All photos (c) The Cult of Ghoul



Ruševine benediktinske opatije, pokraj Novog Miloševa (nekadašnje Beodre), predstavljaju kulturno-istorijski spomenik od izuzetnog značaja – jedini te važnosti u opštini Novi Bečej. Prema istorijskim podacima smatra se sadašnji ostaci ove romaničke bazilike potiču iz 1228. godine. 
Podignuta je na mestu na kojem je već između 9. i 10. veka postojala crkva, koja je bila ukrašena preromaničkom kamenom plastikom. 
Opljačkan je i porušen 1280. godine, dok su kaluđeri pobegli. Šandor Nađ tvrdi da je kraljica Jelena Anžujska obnovila crkvu 1370. i da je tom prilikom izgrađen gotički toranj nad severnom apsidom.
Dok je trajala kao crkva, oko nje je, kroz ceo srednji vek bilo naselje, čije je kuće od naboja i busenja, vreme sravnilo s zemljom. Ostala je samo crkva, romaničkog stila, čija je istorija bila burna i dramatična.
Prvi pisani trag o njoj imamo iz 13. veka, kada je Arača bila benediktinski manastir. Manastirske temelje arheolozi su pronašli sa severne strane crkve, a zabeleženo je da je opat Nikola iz tog manastira 1256. godine učestvovao na crkvenom saboru u Ostrogonu. U najezdi Kumana opljačkana je i porušena 1280. godine. 
Na papskom spisku desetina spominje se 1332-1337. Po nalogu koji je je 1370. godine dala kraljica Jelisaveta Anžujska, Lajoševa udovica i majka Ludviga Velikog, 
Arača je obnovljena i od tada verovatno potiče njen gotički toranj koji stoji i danas. 
Godine 1417. Araču je u posed dobio despot Stefan Lazarević, pa je zapisano da je tada u njoj živeo i despotov namesnik po imenu Brajan. Kao varoš, Arača se u dokumentima pominje 1422. Zapisano je takođe da je u Arači 1450. godine održan sabor torontalske vlastele.
Uoči turskih osvajanja, Arača je naseljena srpskim življem: 1551. godine prepravljena je u tvrđavu, ali je iste godine, za vreme opsade Bečeja, bez borbe predata Turcima. Oni su je svejedno spalili i od tada ovo velelepno zdanje više nije obnavljano. Po pećkom katastigu od 1660. godine, Arača je i dalje srpsko naselje. 
Napuštena je 1720. godine, a iz ondašnjih izveštaja se vidi da je to bilo zbog kuluka i obaveza. Porodica Sisanji kupuje posed oko manastira 1781. godine, pa Srbi napuštaju mesto i prelaze u atar Vranjeva. 
Arača je tako bila pustara do 1826. godine, kada to područje naseljavaju Mađari, ali se već posle nekoliko godina raseljavaju po okolnim mestima.
Stručnjaci koji su ispitivali ono što je od nje ostalo, kažu da se na njenim ruševinama uočavaju dve građevinske faze, sa potvrđenom pretpostavkom da je sagrađena na nekim starijim temeljima. 
Iz vremena kada je bila benediktinska opatija, vidi se mediteranski karakter plana, koji pripada prvoj građevinskoj fazi (kraj 12. i početak 13. vek). 
Smatra se da je tehnika gradnje preuzeta iz Lombardije. Bazilika je romanska građevina, dok je toranj građen u gotskom stilu. To je bazilika sa tri apside, od kojih je srednja viša i veća, sa masivnim ravnim zidovima od crvene opeke. Apside su raščlanjene na pet strana lučnim arkadama na polustubovima.
Na portalu je upotrebljen crveni mermer – na toj zapadnoj strani jedini ukras su portal (koji je imao izvučen zasvođen ulaz na dve vode, slično Studenici) i velika rozeta sa vitroom, od kojeg su pronađeni parčići raznobojnog stakla. 
U unutrašnjosti crkve su ekspresivni stubovi od sivog peščara, sa kapitelima u romaničkoj biljnoj dekoraciji akantovog lišća; kapitel do same apside ima i figuru Adama koji bere jabuku. 
Konsole u oltaru imaju pupoljaste akante, a u severozapadnom uglu pada u oči konsola u obliku glave. Pod je bio prekriven pločicama od crvenog mermera poreklom iz Piške (kod Estergoma).
Velika rozeta sa vitroom, međutim, spada u razvijenije primere mađarskog graditeljstva kasnog 13. veka. Druga faza u gradnji Arače, iz vremena Jelisavete Anžujske (druga polovina 14. veka) vidna je na delovima gornje strukture, kada je možda obnovljena i rozeta dobivši današnji izgled.
Ne zna se ko je i kada osnovao crkvu Araču. Sondažna arheološka ispitivanja pokazuju da je na mestu benediktinske opatije prethodno bilo neko starije crkveno zdanje. To potvrđuje i kamena ploča koju je 1897. godine otkopao dr Peter Gerece, a danas se čuva u peštanskom Nacionalnom muzeju. Njena preromanička, grubo klesana reljefna kompozicija verovatno pripada 9. ili 10. veku i odnosi se na osnivanje prvobitne crkve. 
U gornjem delu ploče je muškarac s bradom u odeći sveštenika, desnom rukom blagosilja, a levom rukom drži svitak ili knjigu. Ispod biste sveštenika su uklesane dve glave (oštećene) ktitora crkve, koja je takođe prikazana na drugoj (levoj) strani ploče. 
Ona je drugačija od današnje građevine, jer se vidi da je to bila bazilika sa atrijumom i zvonarom (čiji su ostaci temelja potvrđeni i arheološkim sondiranjem).
Ploča još sadrži figuru osedlanog konja sa sokolom, što govori da su ktitori crkve bili plemenske starešine. Pored glave sveštenika i ktitora, urezan je tekst na latinskom, koji je veoma oštećen. Istraživači su ga različito čitali, ali se slažu da je pored glave sveštenika tekst molitve. 
S obzirom da je tekst urezan nevešto i veoma nepregledno za čitanje, ima mišljenja da je latinski tekst uklesan naknadno, a ne u vreme nastanka ploče i crkve. Zadnja strana kamene ploče iz Arače je izlizana, jer je kasnije bila okrenuta na gore, služeći kao pod u dvorištu manastira.
Zamršena istorija Arače ostavila je teške tragove na njoj. Postojala je, izgleda, još u vreme primanja hrišćanstva kao crkva namenjena hristijanizaciji slovenskog življa. Dva-tri veka kasnije je tu uzdignuta velelepna benediktinska opatija. 
I ona je paljena i rušena, pljačkali su je Kumani i Turci, a služila je, povremeno i katoličkoj i pravoslavnoj veri, prepravljana je i u odbrambenu tvrđavu, a završila je tako što su se svi njeni stanovnici zauvek iselili u prvoj polovini 18. veka.
Pljačkana je i posle toga: okolno stanovništvo razvlačilo je njene kamene delove i opeku, a svuda oko Arače vidljive su rupe koje su ostavljali tragači za zakopanim blagom. Rušili su je i vetrovi: zabeleženo je da je jaka oluja 13. decembra 1863. srušila neke njene zidove i gornji deo gotičkog tornja.


уторак, 23. септембар 2014.

KRATKOFIL, Banjaluka 2014 – izveštaj (2. deo)

  
Posle okrepljujuće dremke kod Janjića, kako bih kroz san što pre zaboravio onaj zidarski "doručak" i onu rakijsku "picu", vratismo se u Dom Mladih – da promovišemo ZAVODNIKA. Tu sam najzad naživo upoznao Ninoslava Mitrovića, o čijem sam GLUVOM DOBU ovde već pisao (i Zlatnog Ghoula mu dao!), i s kojim sam se od tada dopisivao.
Prema planu, on je imao da vodi razgovor sa mnom. Uzgred, baš mi je žao što nije bilo više vremena i prilike da popričamo, delom zbog njegovih obaveza (posao!) a delom zbog mojih (pležr!).
U salu je ušlo nekih tridesetak (30-40?) omladinaca i omladinki, i pošto smo odgledali inserte iz LEPTIRICE, 40 DANA i NAPRATE koje sam odabrao, Vladan nas je najavio, pa se Ninoslav i ja popesmo na podijum i objasnismo šta je etno-horor. Razgovor je bio dinamičan i, rekao bih, zanimljiv publici – nisam primetio meškoljenje, smejuljenje ili kuckanje u mobilne i ostale aj-podove i pedove – bilo je čak i pitanja, a vala, bilo je i interesenata za kupovinu (of kors!).

U holu sam potpisivao primerke, slikao se sa poštovaocima mog rada (neki se vređaju kad kažem "obožavaoci" ili "fanovi", pa neka bude ovako!) i davao intervjue za nekoliko audio-video-web medija, od kojih ste neke mogli ovde da pročitate.
Odatle smo pohitali u Kazamat na po tanjir čorbastog pasulja s kobas'com, praćen strogim pogledima muči-egzekutora ("Vaše kupone! Bez njih nema večere!"), a onda pravo na novu turu kratkih i stoga podnošljivih filmića gde stalno misliš: "Još kol'ko li ovaj traje?" i: "Možda će onaj sledeći da bude bolji? A i ako ne bude, bar je kratak, pa možda bude bolji onaj POSLE njega...?" Eh, gde su mladi tu je i optimizam...

Ovog puta sam bio čio i oran za duže noćno zezanje, pa posle ture kratkofilskih "filmova" odosmo Janjić, ja i osoba smešnog imena (Sergej Sliško) da na Janjićevom velikom ekranu odgledamo tek procureli francuski GOAL OF THE DEAD, onako momački, uz sokove, čokoladne bombone, čips i tako to. Ovaj kvazi-film je u sebi udruživao sve što Janjić inače voli: fuzbal, zombije, Francuze, horor, treš... ali ispade da se radi o besmislenoj i skoro-pa-dosadnoj budalaštini koja se jedino u ovakvom društvu i kontekstu uopšte mogla odgledati do kraha – inače je to razvučeno, prazno, nezanimljivo, neduhovito, mlitavo i kilavo dozlaboga, odnosno, gulovskim jezikom: ** (2-). To je samo jedna nijansa iznad ZONE OF THE DEAD zato što je fotografija odlična a maske nešto bolje (skuplje) od Lakobrijinih.

Treći i poslednji dan Kratkofila nije obećavao mnogo, naročito u svetlu činjenice da je njegov hajlajt preko dana imala da bude poseta PIVARI (tj. sponzoru). Koliko (ne)zanimljiva može biti exkurzija u ma koju fabriku, a naročito onu u kojoj se pravi nešto za šta me toliko snažno zabole...? Malo je stvari na ovome svetu za koje ne bih mogao da marim manje nego što je to pivo – što se mene tiče, može sutra da ispari skroz, nestane, iščezne sa ove planete, i ne bih to ni osetio, sem po manjem broju pijanih budala oko mene.
Anyway, stvari ipak nisu bile tako loše. Kao prvo, ambijent pivare nije sasvim lišen svojih gotskih momenata.
Kao drugo, čekala nas je tura sa detaljnim objašnjavanjem svih faza u procesu nastajanja te nezanimljive tekućine (blast from the past: baš kao na školskoj exkurziji – mentalno sam bio prebačen u IV razred OŠ i u postrojenje hidroelektrane Đerdap!), ali posle nje usledio je ubedljivi hajlajt Kratkofila! Čekao nas je ručak koji bi bez problema iskupio i daleko veću torturu – zapravo, mogu slobodno reći, jedan od nekolicine najboljih ručkova koje sam u sebe ikada smestio izvan svog doma!
Šta su nam tako lepo poslužili? Nešto što ne zvuči primamljivo kad se čuje ili pročita, jer zove se PIVSKI TANJIR (zvuči primamljivo otprilike kao i PIVSKI STOMAK) – ali, braćo i sestre, pogledajte sliku pa recite da ovo nije san snova!
Dakle: kuvana dimljena butkica, predivna suva rebarca i odlična domaća kobasica. Plus nešto malo priloga u vidu tanjirića s kuvanim kupusom i pasuljem, za one koji bi da relativizuju i ublaže vanzemaljski ukus ovog mesa.
Eh, da: ovde nismo bili ograničeni na rakijštinu, niti na pivčugu (iako se sve dešava u predivnom ambijentu kafane ZLATNA KRUNA ili tako nekako – situirane u fabričkom krugu pivare!) pa sam ja, recimo, ovo zalivao ladnim špricerom. Pošto sam bio okružen gomilom vegetarijanaca (ovi što prave angažovane filmove su sve tako neki mrljavci), ova butkica je pripala maltene samo meni, iako su pojedinci štrpkali pomalo...
Dakle, slatko sam se najeo – do pucanja, otprilike kao onaj Mister Bucko u SMISLU ŽIVOTA MOJTI PAJTONA, ali bez stavljanja poslednjeg, kritičnog zalogaja koji sve dovede do bljuvanja i explozije. Eto, to mu beše taj "Pivski tanjir", Bog ga blagoslovio.
Napolju nas je dočekala velika vrućina, a mene je dodatno grejalo blagoutrobije što mi je zračilo iz stomaka i pomisao na Janjićev krevet (ali bez Janjića u njemu). Bilo je potrebno svariti ovaj ručak polagano i opušteno, ali nisam preterivao sa spavanjem: pošto je ovo bio poslednji dan u Banjaluci, valjalo je iskoristiti priliku i ljudski obići Kaštel, što smo i učinili, uz neizostavne foto-sesije koje je Janjić ljubazno izvodio.
Naravno, mrcina se nije setila da napuni baterije foto-aparata, pa je on ubrzo počeo da mu umire u rukama, ali ipak smo načinili sasvim solidnu seriju fotografija.
Neke od ovih, a naročito pored stare, napuštene, uklete kuće ludila i zločina koja truli i mami neoprezne u parku odmah kraj Kaštela – načinio je Ninoslav, koji nam se pridružio te večeri, za razliku od Sliška koji je neznano gde nestao, a nismo ga mogli dozvati jer je mrcini Janjiću i baterija na mobilnom precrkla od nepunjenja. Koliko neozbiljan uopšte čovek može da bude? Na skali od Jedan do Janjić, AJ dobija Janjić+ rejting!
Ceremonija dodele nagrada za najmanje loše filmove festivala bila je, moram to reći, amaterski (ne)režirana i traljavo improvizovana: svetla su se gasila dok su gosti prilazili bini da bi se prikazali inserti iz nagrađenih filmova (srećom, niko se nije spotakao i slomio vrat po pomrčini na tvrđavskom kamenju), a nagrade su nekima uručene u mrklom mraku (srećom, niko se nije strovalio s pozornice i poginuo u tmini). Ovo ne znači da je bilo zakulisnih tj. mračnih radnji: mogu i ja da potpišem sve te nagrade, zaista su ih dobili najbolji – a ovo ne kažem samo zato što me je vozio predsednik žirija!
Te večeri smo Janjić i ja u njegovoj jazbini pogledali DEAD SNOW 2, čija je prva polovina bila sasvim pristojno zabavna i nadahnuta, da bi to od sredine pa prema krahu počelo da tone, smara i gubi se ni u čemu. Gulovski rečeno: **(*) (2+). Film smo, inače, gledali žderući banjalučke ćevape kupljene KOD (legendarne) BILJANE, što je lokacija koju sam overio i tokom prethodnog dolaska na Kratkofil. Iako sam mislio da posle onog "Pivskog tanjira" barem ceo jedan dan neću da se setim hrane, oko ponoći je moj stomak počeo da me demantuje, pa je BILJANA bila dobrodošla u tom smislu. Fini su ti ćevapi, zaista.

Narednog prepodneva moj domaćin Janjić (kome sam ja, zapravo, donekle bio gost-domaćin, kao provajder akreditacije i bonova) me je odvezao do Doma Mladih, gde sam se pozdravio s onim delom ekipe festivala koja nije bila previše mamurna u tom trenutku, i gde su me preuzeli moji pouzdani vozači s kojima sam se vratio nazad do Srbije. O gnjavaži na ulazu u zemlju – gde nas dočekaše višekilometarske kolone i višečasovno čekanje koje smo samo delimično uspeli da umanjimo time što smo jedva nekako skrenuli za Šid – ne bih sada. Niti ću da se vajkam što se zbog ovog nehumanog kašnjenja nisam ko čovek družio tog popodneva, kako je bilo planirano, s jednim divnim čovekom nakratko došavšim iz Njujorka – zamalo da se mimoiđemo; srećom, videsmo na jedva 15-ak minuta, koliko da preuzmem knjige koje mi je ljubazno doneo preko okeana.
To je jedino što je donekle – ali, too little, too late – zagorčalo sećanje na ovaj kratak ali slatak boravak u Banjaluci (iliti Banjoj Luci).
Slikovit neki narod tamo, pa zato – ako me opet pozovu, vratiću se. A možda i ako me ne pozovu!

субота, 20. септембар 2014.

Robert Ejkman, skrajnuti majstor strave

            
            Robert Ejkman je, što se mene tiče, najbolji pisac horora u drugoj polovini 20. veka, zajedno na tronu sa Tomasom Ligotijem. I ne terajte me da ih ubacujem u ring i gonim ih u boks za prvo mesto: ponedeljkom, sredom i petkom uveren sam da je najbolji Ejkman, dok mi se utorkom, četvrtkom, subotom i nedeljom čini da je Ligoti ipak za dlačicu bolji. Nebitno. I jedan i drugi su prva liga i apsolutni vrhunac prave strave – za razliku od izvikanih Kinga, Barkera, Simonsa, Džoa Hila ili ne znam ni ja kog savremenog "majstora" koji se rulji prodaje u desetinama hiljada ili milionima primeraka. 
          Ne shvatite me pogrešno: i navedeni autori imaju svojih svetlih trenutaka, ali uglavnom uz mnogo ograda i popusta pred brojnim glupostima, nedostacima i koještarijama koje probirljivom čitaocu sreću kvare čak i u najboljim im delima. Ni Ejkman ni Ligoti, međutim, ne pate od boljki koje opterećuju pomenute: nema tu cigla-romana, nema bestseleritisa i posledičnog smaranja nebitnostima na stotinama i stotinama besciljnih stranica, nema (in)direktne idolatrije običnih, malih poslušnika sistema u neobičnim situacijama, nema fantastique popovanja o moći imedžinejšna, nema patetike, treša i palpa, nema vulgarnosti, prozaičnosti, banalnosti, nema beskrajnih stranica trivijalne sapunice, krimi-trilera, coming of age melodrame, teen romase, policijske procedure i svega ostalog što uglavnom zagušuje navodne "horor" romane i priče danas...
            Zato je i došlo do toga da prvorazredni, izuzetan pisac kao što je Ejkman postane skrajnut: pre svega, pisao je samo kratke, što je već po sebi dovoljno suicidalno u modernoj žanrovskoj književnosti, jer "zbirke priča niko ne čita" (kažu urednici, ali i besceler liste). Jedini roman koji je napisao, The Late Breakfasters, nije horor, i nije čak ni naročito uspeo – mada, na svoj bizaran način, to jeste zanimljiva storija o izgubljenoj (i zabranjenoj) ljubavi između dve žene, a zatim i o jalovim pokušajima da se nesuđena zameni prikladnijim.
Što je još gore, Ejkmanove zbirke priča postale su nedostupne, out of print; samo dve-tri iz 1970-ih i 1980-ih mogle su se naći kod prodavaca polovne robe, used, a ako hoćete nove – morate da dajete grdne novce: preko 50$ za komad specijalnih, luksuznih izdanja u tvrdom povezu... I takvo stanje je trajalo više od četvrt veka. Srećom, ove godine navršava se 100 godina od Ejkmanovog rođenja, pa je FABER & FABER ponovo izdao 4 zbirke njegovih priča, i to: Dark Entries, Cold Hand in Mine, The Wine-Dark Sea i The Unsettled Dust, plus roman The Late Breakfasters i bajkovitu (meni nečitljivu) novelu koja se dešava u Rusiji, The Model.
            Jeste: dela ovog genija, ovog majstora čiste strave, najzad su dostupna u knjigama u mekom povezu, po razumnim cenama (koštaju oko 10E, ili manje, na sajtu Bookdepository): drugim rečima, za oko 38 E možete sebe častiti sa četiri knjige koje sadrže 2/3 svih Ejkmanovih najboljih priča, odnosno vrh vrhova vrhunskog književnog horora.
            Ovaj jubilej, odnosno vek od Ejkmanovog rođenja, obeležio sam podužim člankom u najnovijem broju magazina RUE MORGUE (septembar, br. 148) pod naslovom THE MAN FROM A STRANGER TIME. Na tri strane objašnjavam, ukratko, zbog čega je on značajan pisac, a u tome mi pomažu dva važna imena koja sam tim povodom intervjuisao: čuveni pisac Ramsey Campbell (koji je nešto malo i prijateljevao s Ejkmanom pred kraj njegovog života) i Richard T. Kelly, pisac i urednik u Faberu. 
Ovaj članak je dobio jaku podršku i lep tretman, pa je istaknut i na korici ovog broja, što je baš lepo (i nešto što nikad nećete videti, recimo, u Fangoriji). Usput, kad već pominjem novi broj, ako ga već nabavljate kod svog najbližeg prodavca kvalitetnih novina, obratite pažnju da sam tu, u okviru rubrike CLASSIC CUT, napisao hvalospev filmu STAGE FRIGHT Mikelea Soavija, o kojem sam nedavno pisao i OVDE na blogu.
            I tu nije kraj najavama vezanim za Ejkmana! Pored najave Faberovih izdanja, i najave najnovijeg RUE MORGUE-a sa mojim tekstom o Ajkmanu, mogu da najavim i sledeće: za sajam knjiga, krajem oktobra 2014. najzad iz štampe izlazi POETIKA HORORA – odnosno tekst mog doktorata, još malo sređen i dopunjen. Nedavno su ovde bili obznanjeni detalji o ovom izdanju i otpočela je PRETPLATA (ne propustite!). U toj knjizi bavim se, nezaobilazno, i Ejkmanom (i Ligotijem...), pa evo ODLOMKA s početka poglavlja o ovom piscu, da vas zainteresujem i za ovog kod nas nepoznatog, neprevođenog autora, i za prvu knjigu na srpskom u kojoj se on i njegovo delo analiziraju...
           

Robert Fordyce Aickman (1914-1981), engleski pisac, unuk Ričarda Marša, autora viktorijanskog bestseler horor romana The Beetle (1897). Počeo da piše tek u svojim četrdesetim, i to gotovo isključivo priče i novelete. Bio aktivan u unapređenju britanskih kanala i rečnog sistema, kao i u operskim i baletskim društvima. Priredio prvih osam tomova u serijalu antologija najboljih priča o duhovima izdavača Fontana (The Fontana Book of Great Ghost Stories, 1964-1972). Za života su njegove zbirke priča bile slabo zapažene, a i posle smrti njegovo ime ostalo je poznato samo najvećim posvećenicima horora, nikada ne doživevši masovnu popularnost. Većina izdanja njegovih priča zadugo je bila rasprodata i teško nalažljiva, ili su reprinti bili dostupni samo kod specijalizovanih izdavača, u malim tiražima, po previsokim cenama. Tek povodom stogodišnjice od rođenja, engleski izdavač Faber je objavio četiri Ejkmanove zbirke, jedini roman i jednu novelu po pristupačnim cenama i tako ga ponovo učinio dostupnim širem krugu čitalaca i proučavalaca.
Priča o duhovima kao podžanr horora u drugoj polovini 20. veka uglavnom je pretvorena u roman o duhovima, ponegde i doslovno, kao u preobimnom i neujednačenom romanu Priča o duhovima (Ghost Story, 1981) Pitera Strauba. S druge strane, uprkos izazovu forme romana kao popularnije i komercijalnije, engleski pisac Robert Ejkman uspeo je da svojim pričama i noveletama pokaže vitalnost ove forme u savremenom okruženju, ne žrtvujući pritom suptilnost, indirektnost i osobeni ugođaj klasične priče o duhovima njenim prenošenjem u drugu polovinu 20. veka. Budući da je smatrao da se termin "horor" odnosi isključivo na eksplicitno nasilne i krvave priče, Ejkman je preferirao izraz "čudne priče" (eng. strange stories), koji stoji u podnaslovu mnogih njegovih zbirki.
U svom predgovoru za The Fontana Book of Great Ghost Stories pokušao sam da definišem ono što su, po meni, činjenice o ovom žanru. Ukazao sam na to da se priča o duhovima mora razlučiti kako od obične horor priče tako i od naučne ekstravagance. Nagovestio sam da priča o duhovima svoj efekat vuče iz nesvesnog uma, na način poezije; da ne treba da pruža logiku niti naravoučenije; da je u pitanju umetnička forma izvanredne delikatnosti i suptilnosti; i da, nimalo iznenađujuće, postoji samo oko trideset ili četrdeset prvorazrednih primera u čitavoj zapadnoj književnosti. (Robert Aickman, "Introduction", in: The Second Fontana Book of Great Ghost Stories, Fontana, London, 1966, p. 7.)

            Ejkman ne obrazlaže dalje ovu distinkciju između horora i priče o duhovima, a na nju se ne obazire čak ni njegov izdavač, Fontana. U paralelnoj seriji antologija, pod naslovom The Fontana Book of Great Horror Stories, objavljen je čitav niz nedvosmislenih, klasičnih priča o duhovima; npr. u četvrtoj knjizi može se naći Blekvudova priča "The Empty House" a u sedmoj "A View from a Hill" M. R. Džejmsa. Iz predgovora prvoj Fontaninoj knjizi proističe da on horor priču vidi kao "čisto sadističku; ona u potpunosti zavisi od moći da šokira." (Robert Aickman, "Introduction", in: The Fontana Book of Great Ghost Stories, Fontana, London, 1964, p. 7.) To znači da Ejkman svekoliku rasnovrsnost horora svodi na njegov podžanr "contes cruels", odnosno na efekat po uzoru na "grand guignol", što ne odgovara opštoj slici ovog žanra.
Ono što je značajno istaći, međutim, jeste Ejkmanova potreba da priču o duhovima distancira od eksplicitnih ekscesa horora kao i od previše logičnih i razumskih koncepata naučne fantastike, i da je pre svega poveže sa učinkom poezije, naglašavajući ugođaj i atmosferu nad značenjem i poukom. Njegova zbirka priča Cold Hand in Mine (1975) otpočinje motom: "Na kraju, misterija je ta koja traje a ne objašnjenje," (Sachervell Sitwell, "For Want of the Golden City") a on bi mogao da stoji i ispred celokupnog Ejkmanovog kompaktnog, homogenog opusa. Po uzoru na M. R. Džejmsa, ali još izrazitije na Voltera de la Mera, Ejkman potencira odsustvo krajnjeg odgovora ili objašnjenja, svesno prihvatajući nelogičnost i iracionalnost bez ikakvog ključa. Ovu odliku ističe većina izučavalaca njegovog dela, uključujući horor pisca Pitera Strauba, koji u predgovoru jednoj Ejkmanovoj zbirci piše:
Za razliku od gotovo svih ostalih koji danas pišu natprirodne priče, Ejkman je odbacivao jasan, konkluzivan kraj. On je bio, moglo bi se reći, suprotnost Stivenu Kingu. U njegovim delima nema klimaktičnih okršaja, delom zbog toga što njegovo delo ne koristi gotovo ništa od konvencionalne ikonografije horora. Ejkman je bio Uzvišeno nezainteresovan za čudovišta, vukodlake, crve, pacove, slepe miševe i stvorove u zavojima. (Ipak jeste napisao jednu odličnu priču o vampirima.) (Straub aludira na priču "Pages from a Young Girl's Journal" iz zbirke Cold Hand in Mine za koju je Ejkman dobio World Fantasy Award 1975. godine.) Sa ove liste konvencija odsutni su duhovi, jer Ajkman jeste bio zainteresovan za duhove, bar na neki način – za atmosferu koju duh stvara, za uzbuđenje nestvarnosti koja ga okružuje. (Peter Straub, "Introduction" in: Robert Aickman, The Wine-Dark Sea, Mandarin, London, 1990 (I edition 1988), p. 8.)


Lišeni konvencionalnog moralizatorstva ili motivacije (kazna za prestupnike, ispravljanje nepravde), Ejkmanovi duhovi često su toliko neodređeni da ostaje nejasno čak i da li se radi o duhovima, ili je "čudnovatost" ugođaja, impresije ili događaja tek spoj neobičnog okruženja i neobične psihe koja se u njemu nalazi. Kao što je i sâm isticao, "ono što nam priča o duhovima nagoveštava jeste da postoji svet negde drugde, kao što je to Koriolan kazao (misleći na nešto drugo, ali to je tipično za duhove); da smo mi bogovima poput muva nestašnim dečacima; da je sreća slučajnost, ali nevolja je izvesna; da su postignuće i udobnost (baš kao i jadni duhovi) nematerijalni." (Robert Aickman, "Introduction", in: The Fontana Book of Great Ghost Stories, ibid, p. 8.)
            Pritom se ovaj svetonazor ne odnosi samo na ideju da je svet oko nas čudniji nego što izgleda, već da je, istovremeno, ljudski um čudniji nego što se čini, i da priča o duhovima može poslužiti kao prikladan prikaz toga: "Dobra priča o duhovima pruža formu i simbol temama iz nemerljivih oblasti naših umova koje ne možemo direktno opaziti, ali koje nama u potpunosti vladaju." (Robert Aickman, nav. prema: Gary Crawford, "Aickman, Robert" in: Jack Sullivan (ed), ibid, p. 2.) Stoga, Ejkmanove čudne priče u podjednakoj meri zavise od upliva spoljašnjih i unutrašnjih faktora, a izmeštanje iz svakodnevice i kontakt sa Drugošću najčešće se omogućavaju upotrebom motiva putovanja. Ovaj pisac je intenzivno putovao Evropom, i njegov smisao za detaljne, realistične opise tuđine jedan je od ključnih kvaliteta kojima postiže uverljivost svoje proze u koju se ono "čudno" uvlači neosetno, ali na kraju ostavlja neopoziv, i rečima teško opisiv efekat. "Ideja ulaska u nefamilijaran kraj ključna je za jednu od najizrazitijih Ejkmanovih tehnika u postizanju strave. Iako on na površini deluje kao 'natprirodni realist' koji detaljno opisuje stvarni svet i lukavo unosi neobičnost kroz akumulaciju pozadinskih detalja, prava tajna njegove umetnosti čudnog jeste sposobnost da oslika naizgled normalne regione koji su opet nekako pogrešni." (S. T. Joshi, The Modern Weird Tale, ibid, p. 225.)

            ---Kraj odlomka.


U ostatku ovog teksta u POETICI HORORA bavim se ne samo Ejkmanom uopšte, nego i odlike njegove poetike analiziram na primerima iz jedne od njegovih najboljih priča, "Houses of the Russians"...