среда, 21. октобар 2009.

THE WHITE RIBBON (2009)


MICHAEL HANEKE


***
3+

THE WHITE RIBBON je još jedna hanekeova autopsija ljudskog mikrokosmosa u kome on klinički (a zlobnici bi rekli i: klinački), hladno, pod mikroskopom posmatra neke ljudske jedinke i njihovo ponašanje. potonje se pretežno vrti oko zlobe. kao i u drugim svojim filmovima, haneke se ovde bavi vrtlogom zla, koji počne relativno nedužno ili minorno, a onda se, kao lavina, zalaufa i pretvori u full-scale tragediju. s tom razliku što kod hanekea nema pravih junaka koji bi poneli teret tragične krivice ili koji bi bar pojmili to što im se dešava i svesno patili.
 
ljudi, kod hanekea, jesu skoro patetične živuljke koje ne vide dalje od svog nosa, ili svojih gaća, i koje su skoro dirljivo nesvesne svoje nesvesti, iz koje proističe najveći deo njihovog zla.
nema ovde metafizičkog zla, prodaje duše, svesnih zlikovačkih master-planova. haneke pokazuje da ne postoji Zlo, niti ZLO, nego čitav niz malih, sitnih, bedastih, čak prizemnih zala i zloba i pokvarenosti, koje umeju da se akumuliraju i povremeno explodiraju. ili, kako neko već reče, ne postoji zlo, postoje samo ljudi.
SMEŠNE/ČUDNE IGRE su počele kao zajebancija i psiho-iživljavanje nekih dokonih teen-ubermenschena, a završile se splatterom, sasve 'nastaviće se' završetkom. BENIJEV VIDEO je takođe počeo 'nevinom' fascinacijom nasiljem u medijima, na TV-u, videu – a završio se ubistvom. SKRIVENO počinje sa nečim što liči na neslanu šalu bez ikakvog smisla –a nastavlja se krvopljusom… PROFESORKA KLAVIRA je pokazala svu banalnost zla – zapravo, zlobe, zavisti, frustriranosti, lične uskraćenosti koja se pretvara u 'alibi' za sadizam prema drugima, iživljavanje čiji je koren u nemoći i ličnoj slabosti, itd. ako se ja pitam, PROFESORKA je ostala neprikosnoveno remek-delo u dosadašnjem hanekeovom opusu, vrhunski ostvareno i zaokruženo delo bez ikakve veće mane.
 
BELA TRAKA, netipično za hanekea, pod lupu stavlja malo veći mikrokosmos od uobičajenih porodica ili malih grupica. ovde je pod lupom čitavo jedno seoce u austriji uoči I svetskog rata, mada je ono toliko povučeno i zatucano i izvan svih tokova, da je na osnovu kostima i ponašanja ljudi teško precizno ga locirati u vremenu – moglo bi da bude i uoči II sv. rata, a vala, uz par mobilnih telefona i kompjutera, ovo bi moglo da bude i neko današnje austrijsko selo. da nema explicitne reference, kroz dijalog, na ferdinandovu poslednju eskurziju u sarajevo, moglo bi se govoriti o vanvremenosti.
sve počinje tragičnom pogibijom jedne radnice u mlinu kod barona koji upošljava pola okolnog stanovništva. iako je nejasno da li je on direktno odgovoran za njenu smrt (reklo bi se da nije, i da ta žena nije baš imala nekog posla tu gde je propala kroz trule daske), jedan od njenih sinova smatra barona krivim za majčinu smrt, pa pokosi celu jednu njegovu njivu sa kupusom… i tako to kreće – razapeta žica saplete doktorovog konja, pa se ovaj polomi; neko umalo oslepi maloumnog sina doktorove služavke; baronova štala upali se usred noći; itd.
pored te vrste zlikovaštva, haneke prikazuje i nekoliko drugih varijeteta ljudskog zla:
1) svesno, bezobzirno nanošenje patnje = doktoru dosadi da trtači svoju služavku, pa joj kaže da se nosi, ne može više da je gleda, gadi mu se, smrdi joj iz usta, visnule joj sise, ružna mu, najbolje joj je da umre. to jedna od onih kvintesencijalno hanekeovskih scena u kojima se polagano, klinički, bez naročitih rediteljskih intervencija, dugim kadrovima, likovima prepušta da istresu neke odvratne reči jedni drugima, da budu svinje tako da vam se zgadi da pripadate istoj rasi kao ti skotovi;

2) nešto neuobičajenije, ali mudro opaženo zlo – zlo 'za tvoje dobro' = u mučnoj sceni u kojoj otac zastrašuje svog pre-teen sina da će da ga spopadnu gnusni plikovi, rane, patnja, bol i smrt, ako nastavi da se igra sa sobom 'tamo gde je bog postavio svoje svete brane', i koji se ne obazire na dečakove suze, sadistički i islednički mameći iz dečaka 'priznanje'. duga, mučna, i zaista odvratna scena, tim gora što – za razliku od doktora gore – ovaj vrli otac ovde iskreno veruje da je ovakvo ponašanje prema sinu – za njegovo dobro.
i sve u tom stilu, puna 2 i po sata.

ima tu i dirljivih momenata, naročito vezanih za jednog za-svoje-godine-premudrog dečaka koji od svoje sestre upravo saznaje šta je to smrt, i da će svi, ama baš svi, pa čak i on, jednom umreti; ili kasnije, kada taj isti dečak moli oca da mu dopusti da se stara o ptičici koju je, ranjenu, pronašao; ili, najzad, kada očev omiljeni papagaj završi sa makazama u grlu (još jedna u nizu sitnih zloba i osveta!) – a sinak ocu nudi svoju ptičicu kao zamenu za papagaja…
ipak, dobrota i ljubav u svetu m. hanekea su retki, kratkotrajni, izolovani (najčešće za decu vezani) trenuci bez većeg dejstva na opštu sliku stvari.

odnosno, kako je luj ferdinand selin imao običaj da kaže: 'čovek je human otprilike onoliko koliko kokoška leti.'

ovo je film o tome. ne o austriji, ne o I svetskom ratu, ne o hronici jednog vremena ili išta tako ograničeno. kao i svi raniji hanekeovi filmovi, i ovaj je pre svega antropološka (mizantropska?) studija sa vanvremenim porukama.
crno-bela fotografija je apsolutno fascinantna; gluma bez i najmanje slabe tačke u zaista obimnoj glumačkoj podeli, sve do poslednjeg epizodiste i deteta; muzike nema nimalo. jedino preveliko trajanje i nepostojanje pravog fokusa (u smislu glavnog junaka) mogu donekle umanjiti uživanje u filmu čiji su kvaliteti ravnomerno namazani po celoj površini, ali povremeno film ipak bude malko predug i rasplinut.

no, ako želite da gledate 2,5 sata izvrsno mračnog filma koji će garantovano da vas ubedači - BELA TRAKA je prava stvar za vas.

уторак, 20. октобар 2009.

MALTEŠKI ŠIŠMIŠ – Ljubomir Damnjanović

Ovaj prikaz objavljen je u Kulturnom dodatku VEČERNJIH NOVOSTI u sredu 14.10.2009.

Čitav dodatak možete skinuti, u PDF-u, na sajtu VEČERNJIH NOVOSTI:


Deda, tata i ostale ale i prikaze

MALTEŠKI ŠIŠMIŠ – Ljubomir Damnjanović

Tardis, Beograd, 2009.


Dejan Ognjanović

Nije lako definisati ovu knjigu, ali u tome se i krije veći deo njenih čari. Roman, stogo gledano, nije. Nije ni zbirka pripovedaka. Sastoji se od tri celine približno iste dužine povezane istim glavnim junacima, i mogla bi se opisati kao književni ekvivalent DVD izdanja sa tri sezone TV serije u jednom pakovanju.

Glavni junaci ove horor sapunice sa elementima komedije, fantastike i alternativne istorije jesu Mitar Sarić (vampir) i njegova supruga Vida (vukodlačica), te "Deda, tata i ostale ale i prikaze", kako glasi naziv I dela knjige. U ovoj deonici upoznajemo se sa likovima i njihovim međuodnosima kroz labavo povezane, nezavisne minijature. Početak sa izvanrednom ekonomijom uvodi situaciju in medias res: unuk ne može više da trpi da ga bruka pokojni deda koji spopada udovice po selu, pa ga vadi iz groba i sprema se da ga pogubi po propisu, glogovim kolcem...

To je najvrcaviji i najzabavniji deo knjige, nešto kao vampirska varijacija na kultni film Maratonci trče počasni krug, odakle je preuzeta osnovna dinamika: deda je švaler i komedijant, tata šmokljan i galamdžija a sin-naslednik isprva deluje kao odmetnik od familije, mada ubrzo prigrli porodičnu tradiciju (odnosno: vampirsku prirodu). I ovde, kao i u Šijanovom filmu, postoji motiv ljubavi mladih iz različitih familija, ali nema ništa od konflikta između vampira i vukodlaka, izuzev blagog koškanja (vukodlačka familija je poreklom iz Bugarske). Unutar-porodične tenzije su benigne čarke a glavni konflikti odvijaju se između porodice i ostatka sveta.

Druga dva dela knjige čine celine koje bi se mogle nazvati kratkim romanima da ne obiluju digresijama i za zaplet nebitnim epizodama i pod-zapletima. Najbolji primer toga nalazi se u III delu, "Familija i kako je preživeti", koji govori o borbi za vlast u vukodlačkom klanu i Vidinim pokušajima da preživi napade pretendenta na poziciju novog vođe. Unutar toga je čitava jedna celina o boravku familije u zamku izvesnog Spalancanija, tvorca živih igračaka, i njegovom sukobu sa demonskim Dr Kopelijusom (likovi iz klasične priče "Peskar" E. T. A. Hofmana) koji se ni na koji način ne dotiče vukodlačkog zapleta.

U nečemu što pretenduje na formalnu ili žanrovsku čistotu ovo bi bila ozbiljna zamerka: ali labava struktura i neobavezan pristup pop-kulturnim matricama iz kojih se slobodno pozajmljuje i svojim potrebama prilagođava ključni su činioci postupka Ljube Damnjanovića. Oni su najočigledniji u središnjem delu knjige, pod naslovom "Malteški šišmiš": naši junaci odlaze u Istanbul (!) kroz "Šumu sveta" sa patuljastim uježom (sic) kao vodičem, a glavni pomoćnik (?) tamo im je izvesni Josip (njegovo prezime se ne izgovara, ali je više nego jasno da se radi o povampirenom "najvećem sinu naših naroda i narodnosti").

Arhi-MekGafin iz naslova (po uzoru na Malteškog sokola) oko koga se sve vrti trebalo bi da vampirima omogući nesmetano kretanje po danu, čime više ne bi morali da zavise od ljudskih slugu već bi se direktno i nesmetano bavili svojom glavnom aktivnošću – bankarstvom. U poteru za Malteškim šišmišem uključuju se i FBI agenti Vučko Modlica (opsednut vanzemaljcima) i Dana Skalinada (neizlečivi skeptik), očigledno parafrazirani likovi iz TV serije Dosije X, a tu je i sâm Gospodin Crni koji ne može da Kebi oprosti obradu pesme "Paint it Black" Roling Stounsa...

Veliki je podvig izboriti se sa konceptom u kome je maltene sve dozvoljeno, i u kome se tradicija i žanrovska pravila smelo zaobilaze ili redefinišu, a kao rezultat ne napraviti papazjaniju od ovoliko heterogenih elemenata. Za pohvalu, Damnjanović je uglavnom uspeo da sve drži pod kontrolom zahvaljujući odmerenom, preciznom i jasnom pripovedanju. Lajtmotiv porodične vezanosti provlači se kroz sve avanture kao vezivno tkivo i možda i najupečatljivija vrednost u odnosu na koju su sva bogatstva pa i sâma besmrtnost – tek isprazni MekGafini. Autor pruža nešto pomalo neočekivano: toplinu, ljubav, setu i zapitanost nad ljudskom prirodom usred romana o vampirima i vukodlacima, čime pokazuje da je ovo, pre svega – roman o ljudima i vrednostima koje ih takvim čine.

Ljubomir Damnjanović (1959-1999) je prerano preminuli pisac, prevodilac i aktivista beogradskog Društva ljubitelja fantastike "Lazar Komarčić". Za života su njegova dela pretežno izlazila u klupskom fanzinu Emitor, pa je takav slučaj bio i sa prozom koja sada po prvi put izlazi u sređenom, knjiškom obliku. Izdavačka kuća Tardis već je prošle godine od zaborava otrgla Damnjanovićev roman Vi što maštate o sreći, a ovo objavljivanje Malteškog šišmiša podjednako je vredan čin. Široj publici ovim se otkriva jedan raskošan, prerano ugašen talenat za nepretenciozno, kvalitetno meta-žanrovsko pisanje. Ljubiteljima žanrovske proze kao i potencijalnim piscima okrenutim ovoj tematici Malteški šišmiš pokazuje da ovde postoje jaki potencijali za bavljenje hororom i fantastikom, i da se ono ne mora nužno naslanjati na inostrane uzore, budući da već i na sopstvenom tlu ima sasvim dovoljno materijala.

понедељак, 19. октобар 2009.

NECROMENTIA (2009)

**(*)

3-


evo ljudi koji su imali srce na pravom mestu: samo još da su imali i nekog iole priučenog scenaristu i malo više para – ihaaaj, imali bismo najbolji HELLRAISER rip-off ever! ne čak ni rip-off, NECROMENTIA bi uz minimalne, zanemarljive poduhvate u svojoj građi mogla da se proda kao jedan od poznijih nastavaka nesrećne HELLRAISER-sage. i zaista, da je ovo nastavak iz tog sveta, moglo bi se ladno reći da je najbolji od svega što je usledilo nakon III dela!

da, čak i ovako falična i krnja, NECROMENTIA je bolja od bilo kog DTV nastavka HELLRAISERA!

naslanjanje na barkerovo čedo je toliko besramno da je to na ivici legalne akcije: lanci iz mraka! sumanuti planovi za oživljavanje mrtvih! faustovski paktovi! onostrani demoni, što čovekoliki, što otherwise! helrejzerovski SM zahvati na facama i telima demona, sa udicama, kukama i lancima koji otvaraju i zasecaju i iskrivljavaju konture! okultni simboli i magijski krugovi! samozasecanje britvom po grudima i stomaku! svetlo kroz zidove kao nagoveštaj 'njihovog' nailaska! itd.

strogo gledano, najbolji način da se ovaj film opiše bio bi sledeći: zamislite grupicu nekakvih metalaca i sličnih pozer-paljevina koja se napajala na svim onim HELLRAISER-inspired stripovima i onda rešila da varira neke od pričica iz njih – u svom podrumu, sa par desetina iljada $ kao budžetom, i onim glumcima koje su uspeli da za te pare navataju (a većina su im možda drugari koji su radili za dž), i bićete blizu.

osnovni problem filma je iscepkana i nedovršena struktura: on počne kao priča o nekakvom iritantnom smušenjaku koga nekakva dva besprizornika spopadnu da mu 'pomognu' da oživi svoju preminulu fuficu – a onda se ispostavi da NECROMENTIA nije o toj gnusnoj nakazi, nego o njima dvojici, tj. o metaolidu među njima koji se stara o bratu invalidu, pa pošto ne može da ga pazi sve vreme, a debeli senobiti sa svinjskom maskom, obmotani bodljikavom žicom, koji izlaze iz tv-a baticu mu navode na samoubistvo, on reši da ga poveri na čuvanje najnepouzdanije izgledajućem rasplazu u istoriji nepouzdano izgledajućih neozbiljnjaka što, naravno, rezultuje time da HM bata narednog dana rasplaza zatekne istrešenih creva na kauču, a malog batu – nestalog, verovatno odvučenog u pakao – ili barem ekvivalent pakla koji su tvorci ovoga mogli sebi da priušte, a to je kratki i uski hodnik nekakvog prljavog podruma sa nekakvim cevima koje iz mraka vode u mrak.

neko bi reko da je ovaj njiov pakao baš jadan i sirotinjski, ali ja pak mislim da je to čist dostojevski-momenat, jer ima u BRAĆI KARAMAZOVIMA onaj genijalan momenat kad neko, verovatno ivan, kaže nešto otprilike (parafraziram): 'mi svi večnost zamišljamo kao nešto velelepno i bajoslovno; a šta ako je ta večnost nešto kao klozet u nekoj seljačkoj kući na selu, skučena i jedva okrečena i opletena paučinom, i eto, to vam je cela ta vaša večnost?'

u skladu sa smislom za naraciju, nakon isteka druge trećine filma (koji ukupno traje 75 minuta aktivne radnje + 5-6 minuta odjavne špice) NECROMENTIA prestane da se bavi i ovim hevimetalcem i njegovim poor-man's-cenobitom (neki nesnosno ružan i nezlokobno izgledajući baja s plavom ćubom, u pantalonama i golog torza ofarbanog u plavu farbu, te sa crnim sočivima), i u poslednjoj trećini krene da nam priča o tome kako je naš plavi cenobit postao cenobit – jer, naravno, nekada davno on je bio čovek, a na put pakla ga je navela ista ona fufica koju je kreten iz prve trećine pokušavao da oživi…

znači, tri priče ovog neformalnog omnibusa se na kraju nekako povežu, ali traljavo i nekonsekventno, i sa gomilom rupetina ostavljenih dokonim gledaocima da nad njima meditiraju, ako ih ne mrzi i ako su baš tome skloni. svet ovog filma je iritirajuće nedorađen i neosmišljen, principi delovanja natprirodnih sila u njemu krajnje su proizvoljni (zašto, i gde odvedoše brata-paralitika? šta bi s njim? ko/šta je onaj krupni i neljudski demon koji povremeno iskoči da nekog raščereči? itd) i to ne može da se opravda nikakvim 'fill in the blanks – use your imagination' forama i fazonima.

nije ni barker u HELLRAISERU baš sve nacrtao i explicirao, ali je nagovestio jedan svet sa prilično koherentnim i unutarnje-konzistentnim pravilima. mudro ih je ostavio dovoljno otvorenim da na tome može kasnije da se dalje gradi i varira i razvija, ali ipak, kad gledaš prvi film (pa donekle i drugi) – jasno je, manje-više, šta ko kome kako i zašto.

NECROMENTIA se pričanjem priče i likovima ne bavi toliko koliko insceniranjem nekih fetišistički zamišljenih SM scena, sa elementima torture porna, pa čak i bizarnim RINGU uplivima, a onda kada nam prikaže te slike koje je imala na umu, ona se prosto – završi. bez katarze, bez završene priče, bez osećaja zaokruženosti, prosto se – prekine. ko zna, možda snime nastavak. ako ga bude, gledaću ga, jer sam sucker za ovu vrstu prizora, ali ipak mi mnogo više gode kad ih inscenira neko sa malo većim talentom za kompoziciju i vizuelno predstavljanje. vala, ni bolji glumci im ne bi bili zgoreg, jer sem nesnosno rasplinute i konfuzne naracije, slabi glumci su najveća boljka NECROMENTIA-e.

ipak, uz gornja upozorenja, ovaj film ipak ima moju umerenu preporuku svim suckerima za HELLRAISER franšizu i za tu vrstu heavy shit SM perverse bizarro sick fuck splattera.

MY BIG AMERICAN ADVENTURE (9): Humke i južnjaci

Humke i južnjaci


U ovom izveštaju govori se

-o tim prokletim indijanskim humkama koje su i bile glavni povod za ovo putešestvije,

- s usputnim zadržavanjima na jednoj zaista spektakularno urnebesnoj večeri u jednom južnjačkom domu,

- i sa akcentom na tome kako smo zamalo imali srnetinu za večeru.




Ostatak vremena, tj. njegovu većinu, provodili smo putujući ka lokacijama arheoloških lokacija indijanskih humkaša. Na putu tamo pokušavao sam da od Stefani doznam zašto su ti Indijanci posebni i vredni proučavanja, te koja su im bila osnovna verovanja i dostignuća; obično me je referisala na literaturu, pokazujući prilično površnu predstavu o tim ljudima. Ona je, iz meni nejasnih razloga, opsednuta humkama od školjki (shell mounds) koje dominiraju u okolini SanFran Zaliva: koliko sam shvatio, one su praistorijske, i bile su sveta mesta (groblja) tih divljaka. Ove humke na Jugu pripadaju novijim (12-16 vek), i bitno različitim kulturama, ali eto, ona iz nekog razloga želi da ih vidi.


Kad sam je, u jednom momentu sado-naivne interogacije, pitao: ''Pa dobro, koj su moj ti ljudi POSTIGLI? Što su oni bitni? Šta su ostavili iza sebe? Kolko vidim, bili su obični ratari/stočari, marva koja se bavila sosptvenim preživljavanjem na najbazičnijem i najpatetičnijem nivou egzistencije, sa krajnje primitivnim predstavama o sebi i svetu oko sebe (klasično obožavanje plodnosti, majke, zemlje, sunca i meseca…), sa minornim 'artefaktima' (vrhovi kopalja, lukovi i strele, nemaštovita grnčarija…) i nikakvom umetnošću…'' Postigao sam jedino da je dovedem na ivicu uvređenosti, i ispao zapadnjački kulturocentrik (što, donekle, i jesam) koji ne uviđa kvalitete njihove 'stopljenosti sa prirodom i kosmosom', or whatever…


Same humke koje smo gledali meni nisu bile impresivne: obične kupe od zemlje, nabacane na gomilu, sada prekrivene travom. Visoke 10-30-ak metara, različite širine (najveća skoro 100 m). Videh slike-rekonstrukcije: u svoje doba, na vrhovima tih humki bili su primitivni 'hramovi' i straćare-nastambe. Neka mutna, daleka sličnost sa južnoameričkim piramidama; no za razliku od tih moćnih, pompeznih i nadahnuto stilizovanih tvorevina istinski kosmičkog duha koje zaslužuju da prežive milenijume, ove humke su ovaploćenje prizemnih 'mold huggera' koji nisu imali nikakav koncept večnosti i beskraja, nebesa ni bogova.


Čitao/slušao sam tih dana poređenja koja trud i postignuća tih proto-hipika upoređuju sa Kufuovom piramidom: kao, količina zemlje koju su ti bednici nabacali na gomilu srazmerna je težini kamenih blokova kod Keopsa! Sve što je muškocentrično i sunčano i kosmičko u meni bunilo se iz dubine duše na te imbecilne pokušaje svođenja toliko nesrazmernih poduhvata. Kamen, i zemlja. Bato, to ne da nije isto – to nije iz istog FILMA! Jedni su za sva vremena kazali ''We were here: this is what we believed in, concentrated all in one''; ovi drugi su nabacali gomilu zemlje koju će za vek-dva kiše da speru.


Ostao sam sasvim neimpresioniran i na podugačku priču jednog vodiča, koji nam je objašnjavao da određena humka zapravo ima oblik ptice, kad se gleda iz vazduha – pre svega, ako ti neko to ne kaže, nikad sam ne bi pogodio, jer je 'oblik' toliko stilizovan (aj da kažemo tako) i toliko jednostavan da radije podseća na vrlo patetičan i nejednak krst. Bato, nikakav bog koji ovo gleda s neba ne bi se zajebo da tu humku pomeša sa 'pticom'. To što su uradili Egipćani, a potom i Maje i Asteci, vidi se iz svemira kao LJUDSKIH (MUŠKIH) ruku delo; ove idiotske humke niko ko stoji na njima ne bi prepoznao pažnje vrednim da nisu ograđene i nakićene tablama sa objašnjenjima i okružene muzejima i vodičima i prodavnicama suvenira koji bi, iz očiglednih razloga, voleli da ih dovedu u vezu i uporede sa zaista nesvodivim poduhvatima najuzvišenijeg ljudskog duha kakve su – piramide.


Iz svega ovoga ne treba shvatiti da mi je bilo dosadno ili glupo obilaziti te humke, ili da sam na njima bio mrzovoljan, kiseo, itsl. Ništa slično. Uživao sam u putovanju, u vožnji do njih kroz beskrajno misisipijansko zelenilo, a uživao sam i na samim lokacijama, koje su pretvorene u prijatne parkove. Začudo, na svima smo zaticali turiste (Amere) koji su dovodili familije i zezali se tu s decom, puštali zmajeve, šetali pudlice, štagod. Ako ništa drugo, barem je prijatno šetati po tim zelenim humkama i po aprilskoj travi. Štaviše, u jednom trenu ležanje na istoj nije mi bilo odovoljno te se bacih na sasvim detinjasto kotrljanje niz jednu manju humku koja je imala glatku kosinu. Nazovi me neiživljenim, ili štagod (i nećeš mnogo pogrešiti) – ali to mi se dovoljno dopalo da ponovim još jednom. Ima zabeleženo i na slikama. U okolini svih tih humki postoje šetališta kroz šumu, najčešće do neke reke u blizini. Pamtim vrlo prijatan kutak, obalu na zabačenoj okuci reke, skroz od belog (!!?) peska, gde smo Stef i ja šetali, dok je zapuvani Džon sedeo u grmlju a Roni, šta bi drugo, pušio…



Hrišćanska večera

Kao jedan od slikovitijih momenata ove Misisipi avanture moram da se malo zadržim na večeri koju smo imali u sredu, dakle, dan posle New Orleansa, i na kraju dana posvećenog još nekim humkama (čini mi se, u Alabami).
Naime, još pre polaska Stef me je upozorila da je Roni najavio večeru kod njegovog brata, koji živi u Jaxonu. Svrha je bila neka vrsta prezentacije koju želi da nam učini, nešto oko biznisa kojim se bavi. Nije znala detalje, niti me je bilo briga. Šta je da je, jedno iskustvo više. Boy, koje je to iskustvo bilo!


Bilo je pomalo iznenađujuće kad nas Roni sprovede u očito bogatunski deo Jaxona: novoizgrađeno naselje sa vilama, travnjacima, cvećem, sve bogato i sjajno, i svuda američke zastave okačene. Znaju ljudi kome/čemu duguju svoju lagodnost i situiranost. Stigosmo do jedne od tih lepih kuća (iz nekog razloga, sve su bungalovi, nema sprata; možda zato što ovde ima mesta da se širiš kolko hoćeš, i nema potrebe da se jedni drugima penju na glavu). U bašti je nešto prčkao neki čova. Po odsustvu emocija i emfatičnosti pretpostavio sam da je baštovan. Nazdravio nam je dobar dan, i poveo nas u kuću. Ispade da je to Ronijev brat.


Ništa rukovanje i grljenje, ništa 'Gde si bate, kako je, kako ste putovali, gde ste bili, šta ima, ovo ono'. Uđosmo unutra. Prostrano, kao što se i vidi spolja. Opremljeno bogato, ali sa tipičnim odsustvom ukusa i stila koji sam zapazio u svim američkim stanovima u kojima sam bio, bez obzira na status domaćina. Pod time mislim: kičaste slike stavljene jedne pored drugih sa nekima koje i nisu tako loše, uramljeni posteri, različiti stilovi, inkongruentni suveniri i artefakti, japanski watercolor pored egipatskih reprodukcija, mrtva priroda pored uokvirene reklame za neki restoran u New Orleansu, afričke statue pored uskršnjih zečića i fotografija porodice, itsl.


Predstavio nas je članovima porodice; stojeći smo ukratko rekli ko smo i šta smo. Kod njih nije običaj da se gost odmah ponudi da sedne. Stef je inače na svojim debelim leg-warmerima imala bezbroj čičaka i sitnih travki od današnjeg smucanja po humkama i šumama, ali kasno sam to spazio da bih joj skrenuo pažnju. A nije nam ni bilo do sedenja: i ja i Stef smo izgarali za WC-om; dok se isti 'oslobodio' nju je obrlatio neki od sagovornika, što ja iskoristih da uletim. Nakon olakšanja tamo, ugledah na zidu pored vrata izvezen i uramljen sledeći natpis: ''I asked Jesus how much he loved me. He said: 'This much', and he spread out his arms – and died.'' Da sine, tu videh koliko je sati. Krstače okačene po zidovima kuće dodatno su me učvrstile u bojazni: nalazim se u kući zadrtih hrišćana. Damn! Ipak, natpis u WC-u me je razgalio, i bio sam otvoren za bilo šta što može da usledi.


Srećom, bez mnogo odlaganja, pozvaše nas u kuhinju. Hrana je bila raspoređena u činijama, ali bilo je pomalo neočekivano kad shvatih da se od nas očekuje da tu hranu smestimo u višedelne 'zdele' od stiropora! No, šta je tu je, barem je hrana bila od srbocentrične, mesnate, dakle ljudske sorte: pečena piletina i kobasice, plus zelena salata. Da, i pečeni krompir, u ljusci. Jebote, ovo ne bih očekivao ni na seoskoj slavi u Srbiji, a kamoli u fancy domu američkih bogatuna, ali dobro sad – rekoh, možda je kod njih krompir malo ređa i skuplja 'voćka' pa im je to egzotično. Ma jok, reče mi Stef prvom prilikom koju smo kasnije ulučili za ogovaranje, krompir je isto tako džabe ovde kao i u Srbiji; i ona se našla zatečena kako krompirom u ljusci tako i stiropornim 'suđem'.


Mene postaviše u vrh stola, naspram domaćina. Večera je počela zlokobno: naterali su me da pognem glavu i pretvaram se da se molim pre jela, dok su oni nešto promrmljali. Mora da je moj Satanizam bio isprovociran okruženjem (naročito natpisom u kupatilu), jer me ovaj detalj pogodio skoro kao šamar, uvreda. Jebote, za 9 meseci u USA večerao sam, više puta, barem kod 15 različitih porodica, i nigde me niko nije naterao da se zahvaljujem Deda Mrazu pre jela!


Enivej. S moje desne strane bila je Stefani, pa Džon, a s moje leve – sin domaćinove (i Ronijeve) sestre. S njim sam, u nedostatku bolje zabave, razgovarao veći deo večere. Taj baja je spooky. Cenim da ima oko 35 godina, izgleda skroz prosečno i neupadljivo, maltene kao oni bezlični likovi u udžbenicima – i isto je toliko beživotan. Stručnjak za mechanical engineering or some such crap, u slobodno vreme hrišćanski misionar. Širi protestantizam, i to ni manje ni više no u… hm, da li beše Belorusiji, ili Litvaniji, ili tako nekom nekad-ruskom, a danas jad-i-beda mestu.


To je toliko uspešno širio da je raširio i nogice izvesne Sonjuške, koja se trudno smeškala za stolom. Imala je blaženo-beživotni pogled nekoga ko je dobio sedmicu na lotou, i još uvek ima problem da to prihvati, pa zato ćuti u bojazni da ne razbije čaroliju i ne shvati da je sve bio samo san i da će se probuditi u jadu i čamotinji iz koje ju je ovaj izvukao. Pretpostavljam da je, za nekoga kome su farmerke i koka-kola do juče bili nezamisliv luksuz, život u ovoj prezaslađenoj kućici sa cvetnom baštom itd. oličenje svih njenih snova.


Da se vratim na ovoga. Zaboravio sam mu ime. Nije bitno. Važno je da je izgledao kao oživeli mrtvac, kao najuspešniji (bar za sada) experiment dr Herberta Vesta: cele večeri nije niti jednom promenio izraz lica, ma ni najmanju boru; for all intentions and purposes mogao je da ima voštanu masku. Skoro da se bojim da zamislim šta je iza. Prisećam se završnice Lavkraftovih priča Kroz kapiju srebrnog ključa, te Šaptač u tami. He he he.


Najzabavnije je to što mi je ovaj umrtvljeni lik pričao (ravnim glasom) o tome kako je Litvanija (?) mnogo bolje mesto od Amerike, jer ljudi još uvek umeju da uživaju u sitnim zadovoljstvima, u običnoj šetnji pored reke itsl, i ne trebaju im video igre i multipleksi i kompjuteri da imaju ispunjen život. Mada, sve više njih veruje da im to – treba, baš zato što su decenijama o Zapadu imali idealizovane i nerealne predstave budući da, jadni, nit su mogli da putuju niti dobre filmove i muziku im da konzumiraju.


Pa dobro, pokušao sam ja da budem najučtiviji i najdiplomatičniji dok sam sricao ovo pitanje, ali zar taj vaš posao, širenje protestantizma (i indirektno, američkih vrednosti) u kulturu koja je do juče bila pretežno pravoslavna nije upravo podrivanje autohtone kulture tih ljudi i dovođenje kapitalizma i konzumerizma na mala vrata? Naravno, nisam to ovim rečima kazao, ali poruka je bila između redova jasna. On mi samo reče nešto u smislu da je on lično pokušavao da tim ljudima ukaže da nije sva Amerika takva, da je i on samo čovek među ljudima, i da je svojim primerom pokušavao da im samo prenese osnovne vrednosti protestantizma, a ne i hamburgera zajedno s njim. Ko zna, možda je ovaj siroma stvarno i verovao da se to može tako odvojiti, i da je misija koje je bio deo stvarno toliko naivna koliko se on pravi. Nisam insistirao na razglabanju ovoga. Ovaj je ili glup, ili naivan (što je isto) ili prepreden, i u svakom slučaju nema svrhe dalje razvijati temu.


Pitao me šta mi se najmanje dopalo u Americi, tj. šta me najneprijatnije iznenadilo. Premišljao sam se par sekundi, malo iz učtivosti (da li da išta navedem?), a malo zato što to nisam u svojoj glavi tako skladirao i jer sam se skoncentrisao na pozitivna iskustva i emocije ovde (koji ionako preovlađuju). Napokon rekoh: rasizam i klasna nejednakost, tj. siromaštvo i beskućnici. To mu se dopalo, složio se sa mnom. Nešto malo smo još prožvakali o tome. Kad sam kod žvakanja: zbog zamlaćivanja s ovim, jeo sam još sporije no obično, i bio sramotno poslednji od svih – čak i kad su sklonili posude od stiropora i svima podelili desert, ja sam još uvek gnjavio ono meso. Bilo je suviše dobro da bih ga ostavljao, a posle celog dana mlaćenja po humkama, i jesam bio gladan. Zaključio dam da ovi nisu vredni moje učtivosti i finoće, te pojedoh to po svom tempu, do poslednjeg zalogaja.


Za vreme moje žvake sa ovim protestantom Stef i Džon su se vidno naprezali da ostvare privid komunikacije sa domaćinima: no, budući da su i oni bili jednako bezlični i tek učtivo 'zainteresovani' za to gde smo bili i šta smo tamo radili i zašto, ta njihova priča je zvučala još nategnutije od moje s ovim misionarom. Jedina živahna osoba za celim stolom bila je domaćica: debela, sa izrazito neotesanim crtama lica, cerekala se glasno i bučno i naglašeno kao u nekoj komediji koju je režirao težak mizogin. Takođe je zube čačkala golim prstima, u nekoliko navrata gurajući celu šaku otprilike do krajnika. Odmah sam pogodio da je od Cajuna (to su oni seljoberi u močvarama Lujzijane koji love i kolju svinje i vojnike u SOUTHERN COMFORT); kako je dospela u ovu beživotnu familiju, ostaće misterija. Inače, veoma me pogodilo što ovi hristoljupci nemaju (ili barem ne nude) vino uz ovu mesnatu večeru; baš bi mi prijalo. Umesto toga, izbor je bio između obične vode (flaširane) i čaja, što ja sa indignacijom odbih. Dezert je bar donekle izvadio stvar: solidni brownies (made by the Latvian girl!) i kolač sa sladoledom i jagodama.


Potom muški počeše da pričaju nešto o prenošenju klavira; ja sam mislio da je to neki južnjački humor (kao, sad kad smo se obždrali – vreme je da se damo na malo fizikalisanja). Zato se dadoh na igranje sa prelepom glatkom kučkom koju pustiše u sobu: zverka je bila neopevano živahna, poslovično 'kuče s lanca': skakala je na mene, trčala u krugovima po sobi, jurcala, radovala se, ja sam je gnjavio, mazio, gurao, bacao, obarao, terao… a za to vreme, ostali muški se dadoše na secanje onog klavira iz dnevne sobe. Ispade da su mislili ozbiljno to za prenošenje, i da treba da se nosi do kamioneta radi selidbe. Bilo je prekasno da im se priključim/pomognem, te ostadoh da se zezam s kučetom. A bio mi je pun stomak pa se nisam ni pretrzao od finoće i uslužnosti, naročito u pogledu fizikalisanja.


A onda, the moment you've been waiting for: ono na šta me je Stef još u Berkliju upozorila da je glavni razlog naše posete tim ljudima. Prezentacija. Nismo imali jasniju predstavu o tome kakva, zapravo, prezentacija: mislili smo da oće da nam uvale neko Zepter posuđe ili tako neka sranja. Ali ne. Domaće žene se povukoše u neke neznane odaje, a domaćin i Roni posedoše mene, Stef i Džona za okrugli sto (dušu dao za prizivanje duhova). I domaćin poče. Lele! Posle 2 rečenice sve mi je bilo jasno.


U pitanju je bilo neko AmWay-ovsko sranje. Nije baš AmWay po imenu, ali po smislu i suštini jeste. Preprodavanje raznih tehničkih aparata drugima, i vrbovanje istih za dalje preprodavanje svojim prijateljima i rođacima i komšijama i slučajnim namernicima: pretvaranje svih živih poznanika u 'kupce', ili još bolje u 'menadžere' koji će vrbovati nove kupce i menadžere i dirigovati i širiti mrežu kupovine ovih tehno-đinđuva u beskraj. Skupljanje poena i gomilanje profita putem puke prodaje magle: okupiš 5-6 ljudi i uvališ im ovu šemu, koja zahteva mnogo vremena i truda i talenta za ubeđivanje, i onda oni to šire dalje, a ti si im menadžer i uzimaš procent od svake nove žrtve koju namaknu u beskrajnu spiralu konzumenata zlih korporacija. Fuuuuj!


Jedno do najjezivijih iskustava u mom dosadašnjem životu bilo mi je kada su me, 4-5 godine pre ovoga, neki rođaci odveli na jedno AmWayevsko okupljanje u Nišu, u sali Doma Vojske: Orvel ono nije ni sanjao, onaj skup zombija, ljudi iz mahuna, vanzemaljaca kojima je ideal i smisao života da idu od kuće do kuće ko prosjaci i crnče se za smrdljive poene, od kojih će, ako žrtvuju dovoljno svog života, vremenom sebi steći nekakva besna kola, kuće s bazenima i letovanja u in-mestima. Muka mi je bilo tada, pre 5 godina, i muka mi je bilo ove večeri s Ronijevim bratom.
Mada, da pojasnim: nakon inicijalnog šoka (You gotta be fucking kidding me! Zbog ovoga si nas pozvao ovde? Koliko bezobrazan čovek može da bude? How low can you go?) cela stvar mi je postala zabavna. Uostalom, lepo sam se najeo, i počeo sam da se naslađujem nadrealnim iskustvom cele ove večeri. Na neki način, ovakva kulminacija je bila vrlo smislena. E, Hriste, Hriste, zar si za ovo umro? Za ljude koji će ispod tvog krsta da zombifikuju nove konzumente i trgovce i ambasadore materijalnih dobara?… Za 'hrišćane' koji će da se pozivaju na tebe i istovremeno 'Spas' traže u skupljanju poena i procenata i dolara stečenih neradom i prodavanjem magle?


Đavo u meni se zabavljao dekadencijom ovih 'hrišćana' ovde. Posebno mi je lagodno bilo što ja nisam morao ni da se udubljujem u celu tu žvaku, jer kao strani državljanin koji odlazi odavde za par meseci nije bilo šansone ni iz krajnje 'učtivosti' da išta od celog tog biznisa bude upotrebljivo za mene, sve i da sam nekim bolesnim delom mozga želeo da sebe skrnavim zamlaćivanjem tim glupostima. Stef i Džon su, pak, morali da se pretvaraju da prate Ronijevog brata, da klimaju glavom i posmatraju cifre u šturim pamfletima koje nam je ovaj podelio. Praćenje toga je bilo otežano ne samo činjenicom da su njih oboje zadrti levičari, anti-korporacionisti i anti-kapitalisti, hipi-pesnici koji imaju krajnje idealističke nazore u pogledu zgrtanja para; ne samo činjenicom da su bili iznureni celodnevnom vožnjom i zatrpani obilnom večerom; već i činjenicom da je Ronijev burazer najgori predavač bilo čega kojeg sam u životu imao nesreću da slušam.


Spor. Nesiguran. Nepripremljen. Početnik. Zamuckuje. Vrluda. Doooosaaaadaaaaan je. Sve to priča beživotnim glasom, kao da ga neko silom naterao, i on sad poslednjim atomima snage cedi to iz sebe, iako bi radije bio na jedno 666 drugih mesta dražih od ovoga. Ukratko, ovaj baja ne bi bio u stanju da proda čašu limunade čoveku usred pustinje, a kamo li nešto drugo. Roni ga je posmatrao i slušao sa pogledom retardiranog hrčka, ili tako nekog glodara. Velika ljudska voluharica. Ispade da je Roni u ovom istom biznisu s njim, odnosno da mu je bio prva mušterija. Na njemu se njegov bogatiji buraz učio.


Dakle, dok je ovo trajalo ja sam se igrao pamfletom u mojim rukama, pretvarao se da čitam nešto u dubinama njegovih neinteresantnih redova, i pokušavao da suzbijem smeh od prizora Stefani koja je očito počinjala da drema za stolom, i glava joj je padala sa šaka koje su je podupirale. Govornik ništa od toga nije primećivao jer nas nije gledao u lica, već negde ispred sebe, kao loše pripremljeni đak koji muca lekciju koju ne razume. Džon je čak bio tako blesav da ga prekine nekim pitanjima i komentarima (koji, čak, nisu bili glupi); na neke od njih ovaj nije znao šta da kaže, a na neke je dao krajnje nezadovoljavajući 'odgovor'. Srećom, Džon nije insistirao jer je i ovo pitao više iz učtivosti (da pokaže da je slušao) nego što ga stvarno zanimalo. Ja iskoristih prvu priliku da domaćinu kažem nešto kao: sve je to lepo i krasno, i ova fora zvuči 'primamljivo' – ali niko od nas za ovim stolom nije čovek za to. Mi smo ovde pesnici, pisci, ljudi od pera, i mi bismo bili loši biznismeni i prodavci. Džon i Stef me hitro i rado podržaše, i domaćin bez mnogo otpora priznade poraz u ovovečernjem sakupljanju poena. Ništa od procenata za ovo veče: džaba si nas zvao na večeru. He he he.


Potom počesmo polako da se pakujemo i spremamo za povratak Ronijevoj kući. Kao, kasno je, umorni smo, ovo ono. Domaćin se nije pretrzao da nas u tome uspori ili spreči. A i bilo je već negde iza 10 sati. Možda je ovim bogomoljcima-biznismenima već prošlo vreme za počinak. Ja sam jedino bio toliko bezobrazan da naplatim mučenje priušteno ovom piss-poor prezentacijom time što zamolih da se načas nakačim na net i pošaljem mejl mojoj drugoj domaćici, Liz. Bila je sreda uveče, ceo petak ću provesti u putu ka zapadnoj obali, i nisam hteo da rizikujem da li ću ili ne u četvrtak u nekoj bestragiji naći kompjuter sa internetom – a već u subotu je trebalo da sa Liz idem u njenu kuću na obali, radi proslave Uskrsa. Trebalo se dogovoriti oko toga. Kad i to uradih, bili smo spremni da pođemo 'kući'. Ja sam, naravno, izgarao da sa Stef podelim impresije i uporedim sudove i ocene: no, pošto su ovo Ronijevi rođaci, nismo to mogli odmah u kolima; prva prilika za to bila je tek sutra dan popodne… Ukratko, i ona je bila zabezeknuta većinom toga, s tim što ona nije u sebi imala distancu sa koje bi bila u stanju da uživa u humoru situacije. Meni je ta večera, takva kakva je bila, ostala u finom sećanju, kao nešto što treba videti da bi se poverovalo.



Srnetina

Od drugih memorabilnih iskustava naglasio bih još i sledeće: jedne od prvih večeri – čini mi se da je to bilo u subotu uveče, dok smo se vraćali Roniju sa HELLBOYa u Jacksonu – pred kola nam je izletela srna.
Bio je pun mesec, i vožnja pored rezervoara i kroz park-šumu bila je prelepa. Džon je zapazio da bi bilo lepo u ovakvoj noći na obali jezera začeti potomka. Ne prođe ni 5 minuta od njegove priče o strasti i mesecu, kad – bang! Iz šume, sleva nadesno, izleteše dve srne (verovatno u strastvenoj međusobnoj jurnjavi i teranju): ona prva je za dlaku umakla, ali onu drugu smo tresnuli posred srede. Preletela je preko prednjeg dela kola i aterirala u jarak kraj puta. Džon je vozio, i nije bilo vremena da zakoči; kad je stao, sve je već bilo prošlo. Mislim se nešto, da je Stefani bila za volanom, možda bi i zakočila, jer ona je odličan vozač; no, sa ovim smušenjakom za volanom, dobro je da i mi živu glavu sačuvasmo!


Imali smo mnogo sreće: nismo skrenuli s puta, nije nam razbila vetrobran, niti je iko od nas bio povređen. Kasnije, naravno, videsmo da je prednji trap iskrivljen od udara: na izuvijanim rešetkama hladnjaka mogle su se videti pufnice od oštre jelenske kože, ali nimalo krvi. Srna –pretpostavljam da je žensko jer nije imala rogove?- je bila velika, Džon kaže da je verovatno bila bar 50-60 kila. On je, naravno, bio zbrkan tim događajem: šta sad? Stefani se molila u kolima nekakvim indijanskim bogovima da srna preživi. Oni su joj molbu uslišili tako što je glupa živuljka prestala da se trza 10-ak sekundi kasnije (mogao sam da je vidim kroz zadnje staklo). To je i bolje tako, da se barem ne muči. Džon je izašao da proveri je li mrtva i da vidi štetu na kolima; mi ostali ostadosmo u kolima. Vrata su ostala automatski zaključana, a tog drugog dana ja još uvek nisam bio prokljuvio kako da ih otvorim; sad mi je krivo zbog toga, jer bih voleo da sam izašao i video jelenicu izbliza.


Bilo je nečeg morbidno erotskog u tom udaru. Pre svega, jelen je jedna od najčovekolikijih životinja, u smislu ljupkosti, glatkosti, čistote; a ovaj konkretni primerak bio je veličine prosečnog čoveka (žene), pa je stoga iskustvo sudara i trenutnog ubistva tog stvora bio najbliže što smo mogli da priđemo gaženju živog čoveka, a da pred zakonom budemo čisti. Gaženje kučića, mačaka, svinja, itsl. nije nigde blizu ovome. Sam trenutak udara – tresak metala u meso – osetio sam kao nezaboravno senzualno iskustvo. Banging Bambi.


Ništa od toga nisam podelio sa ovima. Kako i bih, kad su oni zadrti humanisti i hipici! Stef je cvilela zbog smrti te živuljke, i tešila Džona, ubeđujući ga da nije on kriv, da ništa nije mogao da učini, i bla bla. Dok sam ja u sebi premotavao film i naslađivao se perverznim iskustvom ubistva tok krupnookog, nežnog stvora, oni su brzo prešli na temu vrlo pragmatičnih problema ovim rođenih: sređivanje rabote sa osiguranjem, i sa renta-kar agencijom. Sutradan su, naravno, morali da odu u Jackson i zamene auto. Meni je u svemu tome najviše bilo žao što nikome nije ni palo na pamet da tu srnu ponesemo sa sobom i priredimo sebi neki srneći specijalitet. Srce mi je plakalo što to divno mlado sočno meso treba da tu propada i hrani kojote, a ja bih ga rado probao. Ionako srnetinu nikad nisam jeo… no, ništa od toga. Sutra mi rekoše da je protivzakonito odneti tako ubijenu srnu, čak i kad je ovakav slučaj (tj. ne lov, već nesrećni slučaj). Sem toga, Džon reče da u takvim slučajevima često srni pukne slezina (ili žuč?), i meso postane neprijatno za jelo. Tu mi bi malo lakše… Ali opet, greota da se baci tolka srnetina... :(



PS: Sve ove fotke možete videti u mnogo većoj rezoluciji i preglednije u ovom albumu!

недеља, 18. октобар 2009.

ĐAVOLOVA PAPINICA – Žean Silvijus & Pjer de Rijne


            kako ne voleti knjigu koja počinje pokličem "SMRT ZEMLJI!" a nastavlja se rečima:
 "pišemo ovu knjigu pod svetlošću tri meseca, razdragani vizijom budućih kataklizmi.
kraj sveta se bliži, i teško onima koji bi porekli ovo u ime takozvanog razuma, tog bednog izgovora za mentalnu impotenciju..."
kako ne voleti knjigu koja počinje porazom vojski (belog) Zapada i trijumfom snaga (žutog i mrkog) Istoka, a nastavlja se hajkom za poslednjim (odbeglim) papom?
ovo je, po namerama, svakako najsatanističkiji roman koji sam do sada pročitao.
to, istovremeno, znači da je najkatoličkiji – jer satanizam je, zapravo, sekta u okviru katoličanstva i nemoj da vas neko laže da je drugačije. pogledajte samo koliki značaj ti satanisti pridaju misama, obredima, krštenjima, znamenjima (putiri, skiptri, odežde moći i sl.) – najzad, samom papi! – i shvatićete zašto su svi veliki književni satanisti (bodler, lotreamon, uismans...) poticali iz franko-belgijskog okruženja. a to važi i za autore ovog delceta.
izlišno je, možda, uopšte naglašavati da epitet 'satanistički' neumoljivo implicira i srodne epitete – infantilno, naivno, neozbiljno. sad, moram priznati da to sve ume da bude i šarmantno, na svoj detinjasti način. kao kad vidim nekog klinca u hevi metal majici ili u pank odeždi ili goth autfitu, pa čak i u emo stajlingu, i pomislim – poštujem emociju, ali ne baš i ono što je s njom urađeno.
tako i ovde: lepo je to što se autori ovog kratkog spisa (70ak strana) toliko gnušaju hrišćanstva – i treba.
šteta, samo, što to gnušanje nisu ispoljili na neki kreativniji i smisleniji način, i što nisu ponudili ili bar skicirali, tj. bar blaaago nagovestili neki sistem vrednosti koji ne bi bio zasnovan na protivljenju (a rebours!). ono što meni smeta jeste još i to što oni uopšte pridaju toliki značaj toj bednoj, davno pregaženoj i devalviranoj veri kroz bavljenje njenim simbolima i institucijama koje, svojim odupiranjem, zapravo podupiru. jebale vas i mise i pape i papinice!
ne očekujte storytelling u anglosaxonskom smislu: iako ovde postoje neki skicirani 'likovi' i događaji, ovo je zapravo jedan dekadentni nadrealističko-modernistički romančić, više pesma u prozi nego li narativ u nekom žanrovski definisanom obliku. ako ste spremni na takvo što, ima ovde nekih simpatičnih set-pisova, od kojih su najzabavniji (ipak!) raspinjanje uhvaćenog pape na krstu na vrhu ajfelove kule, i klimaktična apokalipsa i sudbina poslednjih ljudi.
između toga ima i naivnosti (naročito političke!), i rasizma neverovatnih razmera (identifikacija žute rase sa –katolički pojmljenim- satanizmom i Đavolom!), i kultur-centrizma (pravoslavlje se i ne pominje, to u svesti ovih i ne postoji, kao ni čitava istočna evropa i rusija), i stidljivo skicirane pornografije (bez previše detalja jer ipak je ovo 'fina' književnost!)...
ima i nešto malo humora – nedovoljno za moj nezasiti apetit, ali tim pre gode deonice poput ove:
"prokleta psino! i ti tvrdiš da si tim izopačenim žabljim očima video čoveka obučenog u belo i još 11 drugih u crvenom, u razrušenoj dvorani palate mekong, poznate u svinjskom jeziku hrišćana kao vatikan?"
ovo je retka knjiga meni nepoznatih autora – a ja se nešto malo kao i razumem u ovu vrstu dekadentnih pisanija. pokušaji guglanja po netu nisu mi nimalo razotkrili ništa bitnije ni o knjizi ni o autorima. misterija pravog identiteta autora izgleda da je ostala do danas. korice opskurnog engleskog prevoda vidite dole:
knjigu je izdala UTOPIA, ista ona koja stoji i iza najbolje knjižare u srbiji, i koja je nedavno takođe izdala i lotreamonova MALDOROROVA PEVANJA – ali ne samo njih nego još neke njegove spise, nedostupne na srpskom još od 1960-ih. lotreamonu se u ĐAVOLOVOJ PAPINICI odaje posebna počast – videćete kako.
nadahnuto dekadentnu koricu uradio je nikola (NEKRONOMIKON) vitković.