четвртак, 9. фебруар 2012.

BOB Živković: SF i HOROR radovi

 
           Magazin ALEF (R.I.P.) bio je posvećen pretežno SF pričama, ali sa mestimičnim uplivima fantazije, pa čak i horora, što je tipično za urednika Bobana Kneževića, a nije nimalo tipično za druge zadrte (neko bi, s pravom, upotrebio i strožu kvalifikaciju) urednike časopisa i knjiških edicija, koji su protežirali samo, jedino, militantno i isključivo tzv. "tvrdi" SF, sa vanzemaljcima, svemirskim brodovima, laserima i robotima. Zato nikada nisam kupovao SIRIUS, PILOT i sl. ali jesam, od prvog broja – ALEF.
           Jedan od glavnih razloga što sam kupovao taj magazin bili su filmski rivjui koje je pisao najznačajniji (beogradizovani) Piroćanac koji je ikada svoje ruke stavio u službu horora: Dobrosav Bob Živković. Njegove pisane radove ću ovde takođe predstaviti uskoro.  
Pored njih, Bob je bio zaslužan i za nadahnut vizuelni ugođaj unutrašnjosti – odnosno za originalne ilustracije priča. Nažalost, magazin je pokrenut pred sam kraj tadašnje SFRJ, i izlazio je 1987-1991, dok ga kriza i ludilo nisu pojeli kao i toliko toga dobrog što je u to vreme pokušavalo da se koprca. Od ukupno 26 brojeva, Bob je svojim delima ukrasio samo prvih desetak – u narednima je bilo jeftinije "pozajmiti" tuđe (inostrane) crteže, najčešće bez primetne veze sa samom pričom, nego plaćati originalnog (u svakom smislu) ilustratora.
Otprilike u to vreme Bob je izlazio iz senke Bobana i njegovih malotiražnih, maloplaćenih, žanrovskih, geto izdanja, i postajao je sve poznatiji i traženiji, pa mu se verovatno više nije ni isplatilo da za siću, i uz mnogo gnjavaže, radi ono što voli, kad mnogo unosnije može da crta – neke druge stvari po kojima ga široke mase danas bolje poznaju.
Za one koji ga znaju samo po mejnstrim radovima, evo dela njegove biografije koji se tiče njegovih fanta-horor doprinosa:
His illustrations were published on the covers of novels in editions Znak Sagite, Science Fiction and Fantasy Almanac Monolith and magazine Aleph. Three times he won Lazar Komarčić Award, the greatest Serbian award for working in the Sci-Fi field, for the best illustration– 1985, 1986 and 1988. The same year, 1988, he received a Diploma of Science Fiction Society Sfera (Povelja društva za znanstvenu fantastiku Sfera) from Zagreb, Croatia. During his career he has illustrated more than fifty novels and short story collections of the most popular writers of Science Fiction and Fantasy and his illustrations are often considered to be the most significant factor in popularizing certain authors in Serbia. As a Sci-Fi illustrator, he is best known for his majestic work on Tolkien’s Lord of the Rings novels, as well as his illustrations of Stephen King’s and Clive Barker’s novels, Roger Zelazny’s and many others.
Što se mene tiče, među srpskim ilustratorima koji su se bavili (pored ostalog) hororom, on nema premca niti prave konkurencije. Ljubitelje horora zauvek je zadužio izvanrednim koricama za prvo kolo edicije "Košmar" Gorana Skrobonje (PREŽIVEO, KABAL i naročito, posebno, izvanredna korica za Kingovo TO - naslovna u ovom postu). 
Takođe vredi istaći naslovne strane za KNJIGE KRVI 4-5-6. Nažalost, iz nekih vrlo glupih razloga, prva tri toma objavljena su sa nakaznim inostranim ilustracijama uokvirenim odurnom, elementarnom drečavom plavom bojom! Srećom, naredna tri su bar donekle iskupila taj nečuveni promašaj.
 Naravno, baš on je uradio i legendarnu morbidnu koricu prevratničke zbirke priča HOROR (Lavkraft * King * Barker) sa zombi devojčicom i njenim raščupanim medom... Za Barkera kao i za HOROR takođe je zaslužan pionir promovisanja ovog žanra u SFRJ/Srbiji, Boban Knežević.
Najzad, ali ne najmanje važno - mogu reći da sam počastvovan time da je Bob ilustrovao i jednu moju priču – "Nemrtvi", objavljenu u "Politikinom Zabavniku". Evo te vrlo fine sličice:
Njegove ilustracije za ALEF odlikuju se nadahnutim kompozicijama, efektnim kontrastima crnih i belih površina, hororičnošću čak i tamo gde je žanr priče "tvrdi" SF, kao i povremenom smelom (homo)erotikom. Uostalom, nema potrebe za mnogo priče kad slike govore više od reči. Evo, ekskluzivno ovde na blogu, mog izbora od 20-ak najboljih Bobovih radova za ALEF, pa – uživajte!

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

уторак, 7. фебруар 2012.

NAJBOLJI FILMOVI 2011

             Evo i poslednjeg (i najvećeg) koraka u okviru akcije "Šta je valjalo gledati u 2011. godini". Prethodno sam ovde već dodelio nagrade Zlatni Ghoul za postignuća u hororu, a vala i za ona u ne-hororu + okačio sam listu 40-ak najmanje loših horora koji su se premijerno mogli videti u 2011-oj. U zasebnom osvrtu pozabavio sam se najvećim razočaranjima iz prošle godine (mada to neke od njih nije sprečilo da se nađu i na donjoj listi: to što nešto nije ni blizu dobro koliko je moglo i moralo da bude ipak ne znači da je, baš u svakom slučaju – đubre!).
            A sada (FANFARE!!!) – evo najzad i liste ne-horor filmova koji su mi najviše prijali u periodu od prošlogodišnje liste pa do pravljenja današnje, tj. do početka februara (što znači da je na nju uhvaćena i nekolicina prošlogodišnjih a pogledanih početkom ove kalendarske godine).
            Nažalost, nisam stigao da se svim ovim filmovima pozabavim detaljno u rivjuima. Mnogi od najboljih bili su prikazani na blogu (klikni na naslov i podseti se prikaza!), a neke od onih dosad neopisanih valjda ću pohvaliti u danima koji dolaze. Neki su dovoljno izvikani da ćete ih pogledati i bez mene, ali ima na donjoj listi i nekoliko skrajnutih, slabo hvaljenih i na tuđim listama neprisutnih naslova, pa eto, oni kojima moje ocene i preporuke nešto znače, svakako će pronaći i nekolicinu manje znanih a vrednih naslova.
            Napomena: najbolji DOKUMENTARCI biće uskoro odrađeni na zasebnoj listi!

TOP-50

INDO
****     4+

CAN
****       4

JAP
****     4

JAP
****  4

BEL/FRA
****     4-

DAN
***(*)   4-

7. GUILTY OF ROMANCE
JAP
***(*)  3+

8. ONCE UPON A TIME IN ANATOLIA / Bir Zamanlar Anadolu'da
TUR
***    3+

9. HEADHUNTERS
NOR
***       3+

SPA, 11
***       3+

11. KAKO SU ME UKRALI NEMCI
SRB
***  3+

12. TINKER TAILOR SOLDIER SPY
USA
***     3+

13. AKUNIN / VILLAIN
JAP
***       3+

14. SIMON WERNER A DISPARU
FRA
***    3+

15. DRIVE
USA
***       3

16. KLOVN
DAN
***       3

17. THE HUNTER
AUS
***     3

IND
***       3

19. TAKE SHELTER
USA
***     3

20. THE LOFT
BELG
***       3

21. КОЧЕГАР
RUS
***        3

22. RUNDSKOP / BULLHEAD
BEL
***       3

23. 14 BLADES
CHI
***       3

24. WUTHERING HEIGHTS
UK
***     3

S. KOR
***        3-

SPA
***         3-

27. ELENA
RUS
***        3-

28. SENNENTUNTSCHI
SWI
***       3-

29. BREST FORTRESS
RUS
***       3-

30. MARTHA MARCY MAY MARLENE
USA
***       3-

31. THE TEMPEST
USA
***       3-

32. IMMORTALS
USA
***  3-

33. A SEPARATION
IRA
***  3-

34. MELANCHOLIA
DEN
***   3-

35. ARTIST
FRA
***      3-

JAP
***     3-

37. THE BORROWER ARRIETTY
JAP, 10
***     3-

38. HANNA
USA, 11
***        3-

39. RANGO
USA, 11
***    3-

40. JANE EYRE
UK, 11
***       3-

41. Ovsyanki (SILENT SOULS)
RUS, 11
***       3-

USA
**(*)     3-

43. PREZIT SVUJ ZIVOT
CZE, 11
**(*)       3-

44. REAL STEEL
USA, 11
**(*)  3-

45. RISE OF THE PLANET OF THE APES
USA, 11
**(*)    3-

46. RA.ONE
IND, 11
**(*)    3-

47. KAMERAMORDER
AUS
**(*)         3-

48. THE SKIN I LIVE IN
SPA
**(*)       3-

49. 22 MEI
BEL, 11
**(*)    3-

50. THE GIRL WITH A DRAGON TATTOO
USA, 11
**(*)   3-

THE REST OF THE CRAP
 
A ako vam ovo nije dosta, evo i dodatnih 70ak naslova: osrednjosti i slabosti kojima sam se podvrgavao u poslednjih godinu dana, a čije ocene vam mogu poslužiti da procenite želite li im i lično, naživo, davati šansu.
Naslovi su poređani po redosledu kojim sam ih gledao (januar 2011 – januar 2012) a ne po ocenama, koje su ionako u sličnom rasponu, pretežno na potezu između 2 / 2+ / 3-

MARTI DUPA CRACIUN / Tuesday, After Christmas
ROM, 10
**(*)     3-

DISORDER
CHI, 09
**(*)  3-

MAVRO LIVADI aka DARK FIELDS
GRE, 10
**(*)  3-

KANIKOSEN
JAP, 09
**      2+

KABOOM
USA, 10
**(*) 2+

SHANGHAI
USA/CHI, 10
**(*) 3-

MEGAMIND
USA, 10
**(*)    3-

CHERRYBOMB
UK, 10
**         2+

YURIKO'S AROMA
JAP, 10
**           2

ŠIŠANJE
SRB, 10
*(*)      2-

PSYCHIC aka HAUNTERS
KOR, 10
**(*)      3-

MIDNIGHT FM
KOR, 10
**          2+

KUKY SE VRACI
CZE, 10
**(*)      3-

KING'S SPEECH
UK, 10
**(*)      2+

PAUL
USA, 10
**(*)     2+

HEREAFTER
USA, 10
**(*)     2+

UNKNOWN
USA, 11
**(*)     2+

ZEBRAMAN 2
JAP, 10
**(*)      3-

OF GODS AND MEN aka Des hommes et des dieux
FRA, 10
**(*)     2+

TILVA ROŠ
SRB, 10
**(*)     2+

CASINO ROYALE
USA, 09
**(*)     2+

BATTLE OF LOS ANGELES
USA, 11
**         2+

HOBO WITH A SHOTGUN
CAN, 11
**(*)    2+

THE EAGLE
USA, 11
**(*)     3-

AGNOSIA
SPA, 11
**(*)     2+

MAYAK
RUS, 11
**          2+

KILLING BONO
UK, 11
**(*)    2+

REDLAND
USA, 09
**(*)   2+

CATERPILLAR
JAP, 10
*(*)        2-

NOTRE JOUR VIENDRA
FRA, 10
**(*)    3-

WRECKED
CAN, 11
**(*)     2+

KOŁYSANKA
POL, 10
**(*)     2+

LA FÉE
FRA, 10
**          2-

MADE IN POLAND
POL, 10
**(*)    2+

NAPAPIIRIN SANKARIT  / LAPONSKA ODISEJA
FIN, 10
**(*)     2+

ПАНКОТ НЕ Е МРТОВ
MAK, 10
**(*)     3-

SALA SAMOBÓJCÓW / SOBA SAMOUBICA
POL, 11
**(*)    3-

BUNA! CE FACI? / ZDRAVO, KAKO SI?
ROM, 11
**(*)    2+

THE BEAVER
USA, 11
**         2

SUPER 8
USA, 11
**(*)    2+

REVENGE: A LOVE STORY
CHI, 10
**(*)    3-

BAADER MAINHOF KOMPLEX
GER, 09
***        3-

MW
JAP, 10
**(*)     2+

WOMB
UK, 11
**          2+

HESHER
USA, 11
**          2

RED STATE
USA, 11
**(*)     3-

CHILDREN
KOR, 10
**(*)    2+

RABIES
ISR, 11
**(*)    2+

THE CATECHISM CATACLYSM
USA, 11
**(*)    2+

MERANTAU
INDO, 09
***       3

TERRITORIES
CAN, 11
**         2-

SNOW TOWN
AUS, 11
**(*)    2+

POINT BLANK
FRA, 11
**(*)    3-

A DANGEROUS METHOD
CAN, 11
**          2-

STRAW DOGS
USA, 11
**     2+

CONTAGION
USA, 11
**(*)      3-

PEOPLE IN THE SUN
NOR, 11
**         2-

VLEES / MEAT
BELG, 11
**(*)    2+

CARNAGE
FRA, 11
**          2

A LONELY PLACE TO DIE
UK, 11
**(*)     2+

THE TURIN HORSE
HUN, 11
**         2

THE FOUR TIMES
ITA, 11
**(*)    3-

JUSTIN BIEBER: NEVER SAY NEVER
USA/CAN, 11
**(*)    3-

THE HUNTERS
CAN, 11
**(*)    3-

BELLFLOWER
USA, 11
**(*)   2+

A BOY AND HIS SAMURAI
JAP, 11
**(*)  3-

CHOP
USA, 11
**(*)  2+

SCABBARD SAMURAI
JAP, 11
**(*)  2+

THE WICKER TREE
USA/UK, 11
**(*)  2+

ATTENBERG
GRE, 11
**(*)  2+

MIDNIGHT IN PARIS
USA, 11
**       2+

понедељак, 6. фебруар 2012.

THE WOMAN IN BLACK by Susan Hill

             Prethodnog vikenda debitovala je najnovija filmska verzija romana THE WOMAN IN BLACK, i to sasvim lepo, na 2. mestu USA box-office-a, praćena solidnim kritikama. Danijel Hari-Poter Redklif je u glavnoj (srećom, ne i naslovnoj) ulozi, a režiju potpisuje baja koji nas je pre 3 godine uveselio jednim od najboljih horora te godine (EDEN LAKE). Radi se, očito, o jednom od retkih novih angloameričkih horora koji nešto malo kao obećavaju da ne budu totalno retardirani, mada – videćemo uskoro da li ova verzija prebacuje crtu srednjaštva i poludupaštva. O prethodnoj, vrlo solidnoj verziji, rađenoj za englesku TV, već sam pisao na blogu – ko nije čitao, može da se podseti OVDE.
            Uoči premijere najnovijeg filma po THE WOMAN IN BLACK rešio sam da najzad pročitam roman na kome je to sve zasnovano. Ukratko, vrlo je dobar i zaslužuje umereno-do-jaku preporuku.
            THE WOMAN IN BLACK je objavljen 1983. godine, ali to neupućeni čitalac teško da bi zapazio u samom tekstu: radnja je lišena bilo kakvih vremenskih referenci, a naročito savremenih, i po svemu sudeći dešava se na samom početku 20. veka (u vreme najvećeg procvata "ghost story" od sorte koju je usavršio M. R. Džejms). I ne samo to, nego je i sam zaplet struktuiran i ispripovedan u klasičnom maniru, sa svim elementima koje znalac ove sorte očekuje – i pozdravlja, kada budu isporučeni umešno i efektno, kao ovde. Ko ne zna, lako bi mogao da poveruje da je ovaj tekst zapravo davno izgubljen i zaboravljen pa tek nedavno pronađeni roman iz, recimo, 1908.
            Sve je tu: narator je običan, "normalan" mediokritet lišen mašte i vizija (advokat!); naracija je u prvom licu, u formi ispovesti tj. prisećanja na dešavanja od pre mnogo godina, što znači da je zaplet dat u tzv. prstenastoj strukturi (prolog, epilog, i glavnina data u "flešbeku"); tu su prepoznatljivi motivi: zabačeno mesto sa svojim lokalnim tajnama; usamljena, jeziva i ukleta kuća; tajna iz prošlosti; zlokobna prikaza; natprirodno-"magnetofonski" zabeležen i u nedogled repriziran tragični događaj; sumnjivi i potajni lokalci koji se prave blesavi, ćutljivi, i samo mrmljaju mutna upozorenja, bez objašnjenja; nekoliko upečatljivih sablasnih set-pisova susreta sa sablasnim, kako u obliku humanoidnog fantoma, tako i kroz indirektne emanacije (zvuci, animirani predmeti...); i, naravno, nezaobilazni preokret na kraju, koji priči daje dodatnu žaoku.
            Pored činjenice da je napisan izvrsno, znalački, sa uspelom atmosferom i sa efektim scenama strave, ovaj roman zaslužuje pohvalu i zbog svoje smele nesavremenosti. Naime, izašao je u vreme najveće pomame za horor romanima, kada je Stiven King carevao i kraljevao, a potražnja je bila tolika da su se omrsile i horde i legije njegovih imitatora. 
Roman Suzane Hil ama baš ni po čemu ne liči na tadašnje wanabe bestselere. Nema referenci na pop-kulturu (moderna muzika, film, brendovi...), nema seksa, nema senzacionalizma bilo koje vrste (nekro-pedo-homo-lezbo-anal-splater varijante), nema suvišnih likova, nebitnih podzapleta, beskrajnih dijaloga ni o čemu – ukratko, ovo nije jedna od onih odvratnih the-more-the-merrier CIGALA od romana kakvi su harali u to vreme po principu "izem ti horor roman ako nema barem 500 strana"! Naprotiv, Suzana zna da su SVE uspele priče o duhovima u vasceloj istoriji bile u rasponu od kratke priče preko pripovetke do novele ili maksimalno kratkog romana. THE WOMAN IN BLACK obavi svoj posao na 160 strana komotno rasprostrtog teksta – bez trunke smaranja, vrhunski ekonomično, baš kako valja.
            To je sve pisano jasnim, neopterećujućim, a opet ne bestselerski banalizovanim i vulgarizovanim za-čitanje-u-prevozu jezikom. Zlokobni nagoveštaji, priprema terena, razrada, kulminacija – sve je to izvedeno znalački, i možda jedino sam samcit kraj može delovati malkice zbrzano ili nedovoljno razrađeno, ali ko zna, neko spektakularnije razrešenje podrilo bi inače dobro postignut učinak ubedljivosti i, ehm, verovatnoće.
            Na opštem planu to, kao što slutite, ide utabanim stazama i ne izmišlja toplu vodu, ali glavne vrednosti ovog kratkog romana su upravo detalji: upečatljiv ambijent (koji čini više od 60% dobre priče o duhovima) sačinjen od tog malog priobalnog mestašca okruženog močvarama i puste kuće zakriljena maglom, do koje se dolazi samo uskim zemljouzom a inače je dobar deo vremena odsečena od kopna kad plima nadođe – to su lokacije koje se urezuju u pamćenje, bez obzira što su tek varijacije na dobro nam znane arhetipove.
            Ako bih nešto zamerao romanu, to bi bilo pomalo nekritičko preuzimanje zastarelog viktorijanskog moralizma i njemu shodan odnos prema Drugosti – odnosno, činjenica da je ovo još jedan horor u kome je žrtva demonizovana više od onih koji su je viktimizovali i "monstruoznom" načinili. Iako nam roman načas pokazuje kako je i zašto ta žena u crnom postala nesmirena i ukleta duša, ona ipak ne dobija dovoljno simpatije, i ostaje baba-roga za plašenje male dece (bukvalno).
            THE WOMAN IN BLACK je napisana čudesno linearno i direktno, pa su tvorci filmskih verzija morali da ubacuju neke svoje izmene: iz onoga što čitam, ove u najnovijoj ekranizaciji zvuče pomalo zabrinjavajuće. TV film je svoje male varijacije uglavnom uradio iz nužnosti koje medij nameće i one ne ometaju nego čak doprinose efektu: npr, bilo bi mnogo dosadnije gledati tog junaka kako beskrajne minute bulji u stare papire u staroj kući i čita ih naglas nego što je to audio-vizuelizovano u TV verziji. Takođe, ta ekranizacija svoju najjeziviju šok-scenu kreira na osnovu uzgredne rečenice date u romanu bez dramatizacije, što je prilično pametan primer adaptacije a ne slepačkog ilustrovanja.
             Sve u svemu, ako volite klasične horor i ghost priče, THE WOMAN IN BLACK je prava stvar. Knjiga čak postoji i u srpskom prevodu, ali ja to izdanje nikada nigde nisam video i tek malopre slučajno otkrih njegovo postojanje, što ne služi na čast izdavaču (Okean).

субота, 4. фебруар 2012.

Holivud i Srbi kao loši momci

 Pre tačno 2 godine, u februaru 2010. godine, podstakao sam, sa grupicom kolega, pokretanje bloga pod nazivom CHETNIXPLOITATION. U uvodnom slovu kojim je taj blog iniciran u kibersvet, definisao sam taj termin, problematiku bloga i predmet njegovih analiza:

Chetnixploitation je zajednički naziv za (prvenstveno filmska) dela u kojima se, uglavnom naivno i jednostrano, s predumišljajem (dakle, zlonamerno) ili iz lenjosti/gluposti/neznanja, prikazuju ratovi na prostorima bivše Jugoslavije i njihove posledice po običnog čoveka, na način groteskno simplifikovan tako da se za (skoro) sva zla i užase uglavnom okrivljuju Srbi tj. 'četnici' dok se istovremeno relativizuje, ili umanjuje, ili sasvim negira odgovornost za rat i učešće u njegovim užasima kod drugih strana (hrvatske i bosanske).
To su filmovi u kojima se na kvazi-umetnički (a zapravo manje ili više vešto prikriveni pamfletaški) način prolongira i 'potvrđuje' crno-bela slika iz zapadnih medija tokom trajanja sukoba, a i mnogo nakon njegovog završetka, sa unapred dodeljenim i neupitnim rolama koje spadaju u dva precizno razgraničena tabora:
- Srbi ("ćetnici") = agresori, ratni zločinci, silovatelji i manijaci, pljačkaši, oduzimači nedužnih života, teroristi i sadisti bradatih lica i od besa i ludila zakrvavljenih očiju;krvoloci; vukodlaci.
- Srpske ŽRTVE (Bosanci ili Hrvati, eventualno Šiptari) = pasivni, jadni, nenaoružani, nemoćni, goli i bosi, sačinjeni isključivo od žena (silovanih, mučenih...) i dece (siročadi, uplakane, jadne...), bezazleni, tužnih napaćenih lica umivenih suzama; paćenici; ovce.
To su filmovi koji exploatišu nacionalne predrasude i stvorenu medijsku sliku Srba kao dežurnih zločinaca i pokazuju (ili, u lukavijim, indirektnijim primerima, sugerišu) njihovu primarnu (ili čak isključivu) krivicu za sve užase rata.
To su filmovi koji exploatišu spremnost nekih evropskih fondova i festivala da promovišu tu vrstu priča, sa tom vrstom jednostranosti (makar ova bila i prikrivena) i da im povremeno daju čak i neke prestižne nagrade. Uprkos tim nagradama, uglavnom se radi o neumetničkim iskrivljenim pamfletima čiji će zločinački, antiumetnički i antihumani diskurs biti raskrinkan na ovom blogu.

            Ostatak možete pročitati OVDE, ako dosad niste.

           
            Elem, pored podsećanja na taj jubilej (dve godine!) ali i na blog koji je nekima možda do sada promakao (iako uredno čuči u mom BLOGROLL-u), povod za ovaj tekst je emisija Olivere Kovačević "Da Možda Ne: Holivud i Srbi, loši momci" koja je emitovana na RTS-u u četvrtak 02. februara.
            Emisija je bila posvećena činjenici da su Srbi postali pogodan stereotip za "politički korektnog" negativca u novijim holivudskim (a i šire) filmovima. Povod za vrhunac srpskog nezadovoljstva izazvao je debitantski film Anđeline Džoli U ZEMLJI KRVI I MEDA, za koji neki mediji iz Srbije i Republike Srpske traže zabranu prikazivanja, ocenjujući da je u pitanju klasični primer američke antisrpske propagande u kome se grubo falsifikuje istorija navođenjem da je u proteklom ratu ubijeno 300.000 Bošnjaka i silovano čak 50.000 Bošnjakinja.
Novopečena rediteljka Anđelina Džoli tvrdi da film nije antisrpski, a preko Udruženja novinara Srbije demantuje da je pozivala na ukidanje Republike Srpske i da je netačno da se u filmu tvrdi da je 300.000 ljudi poginulo u sukobu.
Da li su Srbi osuđeni na uloge loših momaka i stereotip o balkanskim negativcima? Kako je moguće promeniti sliku o Srbima i njihovoj ulozi u ratovima devedesetih? Da li su reakcije srpskih medija primerene ili je u pitanju pritisak na slobodu umetničkog stvaralaštva? Da li je stvorena atmosfera linča i ko preti srpskim glumcima koji igraju u stranim produkcijama?
U emisiji DA MOŽDA NE, govorili su:
Srđan Koljević, scenarista i reditelj,
Lazar Stojanović, reditelj,
Janko Baljak, reditelj,
Vladimir Kecmanović, književnik.

Autorka emisije je obavila izvesnu, ne previše temeljnu pripremu za emisiju, pa stoga ne čudi da se u njoj blog CHETNIXPLOITATION ne pominje, a za sagovornike su pozvani ljudi po nekom čudnom, nejasnom kriterijumu, pa je otud i razgovor sa njima, takvima, bio tek srednje raznovrstan, sadržajan i bogat (plodan). Mislim – tema je toliko zanimljiva da bi emisija bila gledljiva i da su u nju doveli prva četiri slučajna prolaznika koja su se tada zadesila ispred zgrade RTS-a, ali... Ovi odabrani suviše su tunjavi i sa temom bezvezni (bilo kao branioci, bilo kao napadači) da bi se emisija mogla nazvati pogotkom. Konkretno:
Lazar Stojanović, reditelj famoznog zabranjenog PLASTIČNOG ISUSA, bio je najglasniji u odbrani eksploatacije "četnika", iz vizure koja bi svedeno glasila: "Pa tako nam i treba, sami smo krivi, mi smo krivi za te stereotipove, i treba nas jebati!" Takođe je u emisiji podržao američki atak na Sadama Huseina sa sličnom argumentacijom ("Sam je to tražio") i odbacivao svaku natruhu da ova četnixploatacija možda nije u redu i da ima nešto loše u njoj. Negirao je moć filma da ocrni ceo narod kao i da postoji bilo kakva veza između Holivuda i vladajuće (američke) ideologije. Ukratko, zvučao je kao ozlojeđeni matori čiča kivan na sve srpsko (a neko bi možda rekao: kao strani plaćenik i apologeta CHEXA).
Janko Baljak je više puta ponovio da je fenomen četnixploatacije nešto minorno, nevredno pomena zato što su to, navodno, mali, nebitni filmovi: nisu blokbasteri, nisu za Oskara, njihov uticaj je majušan, to samo glupi Srbi misle da su u centru svemira i da ovakvo filmsko "smeće" može da im nešto naudi. On se duboko čudio samoj pomisli da Anđelina ima ikakav razlog da naročito i posebno mrzi Srbe, i sve je relativizovao time da svaki umetnik ima pravo na svoje stavove, uključujući i političke, pa prema tome, okej je i Anđelina da misli šta god hoće. Takođe je uopšteno branio stereotipove kao nešto nužno i nezaobilazno u životu. Dakle, nije kriva četnixploatacija, krivi su Srbi što se primaju na te gluposti – to je bila njegova teza. 
Da sam ja bio tamo, podsetio bih da sto puta izrečena laž počinje da se percipira kao samopodrazumevana istina, i da bi po imidž Srba bolje bilo da su Švarceneger ili Brus Vilis snimili JEDAN gnusno antisrpski film sa masnim bradatim brkove-uvrćućim Srpskim silovateljima i beboubicama, nego što sada postoji STOTINAK srednjačkih –što centralnih, što uzgrednih- pominjanja srpskih zločinaca po kojekakvim američkim bioskopskim i direct-to-DVD filmčićima kao i u neprebrojivim epizodama TV serija (da ne širim priču na video igre, stripove i drugde). Ukratko, ta teza je, u najblažem naivna i glupa, a u najgorem – zla i pokvarena, jer Baljku očito izmiču i dimenzije i mehanizmi po kojima četnixploatacija funkcioniše, a o čemu se mogao obavestiti na tom blogu, kao i na CULT OF GHOUL, gde većina mojih tekstova takođe stoji.
Vladimir Kecmanović je jedini pokušavao da od ova dva zilota bar malkice odbrani napadnutu stranu i da donekle relativizuje njihove "ma to nije bitno" i "sami smo krivi" tirade, mada je i to činio nemušto i kilavo, sa nekim bezveznjačkim tezama (tipa, nervira ga kad vidi američki film koji se dešava u Italiji, a svi govore na engleskom, pa mu to ubije doživljaj)!
Koljević je branio tezu koja bi bila super – samo da ne dolazi baš od njega – naime, da se domovina brani DOBRIM filmovima. Kad te čovek brani tako nečim kao što je SIVI KAMION CRVENE BOJE, bolje ti je da odmah, kao RADOVAN III, sam pređeš na suprotnu stranu. Uostalom, njegova teza glasi da Srbi treba da snimaju što više normalnih filmova o normalnim ljudima (citiram Kolju: "Dvoje se vole a treći im smeta"!). Kao da takvih boza već nema dovoljno na svetu, nego sad treba da snimamo nove NORMALNE LJUDE...
Voditeljka je prečesto dopuštala da sagovornici (dva zilota) vuku priču na neke svoje strane, da je prekidaju i rasplinjavaju, ova dva umerenija su se manje čula, ali istine radi moram reći da je u nekoliko navrata vrlo lucidno presekla njihovo sranje i postavila razumna kontra-pitanja na njihove tirade na koja ovi nisu adekvatno odgovorili. Takođe je netačno ustvrdila da u francuskom CAPTIFS (o kome sam ja prvi započeo halabuku ovde na blogu, pre nego što su je mediji preuzeli, bez navođenja izvora odakle su doznali za jedno opskurno francusko hororče) žrtve srpske trgovine organima (!) nisu Albanci, nego samo stranci (što pokazuje da film ili nije gledala, ili je to činila površno i na prescock).
U emisiji je prikazan i jedan manji kolaž CHEX inserata – pretežno američkih, uz pomenuti francuski, i bez ikakvog osvrtanja na bosanske i hrvatske – kao i kratke izjave koje su Sandri Perović (!) dali Ričard Gir (koji jede govna da njegov HUNTING PARTY nije antisrpski – vidi moje seciranje filma u kome se JASNO vidi niz rasističkih i etnohororičnih ikonografskih i režijskih postupaka kojima se ZLO proširuje ne samo na konkretne zločince nego na čitav NAROD, uključujući i starice i decu) i Anđelina Džoli, koja isto tako kenja da je njena rola objektivnog sudije koji je uzeo da snima film o konfliktu o kome je čula nekolicinu jednostranih priča i rešila da kroz snimanje filma sazna više (sic)!
"Da Možda Ne: Holivud i Srbi, loši momci" traje 70 minuta i može se odgledati onlajn a može se i skinuti u FLV formatu ako odete OVDE.