The Horror Stories of Robert E. Howard
Ballantine Books -- Del Rey, 2008
"He was almost alone in his ability to create real emotions of fear
and of dread suspense... For stark, living fear... the actual smell
and darkness and brooding horror and impending doom that
inhere in that nighted, moss-hung jungle... what other writer is
even in the running with REH?" (H.P. Lovecraft)
1 – REH
Ako je neko pogledao film bezmalo veličanstven koliko i lik o kome govori, The Whole Wide World (1996), onda otprilike ima na umu sliku kakav je utisak autor poput Roberta Ervina Hauarda ostavljao na to malo ljudi što je poznavao i bez toga da je prije toga dospio u priliku da pročita išta od opusa – 160 priča – koji je taj mladić stvorio za tek nekih dvanaestak godina pisanja. A potom se ubio, u tridesetoj godini života.
Zanimljiv čovjek nadasve priproste biografije, sa životom najvećma ispunjenim usamljenošću, depresijom – vrlo je vjerovatno da je patio od neke vrste bi-polarnog poremećaja – i sanjarenjem, Hauard je postigao u svoje priče postojano projektovati sve one nekonvencionalnosti kojima je sâm htio robovati, samo u nekoj drugoj eri. Međutim, era u kojoj je živio, tridesete godine prošlog vijeka (kao uostalom da se nekako rodio i u današnje doba), jedino što mu je to vrijeme, ili ovo naše, dozvoljavalo jeste da sagleda sopstvene mane i nesigurnosti čiju je frustraciju zatim, na našu sreću, bezmalo perfektno utopljavao u pustolovinama svojih suludih, nezaustavljivih junaka. A kada bi taj spasonosni aparat zatajio na par časova, Hauard je potrebu za bijegom u onostrano i sve što bezmalo nije imalo nikakve veze za svijetom oko sebe obnavljao bacajući se na knjige koje su dragovoljno dijelile njegov senzibilitet za avanturom, nestvarnim i gotskim. Čitao je i s vremena na vrijeme otvoreno uzimao kao prozne, a i stilske, orijentire Embrouza Birsa, Artura Mekena, Klarka Eštona Smita i naročito H.F. Lavkrafta. Na kraju krajeva, manje-više je solidno poznavao istoriju, dok mu je omiljeni pisac i najveći uzor bio Džek London.
Naime, Hauardova radoznalost nije poznavala granice, što Rasti Berk (Rusty Burke) prikazuje u 
izvrsnom predgovoru situacijom kada se Hauard, u frenetičnoj, bogatoj prepisci sa Lavkraftom, apsolutno fasciniran onim što je tek mnogo docnije postalo poznato kao 'Cthulhu Mythos' proisteklom iz Lavkraftovog opusa, raspituje za faktografiju grozomornih entiteta iz spomenute pseudomitologije. Lavkraft je odmah razuvjerio mladog Hauarda zamisli da iza svega toga stoji kakva ezoterična biblioteka što je nekako promakla njegovoj očiglednoj učenosti. "...dozvoli mi da priznam da je sve to lično moja sintentička izmišljotina", napisao mu je Lavkraft, "isto kao što je to, uostalom, gusto naseljeni i raznoliki panteon 'Pagane' Lorda Dansenija."
Iako, barem stilski, Hauardova ponekad kitnjasta, emotivna gotika i relativno mizoginijska i na mahove rasistička književnost uobličena neoprostivom i oštrom – "muškom" – rečenicom nije mogla da se podiči uticajnom jednostavnošću, fakat da je od toliko autora jedne nimalo poštovane ere u američkoj žanrovskoj literaturi Hauard isplivao na površinu zajedno sa još samo par njih, dokaz je da njegovi pasusi u nekoj mjeri posjeduju impozantnu filozofsku viziju i unikatnu prožimajuću imaginaciju koja do danas ostaje u domenu izazova za svakog pisca fentazija. Bilo kako bilo, kao i Patrika O'Brajana koji je postao cijenjen autor tek u svojim sedamdesetim godinama, ni Hauarda nećete zateći sa odrednicom u istaknutim publikacijama kao što su Merriam Webster's Encyclopedia of Literature (1995) ili Benet's Reader's Encyclopedia (2008), gdje svoja mjesta već odavna imaju revalorizovani pisci autsajder-literature poput Lavkrafta i Džima Tompsona.
U popularnoj knjizi o horor-filmu i -književnosti, tada bezmalo jedinstvenoj po opskurnoj tematici, Danse Macabre (1981), Stiven King je Hauarda nazvao Tomasom Vulfom fentazi žanra, barem kada je u pitanju većina storija o Konanu, dok je ostatak njegovog vrcavog opusa generalno kategorisao kao 'ni po čemu poseban' ili, jednostavnije, kao smeće. S druge strane, Robert Bloh, ako je vjerovati Kingu, bezmalo jedan od Hauardovih vršnjaka, na startu svoje karijere, u pismima poslatih časopisu Weird Tales nerijetko je akcenat svoje srdžbe stavljao upravo na priče o Konanu, smatrajući ih abisimalnim. Sumnjam da bi Majkl Murkok, Remzi Kembel, Fric Lajber, Džo Lensdejl, Majk Minjola, Pol Anderson, Dejvid Gemel, Čarls De Lint i mnogi drugi stali na njegovu stranu. Suština je ipak da, na kraju, Hauard i nije bio toliko naročit pisac, a razlog za to su možda bili njegova tvrdokorna priroda, frenetična plodnost prema kreiranju pričâ koje je sâm zvao "yarns" i, na kraju, nedostatak etike jednog formalnijeg obrazovanja.
Premda ne cijenim taj termin, Hauard je, na žalost, bio i ostaće zauvijek – palp pisac (tako je i zvao sebe!); drugim riječima, pretjerano komercijalno nastrojen autor. Kao što i ova zbirka pokazuje, iako sadrži obilje kvalitetne imaginacije u bezmalo svakoj storiji, dobar dio njih je prilično jednoličan ili neujednačen, sa identičnim ili u najmanju ruku sličnim obrtima, prostodušne priče prolongirane za po nekoliko stranica ne bi li se od izdavača izvukla što veća suma novca. Sâm Lavkraft je jednom prilikom primijetio da bi Hauardova pisma trebala prije negoli njegove priče da se publikuju kao nadarena, iskrena, fascinantna literatura, mada mislim da bi HFL sigurno našao mjesta da spomene i tvorca Konana u svojem eseju "Natprirodna strava u književnosti" (1927), da ga je, recimo, objavio jednu deceniju kasnije.
Pored toga što je Hauardov skoro kompletan rad odavno dostupan čitaocima širom svijeta vjerovatno zbog popularnih Frazetinih stripova, vrlo je moguće da je Hauard mnogo prije HFL-a dosegao žižu čitalačke javnosti. Svakako je sigurno da je i REH tek relativno nedavno dosegao status mita, a zasigurno nakon Milijusovog filma Konan Varvarin (1983), koji ni sâm nikada nije čuo za njega sve dok mu u ruke nije dospio naručeni scenario Olivera Stouna, nakon što je ovaj tek napisao buduće remek-djelo Platoon i dobio Oskara za Midnight Express.
Stoun, kome je Hauardova pisanija prilično imponovala, isprva je planirao da producentima učini uslugu i od glavnog junaka napravi anualnu franšizu, nalik Džejms Bondu, ali kroz totalno realizovan hauardovski kanon o desetinama vrsta svakojakih mutanata i monstruma koji bi u potpunosti defilovali svakim filmom u nekoj verziji Danteovog Pakla u konstantnim krvoločnim sukobima i mijenjali se sa svakim novim scenarijom. To se i vidi iz prvog Stounovog drafta gdje postoji i afiša tih abominacija (The Pig Mutants, The Insect Mutants, The Hyena Heads, A Legion of Flies...), nešto što bi, da se ikada prvobitno i realizovalo, spram The Lord of the Rings trilogije Pitera Džeksona zasigurno izgledalo kao poređenje Karpenterovog filma The Thing sa Spilbergovim E.T. No ubrzo, poslije Milijusovih prepravki, finalna verzija filma postala je više naklonjena akciji, a manje magiji, mitologiji i, prirodno, basnoslovnom budžetu.
Ovo impresivno tematsko izdanje Del Reya od 560 strana, koji je već publikovao kompletno
ilustrovanog Hauarda po prvi put po hronološkom redosljedu (i od koga posjedujem sve priče o Konanu, u tri toma, što je do sada jedini moj susret sa dotičnim autorom i svarljivim 'sword and sorcery'/'heroic'/'epic' fentazijem koga, osim jedva par izuzetaka, inače uopšte ne umijem da čitam), posljednje je za sada izdanje ove kuće potpisano od strane REH-a. Publikovano krajem oktobra prošle godine, izdanje koje se trenutno može locirati na Amazonu iz nekog razloga ima drugačiju ilustraciju na naslovnici, što, moguće je, moj primjerak, sa još nekoliko stotina drugih, čini, nadam se, unikatnim.
Potpuno ilustrovano od strane fantastičnog Grega Stejplsa (Greg Staples) u svojem mikro-predgovoru neku vrstu strahopoštovanja koju smo svi eventualno predodređeni da osjetimo prema Hauardu on je magično iskazao kroz jedva nekoliko rečenica – u pitanju je jedan od onih ljudi što pamte koliko su imali godina i gdje su se nalazili kada su prvi put ugledali Frazetinu ilustraciju Konana – zaključivši ga sa: "Pratiti stope jednog moćnog Frazete jedna je stvar, međutim ići u korak sa Hauardovim sasvim je druga."
Naposljetku, izdanje opslužuje 15 pjesama, četiri fragmentarne priče što Hauard nikada, koliko je
poznato, nije okončao i oko četrdesetak storija podvedenih pod žanr horora, desetak njih prvi put publikovanih decenijama nakon njegove smrti. Posljednjih desetak-dvanaest strana čini Dodatak, o bilješkama Hauardovih publikacija prisutnim u ovoj zbirci, minuciozno obrađeni detalji ispravljenih potencijalnih štamparskih i grešaka u interpunkciji za vrijeme dok su priče prekucavane iz originala ili iz Hauardovih ličnih spisa, nalik perfektnim apendiksima u The Mark Twain Library izdanjima Univerziteta Kalifornije Presa, samo bez ikakvih naknadnih anotacija kao, recimo, u tri toma priča o Konanu Cimerijanu. Za nešto ekstenzivnije anotacije o pojedinim pričama u potpunosti je dovoljan uvod Rastija Berka.
2 – Uvod
Godine gospodnje 1923. pojavio se novi časopis na američkim kioscima, proglasivši sebe "unikatnim"; zvao se Weird Tales. Njegovi izdavači imali su namjeru opskrbiti tržište izvorom za neku vrstu "netipičnih" priča, koje drugi časopisi nisu htjeli objavljivati, no i ako je postao prvi profesionalni časopis što je publikovao H.F. Lavkrafta, njegov prvi urednik iskazivao je možda i malo pretjeranu simpatiju prema 
tradicionalnim pričama o duhovima. Nakon prve klimave godine, novi urednik Weird Tales, Farnsvort Rajt (Farnsworth Wright), odmah je prepravio kredo na naslovnici u "Časopis za bizarno i neobično", i uskoro pokazao njegov pravi karakter već prilikom svojih prvih dostignuća primivši, na jesen 1924. godine, priču o praistorijskoj pustolovini od strane osamnaestogodišnjeg Teksašanina sa imenom Robert E. Howard.
Hauard i Weird Tales ostaće u bliskoj vezi u narednih dvanaest godina, sve dok autor nije oduzeo sebi život u tridesetoj, 1936. Tokom toga perioda, 48 priča i 21 pjesma Roberta Hauarda publikovana je u časopisu gdje je on nedugo potom postao jedan od najpopularnijih pisaca, zajedno sa Lavkraftom i Siberi Kvinom (Seabury Quinn), s tim što će mu WT ostati dužan 1,500 dolara i zbog čega će ovaj prestati da se bavi uvrnutom fikcijom i manje-više usredsrediti na popularne vesterne. Njegovo ime najvećma počiva na fentazi avanturama Konana, Kula, Solomona Kejna, Brena Mek Morna i Turloa O'Brajena, dakle na pričama gdje je, navodno, stvorio novi podžanr poznat kao 'sword and sorcery', sjedinivši elemente herojske avanture i horora, premda Klutova/Grantova Encyclopedia of Fantasy navodi da su se H.Rajder Hagard, E.R.Barouz, Lord Danseni, Abraham Merit mnogo prije REH-a isticali u ovom podžanru a što je REH uobličio i evidentno podredio sebi.
I pored toga što je bio veliki ljubitelj "kosmičkog horora" Lavkrafta i Klarka E. Smita, Hauard je po prirodi pustolovni pisac (takođe je pisao i prodavao istorijske, bokserske i vestern priče, uostalom pravio je ustupke za svako žanrovsko tržište), tako da su njegove primarne brige bile ljudske, a ne kosmičke. "Individualnost je ono što me najviše privlači – taj borbeni, sirovi, pasionirani insekt koji uzaludno nadjačava rijeku Života strijemeći da preokrene struju događaja u svoju korist – lomeći sopstvene očnjake o željeznu kragnu Sudbine i tonući u konačni poraz sa pjenom posljednje kletve na usnama", napisao je Lavkraftu. Da Konan, njegov centralni karakter, nije samo tvorevina jednog entuzijastičnog amatera govori i podatak da je prva priča o njemu, "The Phoenix on the Sword", prvi put objavljena u decembru 1932. godine, osam godina nakon prve prodate časopisu Weird Tales i par serijala koji, izgleda, autoru nikada nisu savršeno zvučali. Ona je stoga samo potvrdila teoriju da, gdje su god Lavkraftovi likovi potpadali u neiskazivo ludilo zbog onoga čemu su bili svjedoci, Hauardovim junacima bi sama užasavajuća situacija najčešće poslužila kao znak da krenu u akciju.
3 – Priče
"Wolfshead" (Weird Tales, april 1926). Noveleta sa lokalitetom u Africi koja govori o duhu vuka što opsijeda izvjesnog kosmopolitu. Odiše tipičnim amaterizmom mladog autora koji u glavi ima valjanu ideju ali je želi okititi desetinama drugih tropa što mu se naizgled čine djelotvornim u stisku ovakve premise.
Sâm Hauard je najbolje objasnio njenu kreaciju u pismu svome prijatelju, "Pošto sam je iznova pročitao nipošto nisam bio siguran da sam bio pri zdravom razumu dok sam je pisao. Svakako nisam vidio granice pri tome da ne metnem dueliste, robovlasnike, prostitutke, pijanice, manijake i kanibale sve na jedno mjesto. Narator je razvratnik i srednjevjekovni kicoš; glavna dama je bludnica, heroj je ludak, jedan od glavnijih likova je trgovac robovima, drugi je perverznjak, onaj do njega je pijanac, ne, svi su pijanice ali je jedan od njih neizlječivi kockar, dok su posljednja dvojica duelist i kanibalistički rob. Kada sam pročitao separat priče prije njenog objavljivanja, toliko sam postao deprimiran da sam izišao vani i našao posao da prodajem sodu u lokalnoj apoteci." Možda zato i nije kuriozitet što u jednom momentu priče Hauard naratora dariva ovim riječima, pojašnjavajući nedokučivu žensku ćud: "But when, Messieurs, did woman ever use wisdom?"Pojedine tradicije, barem kada je REH u pitanju, nikada neće zamrijeti, osim što će sazresti.
Priča je svakako osvojila treće mjesto po popularnosti u časopisu toga aprila; prva je bila "The Outsider" H.F. Lavkrafta. "Prvi put sam postao svjestan Hauardovog prisustva kao nadolazećeg vođa prije desetak godina", napisao je Lavkraft E.Hofmanu Prajsu (E.Hoffman Price), "– nakon što sam pročitao 'Wolfshead'... Tu sam vidio da su Weird Tales pribavile si jedno veliko ime."
Nalik drugim storijama gdje je Hauard prinuđen da se služi ustaljenim horor motivima, kao što su vampiri, vukodlaci, zombiji i duhovi, njegov odabir metode s kojim to čini daleko je od uobičajenih konvencija mada nimalo revolucionarno, iz čega jedino može proizići da čovjek ili uopšte nije znao njihovu književnu praktičnost ili, u brzini pisanja, naprosto nije mario za te stvari. Recimo, povodom priče "The Horror on the Mound" u Berkovom predgovoru saznajemo da se jedan čitalac obratio WT-u zbog ozbiljnog kršenja nekolicine najosnovnijih vampirskih standarda. I, zaista, tu imamo vampira koji je toliko opasan da ljudi ne odlučuju da ga ubiju – jer bi ga to sigurno probudilo - već ga zamandaljuju u rupu u jednoj urvini.
"The Children of the Night" (Weird Tales, april-maj 1931). Jedna od Hauardovih boljih pastiša u okrilju Lavkraftovog 'mitosa' što je tada, među HFL-ovim dopisnicima i štićenicima služilo samo kao začin istinskog mita ne bi li se priča ovjerila kojekakvom vjerodostojnošću (Lavkraft je to posprdno nazivao "Jog-Sototerija"); uskoro je, naime, i Lavkraft pokupio par egzotičnih imena od Hauarda ne bi li oplemenio i mizanscene sopstvenih storija (meni je, recimo, omiljeno ime 'Ubbo-Sathla' Klarka Eštona Smita; Hauardov doprinos lavkraftijani, između ostalog, jeste žablje stvorenje 'Gol-goroth', kao i pandan Nekronomikonu – zabranjena knjiga ezoteričnih podataka i otkrića, Nameless Cults njemačkog autora Von Junzta).
Priča govori o antropologu koji, prilikom nenamjernog udarca u glavu, sviješću odlazi u praistorijsko vrijeme svojih evropskih varvarskih predaka i otkriva da je čovjek koji ga je u stvari udario jedini preživjeli nasljednik tzv. Djece noći, vrste demonskih hominida, vječnih neprijatelja njegovog plemena keltskog porijekla gdje je on bio kraljevske krvi. Iako "The Children of the Night" koristi hronomotivnu alatku preuzetu iz Tvejnovog Jenkija na dvoru kralja Artura i ne posjeduje značajnijeg zapleta – što u stvari uopšte i nije svrha tzv. kosmičke strave – njena skladno isposlovana iako stilski odveć prenapeta atmosferičnost umije da drži pažnju i nešto zahtjevnijem čitaocu. [I mada takvim raspravama možda i nije mjesto u društvu nadasve obrazovanih antropologa, prirodnjaka i bibliofila, Hauard, poput pravog fana, ovdje nalazi mjesta i da spomene tri svoje omiljene horor-priče: Poovu "Fall of the House of Usher", Makenovu "Black Seal" i Lavkraftovu "Call of Cthulhu".]
_____________
"The Black Stone" (Weird Tales, novembar 1931).
"They say foul beings of Old Times still lurk 
In dark forgotten corners of the world,
And Gates still gape to loose, on certain nights,
Shapes pent in Hell." (Justin Geoffrey)
Ogust Derlet uključio je ovu priču u prvu reprezentabilnu antologiju o 'mitosu', Tales of the Cthulhu Mythos što je u periodu 1969-1990. prošla kroz nekoliko izdanja, dok je kritika mišljenja da se s pravom radi o najboljoj 'mitos' storiji koju nije potpisao Lavkraft.
Nameless Cults odn. Unaussprechlichen Kulten, kako se navodno zove u originalu (njem.naslov nikada nije objavljen za Hauardovog života), odn. Crna Knjiga njemačkog autora Friedricha Von Junzta (1795-1840) ovdje ima daleko prominentnije mjesto, kao i svoj izdavački rodoslov. Hauard nam takođe predstavlja i ludog bodlerijanskog pjesnika Džastina Džefrija, Amerikanca misteriozno pogubljenog u ludnici, čijim stihovima započinje nekoliko svojih storija. Jedna od onih priča gdje junaci ne vitlaju prijeko potrebnim mačem i za opasačem nemaju kanije čak ni za nož, "The Black Stone" je u stvari crni monolit usred neke mađarske šume nedaleko od sela Stregoicavara gdje su Turci, prije borbi sa stanovnicima toga podneblja u šesnaestom vijeku, očito otkrili nešto tajanstveno i grozomorno prije nego što su odlučili pokopati tajnu.
Protagonista priče, čitajući o monolitu u kriptičnoj 'Crnoj knjizi' ekscentričnog Von Junzta i u poemi "People of the Monolith" Džastina Džefrija, planira otputovati u centralnu Evropu i ispitati stvar. Kroz zaista prohodnu i krotku naraciju, pred čovjekom se odmotava mirijada nepojmljivih priča o vještičijem narodu prije ovdašnjeg, da on hrabro odlučuje provesti noć pred monolitom. Finale priče uopšte i nije bitno, jer ona nedvosmisleno nalikuje više fragmentu neke zadivljujuće groteske Boša ili Goje nego bilo čemu što je docnije napisao jedan Bloh, ili O'Henri, i na momenat-dva vas ostavio nasamarenim, ili pak ovlaš hipnotisanim, zahvaljujući vraški efektnom svršetku. Storije tzv. kosmičke strave funkcionišu jedino na principu emotivne slagalice, kada u glavi otprilike imate kroki onoga što ćete eventualno ugledati ali ste dozlaboga neuviđavni i u pandžama nadobudnog gotskog mizanscena sve dok konačno ne vidite kakvu ćete sliku i dobiti na štafelaju. I sve ono što takva jedna priča atmosfere, autsajderizma, generalne ljudske nemoći i uvrnutosti iziskuje, ovdje je Hauard isporučio u tonalitetu savršenog ritma i taktilnosti. Još jedna zanimljivost u vezi sa sličnim premisama jeste što se kvalitet ovoga podžanra vrednuje tako da najbolje priče bezmalo nikada ne zastarijevaju. A ova sigurno nikada i neće.
Na kraju, ne znam da li je ovo najjača lavkraftijana koju nije potpisao Lavkraft, ali da je nekim čudom HFL i jeste potpisao, neosporno bi potpala među njegove solidnije.
______________
"The Thing on the Roof" (Weird Tales, februar 1932) nastavlja legat onoga što je Von Junzt ostavio u tzv. Crnoj Knjizi. Ovoga puta u pitanju je hram nekog prastarog naroda u Hondurasu o kome se govori i u dvije piratizovane kopije Bezimenih kultova publikovanih u dva navrata, u Londonu tokom 1840-ih i u Njujorku 1909, ali suviše šturo i loše prevedenih. Stoga, izvjesni avanturista i prirodnjak, Tasman, zahtijeva od kolege-arheologa da mu pribavi originalno, kompletno izdanje objavljeno u Dizeldorfu 1839, ne bi li čitavu sliku i legendu spomenutog hrama bolje sagledao i možda pronašao ključ da provali u zabranjenu, zapečaćenu odaju i domogne se pohranjenog blaga. Iako se to samo može naslutiti, žablji entitet Gol-gorot ovdje takođe ima kameo.
______________
"The Horror on the Mound" (Weird Tales, maj 1932). Ohrabren Lavkraftovim savjetima, ovo je možda prva REH-ova priča što se zbiva unutar lokalne geografije zapadnog Teksasa; kasnije autor sve učestalije smješta premise svojih storija u lokalni okoliš. Priča slijedi donekle i ustaljenu Hauardovu matricu pisanja horor storija, gdje one najslabije obično pojedu i najviše stranica: Američki farmer zaključuje da njegov meksički pomoćnik čuva tajnu vezanu za čudnovatu urvinu na njegovom ranču; ubogi, stari Meksikanac [– kod Hauarda najčešće najviše ispaštaju pripadnici manjinskih naroda –], naravno, isprva ne želi ništa da mu kaže o tome. Ipak na kraju odlučuje da će mu eventualno napisati o čemu se radi.
U nadi da će u urvini naći kakvo blago, Amerikanac svejedno počinje da je iskopava i otkriva prolaz u njoj, međutim prolaz u međuvremenu zatrpava nekakav oblik, možda životinja, koja nestane u smjeru Meksikančeve barake. Istog trenutka farmer odlazi kod Meksikanca i nalazi ga mrtvog. U starčevim rukama, na svu sreću, pronalazi preopširni rukopis da je to u stvari drevni vampir sa čudnim karakteristikama zatrpan u urvini kako nikada ne bi mogao izići vani i nauditi nekome, u maniru nadasve infantilnim čak i kada je riječ o vampirskim tezgama. Potom slijedi borba vampira i farmera. I farmer pobjeđuje, naravno.
_____________
"People of the Dark" (Strange Tales, jun 1932) djeluje samo zbog obrta na kraju priče, dok jasan uticaj na nekoliko hauardovih storija o tzv. "Malim ljudima" zadržava velški majstor neobične priče, Artur Meken. Ponovo se, naime, radi o Djeci noći, praistorijskim bićima iz britanskih legendi najsličnijiji našim rođacima iz Maršalovog korektnog horora The Descent. Priča počinje u današnjem vremenu, u momentu dok protagonista prati jednog čovjeka s namjerom da ga ubije, ne bi li mu preoteo djevojku. Odjednom, unutar Dagonove pećine, čovjek se oklizne i udari glavom o pod i probudi kao gelski Kelt, u istoj špilji, sa mačem u ruci i s imenom Konan. U toj pećini se takođe nalazi čovjek koga je u drugom vremenu htio ubiti a koji je sada Britonske krvi, kao i njegova žena, samo što su sada svi troje - kao i u Maršalovom filmu - okruženi Djecom noći, što takozvanog Konana navodi na pomisao da bi se ipak trebali udružiti protiv zajedničkog neprijatelja. Nakon desetak strana krvoliptanja i jurnjave po uskim, mračnim prolazima, dobićemo iskupljenje u vidu prilično emotivnog i zanimljivog svršetka.
"Worms of the Earth" (Weird Tales, novembar 1932) je storija iz ciklusa o konanovskom junaku Brenu Mek Mornu, kralju fiktivnog naroda poznatijeg kao Pikti, sa sjedištem na britanskom ostrvu uoči konstantnih invazija rimskih osvajača. Tvrdokorni Hauardovi fanovi s pravom simpatišu ovu priču kao njegovu najbolju, jer sadrži sve ono što, i pored Lavkraftove prolazne pseudomitologije, Hauarda obilježava kao najuvaženijeg člana 'sword and sorcery' podžanra. Spomenuta lavkraftijana u stvari je samo začin za kletvu i, moguće je, ime neke špilje ili podneblja; u suprotnom, sve ono što slijedi – beskrupulozna osveta, silazak u poslovični pakao, podzemni mutanti... – jeste totalni, neprečišćeni, originalni, nepogriješivi Hauard. I što se tiče ovoga junaka, Hauard je uspio kompletirati samo šest njegovih avantura, s tim što je prva Konanova avantura u stvari prerađena pustolovina Brena Mek Morna.
U ovoj noveli, kralj Pikta odlučuje sprovesti osvetu protiv daleko brojnije vojske rimskog vojnog guvernera Titusa Sule iz utvrde u rimskoj Britaniji, Eboracuma, zbog neljudskog tretmana njegovog naroda. Za to je spreman kontaktirati i vješticu Atlu ne bi li mu pomogla da se domogne Djece noći, nekadašnjeg naroda prapotopske Britanije, ravno iz Pakla, kako bi mu oni donijeli glavu zloglasnog Rimljanina. I za to je spreman platiti ultimativnu cijenu – spavati sa vješticom. Ona ga najposlije upućuje ka mjestu ispod čijih nekoliko slojeva zemlje počiva najveći idol Djece noći, crni kamen. Stoga Bren Mek Morn jednostavno odlazi tamo i uzima kamen. Potom, uz pomoć Atle, stupa u kontakt sa Djecom noći i predlaže im da napadnu Eboracum u slučaju ako žele ikada više vidjeti svoj cijenjeni idol. Na kraju, Djeca noći urade što se od njih traži i dobiju ono što im je kralj Pikta ukrao, međutim Bren Mek Morn je toliko, u samom finišu, zgrožen izgledom i nečovječnošću crvljive Djece noći da im naprasno okrene leđa, a vještici udari šamar, i odlazi k svom narodu rizikujući veliku osvetu Djece noći.
Ne mogu reći da "Worms of the Earth" ne posjeduje svojih čari, međutim mehanika kojom se može podičiti imponovaće samo ozbiljnom Hauardovom fanu. Dobro iskomponovana jezovita priča slične vrste ne oslanja se samo na broj strana i konstruktivne opise, koliko na kompleksnu karakterizaciju koja u nekoj mjeri može tvoriti i nadasve uzbudljivi zaplet. Ovdje se zbivanja ređaju ne zato što to njihovi junaci i njihove akcije zahtijevaju, već samo zato što je to autorova beskrajno jednostavna želja tokom kreacije neprilagođenog i generalno slabašnog protagoniste sa nepromjenljivim, prinudnim ponašanjem. Šteta što je Hauardova krajnje moderna parafraza bajronovskog junaka-nitkova prokleta da funkcioniše samo u njegovom privatnom univerzumu.
_____________
"The Man on the Ground" (Weird Tales, jul 1933). Za razliku od prethodne, ova kratka i prodorno slikovita storija može poslužiti kao jedan od najkonciznijnih primjera definicije neobične/uvrnute priče. Govori o dva muškarca na američkom Zapadu (jedan bijelac, drugi Meksikanac) koji uzgajaju međusobni animozitet – jednu od Hauardovih najčešće ispoljavanih emocija u opusu! – još od doba dok su stasavali u momke. I, sada kada su se konačno našli jedan spram drugoga, u finalnom obračunu, sa puškama u rukama i skriveni u šipražju ili među kamenjem američke pustinje, obojica će shvatiti koliko je jaka volja njihove mržnje i dokle ona sve ima moć da ih održava u životu.
Još jedna pripovijetka što za temu ima nešto što se kod nas može prevesti kao "krvna osveta" (feud) jeste "The Valley of the Lost" (Startling Mystery Stories, 1967), međutim ne posjeduje minimalizam prethodne zbog kojega je ova objavljena dekadama kasnije i čija je jalova estetika o 'malim ljudima' i kojekakvim legendama prapotopskih naroda u devoluciji toliko široko adaptirana i u ostatku REH-ovog opusa da najposlije čitava prostirka od legendi i ludila koje nagna protagonistu – jednog od rijetkih kod Hauarda – da prosvira si mozak ostavlja komparativno malu impresiju. Način vođenja radnje je isuviše preozbiljan iako ista nema krajnju poentu, tako da se čini kao da pisac na mahove ne prepoznaje ni jedan standard istine niti tačnosti sa kojom se njegovi potezi mogu mjeriti ili, nedajbože, podičiti. Ako je za utjehu, priča ima odličan početak. Jedinu revoluciju koju nam ostavlja ova stvar, glede makar REH-ovog folklora, jeste što se sada 'mali ljudi' pojavljuju i u zapadnom Teksasu.
_______________
"Black Canaan" (Weird Tales, jun 1936) jedna je od noveleta koja ide niz dlaku kritike do te mjere da je iz milošte zovu jednom od najboljih Hauardovih. Evo vrhunske palp deskripcije žene iz te priče:
...But a strange turmolil of conflicting emotions stirred in me. I had never before paid any attention to a black or brown woman. But this quadroon girl was different from any I had ever seen. Her features were regular as a white woman's, and her speech was not that of a common wench. Yet she was barbaric, in the open lure of her smile, in the gleam of her eyes, in the shameless posturing of her voluptuous body. Every gesture, every motion she made set her apart from the ordinary run of women; her beauty was untamed and lawless, meant to madden rather than to soothe, to make a man blind and dizzy, to rouse in him all the unreined passions that are his heritage from his ape ancestors. [Ne čudite se; čitajući Hauarda, u većini slučajeva, dobija se utisak da jedina ne-bijela žena sa kojom bi nekon poput njega imao jednokratnu vezu mora biti makar mulatkinja.]
Sav taj rasizam na stranu, on je savršeno nebitan u konglomeratu problema što se u ovom slučaju mogu navesti. Ne radi se samo o onoj starac-i-more literarnoj dilemi, u smislu da je u pitanju priprosta priča o čovjeku koji je upecao veliku ribu, koliko o tome da je više spisateljskog umijeća Hemingvej pokazao u toj noveli i posthumnom romanu The Garden of Eden, nego u svakom svojem publikovanom romanu zajedno. Kod Hauarda, kao što sam naveo, većina priča već ima izvjesnu zamišljenu deus-ex-machina direkciju i histerično prostu nit, koju on potom obogaćuje raznolikom scenografijom, i gdje u najvećoj mjeri prednost leži u tome u kakvom je manirizmu ta priča predstavljena čitaocima; otud neke priče što su se mogle iskazati na desetak-petnaest strana imaju dvadesetak, pa i više. Karakterizacija je obično ona jednostrana, poovska, sa akcentom na imaginaciji i akciji i, donekle, atmosferi, mada porediti Poa sa Hauardom zalazi se već u ozbiljnije pretjerivanje.
"Black Canaan" je po tome veoma slična "Worms of the Earth", zato što se može prepričati s vrlo malo riječi: tzv. vođa bijelih ljudi – Kirby Buckner – u opasnim, zabranjenim močvarama oko Nju Orleansa, poznatijim pod imenom Crni Kanaan, pokušava zaustaviti još jednu pobunu Crnog življa, otkrivši pritom da će vudu-magija imati najviše udjela u toj pobuni.
Priča stoga opslužuje prvi Baknerov susret sa crncima iz Crnog Kanaana gdje jedva izvlači živu glavu, a potom i njegov kontakt sa bijelim ljudima kojima prenosi loše vijesti, ne bi li okupili potjeru. Uskoro svima padne na pamet izvjesni crnac koji možda i zna šta se sve to zbiva i Bakner preuzme na sebe njegovo hapšenje i ispitivanje. Crnac najposlije kaže u kojoj se kući nalazi vođa pobune i tamo Bakner, jedini koji ostane u životu, biva proklet zbog čega je prinuđen iste večeri prisustvovati zloglasnoj vudu-ceremoniji prizivanja demona. A kada bacača kletve ustrijeli Baknerov prijatelj za koga smo svi mislili da je mrtav, prokletstvo popusti svoje pipke i – bum! bum! bum! – Bakner se pobrine da pravda bude zadovoljena.
S druge strane, nedvosmisleno dobre priče o duhovima, doduše osjetno kraće, poput "The Spirit of Tom Molyneaux" (Ghost Stories, april 1929) i "The Touch of Death" (Weird Tales, februar 1930), i pored super-konvencionalnog zapleta, zahvaljujući kontrolisanom, minucioznom detalju prema likovima i atmosferi, naročito u "Tom Molyneaux" toliko udaljenom od Hauardove napadnosti, pravi su mali nebrišeni dijamanti među nekolicinom retardiranih gorostasa što se kotiraju kao njegove najreprezentativnije storije. Naravno, druge dvije pripovijetke o duhovima, prva naročita samo možda zbog toga što je rađena u epistolarnom maniru, "The Dead Remember" (Argosy, avgust 1936), i "The Shadow of the Beast" (The Shadow of the Beast, 1977), samo su ordinarne, rađene-prema-svim-pravilima obligatorne tezge, s tim što je posljednja tek traljava uvertira pred "Pigeons from Hell", pošto je u pitanju ukleta kuća. I počinje interesantnom rečenicom: The horror had its beginnings in the crack of a pistol in a black hand.
Naime, Hauarda ne treba optuživati zbog otvorenog rasizma, s obzirom na doba i lokaciju gdje je proveo čitav život. Ipak, jedan od protagonista "The Shadow of the Beast" glavnog nitkova opisuje kao bezumnu gorilu, dok se narator ne libi da navede kako je dotična crnčuga toliko zaostala da čak nije ni svjesna kletvi i magije svojih crnih rođaka, kao ni lokalnog folklora. U najmanju ruku taj dementni jadnik očito umije dovoljno dobro upravljati pištoljem i ubiti čovjeka ne bi li priča zaradila svoj početak.
Nasuprot tome, još jedna Hauardova krajnjost oslikava se, ništa manje, u storiji "Tom Molyneaux" gdje bijeli bokserski trener pripovijeda natčulnu pustolovinu u ringu svojeg najboljeg prijatelja – crnca, i to sa značajnom količinom emocije. Toj storiji samo izuzmite sporadične rečenice koje izgovara glavni protagonista, crni teškaš Ejs Džesl, i koje više sliče kakvom vanzemaljskom jeziku negoli engleskom, i dobićete umješno sklepanu horor pričicu. Što samo potvrđuje da neke zaostale konvencije, čak i u palpu, inferiorne koliko jesu, naprosto odumiru u dodiru sa iole prefinjenijom karakterizacijom, međutim Hauard na jasnim primjerima dokazuje da je upravo pri stalnoj masturbaciji tih uzusa – makar u ovoj zbirci – piše svoje najjednoličnije tezge. Čim ustanovite da priča počinje riječima, "...a red inferno of hate seething in his heart...", znajte da će mnogi ljudi pomrijeti prije nego što se i ona najpovršnija strava ne izgubi pod helikopterski-rapidnim zamasima mačeva ili pucnjima iz Vinčesterki. Na kraju krajeva, u "The Dead Remember" pravični osvetnik je niko drugi do crna žena kojoj jedna pijana, bijela baraba upuca muža – i nju.
REH-ove avanture o Solomonu Kejnu, počevši od 1928. godine kada je prvu prodao časopisu Weird Tales, nisu standardizovane da izgledaju kao pustolovine King Kula, porijeklom sa Atlantide, Konana iz Hiborijanske ere od prije 12,000 godina, ili Brena Mak Morna, kralja prastarog britanskog naroda, čiji se rodoslov prevashodno može tražiti u žanru fentazija. Solomon Kejn je osvetnički nastrojen Puritanac iz 16. vijeka, čije se jezovite dogodovštine ređaju širom Afrike i elizabetanske Engleske, pretežno protkane osobitostima žanra strave. Za ovu zbirku stoga su izabrane dvije priče "The Rattle of Bones" (Weird Tales, jun 1929) i "The Hills of the Dead" (Weird Tales, avgust 1930), i u njima možemo zateći duhove, žive kosture, zombije koji ne sisaju krv a nazivaju se vampirima, mnogo magije, čak i jednog vudu-vrača koji Solomona zove bratom a bez koga "The Hills of the Dead" ne bi ni postojala obzirom da je Solomon Kejn u njoj, u stvari, samo nominalni glavni protagonista.
"Out of the Deep: A Tale of Faring Town" (Magazine of Horror, novembar 1967) i "Restless Waters" (Witchcraft & Sorcery, 1974) dijele istoga protagonistu i vjerovatno su rađene sa namjerom da budu prvijenci u horor serijalu koji primarno treba da se odvija na obalama Nove Engleske. John Gower se pominje u obje. U "Out of the Deep" on je samo "opasan čovjek" koga optuže za ubistvo; dok je u "Restless Waters" isti kapetan broda. Kako god bilo, ono što se odvija u spomenutim pričama pretjerano je konfuzno da ih je skoro nemoguće prepričati; u najmanju ruku "Out of the Deep" gdje u jednom trenutku i more postaje jedan od naratora, te stoga ne čudi što su objavljene mnogo poslije Hauardove smrti. Na kraju, u prvoj priči imamo još jedno Hauardovo poigravanje konvencijama, gdje je izmislio novu vrstu muških morskih sirena, "mermana".
"Pigeons from Hell" (Weird Tales, maj 1938). Od kada je Stiven King u svojoj studiji o stravi na filmu i u književnosti napisao da je Hauardova priča "Pigeons from Hell" jedna od najboljih horor storija dvadesetog vijeka, izgleda da se vrlo malo ljudi usprotivilo takvoj konstataciji. I zbilja, možda ću se ogriješiti ako napišem da su "Golubovi" zasigurno najzrelija i najefektnija i najmanje palpična njegova priča u ovoj zbirci, barem kada se radi o dijalozima, ritmu i atmosferi (koja nema nikakve veze sa 'mitosom'), i s tim na umu slobodno su je mogli potpisati M.R. Džejms ili, bez pretjerivanja, Radjard Kipling, premda se onda stiče predubjeđenje da velika većina Hauardovog horora govori o duhovima i onostranim spektralnim prikazama na ovaj ili onaj način.
Iako ne postoji podatak kada je tačno napisana (veliki broj njegovih priča objavljen je posthumno), publikovana je dvije godine nakon njegove smrti i svako ko ustvrdi da je šteta što Hauard nije nastavio bilo kakvu pisaniju sa ovakvom kontrolom priče, samo će ponavljati ono što znaju ptice na granama. Jedna od ustaljenijih teorija o njegovom suicidu jeste da se ubio zato što nije mogao podnijeti da provede ostatak života bez svoje majke, tada na samrti.
Golubovi iz naslova ukazuju se samo onima osuđenim na pogibiju. Dva prijatelja dolaze u prazan, nečisti kućerak usred teksaške pustopoljine ne bi li proveli noć sa krovom nad glavom. Jednome od njih neka sila raspolućuje glavu i šalje ga da isto učini i njegovom prijatelju na spavanju. Ovaj se budi iz sna jedva spasivši glavu i nedugo zatim sreće šerifa iz obližnjeg grada – još jedan sa prezimenom Buckner – koji odlučuje da, bez obzira koliko čudno zvučala nevolja toga čovjeka, istraži njegovu nevinost.
Ni sada ne mislim da je i ovdje kraj od esencijalne važnosti, iako svršetak ima jedan minorni efekat iznenađenja. Način na koji je vođena ova strukturalno sasvim jednostavna storija pokazuje enormno umijeće od strane autora da vrhunskoj grozovitosti nadogradi zaplet i to u potpunosti unutar vlastitog okoliša u Teksasu, lišenog kojekakvih hramova, mutanata i srednjevjekovne ili prapotopske otupjelosti. Da je ista priča napisana i danas, vjerujem da bi imala zavidan prijem. U prvom tomu serije istaknutih antologija The Fontana Book of Great Ghost Stories (1964), Robert Ajkman, urednik pet njihovih izdanja, napisao je da u istoriji zapadne literature postoji samo tridesetak ili četrdeset doista prvoklasnih priča o duhovima. Moja malenkost uopšte ne vidi zbog čega "Pigeons from Hell" ne bi bila jedna od njih.
