4(+)/10
Sa 2012-om Emerih nikada nije ni mogao prevazići film katastrofe. U pitanju je generalno neuvjerljiv žanr, ali samo zato jer se ekskluzivno oslanja na popularnu glumačku postavu a s time i na box-office zaradu. U novije doba se možda ta definicija malko i izmijenila, prvobitno zbog boljih specijalnih efekata, ali Emerih joj je i sa boljim efektima sigurno vratio onu staru slavu. Zbog toga Holivud sada ništa manje podsjeća na onu iščašenu eru kada su se snimali isprazni biblijski spektakli u kojima je najimpresivnije zvučala minutaža.
U slučaju da 2012 ne sadrži toliko poznatih glumaca, mislim da bi se rijetko ko obazirao na ovu stvar, osim možda kao tek na još jednu površnu hrišćansku fantaziju C.Thomasa Howella. Isto mogu reći da genijalan film katastrofe ne postoji. Najbliže tome prilazi The Perfect Storm, međutim nisam mišljenja da se on može podvesti u izvorni film katastrofe i da je tom žanru sigurno bliži Transformers 2. Armageddon je, opet, tek one-linerska parodija na film katastrofe i zato može pružiti i repetitivno gledalačko zadovoljstvo. Recimo, sumnjam da je neko gledao Towering Inferno, možda i ponajbolji od onih starijih flikova Irvina Alena, petnaestak puta do sada; isto tako ne bih nazvao ni budalama one koji su Dante's Peak i Volcano gledali ništa manje puta. Na kraju krajeva, koliko god ih puta gledali, sve to ipak nisu genijalni filmovi.
S druge strane, Emerih odlicno poznaje svijet oko sebe i njegovu glad za dogmama o politickoj korektnosti a da pritom ne snima biblijske spektakle. Na primjer, da bi sa Devlinom realizovao naredni svoj projekat nakon Univerzalnog Vojnika, Emerih je znao da Mario Kassar u svojoj kući ima policu krcatu knjigama o egipatskim piramidama – čovjek je valjda bio opčinjen tim komadom istorije. Na taj način je eventualno nastao Stargate, produciran od strane čudesnog Carolca i jos čudesnijeg Kassara – kostao je, ako se ne varam, citavih $50-60 miliona prije deceniju i po.
Sad je Emerih otisao najdalje što je mogao sa filmom od $300 miliona a poznato je da je njegov pretposljednji projekat bio takodje film katastrofe i da je čak i doživio malo uspjeha. Za njegov posljednji projekat, 10.000 BC, pokušaj da se kompetentna pustolovna priča a la Apocalypto podmetne nešto neimaginativnijem dijelu čovječanstva, mislim da je bio sineastička tragedija, međutim i bez ikoga poznatog u afiši glumaca – ispalo je da je svijet donekle i gledao to sranje. [Štagod rekle procjene o budžetu nekoga filma, vrijedi znati da se u te brojke nikada ne ubraja i marketing, koji onda može iznositi ništa manje koliko i čitav jedan film, od $50-100 miliona, pa i više. Za 2012 ne mogu ni da pojmim koliko je to moglo stajati.]
Na kraju je 2012 pokazala naličje današnjeg umno zaostalog Holivuda i kao takav film funkcioniše na jednom sumanutom nivou kada je suspenzija nevjerice najbolja u scenama upravo političkih i religijskih tenzija. U stvari, to je ona fantazija koju sam ja pokusao da svarim – u međuvremenu su me sve te eksplozije i konstantne reference na Bibliju totalno mimoišle; vraga mu, čak se sin glavnog junaka zove Noah (pa i najgori dijelovi Distrikta 9 su oni koji u sebi sadrže trivijalnu [hrišćansku] simboliku!).
Emerihova režija je tek standardno solidna. U stvari, gledao sam daleko fascinantnije i napetije sekvence u filmovima o mogućim katastrofama, poput Them! i Phase IV. Takođe, još jedan jalov projekat iz ove godine, Year One, ispao mi je daleko zanimljiviji i vjerodostojniji od, recimo, 10,000 BC, barem po zakonu žanra kojeg predstavlja. Bolje reći, dva prosječna teen-filma iz 80-ih, kao što su, recimo, Class i Just One of the Guys, nikada neće moći da budu prevaziđeni od današnjih skupih feel-good komedija poput monotonog para Four Christmases & The Couples' Retreat, i njima sl.
Ono što mene fascinira kod Emeriha nije njegov apetit koliko volja da naizgled plauzibilno prikaže svijet onakvim kakav zbilja i treba da bude: pojedinci lete ruskim vojnim avionima a čitavo covječanstvo hrli Kinezima u naručje ne bi li se spaslo sigurnog smaka svijeta [ko bi danas, osim Emeriha, napisao tako što?]. U Day After Tomorrow američki spasioci su bili jadni Meksikanci.
Istovremeno je 1999. ostala deset godina iza nas a u međuvremenu su milenaristi na svu sreću, pronasli još skrivenih Nostradamusovih katrena koji se vrlo lako mogu odnositi i na 2012… Tako da bih rekao da je odluka studija Columbia Pictures da finansira ovu stvar besprekorno opravdana. I sasvim je moguće da ce ovaj shit zbilja vratiti dobar dio uloženog novca, ako ne i većinu. Za ostatak novca/budžeta pobrinuće se ostatak svijeta. Kinezi će garantovano pojuriti u bioskope, ako uopšte i uvezu 2012 u svoju zemlju. Šteta je samo sto Kirk Cameron ne igra ovdje. Mada, simbolike radi – jer je čitav film 2012 simbolika nečega – Kirk je mogao imati kameo kao mladi kapelan u Bijeloj kući. Činjenica je da ljudi koji pate za reality show predstavama to isto vole vidjeti i na filmu, samo sa mnogo božjeg upliva i iskupljenja i blesavo jednostavnih likova, jer takve stvari djeluju i zvuče sasvim realno u njihovim glavama.
Dabome, jedini ko će izvisiti jeste Emerih koji poslije ovoga vise neće znati kakve filmove može da pravi. Ako se okrene zapletu – to ce biti Stargate ili 10,000 BC, znači generalno lošim filmovima.
Jedini koncept na kome Emerih može uzeti nesto novca jeste ono sto je momentalno u modi ili stara franšiza koju valja vaskrsnuti u što pompeznijem maniru – nije tajna da, osim Moon 44, kod njega u kompletnom opusu ne postoji ni zrno originalnosti. Neću zato pogriješiti ni ako napišem da će njegovi novi projekti biti adaptacije čuvenih SF romana, ili nesto slično tome, dakle nadasve prepoznatljive stvari, ne bi li projekat što brže dobio zeleno svjetlo. U slučaju pak da se vrati "osjećajnom" projektu poput Patriote, Emerihovi dani će biti odbrojani.
Polovina 2012 je ionako snimljena digitalnom filmskom kamerom, pa na mahove izgleda kao nova epizoda "Wallandera". Kapiram kada to radi Mann i potom u svojim komentarima pojasni svoju artističku namjeru, no ne i Emeriha, osim ako nije planirao da uštedi nesto novca što je onda nečuveno, jer film tada najvećma podsjeća na dječiji kolaž. Takođe se nipošto ne vidi da je film slikao jedan Dean Semler; mnogo toga je nacrtano ili pak zamućeno filažima i švenkovima digitalne kamere.
Uostalom, dobra većina segmenata filma ne djeluje stoprocentno realistično, ako je moguce kazati riječ-dvije i o tome oksimoronu. Promjena studija koji radi CGI dobro bi dosao Emerihu; naime, ubijeđen sam da bi ovaj krš kod Spilberga djelovao desetak puta svarljivije premda uopšte ne zato što je Spilberg neuporedivo bolji reditelj.
Moguće je i da sam konzervativan ali ne pamtim, u stvari, da sam do sada vidio nešto iole realističnije od The Lost World i Starship Troopers, oba filma iz 1997. odnosno 1998. godine. Štaviše, ni Titanik mi, kad je u pitanju CGI, nije djelovao toliko dobro valjda zato što sam izgubio interesovanje za film na dijelu od kada krene CGI. Čak mi i Godzila na mahove izgleda bolje, u cjelini, nego 2012.
Ovdje, za uvar, još imate i gomilu realno iritantnih likova od kojih bih izdvojio ruskog milijardera a i jednog od naučnika koga igra Amerikanac John Billinglsey – prilično OK pojava gdje god sam ga vidio – međutim on toliko kuburi sa svojim kokni-engleskim akcentom da prilikom svakog dijaloga zvuči poput malignog idiota.
Potom je tu i ta jednolična saspens-muzika scenariste/kompozitora Klosera koja se generalno i ne primjećuje od sveopšte kakofonije na ekranu ali pomaže da pomislite kako možda i marite za sve to što se odmotava pred vašim očima. U suprotnom, i pored svih očiglednih falinki, mišljenja sam da je 2012 iz nekog razloga sposobna da drži pažnju čak i zahtijevnijem gledaocu.
Plus ono sto me je navelo da bez neke veće muke ispratim 2012 jeste i prvi bioskopski foršpan za Kameronov Avatar koji sam vidio: i kao da se već može naslutiti da će Avatar biti novi LOTR/King Kong/The Land Before Time spin-off koji će garantovano otvoriti vrata adaptacijama mongoloidnih basni Roba Hoba, Tada Vilijamsa i Roberta Dzordana, kada će se Holivud, kako mu i dolikuje, pretvoriti u poligon za bajke i animaciju i galantnu spejs-operu; u pitanju je prirodna evolucija Holivuda da sa gledaocima sve više počne komunicirati putem žovijalnih, drečavih kadrova, sa gomilom simbolike i sa što manje riječi.
...Biće to era kada će ozbiljni filmovi i kandidati za Oskara izgledati kao Surrogates, Inglourious Basterds i Wall-E i UP!, projekti sa predubjeđenjem da posjeduju golemu strukturalnost i to samo zato jer iza sebe imaju, čini se, dosta dobrog talenta i jos veću ekonomsku autonomnost. (Brus Vilis je inače na sva zvona objavljivao da je najnoviji Die Hard 4.0, mnogo bolji od originala. U stvari, svaki njegov projekat izgleda kao da će biti bolji od prethodnog, makar dok snimanje traje. I upravo ovakve izjave velikih talenata krasiće filmske novine sirom svijeta u bliskoj budućnosti...)
I obzirom da nisam mogao da se otmem utisku da će Avatar, kada se sve uzme, biti tek prosječan film, 2012 je mnogo bolje počela da mi izgleda dok sam je gledao, pa bih joj najposlije dao 4(+)/10.
Koliko je Holivud uznapredovao po sofisticiranosti, ne zvuci mi nimalo pretenciozno da upravo Emerihovi filmovi katastrofe – tri za sada (Godzila nije jedan od tih) – budu jedino iskupljenje koje ova planeta ikada i zavrijedi da dobije na celuloidu. U stvari, Emerih je nesto slično i pretpostavio u ovom filmu – možda i posprdnim manirizmom – kada je učinio da se među rijetkim spašenim knjigama na svijetu nađe upravo kojekakvi prsli SF roman totalno nepoznatog autora samo zato jer njegova ideologija strijemi svekolikoj pozitivnosti, toleranciji i, dakako, međuljudskoj jednakosti.
_________________________
Za kraj, kao najveće ludilo u kinematografskoj istoriji, najbolji najgori blokbaster ikada snimljen, meni i dalje ostaje nenadmašivi Transformers 2. U pitanju nije tek priprosti eskapizam koliko ekstremno loš film, možda i gori od Inglourious Basterds, donekle i komična seksploatacija Megan Foks. Odgledao sam ga do samog kraja samo zato jer sam se htio uvjeriti dokle je Bej voljan da ide u svojoj Demolition Derby perspektivi a i u eksploataciji žene koja tome filmu samo služi kao puki ornament. Na trenutak sam pomislio da će tu titulu preuzeti 2012, ali Emerih se u svojim projektima zaista trudi da uzgoji sto je moguće više onoga što bi malouman čovjek možda mogao nasloviti i – logikom. Transformers 2, kao i Armageddon i Bad Boys II, na svu sreću, ne pate od problema svrhovitosti.
S druge strane, Bej nam je ostavio, pored filma The Rock, i jednu od najdinamičnijih R-rangiranih autorskih akcija u 21. vijeku – spomenutu Bad Boys II – koju će rijetko ko u skorijoj budućnosti novog akcionog filma biti u stanju da prevaziđe, na ovom ili onom nivou, osim ako svi akcioni filmovi ne budu zvučali i ponašali se kao The Bourne Supremacy. Stoga mislim da Beju treba iskazati makar malo poštovanja prije nego ga se zatvori u ludnicu i baci ključ.
Roland Emerih – medju super-rediteljima – još je uvijek OK, negdje na sredini moje shit-liste. Uostalom, ko bi i pomislio da jedan ateista može da stvara ovako pozitivne i plemenite pričice?
