Lavkraft u prevodu (2): SELJACI!

             U prvom delu teksta o prevođenju Lavkrafta pozabavio sam se nekim poteškoćama u prenošenju njegovog osobenog stila u srpski jezik, vezanih pretežno za arhaizme i visoku aluzivnost.

            Pored povremenog posezanja za jezikom davnašnjih doba, još češći problem za čitanje na engleskom (nedovoljno upućenima) odnosno za prevođenje na srpski (za one kojima je to posao) može da bude Lavkraftovo mestično korišćenje veoma iskvarenog, ruralnog dijalekta: to je ono kada neobrazovani seljaci iz bogohulnih vukojebina krenu da govore o užasima u tim brdima i šumama, odnosno zabačenim selima. Dve priče u kojima postoje najkrupniji i najobilniji primeri takvog nepravilnog jezika jesu "Danički užas" i "Senka nad Insmutom".  

Nažalost, moja rešenja tih prevoda izdavač nije objavio u prvom izdanju NEKRONOMIKONA, već je umesto njih stavio nakaradne "ispravke" neimenovane "lektorke" koja je na proizvoljan i neadekvatan način izmenila moje prevode tih novela. Inače, u pitanju je ista osoba koja je deo mog prevoda u kome se pominje ime Džon Di (John Dee) popravila u "Džon D."; to je osoba koja je u jednom mom nabrajanju Lavkraftovih demon-bogova stavila zarez usred imena Jog Sotot pa je ispalo: "stvorenja koja je nazivao Jog, Sotot i Ktulu..." i još gomilu nekih gluposti je ubacila, ali sam ih, srećom, na vreme primetio i insistirao da se vrate u prvobitni oblik, što je i učinjeno.

            Ovo je najbolje ilustrovati konkretnim primerima.

            Evo originalne deonice iz priče "Danički užas" u kojoj occult-redneck dedica izdiše, i govori o pticama koje vrebaju njegovu dušu:

"They whistle jest in tune with my breathin' naow,' he said, 'an' I guess they're gittin' ready to ketch my soul. They know it's a-goin' aout, an' dun't calc'late to miss it. Yew'll know, boys, arter I'm gone, whether they git me er not. Ef they dew, they'll keep up a-singin' an' laffin' till break o' day. Ef they dun't they'll kinder quiet daown like. I expeck them an' the souls they hunts fer hev some pretty tough tussles sometimes."

            A. B. Nedeljković je, u prevodu ove priče objavljenom u antologiji HOROR (1991) sva mesta ruralnog govora "rešio" tako što kod njega ti ljudi, umesto da pričaju gramatički nepravilno – zapravo kao da imaju neke nazalne i ne znam kakve mutacije govornog aparata pa dahću i štucaju pri izgovoru – što, naprosto, nigde nije sugerisano u originalu. Oni treba da govore kao sasvim zdravi i pravi seljaci iz nekog planinskog selišta.

            U mom prevodu, gorenavedeni deo izgleda ovako:

     "Sad cvrkuću tačno kako ja dišem", rekao je, "i ja bi rek’o da se spremaju da mi u’vate dušu. Znadu da će ona uskoro d’iziđe, i nemaju nameru da je propušte. Vi će, narode, da znate da l’ su me u’vatili il’ ne. Ako me u’vate, ima da nastave da pevaju i cere se do zoru. Ako ne, ondak ima da umuknu. Rek’o bi’ da se oni, i duša koju love, ponekad upušćaju u teški okršaji."

            Nabeđenoj lektorki smetale su i kasnije deonice u kojima neuki brđani nepravilno govore, pa je "korigovala" moj prevod.

            Na primer, u originalu stoji:

"Nigh on a haour ago Zeb Whateley here heered the 'phone a-ringin', an' it was Mis' Corey, George's wife, that lives daown by the junction. She says the hired boy Luther was aout drivin' in the caows from the storm arter the big bolt, when he see all the trees a-bendin' at the maouth o' the glen - opposite side ter this - an' smelt the same awful smell like he smelt when he faound the big tracks las' Monday mornin'. An' she says he says they was a swishin' lappin' saound, more nor what the bendin' trees an' bushes could make, an' all on a suddent the trees along the rud begun ter git pushed one side, an' they was a awful stompin' an' splashin' in the mud. But mind ye, Luther he didn't see nothin' at all, only just the bendin' trees an' underbrush.

Then fur ahead where Bishop's Brook goes under the rud he heerd a awful creakin' an' strainin' on the bridge, an' says he could tell the saound o' wood a-startin' to crack an' split. An' all the whiles he never see a thing, only them trees an' bushes a-bendin'. An' when the swishin' saound got very fur off - on the rud towards Wizard Whateley's an' Sentinel Hill - Luther he had the guts ter step up whar he'd heerd it fust an' look at the graound. It was all mud an' water, an' the sky was dark, an' the rain was wipin' aout all tracks abaout as fast as could be; but beginnin' at the glen maouth, whar the trees hed moved, they was still some o' them awful prints big as bar'ls like he seen Monday."

            Očito, radi se o vrlo nepravilnom jeziku kakav se može očekivati od stanovnika jednog seoca u planinama, skoro odsečenog od civilizacije. Taj govor ne može se preneti sa nekoliko izostavljenih slova (rek'o, čit'o, otiš'o, čet'ri i sl) nego u prevodu zahteva radikalniji zahvat – koji sam ja i izveo. Moj originalni i uncut prevod ove deonice glasi ovako:

"Negde pre jedan sat vremena ovaj ovde Zeb Vejtli je čuo telefon da zvoni, i bila je gospa Kori, Džordžova žena, oni žive dole kod raskrsnicu. Ona kaže da je unajmljeni dečko Luter bio napolje i terao krave da gi skloni od oluju posle golemu munju i da je video kako se sve drveće savija na ulaz od klisuru — na suprotan kraj od ovog ovde — i, kaže, osetio onaj isti strašan miris k’o kad je naš’o goleme stope u prošli ponedeljak ujutro. I kaže da je bio zvuk, k’o neko šibanje i pljuskanje, jači nego što bi se stvorio samo od savijanje drveća i žbunja, a onda se odjedared drveće uz put počelo da obalja na jednu stranu, i nastalo je strašno gaženje i pljeskanje po blato. Al' paz'te, Luter nije ništa video, nego samo drveće i žbunje kako se savija.

     Onda je daleko napred, gde Bišopov potok ide ispod drum, čuo strašno škripanje i pritiskanje na most, i kaže da je to zvučalo k’o drvo koje počinje da se cepa i da puca. Al' sve to vreme baš ništa nije video, samo savijeno drveće i žbunje. A kad je zvuk od šibanje se vrlo udaljio — putem prema imanje od vešca Vejtlija i prema Sentinel-brdo — Luter je skupio hrabros’ da priđe gde ga je prvo čuo i pogleda zemlju. Sve je bilo blato i voda, a nebo je bilo mračno, i kiša je brisala svi tragovi najbrže što može biti; al' na početak ulaza u klisuru, gde se drveće kretalo, bili su još nekol’ko od oni’ strašni’ otisci veliki k’o bure, što gi je video i u ponedeljak."

            Ali, za ovu lektorku to je bilo previše radikalno, pa je to "ublažila" ovako (na skenu sam podvukao mesta koja je ona "popravila"):

            Nažalost, ista osoba je drastično unakaradila i moj prevod "Senke nad Insmutom", a ta njena nakaradna verzija je objavljena u 1. izdanju NEKRONOMIKONA, što sam primetio tek kad je knjiga izašla iz štampe.

            Dakle, u originalu, pijanac iz tog priobalnog mesta, svojim iskvarenim ruralnim jezikom iznosi podužu pripovest o istoriji zlokobnog Insmuta. Nekoliko stranica novele zauzima ta opširna govorancija, iskazana ovakvim jezikom:

"Wal, Sir, Matt he says the natives anound thar had all the fish they cud ketch, an' sported bracelets an' armlets an' head rigs made aout o' a queer kind o' gold an' covered with picters o' monsters jest like the ones carved over the ruins on the little island - sorter fish-like frogs or froglike fishes that was drawed in all kinds o' positions likes they was human bein's. Nobody cud get aout o' them whar they got all the stuff, an' all the other natives wondered haow they managed to find fish in plenty even when the very next island had lean pickin's. Matt he got to wonderon' too an' so did Cap'n Obed. Obed be notices, besides, that lots of the hn'some young folks ud drop aout o' sight fer good from year to year, an' that they wan't many old folks around. Also, he thinks some of the folks looked dinned queer even for Kanakys.

It took Obed to git the truth aout o' them heathen. I dun't know haow he done it, but be begun by tradin' fer the gold-like things they wore. Ast 'em whar they come from, an' ef they cud git more, an' finally wormed the story aout o' the old chief - -Walakea, they called him. Nobody but Obed ud ever a believed the old yeller devil, but the Cap'n cud read folks like they was books. Heh, heh! Nobody never believes me naow when I tell 'em, an' I dun't s'pose you will, young feller - though come to look at ye, ye hev kind o' got them sharp-readin' eyes like Obed had." 

            Kao što se može videti, u pitanju je vrlo iskvaren jezik koji se naprosto ne može prevesti književnim jezikom, nego mora da bude zamenjen nekim ruralnim dijalektom. U svom prevodu uradio sam upravo to, i ovaj govor prebacio na južnjački (uglavnom niški). Moja izvorna verzija ovog odlomka glasi ovako:

"E pa, gospodine, taj je Mat rek'o da domoroci tamo imadu svu ribu kol'kogod mož' da na'vataju, i da nose na sebe narukvice i krune načinjene od neko čudnovato zlato i prekrivene sa slike od čudovišta, baš k'o na one ruševine na malo ostrvo – k'o neke ribolike žabe il' žabolike ribe al' nameštene u takve poze k'o da su, bože me sačuvaj, ljucka bića. Niko gi nije mog'o natera da priznaju otkud im sve te stvari, i svi ostali domoroci su se čudili kako ovima uspeva da na'vataju tol'ku ribu kad oni, odma' na susedno ostrvo, imali mršav ulov. Mat se čudio tome, kao i Kap'tan Obed. Obed je, pored toga, spazio da mnogo lep mladi svet ima običaj da zauvek nestane i sve tako, iz godinu u godinu, kao i da među nji nema mnogo matorog sveta. Isto tako, misleo je da neki među taj narod izgledaju čudnije nego što je običaj među Kanaki.

            Ipak, Obed beše taj koj' je uspeo da gi natera da mu priznaju istinu. Ne znam kako je u to uspeo, al' počeo je tako što je trgovao za te zlatne stvari što su ovi nosili. Pit'o ih je 'de nalaze te stvari, i dal' može da nađu još, i na kraj izvuk'o priču iz starog poglavicu – Valakea su ga zvali. Jedino je Obed mog'o da poveruje tom matorom đavolu, al' Kap'tan je čit'o ljude k'o da su knjige. Heh, heh! Niko mi danas ne veruje kad im pričam, pa sigurno nećeš ni ti, momče – mada, sad kad te bolje zagledam, rek'o bi' da imaš te promućurne oči k'o Obed što je imao.''

            Međutim, tu se našla pametna "lektorka" i zaključila da je ovo previše nepravilno, pa je po svom nahođenju, proizvoljno, nedosledno, "popravila" i Lavkrafta i Ognjanovića, tako da sad ovaj nesrećnik čas koristi padeže, a čas ne, čas pravilno govori a čas ispada iz književnog govora najstrašnije. To je potpuno nakaradno, neprirodno i ne liči ni na čiji govor! Evo kako glasi ta bezveznjačka verzija u 1. izdanju NEKRONOMIKONA:

            Naglašavam: drugo, dopunjeno izdanje NEKRONOMIKONA, koje izlazi početkom meseca Maja, sadrži u potpunosti netaknutu, izvornu verziju oba ova prevoda, i "Insmuta" i "Daniča", onako kao su pisac i prevodilac našli za shodno da ih načine, i bez ovih kretenskih izmena.

            Pored toga, ubacio sam neke ozbiljne korekcije u prevode priča i eseja objavljene u časopisu GRADAC koje su mi prilikom priređivanja tog temata promakle. Naime, u to doba, zbog prečih profesionalnih obaveza, nisam imao vremena da idem od reči do reči prevoda i da ih upoređujem sa Lavkraftovim originalom; da sam tada imao toliko vremena, sam bih te priče preveo, umesto da angažujem nekog drugog. Nažalost, neke nezanemarljive omaške su se potkrale u tim prevodima, što sam registrovao i ispravio sada, spremajući finalne verzije za 2. izdanje. Znači, sada je sve to minuciozno pregledano i korigovano, u verzijama koje se nalaze u drugom, dopunjenom izdanju NEKRONOMIKONA i one se mogu smatrati definitivnim.