*(*)
2-
THE HAUNTING OF hill house je razlog zašto u principu ne gledam američke TV
serije. To ne može, to jebeno NE MOŽE a da NE bude sapunjara. S tim što je ovde
melodrama odvrnuta na besramnih 12/10. Tu ima takvih scena, takvog glumatanja,
takvih ispovesti i urlanja i busanja u grudi i plakanja naglas i beslovesnih
tirada i mudrovanja da je to ko da gledaš neki noviji srpski film.
Š od Širli ovde nema, ali je zato kao da si uzeo
najpatetičnije, najmelodramskije deonice Kingovih romana, i digo ih na kub. Nije
ni čudo što se 'kralj' primio: njegov kućni reditelj, Mik Geris, nikad nije
umeo da Kingovom trešu dâ glazuru respektabilnosti, a svakako ne u ovoj dozi:
jer ovaj današnji hill house ama
baš ništa ne duguje genijalnoj Džeksonki, ali zato duguje, i previše, Kingovim
preradama njenog masterpis romana, a pre svega ISIJAVANJU, mada ne
zaboravljajući pritom druge srodne tvorevine o ukletim kućama i sobama, kao što
su ROSE RED i 1408.
I baš kao što je King drkao na Širli nakucavajući
pomenuta zlodela, i trivijalizujući njeno nedostižno mu savršenstvo, sve
mrmljajući: „Nisam te vredan, Širli, i ne umem to tvoje, ni gram tvoje magije
nemam, ali nisu te vredne ni neprobirljive čitalačko-gledalačke mase, pa ću
zato njima da natrpam veće doze šećerne melase i srcedrapajuće melodrame, a oni
će to da gutaju ko alavi i da cvile za još ko ona baba što je ustala u pedopet,
petnesdopet iz Pečenjevce da bi stigla u red za otvaranje Linde“, tako je isto
King, siguran sam, drkao i na ovu seriju, sve mrmljajući: „Jao, Miče Gerise,
nesposobni odradeče, gledaj i vataj beleške, ovako se radi bljuzga, ali da iz
aviona, neprobirljivima i neukusnima, deluje respektabilno!“
Kako, tačno? Tako što cele dve jebene epizode, 6. i
7., napraviš tako da to bude nenormalno rastegnuta i još više zasapunjana
verzija one melodramatične scene bdenja-sahrane i porodične svađe iz romana PET
sematary, gde je to zapravo
sasvim dobro opisano (u tom romanu i u toj sceni sažima se i koncentruje i ono
najbolje i ono najgore od Kinga!) – ali ovde je i to kingovsko besramno
preterivanje prvo bilo inscenirano na prividno umjetnički način,
kadar-sekvencom u trajanju od ciglih petnes minuta (nek puknu od muke ovi iz
Pečenjevce!), jer ako gledamo porodični skup kraj odra mrtve mlade žene, u real
tajmu, i sve njiove složene međuodnose, bez rezanja, kao u nekro-houm videu,
biće to kao na pozornici, pa to više nije ni King, ni Širli, to je ko da smo u
pozorištu i gledamo Edvarda Olbija (KO SE BOJI ELENOR VANS?), u najmanju ruku,
ako ne i Judžina O'Nila (AJSMEN SVRŠIO!); ma dajte odma i Artura Milera, nek
zabiberi sa SMRĆU TRGOVAČKE PUTNICE, pa nek ide život!
Samo što u nekom trenu ipak mora da se recne, a što
je još gore, kad nam ponestane dara za teatralnost (maksimalna mera: petnes
minuta!) sve što ostaje je vulgarizacija i neodmereno prekodramurdisanje iz
najgore Latinoameričke sapunice tipa: „I-ju, zatekoh mog muža-Mexikanca sa
mojom rođenom sestrom, inače lezbijkom, kako se vataju u sporednoj sobi moje
mrtvačnice, iza odra mrtve mi sestre! Štaću-kuću sad, jadna?!“
Dakle, u redu je i umetnička sloboda i sve, nemam
problem sa drastičnim odstupanjima i od slova i od duha genijalne Širli
(uostalom, uvek ćemo imati Pariz, odnosno THE HAUNTING iz šeset treće), bio
sam na to spreman još kad je najavljen plot ovoga, ali ova travestija je naprosto
tanka i jadna sama po sebi, čak i da je ne poredimo sa najboljim
horor romanom ikada napisanim.
Nemam vremena ni volje da se bavim nizom
fundamentalnih „mikro“-promašaja, kao što je recimo neoprostivo neutemeljen
(sic) scenario po pitanju svega za naslovnu kuću: naime, SVAKA jebena ukleta
kuća u istoriji MORA da ima neku zlu istoriju koja je ukletom čini. Možete se
vi igrati s tim klišeom posle, okretati ga na glavu i na dupe, kao što je to
uostalom i Širli pregenijalno uradila, ali fuck, ne možete da svoj kretenski
plot smestite u navodno ukletu kuću a da čak i ne skicirate KO je u njoj ranije
živeo i KAKO/ČIME ju je ukletom učinio-la-lo-li-le-la. Dakle, ceo plot je U
TEMELJU klimav, a što se kilavo rodi samo kilavo može, i nakrivo, da raste.
Niti imam živaca da analiziram sve te navodne
sličnosti a zapravo sistematsko silovanje sirote Širli kroz stravično promašene
„omaže“ i „citate“ – ne znam da li su prema ugovoru tvorci ovoga bili obavezni
da na silu upotrebe neka imena likova iz knjige i određene fraze iz nje kako bi
se ovo uopšte moglo nazvati adaptacijom TOG romana, a ne recimo neke Kingove
gnjavaže na 1.200 strana u kojoj je besramno pokušavao da oponaša Širli (pa
nije umeo), ali činjenica je da svaki poštovalac te njene knjige može samo da
se naježi svaki put kad vidi/čuje totalno promašenu, netačnu, neprikladnu,
travestiranu upotrebu neke fraze iz romana koja samo demonstrira fundamentalno
nerazumevanje tog romana, ili kurobolju prema njemu.
 |
| I see a red door and I want to paint it black |
Znači, i „šolja sa zvezdama“, i „Elenor, dođi
kući“, i „Putovanja se okončavaju susretom ljubavnika“ i još tuce drugih sitnih
citata iz knjige ovde je obrnuto naopačke, kao u nekom brutalnom, bože me
prosti, satanističkom ritualu (!), čiji je cilj bio da se sirota Širli, ionako
previše abjuzovana za života, posthumno abjuzuje i natera da se okreće u grobu
kao čigra! Ja razumem da neko omaši jedan citat, ali da omaši SVAKI, da baš
svaki obrne naopačke, to više nije ni „sloboda interpretacije“ ni „pluralizam
mišljenja“ ni „umjetnička sloboda“ nego svesno promišljena travestija – travestija
s predumišljajem! – zasnovana na sopstvenom kretenizmu i kratkovidosti.
(Uzgred, najsjebaniji lik u seriji – a sasvim izmišljen i bez pandana u romanu
– je lik licimurske mrtvozornice po imenu ŠIRLI. Slučajnos? Ne bih reko!)
Finalni okretaj zavrtnja, iliti
glogovog kolca, kojim su debili koji stoje iza ove serije, a pre svega Majk Flanagan, rešili da se popišaju na
delo koje, nominalno, obrađuju, a zapravo dekonstruišu i pretvaraju u
najodurniju sapunjaru ikada maskiranu u gotik-odeždu, vidi se kada na samom
kraju poslednje epizode ovi genijalci POPRAVE Širli – odnosno, kada njen čuveni
citat, memorabilni, antologijski, svuda-citirani i mega-proučavani i s pravom
obožavani početni pasus romana, variran takođe i u poslednjem, PROMENE, tako da
umesto „šta god da je hodalo tamo, hodalo je samo“ sada glasi „šta god da je
hodalo tamo, hodalo je u društvu.“
Jer, je li, svi ti duhovi su se tamo okupili na žurci poput one na kraju
ISIJAVANJA...
 |
| Kad ja svršim, neće ostati ni kamen na kamenu |
Samotna, introvertna Širli protiv druželjubivog,
masovnoobožavanog i extrovertnog Kinga: dve fundamentalno suprotstavljene
koncepcije horora u čeonom sudaru rezultiraju, neminovno, smrću mozga –
odnosno, retardiranom, beslovesno vegetirajućom serijom u 10 epizoda koje se
rastežu ko gladna godina, a nigde DUHA, nigde strave, nigde humora kojim je
Širli vickasto prožela svoj stravičan i stravično dubok roman... Ne, svi su
smrtno „ozbiljni“, i baš u toj smrtnoj „ozbiljnosti“ ogoljava se, više nego u
Gerisovim petparačkim, cheesy serijalima, sva patetična ispraznost kvazidrame.
Ali, rekoh, nemam vremena da se zamajavam svim tim
uslovno sporednim i minornim grehovima ove grešne serije, pa zato idem smesta
na suštinu, na srž dijagnoze: koji je njen mejdžor malfunction? Prosto, u tome
što ovo nije horor serija; ovo je post-horor
serija. Šta mu sad pa to znači? Ukratko, ta fraza začeta je u ovom debilnom
članku, OVDE;
a ona implicira da je horor po sebi nešto bezvredno i prevaziđeno, pa zato, ako
neko danas želi da istražuje mračne sadržaje, to više ne može na stari način,
kao nekad, nego na nove, koji kao prevazilaze horor, idu izvan žanra, prave
artistički „ozbiljne“ (aha!) eksploracije i elaboracije kakve horor (znate,
ono, sa koljačima i maskiranim ubicama; ono sranje sa babarogama, vampirima,
ćiribu-ćiriba) nije sposoban da pruži... U suštini, hoće se reći da je „horor“
vredan jedino onda kada nije „samo“ horor, nego kad je više kao neki slipstrim,
ili multižanrovski koktel gde je niski horor oplemenjen uzvišenijim sadržajima
(drama, triler, SF, fantastique, arty nešto-nešto...).
THE HAUNTING OF hill house
je post-horor serija za one koji horor ne vole, kojima je nelagodno da
priznaju da ga vole, koji osećaju potrebu da se pravdaju drugima zbog tog
žanra, da ga „oplemenjuju“, zato što ga nikad nisu zaista razumeli, jer da jesu
(npr. da su čitali POETIKU
HORORA), znali bi da tu nema šta da se opravdava i oplemenjuje,
to je plemenito po sebi, oduvek bilo i ostalo, a to je ne samo znala nego i
vrhunski, majstorski demonstrirala
Širli u svom nedostižnom romanu, time što je napisala ne samo jedan od
psihološki najdubljih i najsloženijih – nego i najjezovitijih, najstravičnijih
horor romana u istoriji!
U ovoj seriji duhovi su METAFORE, ukleta kuća je
METAFORA, sve je METAFORA, ali toliko napadno, vulgarno, krupnim slovima,
neonskim, drečavim napisano i podvučeno žutim, a „oplemenjeno“ tolikom dozom
patetično-melodramskih dijaloga i odurnog glumatanja da ja ovako nešto, u ovoj
dozi, nikad nisam video u nekoj iole respektabilnoj američkoj TV seriji: u toj
meri da sam imao transfer blama i zbog tih dijaloga, i zbog glumaca koji moraju
da ih izgovaraju i glumataju. Evo vam jedan sempl:
I thought for so long that time
was like a line, that...
that our moments were laid out
like dominoes,
and that they...
fell, one into another
and on it went,
just days tipping, one into the next,
into the next,
in a long line between the beginning...
and the end.
But I was wrong.
It's not like that at all.
Our moments fall around us like rain.
Or... snow.
Or confetti.
You were right.
We have been in this room.
So many times and we didn't know.
All of us.
Mom says...
that a house is like a body...
and that every house...
has eyes.
And bones.
And skin.
And a face.
This room is like the heart of the house.
No, not a heart, a stomach.
(...)
I'm like a small creature
swallowed whole by a monster.
And the monster feels my tiny little
movements inside.
You have to live.
I don't... I don't know how to do this
without you.
I learned a secret.
There's no without.
I am not gone.
I'm scattered into so many pieces,
sprinkled on your life like
new snow.
Šta, nije vam dosta? Evo još, jooooš!
SVEEEE!
What were you doing...
all this time away?
 |
| Neka, ja ću. Ja sam brži i okretniji. |
I was...
holding a door.
Holding a door closed.
I had my back against it
and my arms out wide,
because I knew there were monsters
in the other side
and they wanted what was left
of our family.
And I held it so hard,
I didn't have arms left for the kids.
The monsters got through anyway.
That's what monsters do...
Mogao bih ovako do sutra da citiram,
prosto ne znam da li su gore „realistične“ deonice u kojima familija međusobno
kida i grize sebe međusobno kao u nekoj meksikanskoj seriji, ili su pak
ogavnije „pojetične“, poput gorenavedenih, gde tetka Flanagan vadi iz ormara
emo-tinejdžerku kakva je bio i ostao sve vreme, pa krene da citira opažanja o
životu iz svog ružičastog leksikona i dragog dnevnika...
Ne, ne mogu da odolim: morate da
vidite ovu tiradu iz 8. epizode, kad Lezbo seka ogoli srce i dušu svojoj
nekro-seki (Širli), a propos gorepomenute scene interruptus vatanja s njenim
mužem:
I touched Nell because I had to know.
You know what I'm talking about.
Don't pretend that you don't.
You know what happens
when I touch people.
A part of you knows, it always has.
I had to know and I...
I touched her.
And I felt...
nothing.
Just nothing.
And it spread,
it spread everywhere in me,
this nothing, until I couldn't
feel anything anymore.
I was just this dark,
empty black hole.
And I tried to fill it up,
I tried to fill me back up,
and I called Trish and she came right away
and I felt nothing.
And then I tried to mourn at the wake
and I felt nothing,
and so I drank and I drank,
and nothing worked.
I couldn't feel anything, Shirley.
After I touched her skin,
I couldn't feel...
anything.
And then we're in the basement
and the lights go out.
And I can't see.
And I can't feel.
And I'm just... I'm just floating
in this ocean of nothing,
and I wonder if this is it,
if this is what death is,
just out there in the darkness,
just darkness and numbness and alone,
and I wondered if that's what she felt
and that's what Mom feels,
and it's just numb and nothing and alone.
What if that's what it is for all of us
when the time comes?
And then the lights came on
and there he was, and I...
I didn't see him. I didn't see him.
He was the light in the darkness.
He was a life preserver in the ocean.
I just... I reached for him
because I had to feel something.
I had to feel anything.
And I didn't see him.
I didn't... I didn't see him.
I didn't see him.
I didn't see him!
And he stopped me. He stopped me.
He took my hands, and he said no,
and then I saw him,
and then you walked in.
God, I'm so glad I did it, though.
Because it worked.
Oh, God, it worked.
I started feeling things again,
and I felt... I felt shame,
and I felt grief,
and I felt... scared.
I felt so fucking scared
that I was gonna lose
the only sister that I had left.
And I...
Honestly, I had to do it,
because it felt better than nothing.
That thorough fucking shame
was so much better than that horrible,
empty nothing.
I can't... Shirley, please.
I am... I am so...
I am so, so, so sorry.
I'm so sorry.
Dakle, ova deonica, otprilike od oko
35. minuta 8. epizode pa nadalje, je za svaku antologiju prećerivanja sa
prećerivanjem! Ko tu bude srca kamenoga pa ne prsne u glasan smeh, taj nije
čovek i nema šta da traži na ovom blogu!
Mili bože, čuda velikoga,
kada stade Flanagane mladi
iz dnevnika, iz leksikona svoga,
smis'o života potanko da slika
– da ga slika, gotskom slikovnicom,
gotskom slikom al' ozbiljnom prilikom,
napeo se, Flanagan-junoša,
sve bi nešto važno da nam kaže,
ali džaba suve drenovine,
ali džaba samog sebe muči
kad mu nema duha u ukletoj kući.
* * *
Ja toliko. Ako vam je ova serija bila okej, ili
nešto jače od toga, obratite se doktoru.
Doktoru Ognjanoviću.
Ali pre seanse prvo pročitajte izuzetan roman Širli
Džekson UKLETA KUĆA NA BRDU (u doktorovom prevodu). Ako niste bili
mudri da ga na vreme kupite kod Orfelina, budite bar toliko mudri da ga
nabavite dok još ima par desetina primeraka preostalih u knjižarama, jer kod
izdavača je već rasprodat; na lageru ga nema. Čitajte, i divite se kako je
divan HOROR umeo da bude PRE nego što je postao POST...
