Da, neću vam, kao neki drugi, kriti da sam prijatelj sa autorom donjeg teksta.
Primite taj podatak k znanju, i radite s njim šta vam volja dok budete čitali Bečanovićev prikaz moje knjige STUDIJA STRAVE, koji je prvobitno objavljen ovde:
http://www.vijesti.me/index.php?id=308182
Zagonetke svih naših strahova
TEORIJA FILMA: “STUDIJA STRAVE”, NOVA KNJIGA DEJANA OGNJANOVIĆA
(Dejan Ognjanović – Studija strave, Mali Nemo, Pančevo, 2008)
Iako je Dejan Ognjanović, srpski pisac i teoretičar horora, objavio već dvije esejističke studije, Faustovski ekran: Đavo na filmu (2006) i U brdima, horori: Srpski film strave (2007), njegova nova knjiga Studija strave – sastavljena od tekstova nastalih u posljednjih desetak godina – u hermeneutičkom smislu im prethodi i retroaktivno ih nadopunjuje. Dok su prve dvije knjige bile ogledanje unutar posebno odabranih tematskih, žanrovskih i motivskih oblasti, dotle je Studija strave Ognjanovićevo postavljanje i elaboriranje teorijskih fundamenata horora, terminološko i generičko utemeljenje na kojima se profiliše autorov interpretacijski interes i domet. Ovdje je u centru pažnje, makar u prvom dijelu knjige, precizna distinkcija najvažnijih odrednica koje žanr determinišu kao osobenu generičku strukturu, kao autonomni svjetonazor u kojem se, sa izuzetnom narativnom plauzabilnošću i semantičkom konkretizacijom, otvaraju ključna egzistencijalistička pitanja usredsređena na preplet Erosa i Tanatosa u njegovom najradikalnijem obliku.
U skladu sa postavljenim zadacima, Ognjanović prvo želi da ’raščisti’ teren, da ispravi određene terminološke zabune i zablude, te da pruži adekvatnu povijesnu rekonstrukciju kako bi se markirala prava ’estetička namjera’ horora. U uvodnim esejima ’Horor kao žanr i njegova estetička namera’ i ’Horor, imenovanje neiskazivog’, autor nastoji da formalno, sociološki i psihološki utemelji žanrovske koordinate u kojima se odvija odlučujući susret sa onim što je Frojd nazvao Unheimlich, sa onim stranim i čudesnim koje horor ’operacionalizuje’ – uvijek sa uznemirujućom količinom mimetičke neposrednosti – kako bi ikonografski, vizuelno i visceralno odredio svoj polemički odnos prema svijetu i ambivalentno razriješio pitanje Zla u njemu. Naredni eseji potvrđuju da Studija strave – ne samo zbog kretanja duž povijesne linije – posjeduje važan heruistički kvalitet: ’Nastanak i razvoj gotika’, ’Modernizacija gotskog horora u delu Edgara A. Poa’, ’Mesto Embrouza Birsa u tradiciji američkog gotika’, ’Lavkraft: Izvan ovog univerzuma’ i ’Nekrofilija – nekad i sad’, pokazuju kako su se konvencije gotika presudno razvijale i nadograđivale u prozi Poa i Lavkrafta, te nešto manje i kod Birsa, eda bi bile u stanju da oslikaju upravo onaj prijeteći egzistencijalni zjap u kojem se našao moderni čovjek. (Nije li baš Poov smjeli i vrtoglavi pogled u ambis bivstvovanja označio – makar u domenu proze – ulazak u moderno doba, doba u kojem je nekadašnju sigurnost u transcedentalna načela zamijenila sveobuhvatna anksioznost: tranzicija koja je sveznajućeg pretvorila u nepouzdanog pripovjedača, i time narušila dotadašnju ontičku koherentnost svijeta, što je omogućilo da se dugo potiskivani strahovi vrate u svoj žestini.) Od preostalih eseja izdvaja se ’Politika tela i estetika straha’, gdje se na primjeru opet Lavkrafta i Kronenberga potcrtava kako horor svoje retoričke efekte – u rasponu od repulzivnosti do ’čistog’ straha – bazira na iskorištavanju kartezijanske dihotomije.
Ukratko, mada je Studija strave sastavljena od heterogenih eseja, ona, ipak, djeluje kao funkcionalna cjelina, budući da je knjiga suštinski vođena generalnim Ognjanovićevim metaestetskim i metažanrovskim preokupacijama. A taj proces je uvijek dvojak, dvosmjeran. U Studiji strave, autor poduzima neophodnu teorijsku deskripciju i kontekstualizaciju onih elemenata horora (istorijskih, ikonografskih, narativnih, formalnih, semantičkih) koji ga i čine osobenim žanrom, a njegovo umjetničko iskustvo polivalentnim i paradigmatičnim za razumijevanje ontološke granice između života i smrti koja uslovljava kvantitet i kvalitet naših strahova, ali paralelno sa tim definisanjem žanrovske esencije teče i Ognjanovićevo definisanje vlastitog hermeneutičkog pristupa hororu, građenje teorijskog aparata koji ovoj knjizi daje koncepcijski karakter.
Odbrana horora
Ognjanoviću je, sa pravom, stalo da se suprotstavi uvriježenom mišljenju jednog dijela mejnstrim kritike koji nikako da napusti prevaziđene ideje o hororu kao ’niskom’ žanru skoro neraskidivo povezanom sa eksploatacijom, ionako jeftinog, palp fabularnog materijala, te da za žanr strave i užasa obezbijedi ne samo respektabilno mjesto u književnoj i filmskoj dijahroniji, već i da naglasi njegovu specifičnu metodologiju čiji je antropološki i estetski doprinos, u analizi ljudskog tijela i uma, neprocjenjiv. U tom pogledu, Studija strave je vjerovatno zamišljena i kao svojevrsna intervencija u srpskoj kulturnoj sceni, budući da je tamošnji prostor kontaminiran stupidnim, a nažalost uticajnim ’tezama’ Zorana Živkovića o žanrovskoj i značenjskoj subordinaciji horora spram naučne fantastike.
