Sprema se rimejk LEPTIRICE! U Hrvatskoj!

Od mene ste svojevremeno prvo saznali, baš na ovom blogu, da se sprema blu rej izdanje SVETOG MESTA, i upravo ovde sam prvi u Srbiji obznanio da će LEPTIRICA biti prikazana na reviji filmova koju je priredio Robert Egers u Njujorku, u Linkoln Centru, pa je zato normalno da će blog Cult of Ghoul prvi u Srbiji obznaniti i vest o tome da se ozbiljno sprema rimejk LEPTIRICE – i to, suprajz, u Hrvatskoj!

                Vest o ovome već duže vremena čuči na hrvatskim portalima: ima intervju o tome od pre godinu dana, i ima vest od juče, ali je bizarno da niko u Srbiji to nije preneo. Do sada. Pa, da vidimo. Javlja mi se da će od ovog trena nadalje portali-prepisivači da budu zapljusnuti ovim otkrićem...

                Prvo ću da prenesem ovaj noviji članak, a ispod njega i stariji, opširan intervju sa potencijalnom rediteljkom i glavnom glumicom.

                Na kraju, ispod svega, izneću i neke moje opservacije, procene, prognoze i refleksije.

                Pa, da krenemo.

 

 

‘LEPTIRICA‘

Vraća se film iz ex-Yu koji je ledio krv u žilama:

‘Tko ga je gledao sa 7 godina, nije spavao do 25...‘

 

https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-televizija/karla-lulic-remake-leptirice-zenska-osveta-kultni-horor-havc-15699081

 

Remake vampirske legende ‘Leptirica‘ dobio je blagoslov autora Đorđa Kadijevića, razgovarali smo s redateljicom koja će ga snimati u Koprivnici

Kad je 1973. godine redatelj Đorđe Kadijević snimio horor "Leptirica", Karla Lulić još se nije rodila. Danas joj je 45, rođena je, dakle, 1981. godine, osam godina nakon premijere filma koji će među poklonicima žanra steći kultni status koji ima i danas.

Karla se sjeća da je ovaj prvi i najbolji jugoslavenski horor film uopće gledala još kao klinka i da joj se duboko urezao u pamćenje. Pa kad je na pariškoj Sorboni prvo stekla zvanje producentice, a uskoro potom se uspješno okušala u režiji i pisanju scenarija, obuzela ju je želja snimiti remake "Leptirice".

A kako se Karla nikada ne libi realizirati svoje ideje, štoviše, vjerujući vlastitoj procjeni, pobožno ih slijedi, i dosad se pokazalo s punim pravom, sa suradnicom Jelenom Mađarić napisala je scenarij, zatražila i dobila blagoslov Đorđa Kadijevića za snimanje remakea i pripreme za novu verziju "Leptirice" u punom su jeku. Da bi snimanje i počelo, čeka se financijska injekcija HAVC-a, a dobiju li je, ili, bolje rečeno, kad je dobiju, jer nema razloga da se organizacija ogluši o ovaj perspektivan projekt, slijedi koproduciranje njezine kuće "Dobar film" s partnerima iz Rumunjske i Srbije, ali i s nekom od skandinavskih zemalja "jer poznati su po bogatoj mitologiji, a horor žanr s vampirima ponovno je postao jako popularan".

Karla uopće ne sumnja da će i njezina "Leptirica", u kojoj će u glavnoj ulozi zaigrati Dea Marija Računica, biti jednako uspješna kao original i, poput Kadijevićeva filma, i sama dogurati do regionalnog hita.

Da, zvuči samouvjereno, ali Lulić, koliko god široj domaćoj publici nepoznata, ima razloga biti samouvjerena. Jer nema projekta kojega se takla, otkad se prije šest godina vratila iz Pariza i osnovala svoju producentsku kuću "Dobar film", a koji nije završio uspjehom. Istina, još ih nema puno jer tvrtka je mlada, ali dovoljno ih je da Karla od međunarodnih producenata bude prepoznata kao redateljica na čijim projektima vrijedi surađivati.

No, o tome ćemo nešto kasnije, vratimo se sad "Leptirici". Za one koji film nisu gledali, a ljubitelji su pravih klasika žanra, recimo da je digitalnu, restauriranu verziju "Leptirice" moguće pogledati na YouTube kanalu RTS-a. Ali, evo o čemu se radi:

- Film je zasnovan na pripovijetci ‘Posle devedeset godina: Priča o srpskom vampiru Savi Savanoviću‘, koju je 1880. godine, prema narodnim legendama o vampirima, napisao Milovan Glišić. Selo Zarožje opsjeda vampir Sava Savanović koji ubija svakoga tko radi u mlinu u šumi nadomak sela. Nakon što je tako ubio četiri mlinara, seoske starješine postaju očajne jer selu ponestaje hrane. U međuvremenu siromašni mladić Strahinja zaljubljen je u Radojku, kćer lokalnog zemljoposjednika, ali kad traži njezinu ruku, odbijen je zbog svojega siromaštva. Napušta selo, ali na putu susreće članove seoskog vijeća koji ga nagovaraju da prihvati posao seoskog mlinara. Kad preživi noć, što nisu očekivali, seljaci odlučuju locirati i uništiti grob vampira Save Savanovića. Nađu ga, probijaju mu tijelo glogovim kolcem, ali njegova duša u obliku leptira bježi iz lijesa. Vijećnici otimaju Radojku kako bi se udala za Strahinju… Dalje vam neću pričati da ne pokvarim film, ali slijedi pravi, pravcati horor koji je te 1973. godine potpuno šokirao tadašnju publiku - govori nam Karla.

I, da, starije generacije zaista pamte "Leptiricu" kao izvor svojih noćnih mora. Strah, ali i, recimo tako, mazohistička znatiželja, dodatno su potpireni viješću da je tijekom premijernog prikazivanja filma u Skoplju jedan gledatelj dobio srčani udar i preminuo. Film je dobio status remek-djela horora. Recimo i da legenda kaže kako je glavni antagonist "Leptirice", vampir Sava Savanović, zaista postojao i živio u selu Zarožje, gdje je opsjedao lokalni mlin Rogačicu. Komentari o hororu "Leptirica" su se množili - "Nakon gledanja ‘Leptirice‘ i grof Drakula spava s upaljenim svjetlom", "Tko je gledao ‘Leptiricu‘ sa sedam godina, nije spavao do 25.". Ljudi su bili sablažnjeni, osobito jer takav film nisu očekivali od domaćeg autora, da se horor događa u njihovu susjedstvu. I sam redatelj Kadijević, na 50. obljetnicu filma, čija karizma nije jenjavala, štoviše, film je dobio kult svojih poklonika, rekao je da su "gledatelji znatno osjetljiviji na domaće horor priče s folklornim i praznovjernim sadržajem nego na inozemne filmove strave i užasa. Na stravu iz susjedstva reakcija je dvostruko intenzivnija".

Prema pričama suvremenika izlaska Kadijevićeva filma, roditelji su navodno vodili djecu glavnoj glumici Mirjani Nikolić kako bi je dotaknuli i uvjerili se da je obična mlada djevojka, a ne vampirica, a drugi su posezali za tretmanom kod psihologa.

"Leptirica" je tada definitivno bila sinonim za strah i zlo. I dok je gotovo pa pravilo da pionirski film nekog žanra bude zasjenjen kasnijima i da se u odnosu na njih čini benigan, s "Leptiricom" to nije slučaj.

Turisti i fanovi i danas obilaze vodenicu, središnje mjesto radnje "Leptirice".

Karla Lulić vjeruje da će i njezin film požnjeti barem jednaku pozornost poput Kadijevićeva. A i sam Đorđe Kadijević, kojemu su danas 93 godine, osim zelenog svjetla za remake, dao joj je i otvorene ruke za eventualne preinake. Karla je veliki fan originalnog filma, a jedino što želi mijenjati jest staviti fokus na ženski lik, koji je u originalnoj verziji marginalan.

- Nismo htjeli ljubavnu priču u kojoj je žena pasivan lik. Želimo da njezin lik bude aktivan, da donosi svoje odluke. Za one koji su gledali film, to će biti nešto kao ‘Leptirica se vraća‘, a za one koji nisu, to je zasebno djelo vampirskog filma ženske osvete. Izazov je napraviti istovremeno i nastavak i remake, ali jedva čekamo. Imamo priliku reći nešto i o ljubavi i o tome na što smo sve spremni za voljenu osobu, ali neka zasad na tome ostane - kaže nam Karla za Jutarnji.

Nije prva filmašica zainteresirana za remake, ali dosad nitko nije odmaknuo dalje od faze scenarija. No, ona je spremna, a sudeći prema ranijim ostvarenjima, Karla Lulić sasvim se saživi s projektom koji je odabrala i od njega ne odustaje dok ga ne realizira. Ipak, da bi snimila "Leptiricu", valja pričekati odluku HAVC-a hoće li sufinancirati remake kultnog ostvarenja.

Jednim od, možda i najvećih, ključeva uspjeha svoje kuće Dobar film, smatra Karla, to što ona i Jelena rade filmove kakve vole. U koprodukciji s Francuzima, Španjolcima i Rumunjima, još za magisterija na Sorboni, snimila je tri vrlo uspješna kratkometražna filma - "U ime Jagode, Čokolade i Duha Svetoga" (2018.), koji je kao prvi film kratkog formata prikazan na otvorenju filmskog festivala u Puli, a premijerno je dvaput prikazan i u Los Angelesu; film "Ostrižena", snimljen za vrijeme pandemije te "Ogledalo za slavuja", o ljubavi profesionalne narikače i čovjeka koji ne može umrijeti.

Karla i njezina ekipa bili su među rijetkim, izabranim sretnicima koji su dobili priliku trailer svojeg filma snimati u varšavskom studiju koji je legendarni Andrzej Wajda ostavio u naslijeđe brušenju mladih filmaša iz istočne i južne Europe; godišnje priliku dobije samo njih pet.

U prosincu 2025. godine Karla je zgotovila trailer za teen seriju "Oblak čvoraka". Mini-serija predstavljena je u službenoj selekciji TV Beats filmskog festivala u Tallinnu, koji okuplja projekte TV serija s jakim međunarodnim potencijalom. Treba reći da je Tallinn Black Nights festival, uz festivale u Cannesu, Berlinu, Veneciji i Sundanceu, među vodećima u svijetu.

"Serija je to bazirana na nagrađivanim romanima ‘Oblak čvoraka‘ i ‘Zmajevi koji ne lete‘ Ivane Šojat. Bavi se trenutno vrlo aktualnim problemima mladih, međuvršnjačkog nasilja te koliko su spremni daleko ići da bi ‘pripadali‘. To je svijet mladih koji puca pod teretom modernog društva, suočavaju se s krizom identiteta i pripadanja, a prepušteni su sami sebi. Za potrebe filma razgovarali smo sa školskim psiholozima i jezivo je što si djeca međusobno rade i pritom su prepušteni sebi jer se ne usuđuju prijaviti nasilje. Stvari su zaista izvan kontrole. U seriji glume naturščici koji su se odlično snašli pred kamerama i pružili odlične izvedbe. Povezali smo se s Fincima i prijavili smo se za međunarodno sufinanciranje."

Dobar film paralelno razvija i drugu seriju; predložak je hit-roman Maše Kolanović, nagrađivani "Poštovani kupci i druge jezive priče", koji govori o, kako pišu kritičari, zoni sumraka konzumerističkog društva. Serija ide u sedam nastavaka.

U sva tri filma igrali su i glumci s A-liste hrvatske glumačke scene. Čim je vidjela Deu Mariju Računicu, Karla je znala da je pronašla svoju glavnu protagonistkinju.

- I ona, kao i Mirjana Nikolić iz Kadijevićeva filma, očarava svojom pojavom i nadrealnom ljepotom. Također, Dea je novo i još neiskorišteno lice na filmskom platnu, što će, sigurna sam, dati filmu dodatnu vrijednost i potaknuti misterij - kaže za Jutarnji Karla Lulić.

U svom će se filmu odmaknuti od originala tek utoliko što će, za razliku od Đorđa Kadijevića, kod kojega je ženski lik bio pasivan, Karla upravo fokus staviti na njega.

Karla Lulić zajedno s koscenaristicom i koproducenticom Jelenom Mađarić jedva čeka upustiti se u snimanje "Leptirice".

- Ideja ponovnog snimanja ‘Leptirice‘ zastrašujuća je kao i taj film. Moramo biti na visini zadatka, zapravo i više od toga. Nema smisla snimati remake ako svemu ne možemo dodati vrijednost i unaprijediti ga. Međutim, kultni status tog filma nekako je ostao zarobljen u vremenu 70-ih i čini mi se da nedostaje jedan novi pogled na jednu univerzalnu i relevantnu temu. Ta tema nije vampirizam, nego zlo koje postoji samo u čovjeku i koje treba pogledati u lice - zaključuje Karla Lulić.

 

 

 

Kultni jugoslavenski horor Leptirica dobiva remake.

Tim filma za Journal otkriva prve detalje

Četvrtak, 29. maja 2025.

Piše: Martina Petrović

 

https://www.journal.hr/kultura/film-kazaliste-tv/leptirica-dea-maria-racunica-karla-lulic-jelena-madjaric-intervju/

 

Domaćim kulturnim prostorom odjeknula je vijest o pripremi remakea jednog od značajnih djela jugoslavenske kinematografije, horora Leptirica. Rad redatelja Đorđa Kadijevića iz 1973. godine među obožavateljima ovog žanra ima kultni status te se još uvijek redovito nalazi na međunarodnim listama najstrašnijih filmova svih vremena. Ne čudi što smo poželjeli doznati više, a naše sugovornice bile su Karla Lulić i Jelena Mađarić, redateljica i producentica filma te glavna glumica Dea Maria Računica.

 

Što za vas osobno predstavlja originalna Leptirica? Kada ste je prvi put pogledali i kakav je ostavila dojam?

Karla: To je jedan od onih filmova koji ostaju duboko u podsvijesti, dugo nakon gledanja. Leptirica je ostavila veliki trag na mene kad sam kao dijete gledala film na HRT-u sa svojim roditeljima. Dvije generacije su tako zajedno sjedile uz obiteljski program, i nitko nije niti slutio horor i jezu, naročito na kraju filma. Sam spomen naslova budi nam sjećanja na strašne trenutke pred malim ekranima, a nakon toga još strašnije noći i snove. Obuzima me ona neka “slatka” jeza koju su ostavile slike i zvukovi iz filma, još uvijek živahni u sjećanju: oblak prekriva mjesec i nastupi potpuna tama, naglo se zaustavi mehanizam mlina i najavljuje zlu prisutnost, zatim onaj jezivi krik iz šume, pa strašna ruka koja prebire po brašnu, oči koje vrebaju kroz drvene daske mlina, vampirski zubi na prekrasnom ženskom licu, lijepom licu kao u Leptirice… Prisutnost zla osjećamo, a ne vidimo. I to je ono što istinski uvlači strah u kosti.

Također, osim što mi je uzrokovala mnoge neprospavane noći kao dijete, s vremenom kako sam rasla, Leptirica je i dalje bila jedna od onih prvih iskustava gledanja koje je teško ponoviti. Velika ljubav prema žanru i hororu u tinejdžerskim danima prelila se i u odraslu dob, a Leptirica mi i dalje nije dala mir.

Jelena: Iako pripadam mlađoj generaciji koja nije odrasla uz Leptiricu niti je gledala u vrijeme kada je izazivala noćne more, s filmom sam se upoznala na prijedlog kolegice Karle. I moram priznati – potpuno sam razumjela strah o kojem se toliko pričalo. Prvi dojam bio mi je gotovo iznenađujući: jednostavnost u izvedbi, ali nevjerojatno snažna atmosfera. Zvuk, lokacija, tišina, lice Leptirice – sve je to zajedno stvaralo neku vrstu tjeskobe. Film ima rijetku moć da uz minimalna sredstva stvori maksimalan učinak.

Za mene osobno, originalna Leptirica predstavlja spoj folklora, horora i psihološke napetosti, ali i podsjetnik koliko su univerzalni naši strahovi, neovisno o generaciji. I iako me nije držala budnom po noći, ostavila je dojam koji se nije brzo zaboravio, što je, po meni, najveći kompliment za jedan horor.

 

Zašto mislite da je Leptirica toliko duboko urezana u kolektivnu svijest generacija u bivšoj Jugoslaviji?

Karla: To je film od kojeg se umiralo od straha – doslovno. Barem prema navodnom smrtnom slučaju od srčanog udara tijekom projekcije u Skopju 1973. Nakon toga, film je jedno vrijeme bio „pokopan“ u arhivi, da bi se prikazao na televizijama diljem regije u 80-ima, ali nitko nije očekivao horor film na javnim televizijama. Zapravo, sve nas je od Vardara pa do Triglava najviše zastrašilo to što se prisutnost vampira gotovo uopće ne prikaže direktno i eksplicitno, već se više osjeća kroz vizualne i zvučne elemente. Kadijević nas uspješno uvlači u atmosferu, igrajući se s našom podsvijesti i očekivanjima. Redatelj to uspijeva i u svom kasnijem jezivom filmu Sveto Mesto.

Jelena: Leptirica je snažno obilježila generacije i s pravom se smatra prvim horor filmom jugoslavenske kinematografije – iako sam redatelj, gospodin Kadijević, izbjegava termin “horor”, radije je nazivajući filmom fantastike. Upravo ta neodređenost između folklorne bajke i horora daje Leptirici njenu posebnu snagu i status.

A upravo zbog te snažne simbolike i vizualne ekspresije, Leptirica i danas ima, ne samo nostalgičnu, već i stvarnu, kulturnu i umjetničku vrijednost. Postala je dio kolektivne filmske memorije, svojevrsni ritual prijelaza za mnoge generacije koje su je gledale s jastukom preko glave – ili, u mom slučaju, s ponešto vremenske distance, ali s jednakim razumijevanjem i divljenjem prema strahu koji je uspjela izazvati.

 

Otkrijte nam, kako ste se odlučili upravo na upuštanje u ovaj projekt? Kako teče njegova prva faza?

Karla: Leptirica je taj film koji mi je otvorio vrata hororu kao žanru. Od tada sam veliki fan, kako klasičnih, tako i suvremenih, i uvijek me fascinirala moć da kroz strah progovara o dubokim društvenim i emocionalnim temama. Ideja za remake nastala je sasvim spontano – u razgovoru s prijateljima o filmovima koji su obilježili naše djetinjstvo, spomenula sam Leptiricu, i svi smo se složili da bi bilo fascinantno vidjeti kako bi ta priča izgledala u novom, suvremenom ruhu. I taj zadatak je pao na mene.

Jelena: Osjećala sam da postoji prostor da se Leptirica ponovno ispriča — ne kao puka obrada, već kao dijalog između prošlog i sadašnjeg, između folklora i suvremenih strahova. Prva faza se sastoji zapravo od pisanja scenarija. Želimo utjeloviti suvremeni pristup koji zadržava duh originala, ali ga prenosi na način koji će rezonirati i s novim generacijama. I naravno, paralelno s time, trenutačno aktivno radimo i na financiranju projekta.

Koji su najveći izazovi, ali i prednosti, kada se radi remake filma koji ima toliko snažno naslijeđe? Na koji način remake nadograđuje ili reinterpretira originalnu priču?

Karla i Jelena: Ovaj film je potencijalni distribucijski hit, postoji vrlo velika baza fanova filma, i to ne samo na razini bivše Jugoslavije, već i u svijetu film se redovito nalazi na listama najstrašnijih horora. Također, film uživa veliki međunarodni momentum kao inspiracija za remake Nosferatu, te tako utire put našem remakeu za međunarodni potencijal.

Naša verzija Leptirice će poštivati originalnu verziju, no svakako ćemo osuvremeniti film, te produbiti priču. Držat ćemo se premise metamorfoze glavne junakinje od anđela do vraga, odnosno dvojakosti i kompleksnosti ljudske prirode, te ćemo se igrati s dualizmom. Želimo postići puni spektar kontrasta i pokazati da dobro i zlo u jednoj osobi mogu koegzistirati. Želimo ispričati priču o tome što znači biti čovjek, što nas čini ljudima i što nas čini čudovištem.

Naš cilj nije zamijeniti original, već stvoriti novi sloj priče – nadogradnju koja komunicira s naslijeđem, ali ga istovremeno otvara novim generacijama i kontekstima.

 

Koliko je važno očuvati atmosferu i ton originala, a koliko prostora ostavljate za autorsku slobodu i suvremenu estetiku?

Karla & Jelena: Shvaćamo i prihvaćamo veliku odgovornost i strahopoštovanje u adaptaciji tako utjecajnog filmskog djela koji ima veliku bazu fanova, a snažno su emotivno vezani za original. Ali baš zato što fanove poštujemo, a film Leptiricu volimo, želimo ostati vjerni originalu, ali i ponuditi nešto svježe i suvremeno, te možda ponukati remake praksu na ovim prostorima. Pritom, pri izradi remakea imamo na umu da je današnja publika potpuno drugačija nego prije 50 godina, te je vrlo zahtjevna. Oguglali smo na uznemirujuće, na šok i na stravu, a žanr i horor danas autori koriste za preispitivanje relevantnih društvenih i osobnih tema, te kopaju dublje u simboliku koju koriste.

Karla:U režijskom smislu, ikonske i prepoznatljive kadrove i scene zadržavamo u remakeu; iako vjeran originalu, ali s daškom suvremenog. Za razliku od originala gdje je Leptirica promatrana iz perspektive drugih, o onoj o kojoj se priča, kojoj se divi i koje se boji, remake će biti bliže liku Leptirice te ćemo iz njene perspektive ispričati njenu priču. Na ovaj način ćemo također doprinijeti priči o dualitetu ljudske prirode, koja je bila i namjera redatelja Kadijevića.

Zanimljivo je što je original ispričan kroz perspektivu muškog redatelja, a sada kao ženske autorice filmu ćemo ponuditi novu, žensku perspektivu, te će se tako činiti da se original i remake na neki način čak nadopunjuju.

 

Film bi ovoga puta trebao bit snimanu Hrvatskoj. Zašto ste odabrali upravo kontinentalnu Hrvatsku kao lokaciju za snimanje?

Karla & Jelena: Lokacija nam je vrlo bitna stavka pošto želimo da iz same lokacije izlazi nelagoda i strah. Želimo da doprinose spooky horor atmosferi u idiličnoj i pitomoj prirodi.

Za sada razmatramo seoska polja i šume Podravine, srcu naivnog slikarstva koji je pomalo sličan svijetu Leptirice svojim horifičnim nadnaravnim motivima. Dati će atmosferu mističnosti, bajkovitosti i dobro se uklopiti s folklor elemente priče. U originalnoj verziji Leptirice upravo je lokacija imala snažan učinak na publiku, što dokazuje i činjenica da se mlin korišten u filmu i danas posjećuje kao turistička atrakcija. Mnogi se ondje odvaže provesti noć u nadi da će sresti Savu Savanovića.

Kontinentalna Hrvatska, naročito regija Podravine, vrlo je malo korištena u hrvatskom filmu, a odlikuje ju pitomost, ali i divljina. Kao i sam lik Leptirice, bajkovita pitoma ljepota koja u sebi nosi netaknuto divlje i sirovo.

Glavna uloga ovoga je puta povjerena Dei Mariji Računici, što vas je točno u njenoj pojavi i izrazu navelo da u njoj prepoznate idealnu Leptiricu?

Karla: Dea i ja upoznale smo se tijekom jednog od izdanja Pulskog filmskog festivala i odmah kliknule kreativno, te po vrijednostima i pričama koje želimo ispričati. Osim njenog neupitnog glumačkog talenta, njene oči su me kao redateljicu s estetiziranim i stilističkim pristupom režiji odmah privukle i zaintrigirale, jer se uklapaju u svjetove iz mojih prethodnih radova, koji su svojim žanrovskim izričajem prepoznati na međunarodnom nivou.

 

Naime Dea je rođena s rijetkom heterokromijom, što znači da su njene boje očiju prirodno različite – jedno je smeđe a drugo zeleno. Ovo nam daje priliku da vizualno i poetično prenesemo namjeru redatelja originala, koji je ispričao priču o dobru i zlu u jednoj osobi, o našoj dvojakoj prirodi.

 

Original Leptirice postavio je glumicu Mirjanu Nikolić u središte filma, pa je na sam spomen naslova filma u umu publike prvo evocirano njeno lice. Ona je zaista bila vanzemaljski lijepa, redatelj Kadijević je sjajno pristupio castingu za film. Od ljepote od koje ne možemo skinuti pogled, do čudovišta u koje se transformirala i od kojeg smo s užasom odmaknuli pogled, Kadijević je ostvario svoju namjeru dualnosti u nama. Nakon distribucije filma, sve je otišlo toliko daleko da su djeca dolazila glumici da ju upoznaju, dotaknu i uvjere se da nije vampir, već da je zaista ljudsko biće.

 

Isti efekt želimo postići i izborom naše glumice Dee Marije Računice. Njezine oči različitih boja pamtit ćemo dugo, a stavljene u kontekst vampirske i jezive atmosfere, ušuljat će se u noćne more naše publike. Smeđe oko uljulja nas u toplu, ljudsku stranu Leptirice, a onda nas njeno hladno zeleno oko podsjeti da nismo sigurni u njenoj blizini. To je njena vampirska strana. Film će tako balansirati i držati gledatelja uvijek propitujući namjeru Leptirice.

 

Koliko vam znači mogućnost da ovom pričom doprinesete boljoj vidljivosti bogatog filmskog naslijeđa ovih prostora?

Karla & Jelena: Nažalost, većina pripadnika generacije ispod 35 godina uopće nisu upoznate niti su čule za ovaj film, u čemu vidimo dodatni potencijal i vrijednost remakea. Mlađa generacija više ne gleda „stare“ filmove, kako oni to kažu, jer su obično u niskoj rezoluciji (Leptirica trenutno dostupna samo u SD kao restaurirana verzija).

 

Jednim dijelom je to i razumljivo, pored nebrojene količine novih sadržaja različitih platformi i velikom zasićenosti. Ali, s druge strane, vampirske priče su bile, i ostaju vrlo popularne kod mlađe generacije, te konstantno dokazuju velike box office uspjehe (primjer Twilight sage i ostalih hitova vampirskih priča kod mladih). Remake može tako oživjeti kult Leptirice i ponuditi pristup ovom remek djelu novim generacijama koje taj film nisu vidjeli, te tako doprinijeti boljem poznavanju naslijeđa jedne velike kinematografije kod mlađe populacije.

 

U vremenu kada se često kritizira industrija zbog manjka originalnih ideja, što je po vama opravdanje i svrha remakea – posebice jednog ovako duboko ukorijenjenog u kolektivnu memoriju?

Karla: Mislim da ćemo se svi složiti da Leptirica svakako zaslužuje remake, a praksa remakea je kod nas neistražena. Remake ima smisla ako može ponuditi nešto novo, a da istovremeno uzdiže i original. Original je proizveden u niskobudžetnoj produkciji kao TV film, a osim što je vrlo kratak, oko 60 minuta, originalni film koristi minimalne lokacije i skromne umjetničke odabire u vidu scenografije, kostima i kadriranja. Ali odlikuje se bogatom umjetničkom namjerom Kadijevića, te je tu veliki potencijal remakea, da se od TV filma napravi kino film u boljim produkcijskim uvjetima.

 

Jelena: Remake ne znači nužno nedostatak originalnosti; dapače, često je to prilika za reinterpretaciju poznate priče kroz nove oči, iz drugačije društvene i kulturne perspektive. Svako vrijeme ima svoje strahove, svoje traume i svoj jezik izražavanja. Leptirica, iako duboko ukorijenjena u kolektivnu memoriju, danas može progovoriti na nov način – ne samo kao horor priča, već i kao komentar društva, identiteta, represije. Smatram da je opravdanje za remake upravo u toj mogućnosti da se kroz već poznati predložak otvore nova pitanja i kreira drugačiji emocionalni i vizualni doživljaj.

 

U kojoj je fazi trenutačno projekt? Vjerujem da mnoge zanima kada ćemo imati priliku vidjeti ga na velikom platnu?

Karla i Jelena: Projekt je trenutačno u fazi razvoja, što uključuje rad na scenariju i aktivno prikupljanje financijskih sredstava, te istraživanje slavenske mitologije, magije i vampirizma, a i tematike i filozofskog pitanja dobra i zla. Posvećeni smo tome da stvorimo cjelovito, kvalitetno djelo koje će biti dostojno originala, a redatelj Đorđe Kadijević nam je velika podrška u tom zahtjevnom kreativnom procesu. Svi se veselimo vidjeti ovaj film na velikom platnu ali za realizaciju dugometražnog filma put je dug, držite nam fige.

 

Što za tebe osobno predstavlja originalna Leptirica?

Dea: Originalna Leptirica za mene je jedan od rijetkih filmova našeg prostora koji uspijeva spojiti narodnu mitologiju, kolektivne strahove i filmski jezik na gotovo arhetipski način. Ona nije samo horor priča, ona je ogledalo kulturnih slojeva i strahova koji se prenose generacijama.

 

Lik Leptirice, kao ženska figura koja prelazi granicu između ljudskog i neljudskog, života i smrti, u meni budi pitanje: čega se mi zapravo bojimo?

 

Za mene, Leptirica je važan film jer nudi prostor da dublje razumijemo kako su kroz priče žene bile oblikovane, ali i kako danas te iste priče možemo ispričati drugačije.

Leptirica nije klasičan horor-lik, već nositelj dubokih značenja i simbolike. Kako se pripremaš za ulogu žene koja je istovremeno i žrtva i osvetnica, i ljubavnica i čudovište?

Dea: Ulogu Leptirice pripremam na više razina, fizički, psihički i intuitivno. Leptirica u sebi nosi duboku ambivalentnost, ona je krhka i opasna, nježna i destruktivna, željna ljubavi, ali ujedno i vođena silom koja nadilazi volju.

 

Za početak pristupila sam joj kao arhetipskoj figuri, ženi koja je stoljećima šutjela, a sada progovara tijelom, osvetom, tišinom. Zato je za mene ključno razumjeti njene impulse. U tom smislu očekujem puno rada s tijelom, energijom i instinktima, a ne samo s racionalnim dijelom lika. Njezina snaga nije samo u njezinoj psihološkoj dubini, već u tome što ona djeluje iznad racionalnog.

Ako pažljivo gledamo, primijetit ćemo da je Leptirica naš odraz, odraz nečega u nama što još nismo sasvim spremni pogledati.

 

U svom opisu ove uloge kažeš da je Leptirica utjelovljenje  boli. Možeš li to malo više razložiti?

Dea: Leptiricu možemo promatrati iz više perspektiva. Jedna je ta da je ona, odnosno Leptirica, puno više od klasičnog horor čudovišta, ona je utjelovljenje boli koja u ovom slučaju traži osvetu kako bi bila namirena. Međutim, ako ona uništava sve, uključujući i onoga koga voli, to pokazuje i drugu stranu priče, ako se osvetom reproducira ista bol, onda ona postaje dio istog sustava koji želi uništiti. Na kraju, ona ostaje sama. Nije oslobođena, već zarobljena u istom vrtlogu boli.

 

Mislim da nas Leptirica poziva na suočavanje s vlastitom sjenom (podsviješću) i traumom, ne samo osobnom, već i kolektivnom. Ona nas tjera da se zapitamo: što nas još uvijek proganja? Što negiramo u sebi, a ipak oblikuje naše postupke? Od čega bježimo?

 

Što te najviše veseli, a što najviše izaziva strahopoštovanje kada pomisliš da će publika vidjeti tvoju interpretaciju Leptirice – žene, vampirice, simbola?

Dea: Najviše me veseli pomisao da bi se netko u publici, posebno žene, mogle prepoznati u njoj, iako je ona naizgled “negativan” lik. Veseli me mogućnost da izazove pitanja, nelagodu, možda i suosjećanje. Da publika izađe iz kina s nekim novim osjećajem u tijelu, ne nužno jasnim, ali živim.

 

Ono što u meni budi strahopoštovanje je upravo ta kompleksnost njezinog bića. Upravo zato osjećam veliku odgovornost. Strahopoštovanje dolazi iz svijesti da publika neće gledati samo priču o jednoj osobi, već o silama koje djeluju u svima nama. U njoj se isprepliću eros i destrukcija, nježnost i bijes, čežnja za ljubavlju i istovremena glad za pravdom.

Zastrašujuće je otvoriti toliko slojeva, a istovremeno ostati iskrena i prizemljena. No možda baš u tom spoju, između ženstvenog, divljeg, ranjivog i nadrealnog leži najveća moć Leptirice. Pa tako i svih nas.

 

Što misliš da će ti biti najveći izazov u ovom projektu?

Dea: Leptirica je lik s dubokom psihološkom i simboličkom težinom. Igrati nekoga tko oscilira između ljubavi, osvete i nadrealne sile zvuči kao veliki izazov, kojeg rado prihvaćam! Svakako, prije svega, ogromna je čast igrati u remakeu kultnog filma, a silno sam uzbuđena jer se radi o hororu, žanru kojeg naši glumci rijetko imaju priliku istraživati. Rad na ovom filmu specifičan je, ali se osjećam sigurno pored Karle i Jelene, dvije žene koje mi čuvaju leđa.

Igranje Leptirice u ovom filmu predstavlja izazov, jer ona nije klasičan lik već nadrealna figura, instinktivno biće. Njezina snaga nije samo u njezinoj psihološkoj dubini, već u tome što ona djeluje iznad racionalnog, ona je sila koja dolazi iz prošlosti.

 

Đorđe Kadijević za Jorunal

O remakeu filma Leptirica oglasio se i redatelj originalnoga naslova Đorđe Kadijević čiju izjavu u cijelosti prenosimo u nastavku.

 

Zahvalan sam produkciji Dobar film što se sjetila kreirati jednu memoriju na moj film Leptirica, što je mimo svakog mog očekivanja. Postala je neka vrsta gotovo univerzalne prisutnosti, i to ne samo u našem prostoru, već i šire.

 

Čini mi se da je ideja o stvaranju nove verzije filma poput Leptirice sasvim prikladna, jer po intuiciji i razumijevanju, autorice slijede liniju koju sam ja zacrtao u svom filmu. A to je kontinuitet onoga što se ljudskim jezikom naziva zlo, i što u prirodi, u svetu, u univerzumu zapravo ne postoji. Postoji samo za čovjeka. I postoji u čovjeku, i postoji tako metaforično i čudno, prerušeno tamo gdje se najmanje nadate. Doživljavate male i velike eskalacije svega toga. To je nešto što će u novom ruhu autorice u suvremenoj verziji učiniti razumljivijim, na jedan bliži i pristupačniji način. Iskreno zahvaljujem na tome i osjećam se počašćeno. One imaju svoju ideju i doći će do svog autorskog viđenja. Uvjeren sam da će napraviti dobro, i to ne samo profesionalno dobro, već kao posebnu partikulu jednog entiteta koji kvalificiramo kao dobro.

 

Kada sam počeo da radim na filmu, koja se tako dražesno naziva Leptirica, i koju igra danas već pokojna, najljepša glumica jugoslavenskog filma u tom trenutku, Mirjana Nikolić. To nije horor, to nije kulturno-zabavno smišljena priča koja treba malo poplašiti čovjeka koji sjedi pred televizijskim ekranom i koji je univerzalno sklon da uživa u jednoj bezopasnoj vrsti straha. Naprotiv, to je tema za razmišljanje. Naročito je kraj upečatljiv, to je priča bez kraja. Ona nema formalno determiniran završetak, naprotiv, ona sugerira jedan kobni kontinuitet. Ona ima mnogo dublju misaonu podlogu. Griješe oni koji misle da je to samo malo strave za zabavu.

Želio bih da taj film uspije, i da ima uspjeh kao što ga je imala klasična, stara moja historijska Leptirica. Skoro ne postoji zemlja koja nije otkupila Leptiricu. Strašno je popularan taj moj film. Nedavno je Leptirica prikazana u Lincoln Centru u New Yorku (gospodin Kadijević misli na Roberta Eggersa i kako se inspirirao Leptiricom za svoj film Nosferatu) sa dvadesetak filmova. To mi je bio najveći i najljepši trenutak koji sam doživio kao „sineasta” da uđem u jednu takvu selekciju i da budem na jednom takvom mjestu.

 * * * * * 

A sad malo ja!

1. Ovo nije prvi put da se čuju najave rimejka ili nastavka: bilo je više toga u prethodnim godinama. Jedno vreme je čak i sam Kadijević najavljivao taj film, KLETVA, nastavak LEPTIRICE, licitirao je s glumcima koje priželjkuje, ali naposletku od toga ništa nije bilo. A ja ću, ukratko, učtivo, samo reći da je dobro što je tako.

 

2. Ovim najavama treba pristupiti s oprezom pre svega zato što sredstva za film još nisu obezbeđena, pa lako može da se i ovaj pridruži svim ranijim neuspelim pokušajima. Gornji članci su u suštini marketinško dizanje prašine u javnosti, e ne bi li se privukla pažnja. Mnogo želja, mnogo planova, lepih namera, ideja, maštanja... ali ništa konkretno, što zvecka, i čime se to može materijalizovati. Za sada.

 

3. Glavni razlog što sam ovo rešio da podelim s vama jeste to što, šta god da se na kraju desi s ovim projektom, ovo što je izrečeno u citatima rediteljke i glumice, meni zvuči VEOMA obećavajuće, i ilustruje PRAVI NAČIN RAZMIŠLJANJA.

                Drugim rečima, ako se ovaj film ne desi, neki sledeći optimista koji bi se upustio u sličan projekat trebalo bi da ima OVAKVA MUDA (i mozak) kao ove žene.

 

4. Znam da će biti desničara, tradicionalista i sličnih Srbendi koji će na gornje najave da padnu u fras: „Bah, eto nama još jednog WOKE ’horora’!“ „Bua, opet taj feminizam!“ „Dosta terora političke korektnosti!“  "Uzeše nam Kroati LEBTIRICU!"

                Njima imam reći: ne vidim ništa problematično da se sada žene okušaju s ovom ženocentričnom pričom. Već imamo Kadijinu verziju koja pršti od MEJL GEJZA, od OBJEKTIFIKACIJE ŽENE, pa vala i od DEMONIZACIJE žene, prožetu strahom od KASTRACIJE, vagine dentate, ženske dominacije i drugih MUŠKIH strahova. Imamo je, i imaćemo je. Nju niko neće da dira. Uvek ćemo imati tu LEPTIRICU.

                Ali što ne bismo imali i jednu novu, apdejtovanu, idejno i filmski usložnjenu, alternativnu, žensku... verziju?

 

5. Naravno, ovaj film je KRUPAN ZALOGAJ za bilo koga, i za veterana i za žanrovskog starog vuka, a kamoli za neku početnicu. Dakle, nisam naivan ni lakoveran da verujem da će LEPE MISLI I IDEJE nužno dovesti do AUTENTIČNOG, POTENTNOG, TRAJNOG REMEK-DELA. Kadija je, pored svog obrazovanja, iskustva i pameti, imao i dramaturško-rediteljski talenat da to uobliči na moćan način. Da li to ova rediteljka ima – ne znam. Realno, veća je verovatnoća da ova hrvatska LEPTIRICA, ako se uopšte desi, po kvalitetu bude bliža INFEKCIJI (rimejk-nastavku IZBAVITELJA, koji je uprskao sam reditelj, Krsto Papić) nego li nečemu baš dobrom i relevantnom. Ali, na osnovu iskazanih namera i razmišljanja, snažno podržavam ambiciju i pravac u kojem se kreću. Ako ona posrne, nadam se da će neko drugi, ovde, biti pametan i finansijski sposoban da ovakav projekat izgura do kraja.

 

6. Sasvim je slikovito i rečito za kastriranu, jalovu, bljutavu, nikakvu Srbiju koja predugo pušta Hulju i huljiće da njome vladaju, da danas ovde nema kreativne snage ni pameti ni umeća da se snimi ovakav film, nego treba Hrvati „ispred nosa“ da nam ga uzmu i naprave. I nek ga naprave. I nek bude super. Zaista iskreno to želim. Dabogda ispao remek-delo. 

Neka se i na taj način, po dvesta milioniti put, pokaže koliko ne umemo da cenimo i koristimo to što imamo. Nek nam Hrvati pokažu kako se radi ono što više od pola veka niko ovde u Srbiji nije umeo ni smeo.

PSYCHO KILLER (2026)

Prosto mogu da zamislim kako Rob Zombi gleda ovaj film i kaže: „U, jebote, al je ovo glupo!“ Da, ovo je bukvalno toliko glup film da bi čak i Zombiju bio previše. „E, sad ga prećeraše“, javlja mi se njegov glas.

                I uz njega Plavi orkestar: „Sa... Sa... Satanista nemoj biti ti – jerbo ću te ja, draga, ubiti...“

                ALI – stani malo, grickaj Čipi-čips – ako je film glup, ne znači da nije zabavan, na neki način, na nekom nivou. Samo ne očekujte da je dobar, ili da ima smisla, zavalite se, opustite, i proslavite tzv. Uskrs zezajući se uz jedan „Satanic slasher“.

                Znači, ovo je pre svega jedan PROPULZIVAN film, i on ne landara i ne vrluda bzvz, nego je stalno u pokretu, stalno negde ide, nešto radi, ne brblja mnogo. Sad, druga je stvar što to što radi nema nikakvog smisla, ali da propulzuje – propulzuje samo tako, sve u 16... tj. sve u 666.

                Fabula radnje: dugokosa mrcina od preko dva metra, kao Rob Zombijev Majkl Majers, znači larger than life brdo mišića (u jednoj sceni ih vidimo ogoljene, pa time i sotonjarske tetovaže na njima), najčešće s maskom na faci, ide po Americi i bez ikakve potrebe ubija neke random prolaznike na svom putu.

                Jedan od tih prolaznika je patroldžija koji bi da mu proveri dozvolu, a ovaj ga na to upuca, jer šta je pametnije nego da utepaš pandura dok si na važnoj misiji ka kojoj bi neko lukaviji gledao da bude što neprimetniji, umesto da vuče za sobom krvavi trag žena, dece, popova (srrrk!)... a sad i pajkana. To se zove „low profile“. Ili „low intelligence“.

                Ali šta reći po tom pitanju kad svekoliko ponašanje, imidž, agenda ovog sajko kilera kao da su nastali tako što je Mali Đokica gledao i slušao previše Roba Zombija, a uz to vrteo i nešto Venoma i srodnih „hevimetalskih „Satanista“ i na osnovu takvog obrazovanja skontao šta znači biti „Satanista“.

                Mali problem je u tome što ovaj scenario nije pisao Mali Đokica nego čovek koji se mnogima, nakon filma SE7AM (a neprobirljivijima i nakon 8MM), ukazao kao Bog Novog Mračnog Nihilističkog Eona, Tatko na Neo-Mračnjaštvo za sve neo-gotičare i Satan-metalce koji će da nas odvede u Srce Sinematičke Tame...  

Znači, Endru Kevin Voker, kukala mu keva, potpisuje ovu nepodopštinu koju bi pametnije sročio A.I. pod promptom Roba Zombija (ponavljanje je majka mudrosti) – ali, hej, prošlo je više decenija od poslednjeg puta kada je „From the screenwriter of SE7EN“ išta značilo. Na pitanje „What have you done lately?“ ovaj Dečko Koji je Obećavao (ali vrlo brzo izneverio) zaista ima da se pokrije ušima, jer to odnedavno su sve odreda nepodopštine. No, barem nijedna nije ovoliko ZABAVNA, iako nenamerno.

I sad moraju da dođu SPOJLERI.

Da, jeste, moja maxima glasi da se Govno ne može pokvariti, ali – ako rešite da ovo pogledate, biće vam zabavnije da se tokom trajanja IZNENAĐUJETE nivoima i količinama i vrstama gluposti koje je E. K. Voker potpisao svojim imenom, umesto da je ovaj „scenario“ bacio u tuđu kantu za đubre, ili da je barem maskiran u Alana Smitija unovčio ček i nestao bez traga.

Gledajte kako, u 21. veku, sa svim GPS-ovima, satelitima, dronovima, kamerama na autoputevima i raskrsnicama, sa svim internetima i telefonima i tehnikom, ovaj PSIHO UBICA, kojem na čelu (ili maski) piše PSIHO UBICA, kojem na registraciji besnog crnog auta piše PSIHO UBICA, pređe pola Amerike, koljući i levo i desno, neufaćen.

Šta je njegov master plan? Da dozove Đavola na zemlju. Pošto ga je neki hevimetalac ubedio da je Pakao u središtu planete Zemlje, on bi da prosvrdla rupu do tamo. Kako? Oće da ode do famozne nuklearke Tri Majl Ajlend (američki Černobil, koji je već prosvrdlao deo Zemljine kore u jednom incidentu pre nekolko decenija), da aktivira reaktor i BUM! Ode sve DO ĐAVOLA!

E, al pazite ovo: naš sajko (kiler) nema internet. Valjda mu vera ne dozvoljava. A kolko bi mu život bio lakši da ga ima! Zato sad mora da upadne noćom u Narodnu Biblioteku i ukrade Enciklopediju (Britaniku?), dva toma, pod slovima N i T. „N“ je da bi se informisao o Nuklearnim reaktorima, a T – da bi saznao gde je „Tri Majl Ajlend“!!!

„Jebote!“ cokće Zom Rombi... Ali to nije sve. Ček da vidite kako je rešio da sazna KO je glavni za to postrojenje, kako bi ga oteo i ucenio i s njim ušao u Strogo Pov. prostor.

Elem, kiler daje šifrovan oglas u novine - danas, in this day and age u štampane novine - i traži da mu se javi neko od satanske braće! Ne znam dal je gluplje što je on mislio da će to da mu tako upali, ili to što mu, u ovom scenariju, to zapravo – upali!

Jer, ispadne da Sotonjare čitaju redovno štampane dnevne novine, i opskurne oglase u šiframa, i kad neko tamo kaže „Braćo, de ste?“, oni mu, takođe u šifri, kažu: „Evo, tu smo.“ Eee, ali te novine čita i pandurka, ženče od onoga utepanog, koja je ubici na tragu...

Ali tek kako su ti Satanisti zamišljeni i prikazani. Jaooo, ne, nemam vremena, Uskrs je, Zeka mi se Jagnji sa svojim Jajima, moram ići negde, pa zato samo ovo: Voker je sa sobom u bunar srama povukao i sirotog Malkolma Mekdauela (dr Lumisa iz Zombi-Helovina!), jer upravo on šmira u debilnom slepom crevu filma u kojem naš kiler dospe u „vilu“ gde ove Sotonjare vrše svoje patetične „orgije“ i lakoverno primaju ko god im se javi preko novina, i trpe njegovo ćutanje na sva pitanja, a obezbeđenje „vile“ praktično ne postoji...

Ali to kako je sve jasno već u najavnoj špici – SEDAM SA TEMUA...

Ali to kako Mali Đokica zamišlja obezbeđenje Nuklearne Centrale...

Ali to kako pred sam kraj imamo situaciju: ubica je u centralnoj Sobi, i ne možemo mu nikako prići, ne postoji drugi ulaz. A onda se jedan radnik naprasno seti i ćune mu: „Čekaj, ima i ulaz iz šupe!“ pa odu otpozadi...

Jaooo, niste svesni kakva je ovo gomiletina koještarija: samo mozak odložite ustranu, otupeo od voskrešnjih mesišta i kuvanih jajca i alkohola i – eto vama poslastice. MLJAC!

IZ MEONA: zbirka uznemirujućih zapisa

Imam zadovoljstvo da vam skrenem pažnju na jedno izdanje koje apsolutno morate imati (i čitati!) ako vas zanima horor, a naročito domaći.

            Iza opskurnog naslova IZ MEONA krije se, možda i previše dobro, „zbirka uznemirujućih zapisa“ (kako glasi podnaslov). Ghoulovskim, preciznijim rečnikom to bi se moglo opisati ovako: u pitanju je najambicioznija i najspektakularnija zbirka srpskog (uz dvije žlice engleskog) horora svih vremena! Ovaj post je ilustrovan nekim od radova iz te knjige.

To je knjižurina od 470 strana velikog formata (24 cm), a urednici su joj Dejan Sklizović (urednik i idejni tvorac) i Saša Avramović (urednik i prevodilac). U ostatku kreativnog tima, najzastupljeniji su Milan Simić (dizajner i ilustrator nekoliko priča unutra) i Milosav Ostojić (ilustrator nekih priča i autor ilustr. za koricu knjige).

Sklizović je Nišlija, autor dve zbirke horor priča u samizdatu, Mijazmični predeli (2023) i Crne partikule (2025) i spolni saradnik projekta Crnoslovlje. Avramović je horor entuzijasta iz Jagodine koji bloguje i sajtuje OVDE, a piše i za nekoliko engleskih horror časopisa (najviše za We Belong Dead). 

forzec knjige

Dakle, južnjačka, decentralizovana priča, makar u osnovi i zametku, mada su učesnici ove knjige iz cele Srbije, pa čak i nekolicina iz Engleske (radi se o autorima okupljenim oko We Belong Dead izdavaštva).

U kratkoj izjavi za Kalt ov Gul, Sklizović je pod pretnjom nasiljem priznao: „IZ MEONA je projektat nastao iz potrebe da konačno imamo regionalnu zbirku vrednu pažnje. Ideja je bila da se okupi većina etabliranih autora, plus oni koji nisu imali prilike da objavljuju, a umeju da isporuče dobre tekstove, dakle – cela scena, koliko god je to bilo moguće za izvesti. Većina autora su se odazvali (sic), ali dobili smo i četiri britanska autora, tako sa je projekat ubrzo postao internacionalan.“

A šta mu uopšte dođe taj MEON, sto mu gromova i hiljadu dabrova? I to je Sklizović morao da objasni nama koji nismo studirali filozofiju:

„Meon je starogrčka reč za ne-biće. Ontologija, kao disciplina koja se bavi bićem i postojanjem, ima kao svoju „mračnu“ stranu – meontologiju, disciplinu koja se bavi nebićem, nesaznatljivim, neimenjivim, i to je upravo ideja projekta – bavljenje stvarima koje su veće od svega oko nas, a nisu nikada imenovane niti će biti. Tamna materija je tema prve zbirke, u skladu sa prirodom Meona, a žanrovskog ograničenja nije bilo osim što je sve moralo da bude horor, ili makar najbliže tome. Imamo par crnih drama, kao i par grim dark/dark fantasy priča.“

E, pa, gde su mrak i crnilo, tu je i Ghoul, pa je stoga sasvim logično što IZ MEONA ima čast da zatvori upravo moja priča! Dakle, moja najnovija pripovetka, pod naslovom „BOG – PANTLJIČARA“ svoju svetsku premijeru ima na samom samcitom kraju ove knjižurine.

A evo i kompletnog sadržaja:

 

„Iz tame poteče svetlost“, Saša Avramović (Predgovor, str. 3-8.)
CRNO JEZERO - Boris Mišić

POSLASTICE - Jan Talbot Tejlor (“TREATS” by Ian Talbot Taylor)

BEZUMLJE CRNOG ČOVEKA - Nemanja Rajak

DODIRI - Dušan Stojmenović

MEONSKI OSMEH - Dejan Sklizović

CRNILO - Milan Kovačević

GDE NAŠA TELA OTIČU KROZ PROSTOR I VREME - Ivan Nešić

PRELAZAK - Saša Avramović

CRNA MUČENICA - Igor Urban

KAD RUŽA ZAMIRIŠE - Petra Rapaić

ZGRADE - Filip Rogović

MRLJA - Nenad Mitrović

PRE NEGO ŠTO PADNEM - Marko Backović

LINIJE OD SVETLOSTI, LINIJE OD TAME - Elizabeta Stojko

HAMBURGER LEJDI - Endru Ljuvelin (“HAMBURGER LADY” by Andrew Llewelyn)

GROBLJE UDOVA - Nenad Smiljković

DANIJEL SE VRATIO KUĆI - Brajan Gregori (“DANIEL CAME HOME” by Brian Gregory)

UTORAK - Mladen Stanisavljević

MORA DA SE KOPA - Ivan Ristić Ris

ODRAZ U OPSIDIJANU - Nenad Kojčić

CRNA MAGLA - Tihomir Jovanović

DAR - Nebojša Petković

CONCUBINUS - R.J. Ren (“CONCUBINUS”  by R.J. Ren)

TAMO GDE CRNA BUĐ RASTE – Yog

SOBA BEZ POGLEDA - Milan Simić

BOG – PANTLJIČARA - Dejan Ognjanović

„Mnoga lica Meona ili kako nastaju umetnička dela“, Dejan Sklizović (Pogovor, str. 459-466)

 

            Evo kako su urednici na Fejsbuku najavili moju priču.

„Ako ste mislili da ste videli sve od nas - varate se! Za sam kraj, u brutalnom zatvaranju, čeka vas niko drugi do Dr. Dejan Ognjanović-Gul! Sada smo potpuni i spremni za čitanje - vrlo uskoro...

„Tamo gde psi rata glođu ostatke, knjiški moljac - samozvani „lešinar“ - dolazi na gotovo. Njegov plen nisu tela nego reči, kožni povezi i zaboravljeni rukopisi iz razvaljenih kuća. Ali iza jedne crvene fasade čeka ga nešto što nadilazi pljačku: prostor u kome se znanje pretvara u meso, a estetika u ritual. Tamo, počinje susret sa bogom koji nema lice - Bogom-Pantljičarom.

„Ovo je mračni vodvilj telesnosti i raspadanja u kojem postoji samo glad - i oni koji joj se nude, svesno ili ne.“

A ja bih tome dodao sledeće: ovo pozamašno nedelo (ima oko 40 strana) spada u podskup mojih priča ratnog horora, ali dok sam se ranije bavio Bosnom i Kosovom, ova se dešava na hrvatskom ratištu, konkretno, u Slavoniji, početkom 1990-ih. Intonacija je mračna i kontemplativna, ali protkana s nešto crnog humora i groteske. Ako ste čitali moje ranije radove, a naročito roman Prokletije, srešćete u njoj i jednog starog znanca...

Sve u svemu, ovo je vanredno jaka postava autora, neviđena na jednom mestu još od davih dana Skrobonjinih Paladin zbirki, s tim što su one koketirale i s mejnstrimom (Vasa Pavković, Vule Žurić i tako ta bratija) i suštinski su bile tzv. „slipstream“ (svašta nešto žanrovsko i nežanrovsko zbućkano, pa šta ti bog da) a ne strogo horor: ova obećava da ponudi 470 strana čistog mračnjačkog užasa od strane vodećih imena domaće žanrovske scene (plus neki Englezi), ali bez artsy-fartsy isprđevina, više je to neka underground priča. Sve vam je jasno ako kažem da su ovde najetabliranija i mejnstrimu najbliža imena Ivan Nešić (Laguna) i Dejan Ognjanović (Orfelin).

 

Prema tome, horordžije, ne oklevajte nego naručujte smesta!

Knjiga iz štampe izlazi u drugoj polovini aprila, ali ako ste mudri, najbolje se pretplatite odmah, jer cena je sada povoljnija!

Pretplata traje do 20. aprila, 2200 din je cena (plus ptt), a posle toga biće 2500 din + ptt.

Pišite smesta na ovaj mejl i sve dogovorite s njima: izmeona46@gmail.com

A ako se još premišljate, veoma detaljne najave svake od uvrštenih priča možete čitati nadugačko na FB stranici IZ MEONA.