понедељак, 20. април 2026.

STRANAC (L’ETRANGER, 2025)


Kako sam se nadao, super sam se udao. Tim pre me noviji Ozon ne dodiruje: zapravo, od svega njegovog i dalje najvolijem SITCOM, iz prošlog milenijuma, kad je još bio mlad i bezobrazan i provokativan, a ne, kao sad, mator i mejnstrim i redovni gost mejdžor festivala i crvenih tepiha. (Proverih Imdb i vidim da je najnoviji njegov koji sam pogledao bio BAZEN iz 2003, a da bih možda dva nastala u međuvremenu mogao da  pogledam.)

                Za čistu desetku je fotografija, crnobela, visokog kontrasta, prelepa za oko, što je, ovde, manje bitno u odnosu na to koliko je superiorna značenjski, zato što savršeno hvata to jebeno SUNCE zbog kojega je Merso utepao Arapa (kao da za to treba neka posebna motivacija).

                O, da, suprajz: vrelina, vrućina, žega, sparina, sve to nesnosno nebesko žarilo i palilo može se uhvatiti i crnobelom fotografijom, kao što se iz priloženog odlično vidi, a ne samo prvoloptaškim užareno-žutim i narandžastim kolorom, što bi svaki Amer (a i šire) uradio.

stalno nešto blešti

                Dakle, ugođaj je besprekoran, u spoju sa vrhunski odabranim lokacijama, kako exterijerima i tako i enterijerima. Kad sam čito taj dragi roman, neka od ovih mesta sam doslovno ovako zamišljao! Bravo!

                Ritam je besprekoran. Opušten, ležeran, a opet – propulzivan. Inače, najgori osećaj koji ijedna ilustracija lektire/klasika može imati jeste protrčavanje. Ako nešto mrzim u pokušajima da se filmuje klasik jeste taj „No Time Tolouse“ ritam, to trčanje, žurba, jer treba natrpati što više onoga iz knjige, da ne preskočimo slučajno neku epizodu, neki događaj. 

Pa, ok, STRANAC ima jedva sto strana, pa i tom svojom kondenzovanom pričom olakšava posao adaptacije, ali svejedno – ovaj film je školski primer kako se ODLIČNO radi školska lektira a da rezultat ne bude ilustracija i pomagalo za lenju današnju mladež kojoj je lakše da gleda film nego da čita knjigu, nego sasvim relevantno umetničko delo u drugom mediju.

Znači, sva dešavanja iz knjige su tu, ali imaju prostora da prodišu, da se razviju, da se dese svojim prirodnim tempom, da se akcentuju kako treba, a da opet ima i dovoljno neverbalnog, „rečenog“ kroz sliku, zvuk, tišinu... Ukratko, nevezano za značenja, simbolike, poruke, filozofije – ugođaj ovog filma je zanosno prijemčiv, lepo je biti u svetu ovog filma iako je, na nivou zapleta, tu mnogo teskobe i mučnine (sic), kako i treba.

Kasting je takođe odličan, u smislu da svi dobro glume i uglavnom su i fizički-facijalno pogođeni za svoje likove, mada je ovaj Merso možda previše „kao na filmu“ lepotan, što je distrakcija: nekako mi je za taj lik prikladnija fizionomija nekog prosečnog, neupečatljivog, možda blago kafkijanskog lika, nego li ovog Dilana Doga. Ako ništa drugo, ako neko reši uskoro da meće Dilana na film, evo vrlo dobrog kandidata! Ne čekajte da omatori!

Uživao sam u ovom filmu, u svih njegovih punih dva sata trajanja, ali to je i zato što sam sucker za taj roman, koji je na indirektan način nadahnuo i moj NAŽIVO! Imam otprilike dve rezerve, jednu manju, a jednu veću.

Manja: prvo lice je nemoguće adekvatno preneti na film, a naročito kad je ovoliko osobenjačko kao Mersoovo. To nije stvar umeća reditelja, nego prosto ograničenje medija. Po prirodi stvari mi u filmu Mersoa gledamo spolja, sa strane, onako kako ga vide drugi, pa zato nemamo puni, složeni uvid u to što radi i što govori, koji knjiga iznosi. Ozon je uradio koliko se može, ali više od ovoga nije moguće, pa zato naš junak apsurda ovde u nekim scenama nužno izgleda apsurdno (na neželjen način). Crtam: može se i prvo lice knjige solidno preneti na film ako je u pitanju neki iole prosečan, normalan, običan lik: ali neko ko stvari doživljava i ispoljava ovoliko pomereno kao Merso - ne može se u punoj meri preneti filmskim, trećim, sveznajućim licem.

Veća zamerka: prećeralo se s potenciranjem kritike francuskog kolonijalizma i rasizma prema „indigenim“ Arapima u Alžiru. Da, znam – taj momenat POSTOJI u romanu, nije nebitan, i treba da se obradi, relevantan je donekle, ali kad se na njemu INSISTIRA ovoliko, kao u ovom filmu, fokus se sa primarne teme, sa filozofije egzistencijalizma, srozava u sekundarne, prizemnije sfere istorije i sociologije.

To je kao kada SRCE TAME svedete na kritiku belgijskog (i engleskog) kolonijalizma u Africi, a PROCES i ZAMAK srozate na kritiku birokratije u Austrougarskoj s početka 20. veka. Nije da ta dela nisu I O TOME, ali ne da nisu primarno o tome, nego da nekim slučajem jesu – ne bi bila toliko bitna i velika i trajna, šta god vam govorili popularni trendovi u kritici poslednjih decenija. A oni govore da su rasa, istorija, sex/gender, kapital i postcolonial studies SVE vizure iz kojih se umetnost uopšte može  relevantno izučavati.

Razumem ja Francuze. RUKE SU IM KRVAVE, savest im je nečista, i ovo je jedan popularan, rasprostranjen, kulturno prihvatljiv način da se „peru“ i da se posipaju pepelom, s ogromnim zakašnjenjem. I zato Ozon imenuje neimenovane (arapske likove iz romana) i daje glas bezglasnima itsl, i sve bi to bilo lepo i krasno, samo da je u malo manjoj meri prisutno.

Neprestano se akcentuje baš to, počev od naslova filma, koji se prvo ukaže na arapskim kukicama, pa tek onda na francuskoj latinici, a onda sve tako do bukvalno poslednje scene, koja pripada ubijenom Arapinu a ne Mersou. Time se to sociološko i političko pretvorilo u glavnu temu filma, zasenivši ono filozofsko, dublje, univerzalnije i mračnije iza tog Sunca što blešti pravo u oči i zaslepljuje, skrivajući suštinu...