Booka, Beograd, 2014
176 str.
Čitaocima
ovog bloga, i uopšte ljubiteljima horora profilisanog ukusa, nije potrebno
naročito predstavljati najboljeg živog pisca horora, Tomasa Ligotija. Pisao sam već ovde o njemu u tekstu Tomas
Ligoti: majstor horora a zatim i u osvrtu na njegovu uticajnu i
inspirativnu knjigu THE
CONSPIRACY AGAINST THE HUMAN RACE (kojom se nadahnjivao Nik Picolato,
scenarista serije TRUE DETECTIVE). Pored toga, čitaoci moje POETIKE HORORA mogu
da o Ligotiju čitaju opširno poglavlje pred kraj knjige, u delu koji se bavi
modernim hororom.
Zbog
toga teško da je uopšte potrebno posebno preporučivati NEDOVRŠENI POSAO, prvu
knjigu Tome Ligotića na srpskom: maltene je dovoljno reći da je IZAŠLA. Šta
tome još dodati, koju posluku porati? Kad je u pitanju pisac tog (prvog) ranga, izlišna su pitanja tipa:
kakva je knjiga, je li dobra, vredi li kupovati, mora li odmah ili da malo
sačekam...? Ukratko, knjiga je ODLIČNA, itekako je VREDI kupiti sebi i svima
koji su vam dragi, i to ODMAH ili što pre, dok se nije razgrabila.
Naslov,
istina, nije baš najsrećnije prepevan: Goran Skrobonja je izvorno,
creepy-preteće My Work Is Not Yet Done
pretvorio u banalnije, prozaično, nimalo jezovito NEDOVRŠENI POSAO, ali to je otprilike jedina zamerka koja se ovom
izdanju može uputiti (uz preterano minimalističku koricu, isto tako bezličnu kao i srpski naslov). Prevod
teksta je korektan, uz samo par omaški: "cabal" nije
"kabala", a Makijavelijevo najpoznatije delo na srpskom je poznato
kao "Vladalac" a ne
"Knez". Obe greške su u istoj rečenici, na str. 87: "Ispostavilo
se da su oni pleme pravih prijatelja, đavolska kabala, makijavelijanska rulja s
Ričardom kao Knezom koji zapoveda dvorjanima i podanicima." Imajući u vidu
koliko je Ligotijev jezik pregnantan sočnim crnohumornim igrarijama cinične i
mizantropske sorte, od birsovske vrste i dometa, može se reći da je Skrobonja u
svom prevodu uglavnom preneo suštinu smisla, mada ne baš uvek i svu sočnost.
Nešto detaljnije o knjizi:
u pitanju je vrlo bizarna fantazija osvete s kojom će moći da saučestvuje svako
ko se ikada osetio izrabljen na poslu, i to ne samo od strane svemoćnih šefova,
nego isto tako, ali drugačije, i od svojih kretenskih "kolega".
Kamila Palja je pisala (u genijalnoj studiji SEKSUALNE PERSONE, koju najtoplije
preporučujem) da je kapitalizam najadekvatniji izraz ljudske prirode, jer je
zasnovan ne na idealima i maštarijama i priželjkivanjima (kao socijalizam ili,
daleko bilo, komunizam) nego na temeljnim činiocima ljudske prirode kao što su:
grabežljivost, samoživost, sebičnost, bezočnost, eksploatacija i
doslovno/metaforički kanibalizam.
Svako za svoju guzicu a ko jebe ostale;
najbitnije je u se, na se i poda se, jebeš sve ostalo; uspeh je samom sebi
nagrada i dokaz da si u pravu ("tko ima, vrijedi; tko nema, ne
vrijedi") itsl. Kapitalizam je, stoga, prirodan – u smislu, da je u skladu
s ljudskom prirodom, ali je takođe i protivprirodan, jer ljudska pohlepa i
bezočnost nemaju granica (za razliku od životinjskih), pa stoga kapitalizam u
svojoj dekadentnoj, korporativnoj fazi sadrži ozbiljnu dozu iracionalnog i
samouništiteljskog (da podsećam na to šta se radi sa atomskom energijom,
atomskim i drugim naoružanjem, sa sečom šuma, zagađenjem zemlje, vode i tla, bušenjem
ozonske rupe, globalnim zagrevanjem i trista drugih oblika sečenja grane na
kojoj svi zajedno sedimo?).
Ovo ističem zbog toga što
bi površan čitalac ili kritičar mogao, onako na prvu loptu, da Ligotijev
"korporativni horor" svede na nekakvu društvenu kritiku, odnosno puku
satiru aktuelnog američkog društveno-političko-ekonomskog trenutka. Pih. Tako
prozaičnim budalaštinama bave se minorni pisci koje niko neće čitati ni za 20
ni za 200 godina. Ligoti, uvek prodoran, uvek metafizičan, zauzima takvu vizuru
da – svestan uvida o kojima Palja piše – svojom bespoštednom kritikom nehumanih
odnosa u jednoj po prirodi nehumanoj organizaciji, kritikuje i nehumani sistem
kojega je ona ogledalo, i nehumane homo sapiense koji su sve to osmislili i
napravili kao idealnu baru za brčkanje svoje blatne, prizemne, bedaste prirode.
Mislim da je svakom
verziranom čitaocu jasno da Ligoti ne govori samo, pa čak ni pretežno, o kalu i
blatu sociopolitičkog trenutka savremene Amerike, već o nečem dubljem i
univerzalnijem, kada piše:
"To whom it may
concern—I hereby refuse to be a swine living in a world of swine that was built
by swine and belongs only to swine. This swine has been fed full of his swinish
ambitions, his swinish schemes, and, over and above all, his swinish fears and
obsessions. Therefore I forfeit my part of this estate to my heirs in the
kingdom of the swine... People do not know, and cannot face, the things that go
on in this world, the secret nightmares that are suffered by millions every
day. . . and the excruciating paradox, the nightmarish obscenity of being
something that does not know what it is and yet believes that it does know,
something that in fact is nothing but a tiny particle that forms the body of
The Great Black Swine Which Wallows in a Great River of Blackness that to us
looks like sunrises and skyscrapers, like all the knotted events of the past
and the unraveling of these knots in the future, like birthdays and funerals,
like satellites and cell phones and rockets launched into space, like nations
and peoples, like the laws of nature and the laws of humanity, like families
and friends, like everything, including these words that I write. Because this
document, this supposedly Ultimate Statement, is only a record of incidents
destined for the garbage can of the incredible. And rightly so."
Ligoti čak i izvodi
eksplicitnu paralelu između kompanije u kojoj tavori njegov antijunak, i
čitavog "spoljašnjeg" sveta:
"In this sense the
world of the company mirrored the world itself, which sometimes managed to
stage a rousing first act, and perhaps even provide a few engaging scenes of a
second before devolving into a playwright’s nightmare, wherein the actors
either butchered their lines or entirely forgot them, scenery collapsed, props
misfired, and most of the audience left theater during intermission."
Ljudi nisu čak ni svinje:
ljudi su mrtve beživotne STVARI, lutke prividno humanoidnog oblika iza čijih
praznih očiju NEMA NIČEGA:
"The
qualification to which I made reference above is this: if you happened to cross
that room on the other side of which stood Sherry, what you confronted was . .
. I can’t even name it—some kind of thing inhabiting the body of an attractive
woman, an alien from some diseased planet or a creature of low evolutionary
stature that by some curious means had insinuated itself into a human being at
some stage in her development, the result being this Sherry-thing."
Ligoti
nemilosrdo razara mitopoetička samozavaravanja kojima ljudi najčešće svoje valjanje
u blatu sa ostalim svinjama prikazuju kao nekakve gromopucatelne Avanture,
Potrage, Odiseje, Evolucije itsl.
"As far as I’m
concerned, fairy tales and legends, mythologies of all times and places, are
just festering vestiges of a world that, for better or worse, is dead, dead,
dead. Human life is not a quest or an odyssey or any of that romantic swill
which is force-fed to us from our tenderest years to our dying day."
Za
one koji nisu svinje ili mrtve marionete, za one koji svojom konstitucijom ili
izborom nisu "tirani" nego "duše blagorodne", život nije
kutija čokoladnih bombona, nego KOŠMAR i PAKAO:
"There are some people
who attest that they do not remember their dreams, who have never known what
it’s like to awake screaming or half-insane or merely trembling from the
after-shock of a nightmare. These are not necessarily simple-minded persons or
happy persons or persons of stunted imaginations. But somehow they have
retained a lifelong innocence, never knowing the dread some feel upon
approaching the bedroom and facing that descent into the darkness of unknown
worlds that may range from cartoonish absurdity to quaking horror. They are
very lucky people. I wish I were one of them."
Ne,
kao što iz priloženog možete videti, Ligoti vam nije tamo neki veseljak kao
Stiven King, Džo Hil, Den Simons, Novi Klajv Barker, Robert Mekemon, i slična
bratija, koji vam gude na uvce o Ljubavi, Imaginaciji, Porodici, Drugarstvu,
poručujući da će posle kratkotrajnog BAU-BAU "mraka" doći SVETLO i
hepiend. O njihovim jeftinim "katarzama" Ligoti, u svom jedinom
romanu My Work Is Not Yet Done ima da kaže sledeće:
"I —and you— now understood:
We were brought into this world out of nothing.
I —and
you— now understood: We were kept alive in some form, any form, as long as we
were viciously thrashing about, acting out our most intensely vital impulses,
never allowed to become still and silent until every drop had been drained of
the blackness flowing inside us.
I —and
you— now understood: We would be pulled back into the flowing blackness only
when we had done all the damage we were allowed to do, only when our work was
done. The work of you against me . . . and me against you."
Ali,
da ne budem pogrešno shvaćen: Ligoti ne bi bio Veliki Pisac da se ovo njegovo
delo svodi na plačipičkastu nihilističku emo-kuknjavu. NE! Njegov najveći
kvalitet je upravo umeće da, svojim retkim talentom, svojim bogatim jezikom,
predivno odabranim jezgrovitim, jebitačnim frazama slika na tom Mraku, i da na Platnu
od Crnila ostavi unikatne tragove koji su, zapravo, obezoružavajuće duhoviti,
zabavni, smehotresni. U svoj toj groteski, u tom besmislu i beznađu, Ligoti je
efektan baš zato što ne pedluje Lažnu
Nadu Ltd. niti Obavezni Hepiend Inc.
a kamoli Biće Bolje TM, nego svoj
sopstveni kopirajtovani i unikatni Grozno-Grohotni
Nihilizam (c).
Ako
to nije vaša ideja horora, ako su vam draža stara indijanska groblja, drevne
kletve, eksperimenti ludih naučnika, oživele mumije, pomahnitali mutant-pacovi
i slična razbibriga – hej, pa toga bar ima koliko god volite! Ali ne kod
Ligotija. Ne. Za njega važi ono što sam nedavno napisao u prikazu najnovije mu
zbirčice, The Spectral Link, za RUE MORGUE: "for Ligotti pain, death
and the horror of existence are not genre tropes but a reality he has to cope
with through fiction." Za NEDOVRŠENI POSAO takođe važi isto što sam već
kazao povodom najnovije mu knjige: "The grimness of this prose is
undeniably honest, but is alleviated by black humor and Ligotti's trade-mark
vivid, witty turn of phrase which makes even the bleakness funny and
absurd."
I time bih zaključio.
Pametnome dosta.
PS: Pored naslovnog kratkog romana, ovo izdanje sadrži još i odličnu novelu IMAM NAROČITI PLAN ZA OVAJ SVET, i neujednačeno-osrednje (srećom, kratko) sočinjenije MREŽA KOŠMARA.