NEDOVRŠENI POSAO – Tomas Ligoti

Booka, Beograd, 2014

176 str.

            Čitaocima ovog bloga, i uopšte ljubiteljima horora profilisanog ukusa, nije potrebno naročito predstavljati najboljeg živog pisca horora, Tomasa Ligotija. Pisao sam već ovde o njemu u tekstu Tomas Ligoti: majstor horora a zatim i u osvrtu na njegovu uticajnu i inspirativnu knjigu THE CONSPIRACY AGAINST THE HUMAN RACE (kojom se nadahnjivao Nik Picolato, scenarista serije TRUE DETECTIVE). Pored toga, čitaoci moje POETIKE HORORA mogu da o Ligotiju čitaju opširno poglavlje pred kraj knjige, u delu koji se bavi modernim hororom.

            Zbog toga teško da je uopšte potrebno posebno preporučivati NEDOVRŠENI POSAO, prvu knjigu Tome Ligotića na srpskom: maltene je dovoljno reći da je IZAŠLA. Šta tome još dodati, koju posluku porati? Kad je u pitanju pisac tog (prvog) ranga, izlišna su pitanja tipa: kakva je knjiga, je li dobra, vredi li kupovati, mora li odmah ili da malo sačekam...? Ukratko, knjiga je ODLIČNA, itekako je VREDI kupiti sebi i svima koji su vam dragi, i to ODMAH ili što pre, dok se nije razgrabila.

            Naslov, istina, nije baš najsrećnije prepevan: Goran Skrobonja je izvorno, creepy-preteće My Work Is Not Yet Done pretvorio u banalnije, prozaično, nimalo jezovito NEDOVRŠENI POSAO, ali to je otprilike jedina zamerka koja se ovom izdanju može uputiti (uz preterano minimalističku koricu, isto tako bezličnu kao i srpski naslov). Prevod teksta je korektan, uz samo par omaški: "cabal" nije "kabala", a Makijavelijevo najpoznatije delo na srpskom je poznato kao "Vladalac" a ne "Knez". Obe greške su u istoj rečenici, na str. 87: "Ispostavilo se da su oni pleme pravih prijatelja, đavolska kabala, makijavelijanska rulja s Ričardom kao Knezom koji zapoveda dvorjanima i podanicima." Imajući u vidu koliko je Ligotijev jezik pregnantan sočnim crnohumornim igrarijama cinične i mizantropske sorte, od birsovske vrste i dometa, može se reći da je Skrobonja u svom prevodu uglavnom preneo suštinu smisla, mada ne baš uvek i svu sočnost.

Nešto detaljnije o knjizi: u pitanju je vrlo bizarna fantazija osvete s kojom će moći da saučestvuje svako ko se ikada osetio izrabljen na poslu, i to ne samo od strane svemoćnih šefova, nego isto tako, ali drugačije, i od svojih kretenskih "kolega". Kamila Palja je pisala (u genijalnoj studiji SEKSUALNE PERSONE, koju najtoplije preporučujem) da je kapitalizam najadekvatniji izraz ljudske prirode, jer je zasnovan ne na idealima i maštarijama i priželjkivanjima (kao socijalizam ili, daleko bilo, komunizam) nego na temeljnim činiocima ljudske prirode kao što su: grabežljivost, samoživost, sebičnost, bezočnost, eksploatacija i doslovno/metaforički kanibalizam. 

Svako za svoju guzicu a ko jebe ostale; najbitnije je u se, na se i poda se, jebeš sve ostalo; uspeh je samom sebi nagrada i dokaz da si u pravu ("tko ima, vrijedi; tko nema, ne vrijedi") itsl. Kapitalizam je, stoga, prirodan – u smislu, da je u skladu s ljudskom prirodom, ali je takođe i protivprirodan, jer ljudska pohlepa i bezočnost nemaju granica (za razliku od životinjskih), pa stoga kapitalizam u svojoj dekadentnoj, korporativnoj fazi sadrži ozbiljnu dozu iracionalnog i samouništiteljskog (da podsećam na to šta se radi sa atomskom energijom, atomskim i drugim naoružanjem, sa sečom šuma, zagađenjem zemlje, vode i tla, bušenjem ozonske rupe, globalnim zagrevanjem i trista drugih oblika sečenja grane na kojoj svi zajedno sedimo?).

Ovo ističem zbog toga što bi površan čitalac ili kritičar mogao, onako na prvu loptu, da Ligotijev "korporativni horor" svede na nekakvu društvenu kritiku, odnosno puku satiru aktuelnog američkog društveno-političko-ekonomskog trenutka. Pih. Tako prozaičnim budalaštinama bave se minorni pisci koje niko neće čitati ni za 20 ni za 200 godina. Ligoti, uvek prodoran, uvek metafizičan, zauzima takvu vizuru da – svestan uvida o kojima Palja piše – svojom bespoštednom kritikom nehumanih odnosa u jednoj po prirodi nehumanoj organizaciji, kritikuje i nehumani sistem kojega je ona ogledalo, i nehumane homo sapiense koji su sve to osmislili i napravili kao idealnu baru za brčkanje svoje blatne, prizemne, bedaste prirode.

Mislim da je svakom verziranom čitaocu jasno da Ligoti ne govori samo, pa čak ni pretežno, o kalu i blatu sociopolitičkog trenutka savremene Amerike, već o nečem dubljem i univerzalnijem, kada piše:

"To whom it may concern—I hereby refuse to be a swine living in a world of swine that was built by swine and belongs only to swine. This swine has been fed full of his swinish ambitions, his swinish schemes, and, over and above all, his swinish fears and obsessions. Therefore I forfeit my part of this estate to my heirs in the kingdom of the swine... People do not know, and cannot face, the things that go on in this world, the secret nightmares that are suffered by millions every day. . . and the excruciating paradox, the nightmarish obscenity of being something that does not know what it is and yet believes that it does know, something that in fact is nothing but a tiny particle that forms the body of The Great Black Swine Which Wallows in a Great River of Blackness that to us looks like sunrises and skyscrapers, like all the knotted events of the past and the unraveling of these knots in the future, like birthdays and funerals, like satellites and cell phones and rockets launched into space, like nations and peoples, like the laws of nature and the laws of humanity, like families and friends, like everything, including these words that I write. Because this document, this supposedly Ultimate Statement, is only a record of incidents destined for the garbage can of the incredible. And rightly so."

Ligoti čak i izvodi eksplicitnu paralelu između kompanije u kojoj tavori njegov antijunak, i čitavog "spoljašnjeg" sveta:

"In this sense the world of the company mirrored the world itself, which sometimes managed to stage a rousing first act, and perhaps even provide a few engaging scenes of a second before devolving into a playwright’s nightmare, wherein the actors either butchered their lines or entirely forgot them, scenery collapsed, props misfired, and most of the audience left theater during intermission."

Ljudi nisu čak ni svinje: ljudi su mrtve beživotne STVARI, lutke prividno humanoidnog oblika iza čijih praznih očiju NEMA NIČEGA:

            "The qualification to which I made reference above is this: if you happened to cross that room on the other side of which stood Sherry, what you confronted was . . . I can’t even name it—some kind of thing inhabiting the body of an attractive woman, an alien from some diseased planet or a creature of low evolutionary stature that by some curious means had insinuated itself into a human being at some stage in her development, the result being this Sherry-thing."

            Ligoti nemilosrdo razara mitopoetička samozavaravanja kojima ljudi najčešće svoje valjanje u blatu sa ostalim svinjama prikazuju kao nekakve gromopucatelne Avanture, Potrage, Odiseje, Evolucije itsl.

"As far as I’m concerned, fairy tales and legends, mythologies of all times and places, are just festering vestiges of a world that, for better or worse, is dead, dead, dead. Human life is not a quest or an odyssey or any of that romantic swill which is force-fed to us from our tenderest years to our dying day."

            Za one koji nisu svinje ili mrtve marionete, za one koji svojom konstitucijom ili izborom nisu "tirani" nego "duše blagorodne", život nije kutija čokoladnih bombona, nego KOŠMAR i PAKAO:

"There are some people who attest that they do not remember their dreams, who have never known what it’s like to awake screaming or half-insane or merely trembling from the after-shock of a nightmare. These are not necessarily simple-minded persons or happy persons or persons of stunted imaginations. But somehow they have retained a lifelong innocence, never knowing the dread some feel upon approaching the bedroom and facing that descent into the darkness of unknown worlds that may range from cartoonish absurdity to quaking horror. They are very lucky people. I wish I were one of them."  

            Ne, kao što iz priloženog možete videti, Ligoti vam nije tamo neki veseljak kao Stiven King, Džo Hil, Den Simons, Novi Klajv Barker, Robert Mekemon, i slična bratija, koji vam gude na uvce o Ljubavi, Imaginaciji, Porodici, Drugarstvu, poručujući da će posle kratkotrajnog BAU-BAU "mraka" doći SVETLO i hepiend. O njihovim jeftinim "katarzama" Ligoti, u svom jedinom romanu My Work Is Not Yet Done ima da kaže sledeće:

"I —and you— now understood: We were brought into this world out of nothing.

            I —and you— now understood: We were kept alive in some form, any form, as long as we were viciously thrashing about, acting out our most intensely vital impulses, never allowed to become still and silent until every drop had been drained of the blackness flowing inside us.

            I —and you— now understood: We would be pulled back into the flowing blackness only when we had done all the damage we were allowed to do, only when our work was done. The work of you against me . . . and me against you."

            Ali, da ne budem pogrešno shvaćen: Ligoti ne bi bio Veliki Pisac da se ovo njegovo delo svodi na plačipičkastu nihilističku emo-kuknjavu. NE! Njegov najveći kvalitet je upravo umeće da, svojim retkim talentom, svojim bogatim jezikom, predivno odabranim jezgrovitim, jebitačnim frazama slika na tom Mraku, i da na Platnu od Crnila ostavi unikatne tragove koji su, zapravo, obezoružavajuće duhoviti, zabavni, smehotresni. U svoj toj groteski, u tom besmislu i beznađu, Ligoti je efektan baš zato što ne pedluje Lažnu Nadu Ltd. niti Obavezni Hepiend Inc. a kamoli Biće Bolje TM, nego svoj sopstveni kopirajtovani i unikatni Grozno-Grohotni Nihilizam (c). 

            Ako to nije vaša ideja horora, ako su vam draža stara indijanska groblja, drevne kletve, eksperimenti ludih naučnika, oživele mumije, pomahnitali mutant-pacovi i slična razbibriga – hej, pa toga bar ima koliko god volite! Ali ne kod Ligotija. Ne. Za njega važi ono što sam nedavno napisao u prikazu najnovije mu zbirčice, The Spectral Link, za RUE MORGUE: "for Ligotti pain, death and the horror of existence are not genre tropes but a reality he has to cope with through fiction." Za NEDOVRŠENI POSAO takođe važi isto što sam već kazao povodom najnovije mu knjige: "The grimness of this prose is undeniably honest, but is alleviated by black humor and Ligotti's trade-mark vivid, witty turn of phrase which makes even the bleakness funny and absurd."

I time bih zaključio. Pametnome dosta.

PS: Pored naslovnog kratkog romana, ovo izdanje sadrži još i odličnu novelu IMAM NAROČITI PLAN ZA OVAJ SVET, i neujednačeno-osrednje (srećom, kratko) sočinjenije MREŽA KOŠMARA.