DAN PETI (petak)
Tog dana dogovor je bio unekoliko drugačiji, nejmli, dogovorili smo se da se nađemo direktno u pres centru kod kompjutera nešto prije pet, kada je trebalo da počne blok danskih filmova. Ja sam došao 15-20 minuta ranije, a Ghoula ni od korova. Malo sam internetovao i čekao da se on pojavi, što se nije desilo, a pet je već prošlo.
«Sto mu gromova! Jednom ga čovjek pusti da sam dođe ovamo i vidi šta se desi! Sigurno je zalutao ili ga je neko ubio i opljačkao ili nešto slično!» razmišljao sam, zabrinut zbog potencijalnog međunarodnog incidenta izazvanog eventualnim Ghoulovim dimajzom. «Kakav si ti tjelohranitelj kad puštaš svog štićenika da sam šeta ulicama ovog opasnog velegrada?» vajkao sam se dodatno.
However, nešto poslije 5 se on konačno pojavio u pratnji neke žene i ubrzo nakon toga počeli su i Danci. Nisam imao pojma šta da očekujem od kratkih filmova ove egzotične zemlje (jedino sam bio upoznat sa nekoliko sekundi dugometražnih filmova onog krelca Larsa von Triera), ali Ghoul me je utješio utješnim riječima: «Sa Dancima ne možeš pogriješiti!»
Koliko je ovo bilo ispravno, uvjerili smo se, nažalost, vrlo brzo. Prvo nam se obratio danski ambasador, pa onda neka rediteljka, koja nam je ispričala nešto malo o tome kako se u Danskoj finansiraju kratki i ostali filmovi. Zatim je krenuo pomenuti serijal filmova, koji je pokazao da su Ghoulove utješne riječi kao slomljena trska – ko se na njih osloni, probošće mu ruku.
Sophie – film gore pomenute režiserke, neka žena i neki lik, ona ga pita da li je nekad bio s prostitutkom, on kaže da jeste i ona se nasekira. I to razvučete na 15 minuta. I to je to. Prilično unnecessary ako mene pitate, ali bilo je i gorih stvari.
45cm – Jedino onaj naked-lezbo film je gori od ovog smeća, ali ni on nije mnogo gori. Dosadan susret između neke ženturače i nekog lika prikazan u petsto milijardi različitih varijanti koje se samo smjenjuju i smjenjuju i smjenjuju sve dok vas prvo ne zaboli glava, a onda počnete da proklinjete i film i režisera i samu filmsku umjetnost, sve to praćeno kretenskim voice-overom koji nešto kenja o nekakvoj teoriji o 45 centimetara. Užas i katastrofa. Sure enough, najpozitivnije reakcije publike izazvao je upravo ovaj pretenciozni drek. Btw, 45 cm se ne odnosi na ono na šta ste odmah pomislili nego na neki «prostor oko čovjeka» or something. Totalni kretenizam od filma, djelimično unaprijeđen dosta eksplicitnom scenom seksa pred kraj i ženskom golotinjom.
Shaman – actually interesantan animirani film, ali od stilizovane animacije sam dobio glavobolju.
Cathrine – Nekakva mlada maloljetna cura se smuva s matorim likom od 33 godine i iznervirana neodobravanjem porodice i kučkastošću svoje mlađe sestre, vodi ljubav s tim likom i seli se kod njega. Jedna od onih izrazito napornih porodičnih drama «sa stavom». Apparently, jedan od destabilizacionih faktora u ovoj familiji bi mogao da bude mrljav i nesposoban otac (najzanimljivije što je rekao u filmu je «Ovo je ukusno») pored kojeg je majka apsolutno dominantna figura. Poenta ovoga mi izmiče, a vjerovatno i autorima. In any case, iako poprilično pointless, ovaj film bar nije toliko dosadan, a ni u kom slučaju onako iritantan kao onaj penis od 45 cm.
The Pig – nekakav lik u bolnici se emotivno veže sa sliku svinje na zidu. Dobija cimera muslimana, čija porodica zahtijeva da se svinja dropuje sa zida. Trka frka gužva panika oko svega toga. Samo da bi se na kraju pokazalo neke vrste licemjerstvo stavova i jedne i druge strane. Podnošljiva ideja, ali drastično pokvarena cheesy dijalozima kojima nam se poenta bukvalno nabija na nos.
Srećom, nakon ove torture («Kuku majko, ako su im kratki filmovi ovakvi, kakvi li su tek dugometražni?», pomislio sam) uslijedilo je iskupljenje u vidu još jedne zakuske. Tu smo se sreli sa već otprije poznatim ljudima i tome slično. Plan nam je bio da odletimo do pozorišta na šesti blok takmičarskih filmova. Avaj, onda smo otkrili da je već prošlo osam sati (svemu su krivi prokleti Danci i njihovo kašnjenje, ali ni zakuska nije baš nevina), a taj dio programa je počinjao u 7. Plan B: Otrčati na reprizu T5, koja počinje u 21:30. If you remember, to je onaj blok sa onim užasnim lezbo filmom, tako da sam ja bio manje nego entuzijastičan, ali Ghoul je želio da vidi nešto što se zove The Devil's Wedding, treći po redu film u bloku. Prije toga je valjalo doduše izdržati vjerovatno tešku torturu u vidu brazilskog The Films I Didn't Make (and lucky for us that you didn’t!) i slovenačkog Deda Mraz, koji je neki genije preveo na engleski sa Grandpa Frost (sic!).
Bilo je još vremena do polaska, tako da smo opet otišli na Internet i tamo je Ghoul na svoje oduševljenje otkrio da je dobio sad već infamozni mail od Vilijama Melouna. Dok se on zabavljao pisanjem odgovora i kontempliranjem nad faktom da mu se obratio veliki režiser, ja sam brzo fejsbukovao i provjerio mail i forum i ondak se dosađivao. Krenuli smo naravno u posljednji čas i nekako se dokopali pozorišta i njegovog krova (kao i slobodnih mjesta na tom krovu) nedugo nakon pola 10. However, na projektoru su se vrtili nekakvi džinglovi (opet onaj za Island, among others) i tako je to trajalo sve do deset sati.
«Tačnost hvale vrijedna!» pomislio sam, no taman tad je krenuo nekakav film. Bilo je to neko vrlo nelijepo izledajuće čudo za koje smo smatrali da je onaj brazilski film, no imagine our surprise kad se na ekranu ukazao naziv Short Term. «WTH?» mislimo mi i momentalno vadimo papir s programom da vidimo šta se dođavola dešava, kad imamo šta da vidimo – potpuno pogrešno smo protumačili grafik! Ono T5 se odnosilo na prethodni dan, a ovo je bio početak T7, koji je bio i zakazan za 10 sati. Momentalno smo se pokupili i napustili prostoriju, tj. otvoreni krov.
Ponovo smo otišli do Taverne na arčenje Ghoulovih bonova. Ja sam se nažderao voćne salate (koja im je odlična) i vode i sladoleda. Onda smo odjurili do mene, a tu nam se kasnije priključio i Bojan.
Nismo uspjeli da pogledamo nijedan dugometražni film, ali veče je bilo vrlo produktivno. Naime, pogledali smo preostala dva filma iz A Night of Horror Programa:
A Break in Monotony – kratka animacija sa ubistvima i zombijima or something. Mada jer moguće da sam zombije samo umislio.
AM1200 – sve do samog kraja vrrrrrrrrrrrrrrlo zanimljiv i napet film, koji posjeduje sve elemente kvalitetnog dugometražnog horora, osim trajanja («svega» 40 minuta). Čak se i Rej Vajz pojavljuje u sporednoj ulozi nekakve pijandure. Inače, film govori o liku koji prima misteriozni poziv za pomoć iz (relativno) obližnje radio stanice. Kad ode tamo, naravno, nema nikoga. Poenta filma nije baš nešto da se piše kući, ali ovaj režiser kome sam zaboravio ime odlično barata žanrovskim klišeima i zna da stvori napetost, tako da jedva čekam neki njegov dugometražni film. Zapamtite to ime, on bi mogao da bude next bih thing in horror!
Poslije tih kratkića, isukao sam svoj originalni DVD
Calvaire da bismo pogledali intervju sa režiserom istog (i kasnijeg Vinyana), Fabriceom Du Welzom. Pokazalo se da je Du Welz vrlo simpatičan i entuzijastičan čiko, pravovjerni ljubitelj horora, koji je u nekoliko navrata vrlo lijepo disovao Holivud i komercijalizaciju i tome slično. Opširno je govorio o svom filmu, nažalost dosta slab engleski je uticao da njegovo izlaganje ne bude onoliko detaljno i precizno koliko bismo željeli (a vjerovatno i on). Needless to say, Vinyan je pri samom vrhu liste filmova za gledajne, a Du Welzu želimo sreću u budućim poduhvatima, kao i da usavrši svoj engleski.
Na kraju smo pogledali
The Making of [REC], u kome su nas Paco Plaza i Jaume Balaguero upoznali sa pojedinim aspektima režije i pisanja scenarija za ovaj film. Interesantno i poučno, mada su se previše zadržali na banalnom prvom dijelu filma s vatrogascima. To je inače samo jedan djelić priče oko [REC]-a, dok su zvuk, kasting, produkcija i razne druge stvari obrađeni kroz ostale extras na disku.
Nakon toga smo se rastali i razišli kućama.
DAN ŠESTI (i posljednji) (subota)
Konačno je došao i posljednji dan festivala, kad se uručuju nagrade i slično. Našli smo se oko pola osam pred hotelom i onda odjurili do onih kompjutera. Međutim, simpatični mladi momci i djevojke koji tamo rade izbacili su nas vrlo brzo, navodno su «čekali taksi». Ha! Tako istjerani i poniženi, nije nam ostalo drugo nego da tugu utopimo u kakvoj večerici i daljem trošenju Ghoulovih bonova.
On je naručio brdo hrane i soka, što je pripremio za sutrašnje putovanje, a ja sam smazao nekakav rižoto s gljivama. Koji je bio vrlo ukusan, ali nažalost nisam dobio nikakav hljeb uz to. Ghoul me je naravno napao što jedem hljeb uz rižu, samo da bi se odmah potom otkrilo da on jede hljeb uz supu (!). Inače, tokom ove večerice nam se priključila i (mlada?) simpatična Hrvatica koja je takođe imala neku funkciju na festivalu, samo nisam skontao koju.
Ja sam svoju hranu pojeo što sam brže mogao da bismo stigli na zatvaranje, dok je Ghoul naravno čerišovao svoje sendviče i presipao naručene sokove od narandže u ranije spremljenu plastičnu flašicu da ima za put. Jedva sam nekako uspio da ga natjeram da krenemo i tada je ostavio konobaru pozamašan bakšiš u vidu neiskorišćenog bona. Onda smo se otisnuli prema pozorištu.
Tamo mu se neka cura obratila i rekla da ima rezervisano mjesto za njega. Taman kad sam htio da pitam kakav je to način da se za tjelohranitelje ne rezervišu mjesta, Ghoul je rekao da nam trebaju dva komada mjesta, pa su nam pokazali gdje da sjednemo. To je bio jedan od prvih redova, vrlo blizu scene, tako da smo imali sjajan pogled na dešavanja.
Ispostavilo se da je ono što je uslijedilo potom bio i čisti highlight festivala, ne računajući onih nekoliko kvalitetnih horora. Na scenu su stupile egzotične plesačice koje su egzotično plesale u ritmu egzotične orijentalne muzike. Kako sam sucker za takvu muziku, moram priznati da sam neizmjerno uživao u istoj, a ni ples nije bio za bacanje. Poslije smo se gadno iznenadili kad smo skontali da je to zapravo islandska muzika a ne neka tamo arapska or something, a meni je dodatan šok bio što dvije od onih nekoliko odličnih numera izvodi ona nakaza Bjork. Inače, pomenute cure pripadaju izvjesnoj plesnoj grupi koja se zove Tribalica.
Stvari su krenule nizbrdo poslije toga, jer je uslijedila dodjela nagrada. Opet je nekakav narator nešto kenjao, pa su onda isprozivali već pomenute dobitnike (neke sam zaboravio da spomenem prije, ali who cares). Između ostalog, naknadno je uručena nagrada liku koji je prošle godine pobijedio, a nije bio prisutan da mu se uruči nagrada. On je zabavljao publiku svojim duhovitim šalama, mada je prevodilac Dejo ukrao šou:
«I was sitting in a pub» = «Sjedio sam u pubu» i tome slično.
Publici se obratio i režiser onih Duhova i još mnogi neki ljudi. Veoma sam se iznenadio kad se niotkuda pojavio i Srđan Vuletić i nešto odbaljezgao, tako da sam napravio sebi mentalnu notu da konačno pogledam onaj njegov grozni film ne bih li mogao svojski da ga ispljujem. Kad smo već kod toga, Ghoulova prepiska sa Vilijamom Melounom mi je dala vrlo jednostavnu ideju kako da se proslavim u lokalnim okvirima – iskopaću svoj revijev Grbavice sa ZS foruma, dotjerati ga i metnuti na svoj blog, pa onda postaviti link na IMDb-u pod external reviews. Zašto se toga nisam ranije sjetio? (update: kasnije sam odustao od te ideje jer je totalno glupa)
Elem, idemo dalje. Festival je dodjeljivao i vrlo bizarnu nagradu za najbolji film snimljen mobilnim telefonom. Prvu nagradu je osvojio nekakav lik što je imitirao špicu Džejmsa Bonda (kao onaj krug je koristio vrata veš mašine, a kao krv nekakvu crvenu krpu), a drugu apsolutno nisam skontao – neki ljudi sjede u učionici i odjednom tresnu.
Prikazan je i «film» nastao kao plod radionice koju je vodio Alan Smithee, a o kojoj smo govorili gore. To je zaista bilo potpuno bolno iskustvo. On nas je već u predstavljanju filma obavijestio da «it is not story driven», međutim to nije bilo driven ničim osim eventualno nekim težim drogama. Spominje se nekakva bliža (postapokaliptična?) budućnost u RS, nekakvo otapanje glečera na Vrbasu (a?), pa su onda tu neki likovi koji se pola sata dernjaju «Bubi, Bubi!» i trista drugih čuda. Ovo sve je zaista bilo dno dna, ali momci i cure koji su učestvovali u snimanju filma sjedili su u publici i oduševljeno propratili svoje pojavljivanje na ekranu. Well, drago mi je da su se bar oni lijepo zabavili, kad već mi nismo mogli. However, valja priznati ingenioznost autorima, jer su u jednoj sceni iz čista mira pustili genijalnu Vangelisovu kompoziciju Blush Response (sa albuma Blade Runner, mada se ne sjećam da li se pojavljuje i u samom filmu), koja bi vam probudila emocije taman da je puste preko scene gdje neko maže puter i džem za doručak. I tako je ova krasna muzika učinila da bar 4-5 minuta filma bude manje od potpune torture.
I posljednje što se desilo je bila još jedna zakuska, ovog puta na gornjem spratu pozorišta (ali ne napolju). Opet su tu bili standardni ljudi, pojavio se i novinar Glasa Srpske, koga smo upoznali prvo veče, bio je sa nekakvim svojim jaranom, pa onda tu je opet bio Vladan, pa famozni Sliško, itd. Uglavnom, Ghoul i ja smo sjedili na jednom mjestu, a oko nas su se rotirali raznorazni ljudi. Bio je to i Alan, kome je Ghoul udijelio velike komplimente za film. Rekao je «It wasn't as terrible as I expected», na što sam se ja zapitao šta li je dođavola uopšte očekivao. Poslije su nam se pridružili Vladan i izvjesni Andres or something, a to je hormosesualni režiser i festival-selektor koji je dobio batine u Sarajevu prilikom onog infamoznog događaja, a ovde je valjda radio selekciju za neki gej-lezbo blok filmova. Andres je vrlo tečnim kvalitetnim engleskim pričao o svojim nesretnim iskustvima u Gradu Heroju. However, ispostavilo se da je u pitanju donekle neobična ličnost, jer dok smatra da je mlaćenje učesnika gej parade primitivno, pokazuje se da smatra sasvim normalnim da dva muškarca imaju seksualne odnose. Not only that, čak je i učestvovao na nekim gej paradama (!).
Tu je otprilike bio i kraj naših druženja s ljudima i krenuli smo prema izlazu, s tim da se Ghoul malo zadržao u razgovoru sa (čini mi se) Nikom Stojanovićem. I onda smo se konačno rastali pred hotelom i vjerovatno se više nikad nećemo vidjeti.
