недеља, 15. новембар 2009.

2012


4(+)/10


Sa 2012-om Emerih nikada nije ni mogao prevazići film katastrofe. U pitanju je generalno neuvjerljiv žanr, ali samo zato jer se ekskluzivno oslanja na popularnu glumačku postavu a s time i na box-office zaradu. U novije doba se možda ta definicija malko i izmijenila, prvobitno zbog boljih specijalnih efekata, ali Emerih joj je i sa boljim efektima sigurno vratio onu staru slavu. Zbog toga Holivud sada ništa manje podsjeća na onu iščašenu eru kada su se snimali isprazni biblijski spektakli u kojima je najimpresivnije zvučala minutaža.

U slučaju da 2012 ne sadrži toliko poznatih glumaca, mislim da bi se rijetko ko obazirao na ovu stvar, osim možda kao tek na još jednu površnu hrišćansku fantaziju C.Thomasa Howella. Isto mogu reći da genijalan film katastrofe ne postoji. Najbliže tome prilazi The Perfect Storm, međutim nisam mišljenja da se on može podvesti u izvorni film katastrofe i da je tom žanru sigurno bliži Transformers 2. Armageddon je, opet, tek one-linerska parodija na film katastrofe i zato može pružiti i repetitivno gledalačko zadovoljstvo. Recimo, sumnjam da je neko gledao Towering Inferno, možda i ponajbolji od onih starijih flikova Irvina Alena, petnaestak puta do sada; isto tako ne bih nazvao ni budalama one koji su Dante's Peak i Volcano gledali ništa manje puta. Na kraju krajeva, koliko god ih puta gledali, sve to ipak nisu genijalni filmovi.

S druge strane, Emerih odlicno poznaje svijet oko sebe i njegovu glad za dogmama o politickoj korektnosti a da pritom ne snima biblijske spektakle. Na primjer, da bi sa Devlinom realizovao naredni svoj projekat nakon Univerzalnog Vojnika, Emerih je znao da Mario Kassar u svojoj kući ima policu krcatu knjigama o egipatskim piramidama – čovjek je valjda bio opčinjen tim komadom istorije. Na taj način je eventualno nastao Stargate, produciran od strane čudesnog Carolca i jos čudesnijeg Kassara – kostao je, ako se ne varam, citavih $50-60 miliona prije deceniju i po.



Sad je Emerih otisao najdalje što je mogao sa filmom od $300 miliona a poznato je da je njegov pretposljednji projekat bio takodje film katastrofe i da je čak i doživio malo uspjeha. Za njegov posljednji projekat, 10.000 BC, pokušaj da se kompetentna pustolovna priča a la Apocalypto podmetne nešto neimaginativnijem dijelu čovječanstva, mislim da je bio sineastička tragedija, međutim i bez ikoga poznatog u afiši glumaca – ispalo je da je svijet donekle i gledao to sranje. [Štagod rekle procjene o budžetu nekoga filma, vrijedi znati da se u te brojke nikada ne ubraja i marketing, koji onda može iznositi ništa manje koliko i čitav jedan film, od $50-100 miliona, pa i više. Za 2012 ne mogu ni da pojmim koliko je to moglo stajati.]

Na kraju je 2012 pokazala naličje današnjeg umno zaostalog Holivuda i kao takav film funkcioniše na jednom sumanutom nivou kada je suspenzija nevjerice najbolja u scenama upravo političkih i religijskih tenzija. U stvari, to je ona fantazija koju sam ja pokusao da svarim – u međuvremenu su me sve te eksplozije i konstantne reference na Bibliju totalno mimoišle; vraga mu, čak se sin glavnog junaka zove Noah (pa i najgori dijelovi Distrikta 9 su oni koji u sebi sadrže trivijalnu [hrišćansku] simboliku!).


Emerihova režija je tek standardno solidna. U stvari, gledao sam daleko fascinantnije i napetije sekvence u filmovima o mogućim katastrofama, poput Them! i Phase IV. Takođe, još jedan jalov projekat iz ove godine, Year One, ispao mi je daleko zanimljiviji i vjerodostojniji od, recimo, 10,000 BC, barem po zakonu žanra kojeg predstavlja. Bolje reći, dva prosječna teen-filma iz 80-ih, kao što su, recimo, Class i Just One of the Guys, nikada neće moći da budu prevaziđeni od današnjih skupih feel-good komedija poput monotonog para Four Christmases & The Couples' Retreat, i njima sl.


Ono što mene fascinira kod Emeriha nije njegov apetit koliko volja da naizgled plauzibilno prikaže svijet onakvim kakav zbilja i treba da bude: pojedinci lete ruskim vojnim avionima a čitavo covječanstvo hrli Kinezima u naručje ne bi li se spaslo sigurnog smaka svijeta [ko bi danas, osim Emeriha, napisao tako što?]. U Day After Tomorrow američki spasioci su bili jadni Meksikanci.

Istovremeno je 1999. ostala deset godina iza nas a u međuvremenu su milenaristi na svu sreću, pronasli još skrivenih Nostradamusovih katrena koji se vrlo lako mogu odnositi i na 2012… Tako da bih rekao da je odluka studija Columbia Pictures da finansira ovu stvar besprekorno opravdana. I sasvim je moguće da ce ovaj shit zbilja vratiti dobar dio uloženog novca, ako ne i većinu. Za ostatak novca/budžeta pobrinuće se ostatak svijeta. Kinezi će garantovano pojuriti u bioskope, ako uopšte i uvezu 2012 u svoju zemlju. Šteta je samo sto Kirk Cameron ne igra ovdje. Mada, simbolike radi – jer je čitav film 2012 simbolika nečega – Kirk je mogao imati kameo kao mladi kapelan u Bijeloj kući. Činjenica je da ljudi koji pate za reality show predstavama to isto vole vidjeti i na filmu, samo sa mnogo božjeg upliva i iskupljenja i blesavo jednostavnih likova, jer takve stvari djeluju i zvuče sasvim realno u njihovim glavama.

Dabome, jedini ko će izvisiti jeste Emerih koji poslije ovoga vise neće znati kakve filmove može da pravi. Ako se okrene zapletu – to ce biti Stargate ili 10,000 BC, znači generalno lošim filmovima.


Jedini koncept na kome Emerih može uzeti nesto novca jeste ono sto je momentalno u modi ili stara franšiza koju valja vaskrsnuti u što pompeznijem maniru – nije tajna da, osim Moon 44, kod njega u kompletnom opusu ne postoji ni zrno originalnosti. Neću zato pogriješiti ni ako napišem da će njegovi novi projekti biti adaptacije čuvenih SF romana, ili nesto slično tome, dakle nadasve prepoznatljive stvari, ne bi li projekat što brže dobio zeleno svjetlo. U slučaju pak da se vrati "osjećajnom" projektu poput Patriote, Emerihovi dani će biti odbrojani.

Polovina 2012 je ionako snimljena digitalnom filmskom kamerom, pa na mahove izgleda kao nova epizoda "Wallandera". Kapiram kada to radi Mann i potom u svojim komentarima pojasni svoju artističku namjeru, no ne i Emeriha, osim ako nije planirao da uštedi nesto novca što je onda nečuveno, jer film tada najvećma podsjeća na dječiji kolaž. Takođe se nipošto ne vidi da je film slikao jedan Dean Semler; mnogo toga je nacrtano ili pak zamućeno filažima i švenkovima digitalne kamere.

Uostalom, dobra većina segmenata filma ne djeluje stoprocentno realistično, ako je moguce kazati riječ-dvije i o tome oksimoronu. Promjena studija koji radi CGI dobro bi dosao Emerihu; naime, ubijeđen sam da bi ovaj krš kod Spilberga djelovao desetak puta svarljivije premda uopšte ne zato što je Spilberg neuporedivo bolji reditelj.

Moguće je i da sam konzervativan ali ne pamtim, u stvari, da sam do sada vidio nešto iole realističnije od The Lost World i Starship Troopers, oba filma iz 1997. odnosno 1998. godine. Štaviše, ni Titanik mi, kad je u pitanju CGI, nije djelovao toliko dobro valjda zato što sam izgubio interesovanje za film na dijelu od kada krene CGI. Čak mi i Godzila na mahove izgleda bolje, u cjelini, nego 2012.


Ovdje, za uvar, još imate i gomilu realno iritantnih likova od kojih bih izdvojio ruskog milijardera a i jednog od naučnika koga igra Amerikanac John Billinglsey – prilično OK pojava gdje god sam ga vidio – međutim on toliko kuburi sa svojim kokni-engleskim akcentom da prilikom svakog dijaloga zvuči poput malignog idiota.


Potom je tu i ta jednolična saspens-muzika scenariste/kompozitora Klosera koja se generalno i ne primjećuje od sveopšte kakofonije na ekranu ali pomaže da pomislite kako možda i marite za sve to što se odmotava pred vašim očima. U suprotnom, i pored svih očiglednih falinki, mišljenja sam da je 2012 iz nekog razloga sposobna da drži pažnju čak i zahtijevnijem gledaocu.

Plus ono sto me je navelo da bez neke veće muke ispratim 2012 jeste i prvi bioskopski foršpan za Kameronov Avatar koji sam vidio: i kao da se već može naslutiti da će Avatar biti novi LOTR/King Kong/The Land Before Time spin-off koji će garantovano otvoriti vrata adaptacijama mongoloidnih basni Roba Hoba, Tada Vilijamsa i Roberta Dzordana, kada će se Holivud, kako mu i dolikuje, pretvoriti u poligon za bajke i animaciju i galantnu spejs-operu; u pitanju je prirodna evolucija Holivuda da sa gledaocima sve više počne komunicirati putem žovijalnih, drečavih kadrova, sa gomilom simbolike i sa što manje riječi.

...Biće to era kada će ozbiljni filmovi i kandidati za Oskara izgledati kao Surrogates, Inglourious Basterds i Wall-E i UP!, projekti sa predubjeđenjem da posjeduju golemu strukturalnost i to samo zato jer iza sebe imaju, čini se, dosta dobrog talenta i jos veću ekonomsku autonomnost. (Brus Vilis je inače na sva zvona objavljivao da je najnoviji Die Hard 4.0, mnogo bolji od originala. U stvari, svaki njegov projekat izgleda kao da će biti bolji od prethodnog, makar dok snimanje traje. I upravo ovakve izjave velikih talenata krasiće filmske novine sirom svijeta u bliskoj budućnosti...)



I obzirom da nisam mogao da se otmem utisku da će Avatar, kada se sve uzme, biti tek prosječan film, 2012 je mnogo bolje počela da mi izgleda dok sam je gledao, pa bih joj najposlije dao 4(+)/10.

Koliko je Holivud uznapredovao po sofisticiranosti, ne zvuci mi nimalo pretenciozno da upravo Emerihovi filmovi katastrofe – tri za sada (Godzila nije jedan od tih) – budu jedino iskupljenje koje ova planeta ikada i zavrijedi da dobije na celuloidu. U stvari, Emerih je nesto slično i pretpostavio u ovom filmu – možda i posprdnim manirizmom – kada je učinio da se među rijetkim spašenim knjigama na svijetu nađe upravo kojekakvi prsli SF roman totalno nepoznatog autora samo zato jer njegova ideologija strijemi svekolikoj pozitivnosti, toleranciji i, dakako, međuljudskoj jednakosti.

_________________________

Za kraj, kao najveće ludilo u kinematografskoj istoriji, najbolji najgori blokbaster ikada snimljen, meni i dalje ostaje nenadmašivi Transformers 2. U pitanju nije tek priprosti eskapizam koliko ekstremno loš film, možda i gori od Inglourious Basterds, donekle i komična seksploatacija Megan Foks. Odgledao sam ga do samog kraja samo zato jer sam se htio uvjeriti dokle je Bej voljan da ide u svojoj Demolition Derby perspektivi a i u eksploataciji žene koja tome filmu samo služi kao puki ornament. Na trenutak sam pomislio da će tu titulu preuzeti 2012, ali Emerih se u svojim projektima zaista trudi da uzgoji sto je moguće više onoga što bi malouman čovjek možda mogao nasloviti i – logikom. Transformers 2, kao i Armageddon i Bad Boys II, na svu sreću, ne pate od problema svrhovitosti.



S druge strane, Bej nam je ostavio, pored filma The Rock, i jednu od najdinamičnijih R-rangiranih autorskih akcija u 21. vijeku – spomenutu Bad Boys II – koju će rijetko ko u skorijoj budućnosti novog akcionog filma biti u stanju da prevaziđe, na ovom ili onom nivou, osim ako svi akcioni filmovi ne budu zvučali i ponašali se kao The Bourne Supremacy. Stoga mislim da Beju treba iskazati makar malo poštovanja prije nego ga se zatvori u ludnicu i baci ključ.


Roland Emerih – medju super-rediteljima – još je uvijek OK, negdje na sredini moje shit-liste. Uostalom, ko bi i pomislio da jedan ateista može da stvara ovako pozitivne i plemenite pričice?


субота, 14. новембар 2009.

Slobodan Šijan INTERVJU


OZBILJNO ZEZANJE

Ovaj intervju vodio sam sa Slobodanom Šijanom leta 2007. u Sloveniji, tokom Grossmann Festivala filma i vina u Ljutomeru.
Tom prilikom je Slobodanu Šijanu dodeljena nagrada za životno delo, 'Stari mačor' ('Hudi maček'), a mini retrospektiva je pokazala da su filmovi KO TO TAMO PEVA i MARATONCI TRČE POČASNI KRUG čak i u Sloveniji kultni naslovi. Brojni gledaoci putovali su iz obližnjih gradova da bi iskoristili retku priliku i podsetili se dragih filmova, ili po prvi put pogledali naslove o kojima su od starijih toliko slušali. Budući da je Grossmann pretežno posvećen žanrovskom i horor filmu, a da je proleća 2007. izašla knjiga U BRDIMA HORORI: SRPSKI FILM STRAVE u kojoj se opširno analizira i njegov DAVITELJ PROTIV DAVITELJA, težište u našem razgovoru je bilo na elementima žanra u njegovom opusu.
Samo jedan manji deo ovog intervjua izašao je u VEČERNJIM NOVOSTIMA u jesen 2007.
Ovo je prvi put da se on u celini i celosti otkriva, i to ekskluzivno čitaocima ovog bloga.
***
DEJAN O G NJ A N O V I Ć

-Kako je došlo do nastanka vaše 'komedije strave i užasa'? Otkud odluka da u srpski milje prenesete jedan žanr koji u njemu baš i nema neku veću tradiciju i gde već same reči "strava" i "užas" nose brdo negativnih konotacija? Tim pre što ste u vreme nastanka tog filma već za sobom imali nagrade i reputaciju na koje možda u tadašnje vreme nije bilo najmudrije lepiti etiketu "strava i užas"?

Ja sam nekako oduvek želeo da snimam različite filmove, pa sam pokušavao to, a jedna od stvari koje sam želeo je film o davitelju u Beogradu. Dugo sam razmišljao o tome i onda sam razgovarao svojevremeno sa Nebojšom Pajkićem o tome da napišemo jedan scenario o pojavi davitelja u Beogradu kao simbolu prerastanja Beograda u metropolis.

-A zašto baš davitelj, na primer, a ne koljač ili nešto drugo?

Pa ne znam, dopadao mi se taj podžanr, ne znam kako bi se to definisalo, da li je to podžanr kriminalističkog filma ili horora, to je jedno zanimljivo pitanje.

-To zavisi od tretmana, vi jednu istu priču možete da obradite i kao horor i kao krimić i kao komediju.

Da, jedan od prvih zvučnih krimića, M Frica Langa je upravo to: film o masovnom ubici koji davi žrtve. Fric Lang je autor nekih od meni najdražih horora, ja sam njegov TESTAMENT DOKTORA MABUZEA doživljavao kao horor. Kad smo bili klinci maltene smo se krili pod krevet kad prepričavamo sadržaj tog filma. Jako sam voleo filmove Ričarda Flejšera: posle filma BOSTONSKI DAVITELJ jednostavno sam želeo da ja uradim nešto takvo, jer mi se činilo da je to subverzija u tkivo srpskog filma, da je to nešto što, ako uspem da proguram, da će biti zanimljivo da uopšte postoji. I mi smo to uspeli.

-Kako je došlo do vašeg kontakta sa Pajkićem? Upoznali ste se kao filmofili u Kinoteci, ili…?

Mi smo prethodno već radili na jednoj verziji scenarija o Savi Šumanoviću, u Kinoteci smo se sreli, i tako. Kad sam ja imao film u Puli, KAKO SAM SISTEMATSKI UNIŠTEN OD IDIOTA, to su bila dobra vremena, dogovorili smo se da odemo na letovanje na Bled i na Bledu smo napisali DAVITELJA zajedno. S nama je bio i Branko Vukojević, rok kritičar, pokojni, koji se s nama družio i zezao, moja supruga Narcisa i Goranka Matić koja je bila Nebojšina supruga u to vreme, i tako. Na moju početnu ideju zajedno smo razvijali sinopsis i došli na ideju da budu dva davitelja, a ne jedan, da to bude 'too much' za Beograd, što se kaže. Bacali smo loptu jedan drugom i tako došli do neke prve verzije scenarija, a posle sam ja to doterao još za snimanje.

-Što se tiče žanrovskog opredeljenja, da li ste odmah imali ideju da to bude komedija strave užasa? Nije vas zanimalo da radite triler-horor?

Ja sam sebe negde u početku odredio kao reditelja komedija, a sem toga imao sam Taška Načića u vidu za tu ulogu.

-Film je, dakle, pisan za njega?

Njega sam imao u vidu za glavnu ulogu, a kako će se razvijati ostatak priče, nismo bili sigurni, jer kad smo krenuli da to razvijamo, sa rok-pevačem i inspektorom, ja sam znao da za te uloge želim Taška, Šapera i Nikolu Simića, i bio sam srećan što sam ih dobio. Do poslednjeg trenutka, gotovo do samog snimanja, ja sa Šaperom maltene nisam uspeo da napravim neki ozbiljniji sastanak zbog njegove zauzetosti kao rokera. Direktor filma je bio strašno zabrinut zbog toga, i zato što on nije glumac. Međutim, kad smo počeli snimanje, on je bio izuzetno profesionalan, uvek tačan, sve na vreme i sve je profunkcionisalo jako dobro.

---NASTAVAK INTERVJUA ČITAJTE U KNJIZI 'FILM STRAVE NA BALKANU', 2022.










RABID (1977)


Evo mog texta iz PRESSINGA br. 59.


BESNILO

Scenario i režija: Dejvid Kronenberg

Kamera: Rene Verzije

Efekti maske: Džo Blasko

Uloge: Merilin Čejmbers, Frenk Mur, Džoe Silver...

U čast nedavno preminule porno-dive Merilin Čejmbers, podsećamo se jedinog njenog kultnog naslova koji nije pripadao porno žanru.

Istina, njegov autor bio je jedno vreme poznat kao "Kralj veneričnog horora" a ako se bliže zagledamo u zaplet BESNILA, videćemo da on i nije tako daleko od pornografije – ali od uvrnute, tipično kronenbergovske sorte. Njegov prvenac, JEZA (Shivers, 1974) govorio je o seksualnoj raspomamljenosti u jednom soliteru (videti Cult Horror, PRESSING 36). Krvavo-venerična zamešateljstva nastavljaju se u njegovom drugom filmu – o ženi koja nakon operacije neplanirano razvije penisoliku bodlju koja joj erektira iz čmarolike rupe na koži ispod mišice.

BESNILO spada u ranu fazu Kronenbergovog opusa, iz doba pre nego što su mu se usladili crveni tepisi i zlatne palme i pre nego što je počeo da pravi generičke, bezlične filmove (NASILNIČKA PROŠLOST, ISTOČNA OBEĆANJA...). Ranu fazu (zaključno sa filmom MUVA, 1986) odlikuju nenametljiva intelektualnost i zapitanost nad metafizikom biologije, psihologijom seksualnosti i filozofijom egzistencije. Što je najlepše, ovaj podtekst bio je prirodno srođen sa eksploatatorskim elementima koji su te filmove učinili kultnim čak i kod onih koji nisu skloni intelektualizovanju. Jednostavno rečeno, u njima sve pršti od originalno prilivene krvi, bizarnih situacija, nepredvidivih preokreta i "čudne" erotike.

U svom drugencu, Kronenberg preuzima matricu filmova katastrofe (pod-žanr: smrtonosne zaraze) i na nju kalemi svoj trade mark - telesni horor. Međutim, zaraza koja je ovde u pitanju nije od ovoga sveta: nisu to ni velike boginje (VARIOLA VERA) ni kuga (GODINA KUGE, KASANDRIN MOST) niti bilo šta što bi se razumno dalo očekivati (ptičji grip, svinjska kuga i sl.). Nije to čak ni klasično besnilo o kome je Pekić napisao svoj istoimeni roman horora i katastrofe, već "bolest" koja kao da ćudljivo izvire iz same srži našeg biološkog bića.

Glavna junakinja, Rouz (srpski: Ruža, Ružica), nakon nesreće na motoru, ima opekotine koje treba hitno sanirati. U obližnjoj klinici uzmu uzorak njene kože i tretiraju ga tako da postane nalik embrionalnom tkivu – dakle, nediferencirano, da poprimi osobine kože na koju se transplantuje. Međutim, iz te biološke neodređenosti izroni organ kakav priroda do sada sisarima još nije dala – žalac koji izlazi iz rupe ispod njenog pazuha, putem koga ispija krv žrtava. Taj ubod ih zarazi i pretvori u mahnite "zombije" koji ujedaju neinicirane. Ubrzo se epidemija osobenog "vampirizma" širi gradom, što dovodi do vanrednog stanja, jezivih čika u belim skafandrima (koje je kasnije Marković efektno koristio u VARIOLI) i đubretarskih kamiona za odvoženje mrtvih.

Ključ razumevanja ovog filma leži u imenu junakinje i njegovoj vezi sa klasičnom pesmom "Bolna ruža" (Sick Rose) Vilijema Blejka.

O Ružo, ti bolna jesi!

Nevidljivi Crv,

što leti u noći,

u huku oluje,

pronađe ležaj

tvog purpurnog užitka,

i njegova mračna, potajna ljubav

život tvoj uništi.

(prevod: D. Ognjanović)

Tako i Kronenbergovu Ružu spopada "nevidljivi crv, što leti u noći", kao mračni potencijal života zasnovanog na propadanju i smrti, kao usud koji je istovremeno fiziološki i metafizički, ponikao u nepojamnim mrakovima bivstva koji prevazilaze smrtničko poimanje. Spoj "mračne, potajne ljubavi" i uništenja života u BESNILU je dosledno sproveden kroz prizore koji počinju kao zavođenje, nastavljaju se kao peting (grljenje, maženje, poljupci...) a završavaju kao sisanje krvi i oboljevanje. Reditelj mudro izbegava bilo kakvu eksplicitnu konotativnost, i BESNILO se može tumačiti na razne načine koji nisu uzajamno isključivi.

Film se može posmatrati kao satira na kvebečku krizu i vanredno stanje u Montrealu 1970. godine. On je, takođe, i parodija na pokret ženskog oslobađanja i povećanog promiskuiteta koji će samo par godina kasnije eksplodirati u pošasti SIDE (ovde jezivo-mudro prejudiciranoj!). Najzad, BESNILO je i filozofska elaboracija u čijim okvirima je čovekovo smrtno telo zaloga raznih oblika zavisnosti i korupcije protiv kojih duh ne može ništa sem da se pomuti u orgiji besnila. Ne treba zanemariti ni činjenicu da pošast pokreće žena, da nju igra u to vreme slavna porno glumica Merilin Čejmbers (BEHIND THE GREEN DOOR, INSATIABLE...), da jednu od prvih žrtava nalazi u porno-bioskopu koji se zove EVA (biblijska majka greha i smrtnosti) a da je potom vidimo pored postera filma KERI (o devojci koja postane "demonska" onda kada postane – žena)! Zanimljiv je kuriozitet da je Kronenberg za ulogu Ruže imao na umu Sisi Spejsek (KERI), ali su mu producenti nametnuli Čejmbersovu – koja se sasvim dobro snašla u dramskoj ulozi, uspevši čak da bude dirljivo ranjiva i istovremeno jeziva, te da proizvede neophodnu empatiju u mračno dramatičnoj završnici.

U BESNILU je vidljiv zanačajan napredak u Kronenbergovoj režiji, film izgleda profesionalnije, sa boljom kamerom, glumom i efektima, a mikro-budžet od 500.000$ vrlo brzo je doneo zaradu od preko 7 miliona, učinivši svog autora najkomercijalnijim kanadskim rediteljem. BESNILO je ustoličilo Kronenberga ne samo kao kompetentnog žanrovskog reditelja, već i kao autora koji dosledno izgrađuje svoj osobeni svet iz filma u film, i samosvesno nadograđuje svoje ginekološko-metafizičke preokupacije. Njegovi su filmovi, počev od BESNILA, počeli da privlače sve više inostrane publike i da stvaraju osnovu za kult koji čak ni pozniji promašaji ovog reditelja nisu okrnjili.

R.I.P. Merilin Čejmbers! R.I.P. Dejvid Kronenberg!

петак, 13. новембар 2009.

LOVECRAFT UNBOUND


ovo je besplatna reklama za dve knjige koje ću svakako pošteno kupiti prvom prilikom, jer ih preporučuje ne samo tematika nego, pre svega, renome priređivača i autora priča. već i na neviđeno, iz najava i prvih prikaza, jasno je da se radi o neprocenjivim novim dokazima večne popularnosti lavkrafta i njegovog osobenog pristupa hororu.

evo detalja o knjigama koje sam sakupio na netu:


LOVECRAFT UNBOUND

edited by Ellen Datlow

(Dark Horse, Trade Paperback, $19.95)

-na amazonu za 14$

Paperback: 336 pages

- From the book cover:

"The stories are legendary, the characters unforgettable, the world horrible and disturbing. Howard Phillips Lovecraft may have been a writer for only a short time, but the creations he left behind after his death in 1935 have shaped modern horror more than any other author in the last two centuries: the shambling god Cthulhu, and the other deities of the Elder Things, the Outer Gods, and the Great Old Ones, and Herbert West, Reanimator, a doctor who unlocked the secrets of life and death at a terrible cost. In LOVECRAFT UNBOUND, more than twenty of today's most prominent writers of literature and dark fantasy tell stories set in or inspired by the works of H. P. Lovecraft."

What these stories, and others in the collection, have in common is the idea that we are blind to the true nature of the world around us, and that there are things going on behind the thin veil of reality that would drive us mad in a single glance.

CONTENTS:

(4 reprints – the first four listed – and 16 original stories!)

Houses Under the Sea -Caitlin R. Kiernan

The Din of Celestial Birds -Brian Evenson

In the Black Mill -Michael Chabon

Commencement -Joyce Carol Oates

One Day, Soon -Lavie Tidhar

Catch Hell -Laird Barron

Machines of Concrete Light and Dark -Michael Cisco

Leng -Marc Laidlaw

Sight Unseen -Joel Lane

Vernon, Driving Simon -Kurt Unsworth

Marya Nox -Gemma Files

That of Which We Speak When We Speak of the Unspeakable -Nick Mamatas

Sincerely, Petrified -Anna Tambour

The Tenderness of Jackals -Amanda Downum

The Office of Doom -Richard Bowes

Mongoose -Sarah Monette & Elizabeth Bear

Cold Water Survival -Holly Phillips

The Recruiter -Michael Shea

The Crevasse -Dale Bailey and Nathan Ballingrud

Come Lurk with Me and Be My Love -William Browning Spencer

Selections range in tone from the darkly humorous to the sublimely horrific, and all show the contributors to be perceptive interpreters of Lovecraft's work. Readers who know Lovecraft s legacy mostly through turgid and tentacled Cthulhu Mythos pastiches will find this book a treasure trove of literary terrors.

At the end of each story there was a brief biography of the author and a comment by them about how HPL influenced them or their story.


a ako vam elen detlou nije dovoljan autoritet kao priređivač vrsnih antologija, šta onda kažete za s.t. džošija, vodećeg svetskog znalca za sve stvari vezane za lavkrafta? evo šta im u njegovoj antologiji novih priča!




BLACK WINGS: NEW TALES OF LOVECRAFTIAN HORROR


Edited by S. T. Joshi



The work of H. P. Lovecraft continues to inspire many of the leading contemporary authors of horror and the supernatural. In this anthology, S. T. Joshi, the world's leading expert on Lovecraft and the author of the lively treatise The Rise and Fall of the Cthulhu Mythos, tries his hand at assembling a modern-day Lovecraftian anthology, casting his net on both sides of the Atlantic and producing a volume that radically expands our notions of what constitutes "Lovecraftian" fiction. Caitlín R. Kiernan, Brian Stableford, and Nicholas Royle produce innovative deconstructions of Lovecraft's "Pickman's Model" and "The Hound." Michael Shea transfers the Cthulhu Mythos to San Francisco, Laird Barron and Philip Haldeman set their Lovecraftian horrors in the Pacific Northwest, and Donald R. Burleson and William Browning Spencer enliven the parched Southwest with cosmic monsters. Ramsey Campbell, Jonathan Thomas, Jason Van Hollander, and others make Lovecraft himself a character in tales of cosmic menace, while David J. Schow and Michael Cisco ring new changes on the Lovecraftian concept of the forbidden book. These and other stories by Michael Marshall Smith, Norman Partridge, W. H. Pugmire, Joseph S. Pulver, Sr., Darrell Schweitzer, Donald R. and Mollie L. Burleson, Sam Gafford, and Adam Niswander all reveal how vital and vibrant the Lovecraftian idiom remains . . . and how terrifying.

CONTENTS

"Pickman's Other Model (1929)" - Caitlín R Kiernan

"Desert Dreams" - Donald R Burleson

"Engravings" - Joseph S Pulver, Sr.

"Copping Squid" - Michael Shea

"Passing Spirits" - Sam Gafford

"The Broadsword" - Laird Barron

"Usurped" - William Browning Spencer

"Denker's Book" - David J Schow

"Inhabitants of Wraithwood" - W H Pugmire

"The Dome" - Mollie L Burleson

"Rotterdam" - Nicholas Royle

"Tempting Providence" - Jonathan Thomas

"Howling in the Dark" - Darrell Schweitzer

"The Truth about Pickman" - Brian Stableford

"Tunnels" - Philip Haldeman

"Violence, Child of Trust" - Michael Cisco

"Lesser Demons" - Norman Partridge

"Black Brat of Dunwich" - Stanley C Sargent

"An Eldritch Matter" - Adam Niswander

"Susie" - Jason Van Hollander


elenina knjiga je izašla i već je mesec dana u prodaji, dok džošijeva izlazi do kraja godine ili na samom početku 2010.

четвртак, 12. новембар 2009.

SKROBONJA GOES ONLINE


Mislim da ne treba predstavljati Gorana Skrobonju: ako ste već na ovom blogu, i ako vas bar malo zanima horor, njegovo (teško zaboravljivo!) ime niste mogli ne primetiti na mnogim horror-related knjigama objavljenim u poslednjih 20ak godina u Srbiji. Potpisivao ih je kao izdavač ("Košmar"), pisac (zbirke Od šapata do vriska, Šilom u čelo i Tihi gradovi), prevodilac (sve od Dena Simonsa, većina dobrih stvari od Kinga, itd.), izdavač-povratnik ("Paladin"), priređivač (Beli šum, Istinite laži...), blefer itd.
           O nekim od novijih aktivnosti Paladina već je pisano na ovom blogu, a najfriškija je tek-izašla antologija Istinite laži, čiji rivju (bez dlaka na jeziku, ako to uopšte treba naglasiti) izlazi ovde čim postignem da je pročitam – a na žalost, zbog brda obaveza, to neće biti onoliko brzo koliko bih voleo... Već nakon 2-3 pročitane priče, i ovlašnog prelistavanja ostalih, rekao bih da je ovo znatno jača zbirka od ionako solidnog Šumenka.
           Elem, glavna vest i povod za ovaj post jeste to da je Skrobonja krenuo tragom svojih brojnih mlađih kolega, koje skromniji opusi i značaj za širu javnost nisu sprečili da mnogo ranije pokrenu svoje sajtove ili barem blogove. Dakle, novi Skrobonjin sajt je ovde – a na njemu možete ne samo da se upoznate sa njegovim brojnim aktivnostima (kompletna bibliografija) i najnovijim vestima (recimo, da je upravo završio svoj novi roman koji izlazi na proleće) nego i da potpuno free of charge pročitate poneku priču onlajn, ili da u celosti skinete (u PDF formatu) njegov sjajni Bleferski vodič za horor. Potonji je poprilično zastareo (pisan pre 15-ak godina) i vapije za apdejtom, ali dok se to ne desi (if at all), na Skrobonjinom sajtu imate verziju čije je štampano izdanje odavno rasprodato.
           Među elementima sajta (koji uključuju i neke poluogoljene manekenke) nalazi se i blog, sa čestim apdejtovima na razne teme, kao što su novo srpsko izdanje Uporišta, prigodno izašlo povodom kurentne epidemije gripa, itd.
           Dakle, pozdravljamo Goranov ulazak u cyber vode: ovo je svakako jedno od mesta koja treba staviti u svoje Favorites i pratiti ubuduće...